Rasprave o ustavnom uređenju prve jugoslovenske države, koje su započele dvije godine prije njenog stvaranja, donošenjem Krfske deklaracije, nisu okončane ni nakon stvaranja ove države. Trajale su sve do njenog sloma, pod udarima nacističke agresije i okupacije, a u naučnim i političkim krugovima vode se do danas. To je zato što ovo nije pitanje samo za stručnjake u oblasti ustavnog prava i istorije, nego je važno političko i ideološko pitanje. Ono je jedan od odgovora na pitanja o tome šta su tvorci prve Jugoslavije htjeli da postignu, kakvi su njihovi interesi i zašto je ta država sve vrijeme svog postojanja bila nestabilna. Ideološki odgovor je, naravno, jednostran i, samim tim, netačan. On polazi od tvrdnje da Jugoslaviju niko nije želio, osim Srba, zbog čega su svi radili na njenom rušenju, u čemu su na kraju uspjeli. Drugi, suprotan, odgovor je da su Srbi gospodarili prvom Jugoslavijom, što je osnovni uzrok njenog sloma. Analiza ustavnih akata i procesa njihovog donošenja pomaže nam da odgovorimo na ove ideološke floskule.
EDICIJA: 100 GODINA OD OSNIVANJA JUGOSLAVIJE
Stvaranje prve Jugoslavije ili trčanje gusaka u magli (I)
Stvaranje prve Jugoslavije ili trčanje gusaka u magli (II)
Ko je stvarao prvu Jugoslaviju?
Da(v)našnje tvrdnje o tome ko je htio a ko ne Jugoslaviju besmislene su. Velike narodne mase nisu aktivno učestvovale u politici u to vrijeme. Ogromna većina bili su nepismeni ljudi, bez prava glasa, sa izuzetkom Srbije, u kojoj ga je najveći broj muškaraca imao, dok ženama nije bilo priznato. U modernom smislu, samo je Srbija imala institucije predstavničke demokratije, dok to nije bio slučaj u pravom smislu riječi sa krajnje ograničenom demokratijom u Austro-Ugarskoj i, pogotovo, u nestajućoj Otomanskoj Imperiji. Narod se nije izjašnjavao o stvaranju Jugoslavije ni neposredno ni posredno, ni na referendumu ni na izborima, pa ne bi bilo ozbiljno iznositi pouzdane stavove o tome koliko je Srba, Hrvata, Slovenaca, itd., željelo Jugoslaviju, a koliko ih je bilo protiv. Činjenica je, međutim, da su još od početka XX vijeka organizovane različite manifestacije i skupovi jugoslovenskog karaktera, kao što su jugoslovenska likovna izložba ili jugoslovenski kongres učitelja, na kome je učestvovalo više od 1.000 učitelja. Osim toga, jugoslovensko raspoloženje omladine bilo je nesumnjivo prisutno, o čemu svjedoče aktivnosti velikoškolske omladine u Srbiji, Mlade Bosne, nacionalno-revolucionarne omladine u Hrvatskoj, itd. Štaviše, prema različitim svjedočenjima, jugoslovenska ideja je među austrougarskim Jugoslovenima postala vrlo popularna u godinama pred Prvi svjetski rat. Tako, austrougarski ministar inostranih poslova grof Berhtold pisao je 1913. godine da je jugoslovenska ideja postala dominantna u svim dijelovima naroda. Slično je pisao načelnik generalštaba austrougarske vojske fon Hecendorf u svojim memoarima. Nije slučajno što je, 1911. godine, Matica Hrvatska štampala ćirilicom Antologiju novije srpske lirike Bogdana Popovića. Očigledno je, dakle, da je jugoslovenska ideja, naročito nakon ratnih stradanja i pošto su izgledi za jugoslovensko ujedinjenje postali realni, postala prihvatljiva za veliku većinu Jugoslovena.
Nekoliko događaja posebno je uticalo na snaženje jugoslovenske ideje: aneksiona kriza, balkanski ratovi i Prvi svjetski rat. Aneksiona kriza je dovela do jačanja jugoslovenske solidarnosti i ugleda Srbije među ostalim Jugoslovenima, koji su se oduševljavali otporom koji je ona pružala tokom krize. Balkanski ratovi su značajni zato što su pojačali simpatije Jugoslovena prema pobjedama srpske vojske, dok je Prvi svjetski rat pružao nadu za konačno oslobođenje, pogotovo nakon što su srpska Vlada i Narodna skupština, Niškom deklaracijom, od decembra1914. godine, istakle da je ratni cilj Srbije oslobođenje sve neslobodne jugoslovenske braće. Jugoslovenska ideja, dakle, nije bila prost rezultat Prvog svjetskog rata, već višedecenijskog rada pojedinaca i organizacija, kako u Srbiji tako i u jugoslovenskim zemljama u Austro-Ugarskoj.
U stvaranju prve jugoslovenske države učestvovale su, ipak, političke elite, što po sebi nije neobično, pogotovo ne u prvim decenijama XX vijeka. Tri odlučujuća subjekta u tom procesu bili su: Kraljevina Srbija, sa svoje tri ključne državne institucije (Narodnom skupštinom, Vladom i Kraljem), Jugoslovenski odbor (politička grupa koju su činili jugoslovenski političari iz Austro-Ugarske), a kasnije, pred kraj rata, Narodno vijeće Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Jugoslovenska ideja je starija od ovih političkih elita. Ona je nastala još u XIX vijeku, a početkom XX vijeka, njeni nosioci su bili brojni intelektualci, omladinski pokreti i pojedine političke stranke. Ipak, ostvarenje te ideje činilo se dalekom budućnošću, pa ona nije bila neposredni politički cilj ni Srbije ni austrougarskih Jugoslovena, sve do početka Prvog svjetskog rata. Srpska vlada u godinama pred Prvi svjetski rat nastojala je da ne provocira Austro-Ugarsku, kao moćnijeg i nimalo prijateljskog susjeda. S druge strane, neki pripadnici ilirskog pokreta u Hrvatskoj još su u XIX vijeku isticali ideju stvaranja južnoslovenske države. Ipak, političari na početku XX vijeka ponašali su se oportunistički. Najveći domet njihovog programa bili su zahtjevi za trijalističkim uređenjem Austro-Ugarske. Još u Majskoj deklaraciji, koju su jugoslovenski poslanici u Beču usvojili 1917. godine, ne ističe se kao zahtjev stvaranje jugoslovenske države, već obrazovanje jugoslovenske državne jedinice u sastavu Austro-Ugarske. To i ne treba da čudi. Radilo se o buržoaskim političarima, koji su djelovali u institucijama Austro-Ugarske, kao njeni lojalni podanici.
Tek je kraj 1918. godine, kada se nazirao kraj rata, donio odlučnije izjave političke volje jugoslovenskih političara u Austro-Ugarskoj, koji se otvoreno izjašnjavaju za izdvajanje iz Austro-Ugarske i za stvaranje jugoslovenske države. Izuzetak je, naravno, predstavljao Jugoslovenski odbor, koji je djelovao u emigraciji, i od samog početka svog rada zagovarao je stvaranje jugoslovenske države, što znači i izlazak iz sastava Austro-Ugarske. Jugoslovenski odbor, naravno, nije mogao djelovati u normalnim političkim prilikama, razvijati legalnu djelatnost u narodu, učestvovati na izborima i sl., što u datim ratnim okolnostima nije bilo moguće. A i da nije bilo rata, sigurno je da autokratska Austro-Ugarska ne bi dozvolila slobodno djelovanje onih koji su zagovarali njeno rušenje.
Značajno je da je Jugoslovenski odbor formiran u proljeće 1915. godine, iako se sa pripremama za njegovo osnivanje počelo još u posljednjim mjesecima 1914. To je bilo vrijeme kada pobjeda Srbije i njenih saveznika u ratu nije bila izvjesna i kada je ostvarenje cilja – jugoslovenskog ujedinjenja – još bilo krajnje neizvjesno. Međunarodne prilike za promovisanje ideje jugoslovenskog ujedinjenja takođe nisu bile povoljne, pogotovo ako se ima u vidu Londonski ugovor, koji je Italiji davao značajne jugoslovenske teritorije, u slučaju pobjede sila Antante. Drugim riječima, napori koje je Jugoslovenski odbor činio nikako nisu bili rezultat djelovanja oportunista, koji su na kraju borbe shvatili da je i za njih dobro da nešto ušićare. Naprotiv, njihov rad predstavljao je dobro osmišljenu i napornu političko-propagandnu borbu na Zapadu, s ciljem pridobijanja velikih sila za jugoslovensku ideju. Osim toga, Jugoslovenski odbor je nastojao da od dobrovoljaca formira svoje vojne snage, u čemu nije uspio, niti je za to bilo objektivnih uslova. Srpska vlada na te pokušaje nije gledala sa odobravanjem, jer se plašila druge vojne snage, ma kako ona slabija bila od srpske vojske.
Iako su srpska vlada i Jugoslovenski odbor radili na ostvarenju istog cilja, polazeći od istih premisa, a to je pravo svakog naroda da slobodno odlučuje o svojoj sudbini i uvjerenje da su Srbi, Hrvati i Slovenci jedan narod, postojale su razlike u njihovom viđenju načina na koji treba doći do cilja. Srpska vlada je smatrala da Srbija treba da bude Pijemont, država oko koje će se okupiti svi Jugosloveni. Ona je smatrala da ujedinjenje treba da bude izvršeno na unitarističkim principima. Jugoslovenski odbor, pak, nije želio da bude samo pomoćni političko-propagandni organ, već ravnopravan partner u borbi za ostvarivanje zajedničkog cilja. Ove političke razlike postaće kasnije osnov ustavnih borbi i ustavnih rješenja, koja će potresati prvu jugoslovensku državu tokom njenog trajanja.
Obje strane bile su u pravu sa stanovišta svog položaja i interesa. Srpska vlada je imala međunarodno priznatu državu, pridruženu članicu Antante, sa vojskom koja je ostvarivala značajne uspjehe na frontovima. Pobjeda Antante u ratu omogućila bi Srbiji da ostvari svoje ciljeve, uključujući i svoj nacionalni program. Odnos snaga srpske vlade i Jugoslovenskog odbora bio je izrazito u korist ove prve. Zato je ona željela da zadrži dominaciju u procesu jugoslovenskog ujedinjenja. Kada je Ante Trumbić, predsjednik Jugoslovenskog odbora, predložio u januaru 1918. godine da u Parizu ili Londonu bude sazvana privremena jugoslovenska skupština, koja bi predstavljala sve Jugoslovene, Pašić se tome usprotivio, smatrajući da bi time bila ugrožena vodeća uloga Srbije u procesu ujedinjenja. Jugoslovenski odbor nije imao međunarodno priznanje, niti bilo kakve atribute državnosti, jer je bio jedna politička grupa. U njegovom sastavu su se nalazili i ugledni i uticajni političari, kao i oni koji nisu imali veliki ugled i uticaj. Njegovo nastojanje da ravnopravno sa srpskom vladom učestvuje u aktivnosti na jugoslovenskom ujedinjenju sasvim su očekivane, jer nije želio da nova država bude onakva kakvom je zamišlja i želi srpska vlada. Frano Supilo, na primjer, istaknuti član Jugoslovenskog odbora, smatrao je da ujedinjenje treba da bude izvršeno na federalističkoj osnovi. Ako to ne bi bilo moguće, smatrao je da prvo treba da bude stvorena hrvatska država, koja bi se potom ujedinila sa Srbijom. Dakle, njegovi stavovi nisu bili antijugoslovenski. Naprotiv, on je bio jedan od najpoznatijih pobornika jugoslovenstva, samo nije želio da država bude stvorena na bilo kakav način i po bilo koju cijenu. Ivan Cankar, jedan od najpoznatijih zagovornika jugoslovenskog ujedinjenja u Sloveniji, isticao je da mogu da se ujedine samo ravnopravni i jednako vrijedni narodi. Pitanje nije bilo da li je ujedinjenje potrebno, već kako ga izvršiti, a da svi budu zadovoljni njime.
Srpski nacionalisti proklinju Pašića i tadašnjeg regenta Aleksandra zato što su, umjesto Velike Srbije, stvorili Jugoslaviju. Kažu da bi bilo bolje da je tad, jednom za sva vremena, stvorena velika srpska država, koja bi se, po njima, protezala skoro do Zagreba. Nećemo obraćati pažnju na suze srpskih nacionalista. Obratićemo pažnju na neke činjenice. Prvo, jugoslovenska ideja je u to vrijeme bila vrlo popularna. Pošto je preovladavalo mišljenje o tome da su Srbi, Hrvati i Slovenci jedan narod, a Crnogorci su smatrani Srbima, bilo je teško oduprijeti se ideji ujedinjenja svih zemalja u kojima je živio jedan narod u jednu državu. Drugo, u evropskim okvirima, Srbija je bila mala država, ali njen značaj na Balkanu nije bio mali, naročito tokom Prvog svjetskog rata, jer je bila vjeran i koristan saveznik sila Antante. U takvim okolnostima, Srbija je očekivala izvjesnu korist od učešća u ratu na pobjedničkoj strani, mada u rat nije išla sa osvajačkim, već sa čisto odbrambenim ciljevima. Ali, pošto je ishod rat mogao biti slom Austro-Ugarske (mada je i to bio ishod na koji su sile Antante pristale tek u drugoj polovini 1918. godine), bilo je logično da Srbija dobije teritorijalna proširenja na račun Austro-Ugarske. Pitanje je bilo samo da li bi to proširenje obuhvatalo sve jugoslovenske zemlje Austro-Ugarske, ili samo one u kojima su Srbi činili većinu ili znatan dio stanovništva. Zašto bi Aleksandar i Pašić stvorili manju državu, kad su mogli stvoriti veću? Koja to pobjednička država u ratu dobrovoljno odustaje od toga da dobije kontrolu na najvećoj mogućoj teritoriji? A srpski kralj i vlada bili su sigurni da će u novoj državi imati odlučujuću riječ. Istina je, međutim, da je Pašić imao i drugi plan, na kome je radio paralelno sa ovim prvom, a to je pripojenje Bosne i Hercegovine Srbiji. Time bi van kontrole Srbije ostale Hrvatska i Slovenija, dok bi sve ostale jugoslovenske zemlje ušle u sastav proširene Kraljevine Srbije. Ova činjenica pokazuje koliko Pašić nije bio principijelno privržen jugoslovenskoj ideji, i koliko je kalkulisao, vodeći se ne samo interesima srpske vladajuće klase, nego i objektivnim balkanskim i međunarodnim okolnostima, na koje nije mogao odlučujuće uticati.