Ovaj tekst bi imao predstavljati odgovor na zadnji tekst Mate Kapovića u polemici s Draganom Markovinom. Iako me građanski odgoj naučio da ne zabadam nos u tuđe razgovore, zbog nekih stvari koje mi upadnu u oči teško zatvaram usta, odnosno u ovom slučaju mirim ruke. Prva takva stvar je Kapovićeva konstatacija da je „veća utopija od socijalizma“ koncept „nekakve ‘lijeve’ politike koja bi se borila protiv nacionalizma, ali ne bi dirala ono što je jamljeno“. Da bi pokazao kako su kapitalistička ekonomija i nacionalizam u sprezi, on negdje na polovici teksta kreće ab ovo, kako i treba, i naznačuje porijeklo paralelnog rođenja nacionalizma s kapitalizmom te njihovog suživota. Doduše, omašio je za nekoliko stoljeća. Prvi su oblici nacionalizma krenuli s razvojem kapitalizma, koji nikako nije prvo nastao krajem 18. i 19. stoljeća, nego u prvom redu s razvojem merkantilizma kojem su temelj postavile prvobitne akumulacije o kojma Marx govori, a dok je dostigao do 18. i 19. stoljeća već je poprimio drugi oblik. S tim da se kapitalizam nije svuda širio jednako i pravilno (a to mu je i jedna od karakteristika i danas kad je globalan – negdje je razvijen, a negdje je manje), pa su se buržoaske revolucije koje su imale nacionalistički predznak negdje dešavale prije, a negdje kasnije.

Ali generalno gledano, povijest kapitalizma poznaje i razdoblja implementiranja ideologije koja je imala lijevičarsku, progresivnu oznaku. Kapitalizam je vrlo fleksibilan; to što postoji sprega između njega i nacionalizma ne znači da je on u svakom trenutku u potpunosti obilježen izraženim nacionalističkim pretenzijama, kao ni da neće biti opet. Ova desničarska politička strujanja koja danas dominiraju imaju, između ostalog, veze i sa padom profitne stope na globalnoj razini; nakon što se malo pridigla poslije katastrofe iz 2008., od otprilike 2014. je opet u padu. Ali s obzirom na to da će kapitalizam učiniti sve što može da bi se održao, premda neće praviti prevelike žrtve onda i gdje si može priuštiti to da ih ne radi, budućnost u kojoj će na vlasti biti „lijeva politika koja bi se borila protiv nacionalizma, ali ne bi dirala ono što je jamljeno“, čini mi se vjerovatnijom od slike kakvu Radnička fronta ima na umu. Kapoviću Markovinin projekt izgleda kao utopija jer je njegova definicija lijeve politike neka druga, ali Markovinina se politička pozicija može komotno odrediti kao lijevo-  liberalna – lijeva u „svjetonazorskom“, a liberalna u ekonomskom smislu. I to onda nije nikakva utopija; ako i kad budu takva strujanja opet dominantna, Hrvatska će se opet rado povesti za njima, kao što se i inače za više – manje svim povlačila.


Dragan Markovina, „Što je ljevica danas?“, 6. 1. 2017.

Mate Kapović, „Što je ljevica i druga pitanja“, 7. 1. 2017.

Dragan Markovina, „Još par riječi o ljevici“, 9. 1. 2017.

Mate Kapović, „O ekonomiji, nacionalizmu i nacionalizaciji“, 11. 1. 2017.


Kakva je slika koju Radnička fronta želi? Prema njenim programskim principima, ona želi dokidanje kapitalističkog načina proizvodnje. Među promotivnim slikama koje se na njenoj stranici nalaze, na jednoj stoji da se Radnička fronta zalaže za „demokratski socijalizam 21. stoljeća“, kojeg, između ostalog, definira i „društveno vlasništvo nad ključnim resursima“. Ako taj „demokratski socijalizam 21. stoljeća“ predstavlja cilj Radničke fronte, a on je zamjena kapitalističkog načina proizvodnje „društvenim vlasništvom nad sredstvima za proizvodnju“, kako piše na samom koncu Programskih principa, ne bi li onda taj „socijalizam 21. stoljeća“ trebao biti karakteriziran društvenim vlasništvom nad svim resursima, a ne samo nad ključnim? Ako se uspostavi komunizam, riječ koja se toliko pažljivo izbjegava kod mnoge domaće deklarativno marksističke ljevice, a što znači dokidanje politike, jer je politika instanca nužno povezana s postojanjem klasnih društava, kako će onda, prema toj istoj slici, u tom budućem „socijalizmu 21. stoljeća“ postojati „direktna demokracija u ekonomiji i politici?“ Je li ovdje riječ o cilju ili o propagiranju provizorija iz kapitalizma u komunizam u kojem još postoji politika i nekakav oblik vlasništva (iako bi prema Marxu i u tom razdoblju oni morali biti ukinuti), nije sasvim jasno. Sam cilj je, dakle, opisan dubiozno.

Da se Radnička fronta ne bavi samo ekonomijom nego i ideologijom i politikom, tu se sa Kapovićem sasvim slažem. Meni se čini da se uglavnom samo time i bavi – ekonomske analize iz pera njenih autora obično su na vrlo kržljavim nogama, osim onda kad su artikulirane kao zasebna tema. Politička se pitanja i dešavanja tretiraju uglavnom samo kroz prizmu politike, uz neke popratne, vrlo šture ekonomske „opaske“, a ekonomska se pitanja tretiraju s vrlo malom dozom politike. Tema Brexita je dobar recentni primjer – umjesto da se ona ne tretira samo kao politički, nego i kao ekonomski fenomen, i da se uđe u analizu toga kakve će implikacije po radnike Velike Britanije imati pad funte i poskupljenje uvoza, EU se samo označava kao „neoliberalnu tvorevinu“ kojoj se treba protiviti u svakom trenutku i u svakoj situaciji, zato jer propušta vidjeti da je za neke zemlje izlazak iz EU u određenom trenutku veće zlo nego ostanak u njoj. Sličan je slučaj i sa tekstom koji se bavi ustašama i ekonomijom; umjesto, na primjer, navođenja nekih karakteristika političke ekonomije u NDH (o čemu, doduše, ima vrlo malo podataka), pisalo se o prodaji Istre i težnji kapitala da se očuva.

Ali vratimo se ukidanju kapitalističkog načina proizvodnje. Na koji to način Radnička fronta želi postići? Sudjelovanjem, između ostalog, na parlementarnim izborima, s tim da ona ne bi bila, da parafraziram opet njene Programske principe, stranka kao i svaka druga, jer bi je od ostalih odvajala tendencija da uspostavi radikalno drugačije društvo kroz parlamentarno djelovanje. U usporedbi s tim, Markovinin politički projekt čini mi se nadohvat ruke. Na to kako se točno komunizam može ostvariti, može se lako odgovoriti naglašavanjem nemogućnosti predviđanja takvih izvanrednih okolnosti. Uistinu, za proleterske se revolucije ne može napraviti detaljan plan, ni onda kad započnu, a kamoli kad se o njima mašta. Ali nacionaliziranje ključnih resursa, uspostavljanje Fonda za socijalizaciju i ostalo kad se stvaranju takvih ekonomsko – političkih projekata ne posvećuje jedan masovan broj zemalja čini mi se zaista utopijski. Čak i kad bi se desio jedan takav zaokret na širem, barem evropskom planu, opet mi ne uspijeva da vidim kako on dovodi do podruštvljivanja baš svih sredstava za proizvodnju, što je Radničkoj fronti cilj. Kapović, uostalom, i primjećuje da bi nagla nacionalizacija prouzrokovala „još brže međunarodne sankcije i ekonomske blokade“. Kakve bi koristi ljudi onda imali od toga da neka stranka uspostavi Fond za socijalizaciju? Kolike su šanse da bi i „polagana“ nacionalizacija bila realizirana, u maloj nerazvijenoj Hrvatskoj u toku nastavljanja „neoliberalnog“ divljanja?

S obzirom na to da je parlamentarna borba samo jedan od načina borbe Radničke fronte, ona poseže i za drugim oblicima – propaganda i prosvjedi. Tu postaje bitno pitanje koje je Kapović postavio Markovini – kako se to trebamo boriti protiv nacionalizma, pukim uvjeravanjem u to da je on loš? Odnosno, pitanje Kapoviću – je li dovoljno reći čujte, kapitalizam vam je loš? Jer to je upravo ono što se propagandom i prosvjedima radi – istomišljenici javno izražavaju stav da je kapitalizam loš, nadajući se da će to donijeti neke važne promjene u svijesti. A čak i da u tome uspije, znači li to automatski i realizaciju akcije?

Ne znači. Dapače, u povijesti je bilo situacija u kojoj su se radničke borbe dešavale bez intelektualnog imputa tadašnjih ekvivalenata Radničke fronte. Dok su čartisti stasali kao pokret, nisu čuli ni za „m“ od marksizma. Još je radikalniji primjer, recimo, Italija 60-ih godina, koja je tada bila domaćin čestih i masovnih štrajkova. Iako su studenti bili tada vrlo aktivni, žila kucavica tih štrajkova bili su radnici s Juga, na kojem je vrlo radikalnim radnicima i seljacima gotovo u naviku prešla borba protiv lokanih šerifa i zemljoposjednika. Tu treba uzeti u obzir i činjenicu da je do Italije, u usporedbi s ostatkom Evrope, sve do tog razdoblja doprlo vrlo mali broj prijevoda Marksovih tekstova.

Što se tiče aktivnosti i planova Radničke fronte, politički je aspekt tu posebno zanimljiv, s obzirom na moj ranije navedeni zaključak o tome da se Radnička fronta mnogo bolje snalazi u političkim i ideološkim, nego u ekononomskim problemima –  organiziranjem prosvjeda istomišljenika i apeliranjem na poziciju u parlamentu izbjegava se koncentriranje na one koji eventualno revoluciju mogu iznijeti – naime, radnike. Ako bi govorili o ulasku u parlament u svrhu ostvarivanja već spomenutih ciljeva, onda bi o tome jedino imalo smisla raspravljati ukoliko je stranka koja ulazi u parlament stekla povjerenje među onima na koje se poziva i koji u ovom problemu predstavljaju ključan faktor – opet radnicima. Marx je rekao da će proleterska revolucija, za razliku od svih dosadašnjih, biti drugačija jer će to biti revolucija većine, a ne manjine. Iako se ta rečenica može tumačiti po volji, meni to govori da će se na putu da se revolucija postigne morati poduzeti neki radikalno drugačiji koraci nego što su se poduzimali kod svih dosadašnjih revolucija. A ulazak u parlament bez značajnog povezivanja s radnicima odlika je buržoaske, a ne proleterske revolucije. Stranke računaju na prirodu parlamentarne demokracije – prodaja programa u svrhu dobivanja odriješenih ruku nakon dobivenog dovoljnog broja glasova.

Kako onda steći povjerenje? Vrlo teško. Ali svakako ne građanskim prosvjedima, nego sudjelovanjem na štrajkovima, i to ne u svrhu samopropagande, nego u svrhu proučavanja i ostvarivanja odnosa s potencijalnom niti vodiljom eventualnih revolucionarnih borbi. Štrajkovi su izraz nezadovoljstva radnika i politička su posljedica materijalne nužde, a ne uspjeha uvjeravanja u neki ideološki postulat. A s obzirom na to da je temeljni problem kapitalizma upravo stvaranje nepovoljnih uvjeta većinskom broju ljudi, logično je da se koncentracija ljevičara usmjeriti ka tome. Kod štrajkova nema potrebe za uvjeravanjem; njime je već nezadovoljstvo postojećim uvjetima jasno artikulirano, bez obzira na to što ta artikulacija najčešće u cjelini ne sadrži tendencije ka ostvarivanju komunističkog društva. Možemo li zbilja zamisliti situaciju u kojoj se dešava začetak revolucije i u kojoj se marksistima poklanja posebno mjesto kao savjetodavcima za stvaranje budućeg društva, ako ih radnici vide prvi put u životu?

Iako upute za ostvarivanje revolucije nisu uklesane u kamen, rekla bih da bi masovno zaustavljanje proizvodnje dobra početna pozicija barem za aktivno razmatranje mogućnosti totalnog društvenog prevrata. Pojedinačni štrajkovi svakako nisu masovno zaustavljanje proizvodnje, ali za pretpostaviti je da bi pojedinačni štrajkovi mogli biti uvod u kolektivno odbijanje daljnje reprodukcije kapitalizma. I tu je potencijalno najplodniji teren za političko i ideološko utjecanje na radnike; što radnici duže i češće akcijom pokazuju nezadovoljstvo postojećim sistemom, to su potencijalno receptivniji za ideju da bi najefikasniji idući korak bio njegovo potpuno ukidanje. Nije isključeno da bi i građanski prosvjedi mogli poslužiti i da već ne služe kao faktor ohrabrenja radnika da stupe u štrajk. Što se više ljudi javno buni na bilo koji način, to će se drugima ta vrata činiti lakšima za otvaranje. Ali time se ne rješava pitanje sticanja povjerenja, što je jedan od od ključnih faktora za ostvarivanje mogućnosti da se marksiste uopće posluša kad predlože tako nešto radikalno kao što je komunizam. Kako je već spomenuto da će revolucija biti uspješnija što se veći broj radnika na nju odluči, čini mi se da su marksistima radnici potrebniji nego što su radnicima potrebni marksisti, a pogotovo u predrevolucionarnom razdoblju.

Iako se načelno, naravno, slažem s nekim Markovininim idejama, kao što su protivljenje nacionalizmu, fašizmu, šovinizmu i tako dalje, kao marksistu taj mi je projekt u njegovoj cjelini stran. Međutim, Kapovićev mi je upitan, sumnjiv i previše nalik dominantnoj ideologiji – drugim riječima, produkt očekivan na ovom stupnju razvoja.

PODELITE