Vjerojatno nećemo znati stvarni rezultat nedjeljnih talijanskih izbora u satima ili čak danima nakon održavanja. Za to je djelomično zaslužan novi izborni zakon koji je kombinacija većinskog („prvi dobiva sve“) i proporcionalnog sistema, pa prve izlazne ankete neće ponuditi čvrste zaključke. No, stvarno odlučujući faktor jest pitanje vladajućih koalicija. Pomaci u mišljenjima birača koji će biti pokazani na izborima 4. ožujka dosta su drugačija stvar od stvarne formacije nove administracije.
Velika koalicija jedna je perspektiva koja se pojavljuje na horizontu, ili kako se to pejorativno kaže inciucio (stitch-up). Sudeći po anketama javnog mnijenja, velika se koalicija koja uključuje i Demokratsku stranku Mattea Renzija i stranku Naprijed Italija Silvija Berlusconija čini sve vjerojatnijom. Ako ne to, u obzir se uzima i mogućnost neke vrste budalaštine gdje je moć delegirana neutralnim, odnosno tehnokratskim figurama. Posljednjih smo šest godina vidjeli niz takvih dogovora.
Jedina snaga koja se realno može nadati prekinuti taj kontinuitet i osvojiti većinu mjesta u oba doma jest lista desnog centra koja trenutno u anketama kotira oko 36 do 37 posto (možda dva boda manje od većine). Ona uključuje Berlusconijevu Naprijed Italija, krajnje desnu Ligu, malu postfašističku Braću Italije te centrističku Italija s nama. Tu je, međutim, prisutna snažna konkurencija za hegemoniju između tih snaga te se tako ona lako može raspasti jednom kada su glasovi izbrojani.
Od novog desnog centra do novog lijevog centra
Za presedan možemo samo baciti pogled nazad na posljednje izbore 2013. godine, kada se Berlusconi, suočen s fragmentiranim rezultatom, razišao s predizbornim saveznicima kako bi podržao dogovor s Demokratskom strankom te ostalim centristima. Ta je međustranačka administracija potrajala svega pet mjeseci do Berlusconijeva napuštanja vlade, čime je podijelio čak i vlastitu stranku. U razdoblju nakon toga, sve do kraja 2013. godine, Italijom je vladala unija Demokratske stranke i malih bivših Berlusconijevih snaga koje su ostala lojalne dogovoru.
Sada povezane u partiju koja se zove Novi desni centar, potonje su paradoksalno integrirane u ono što medijski igrači nazivaju „lijevo-centristički“ izborni front. Za taj je savez, koji trenutno kotira oko 25 posto podrške, jedina nada za povratak u ured nakon 4. ožujka postizborni dogovor s Berlusconijem. Lijevo-centristički velmože poput talijanskog predsjednika od 2006. do 2015. Giorgija Napolitana te premijera u dva mandata Romana Prodija posljednjih su dana slavili Paola Gentilonija, „skrbnika“ Demokratske stranke, premijera od prosinca 2016., kao potencijalnog lidera obnovljene tehničke ili velike vladajuće koalicije.
Devedesetih su godina bivši komunistički slojevi Demokratske stranke prigrlili korporativni liberalizam u ime otpora Berlusconiju, spominjući njegovu kriminalnost i postfašističke saveznike, te tako zahtijevali da ljevica bude disciplinirana u pogledu podrške njegovim centrističkim oponentima. No, još dan danas ovaj je tajkun-milijarder manji neprijatelj Demokratskoj stranci koja radije usmjerava svoj bijes na pobunjenički Pokret pet zvjezdica. Ovaj kaotični pokret, danas najveća samostalna snaga na više od 25 posto u anketama, djeluje presvadljivom da bi formirala vlastitu koaliciju. No, ipak ostaje glavni trn u oku objema stranama – lijevom i desnom centru.
Pokret pet zvjezdica crpi glasove iz tradicionalnih bastiona lijevoga centra – podupire ga dvije petine „plavih ovratnika“ te također imaju i jaku podršku među mladima i prekarnim radnicima. Osim toga, u imaginariju centrističke Demokratske stranke slove kao „populistička“ prijetnja kojoj se moraju oduprijeti. Tu bitku primarno vode tvrdeći da je Pokret pet zvjezdica, za razliku od njih, „neodgovoran“, umjesto da pokušaju otkloniti ekonomske i političke razloge koji hrane podršku Pokretu pet zvjezdica. Tako se u tom slučaju Demokratska stranka nedavno odlučno pridružila Berlusconiju koji je preuzeo na sebe obranu Europe od populizma, slijedeći svoje zbližavanje s Angelom Merkel iz 2017. godine.
Dok se samo 45 posto Talijana izjasnilo da su otvoreni za veliku koaliciju, te brojke rastu do čak 80 posto među preostalom bazom Demokratske stranke. Nakon prolaznog napretka kada je Renzi ušao u premijerski ured 2014. godine, Demokratska stranka sada ima podršku svega petine glasača te je propustila kreirati širu lijevu frontu, pa je reducirana uglavnom na starije i srednjoklasne glasove. Nasljednica moćne Komunističke partije, kao i fragmenata kršćanskih demokrata, Demokratska stranka danas kotira tek kao četvrta stranka među „plavim ovratnicima“. Njezina baza vene te je vjerojatno da će njena izborna sudbina biti poput drugih posrnulih lijevo-centrističkih europskih snaga.
U tom kontekstu značajna je usporedba sa SPD-om od strane nekih disidenata Demokratske stranke kritičnih prema Renziju. SPD je danas opsjednut krajnje desnom Alternativom za Njemačku (AfD) i ostaje u krizi nakon neuspjelih koalicijskih razgovora s Angelom Merkel. U svakoj je zemlji različita dinamika: talijanski stranački sistem mnogo je nestabilniji, socijalna kriza dublja te kaotični Pokret pet zvjezdica nije jednostavno usporediv s krajnjom desnicom. Ipak, kriza njemačkog lijevog centra potaknula je one u talijanskoj Demokratskoj stranci zabrinute zbog opadanja stranačkog identiteta još više.
Udaljeni model
Opsjednuti činjenjem Italije „normalnom zemljom“, talijanski lijevi centar posvetio je neobičnu pažnju stranim modelima. Komunistička partija odbacila je sovjetski socijalizam sedamdesetih godina, te je nakon 1989. većina bivših kadrova počela gledati preko Atlantika u potrazi za novim identitetom. 2007. su godine osnovali Demokratsku stranku, zajedno s malim centrističkim snagama, te su za izbore 2008. usvojili Obamin slogan „Yes We Can“ (na engleskom). Lider Demokratske stranke od 2013. bivši kršćanski demokrat Matteo Renzi također je istaknuo bivšeg britanskog premijera Tonyja Blaira i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona kao primjer onoga što je potrebno Italiji.
U centru napora za remodeliranjem talijanskog lijevog centra na liniju američkih demokrata bile su serije pokušaja kreiranja većinskog izbornog sistema. Nadomještavajući proporcionalni glasački sistem kojime se nagrađuje najveća koalicija s automatski većinom mjesta čime se osigurava alternanza (čista razmjena moći između lijevog i desnog bloka) i blokiraju treće stranke, kao što je to slučaj ponajviše u SAD-u. Borba protiv Berlusconija bila je sredstvo kojom su arhitekti Demokratske stranke tražili remodeliranje političkog terena na binarnoj bazi, okupljajući ljevicu iza njihova vlastitog vodstva.
Pomicajući se prema neoliberalnom centru, vjerovali su da mogu iskoristiti Berlusconija kao krinku dok također osvajaju dio baze desnog centra. Dosad su precijenili svoj uspjeh u primjenjivanju američkog binarnog stila na bazi stranačkih identiteta koji su se pojavili jedino u devedesetima. Prožimajuća korupcija talijanskog javnog života, zajedno s ekonomskom stagnacijom i slabljenjem drugih oblika društvene reprezentacije, već je ustvari predstavljala eroziju njihovih socijalnih korijena. Demokratska se stranka nije nudila kao galvanizirajuća vizija budućnosti, niti čak kao ekstenzija zaštitničkih mreža koje bi mogle integrirati mlade Talijane.
S gubitkom velikih kolektivnih projekata dvadesetoga stoljeća, talijanska je politika uvezla najgore i najpovršnije aspekte američkog javnog života. Treba uzeti u obzir da je Demokratska stranka bila jedina stranka na ljevici jednako kao što je njezin desno-centristički rival postao medijski mogul bez lokalnih podružnica u tradicionalnom talijanskom stilu. Još su lideri lijevog centra (pozdravljani u međunarodnom biznis tisku) jako podcijenili opseg do kojeg su pitanja „vrijednosti“ i anti-berluskonizma formirala novi politički binarizam iznad pitanja ekonomije. U isto vrijeme, samodopadno vjerovanje u dugovječnost blerističke ere dovelo je stranku do toga da svoje podržavatelje iz redova radničke klase uzme zdravo za gotovo.
Iznenađujuća tijesna pobjeda lijevog centra 2006. godine pokazala je prvi, nezapaženi upozoravajući znak. No, stvarna se prekretnica događa s financijskom krizom 2008. godine kada komedijaš Beppe Grillo sa svojim Pokretom pet zvjezdica postaje šifrom za socijalno nezadovoljstvo. Imajući svoj prvi uspjeh kao umreženi pokret 2007. godine, Pokret pet zvjezdica sa svojim obećanjem online-demokracije mogao se postaviti kao alternativa zatvorenoj i korumpiranoj partitokraciji. Samožrtvovanje radikalno lijevog Rifondazione Comunista uslijed podržavanja vlade bivšeg kršćanskog demokrata Romana Prodija od 2006. do 2008. zaogrnulo je Pokret pet zvjezdica u anti-establišmentski plašt.
Kako je Italija tonula sve dublje u ekonomsku krizu, Demokratska i Berlusconijeva stranka podržale su od 2011. do 2013. kabinet neizabranih tehnokrata Marija Montija koji su implementirali rezove u javnoj potrošnji što je tražila Europska centralna banka te su tako oslobodili glavne stranke od implementiranja tih mjera. Međutim, tako transparentan dogovor nahranio je tvrdnju Pokreta pet zvjezdica da su lijevi i desni centar jedno te isto; politika štednje također je produbila siromaštvo i nezaposlenost stvarajući širi osjećaj socijalnog ogorčenja. To obilježje Pokreta pet zvjezdica dalje je ojačano općim izborima u veljači 2013. godine.
U jednu ruku, većinski izborni sistem funkcionirao je onako kako su to željeli njegovi arhitekti u izbornoj utakmici 2013. prevenirajući da treća stranka dođe do visokih pozicija. Pokret pet zvjezdica osigurao je samo jednu šestinu mjesta u zastupničkom domu, unatoč tome što je dobio više od 25 posto glasova, dok su Demokratska stranka i njezini saveznici dobili 54 posto mjesta na bazi 29 posto glasova. Međutim, izgubili su Senat, biran po drugačijem sistemu, gdje je sličan rezultat Pokreta pet zvjezdica bio dovoljan da zaustavi lijevi centar da formira većinu. Unatoč nekim inicijalnim pokušajima da pridobije Pokret pet zvjezdica na svoju stranu, Demokratska se stranka u krajnosti odlučila za jedinu moguću soluciju: formiranje vlade s osloncem u Berlusconiju.
Od Blaira do Macrona
Ova subverzija binarnog poretka ne traje dugo. Velika je koalicija skončala ni dva mjeseca nakon izbora – nije mogla zaštiti Berlusconija od konačnog izricanja presude za utaju poreza, a bez poticaja da podrži takvu vladu medijski je magnat povukao svoje ministre. To je značilo jedino napuštanje fragmenata desnog centra u novoj administraciji. Gungula u Demokratskoj stranci bila je manje dramatična, iako je njihov predizborni lider Pierluigi Bersani prvo bio zamijenjen Enricom Lettom, a onda Matteom Renzijem koji se postavio za premijera u veljači 2014. godine.
Tu je došlo do dramatične personalizacije stranke jer je Renzi smatrao sebe glavnim izbornim sredstvom. Kolaps stranke Naprijed Italija tijekom 2014. nakon što je Berlusconi udaljen s javnih dužnosti omogućilo je kratak porast popularnosti Demokratske stranke koincidirajući s Renzijevim novim vodstvom. 40 posto glasova na svibanjskim europskim izborima (čak i s obzirom na nisku izlaznost) široko je percipirano kao mandat Renziju za okupaciju političkog centra.
Međutim, čak i kada je Berlusconi bio najslabiji, Renzi je rehabilitirao svog očiglednog rivala. Njegovi prvi mjeseci u uredu premijera oblikovani su „Nazareno paktom“ u kojemu su dva čovjeka izrazila zajednički napor za jačanjem većinskog aspekta izbornog sistema. Opozicijska Naprijed Italija u parlamentu bila je odlučna u donošenju mjere protivne strani Demokratske stranke. Kako je novi sistem bio proglašen neustavnim, druge mjere koje su poduzeli po tom pitanju postale su subjektom nacionalnog referenduma u prosincu 2016. na kojemu su ponovno zauzeli suprotne strane.
Osmišljena s ciljem lakšeg formiranja vladajuće većine i uklanjanja provjere izvršne vlasti, ova je reforma široko shvaćena kao centralizacija moći. Renzijevo pretjerano povjerenje u svoju vlastitu popularnost – obećavajući napuštanje javnog života ako izgubi – učinile su referendum fokusom širokih razmjera socijalnog nezadovoljstva i šansom za udar na establišment. To je također steklo drugačiju formu na ljevici, s obzirom na privrženost stare Komunističke partije ustavu iz 1947., nastalom u antinacističkom otporu. 60 posto „ne“ glasova na referendumu zapečatilo je Renzijevu sudbinu, pa se Demokratska stranka raskolila nakon što je odstupio.
Oni koji su se radovali Renzijevu padu nisu očekivali da je otišao zadugo te se on brzo vratio u ponešto drugačijoj formi. 7.5.2017., isti dan kad je Emmanuel Macron izabran za predsjednika Francuske, Renzi se vratio kao tajnik Demokratske stranke. Zazvao je francuski primjer kao novi pokušaj otpora „populizmu“, u isto vrijeme hvatajući desno-centrističke glasove. U praksi, oba nedavna izborna rezultata te trenutne ankete sugeriraju da je upravo Renzi više primjer tih diskreditiranih figura koje Macron nastoji zamijeniti nego nova velika nada.
Renzijevo zazivanje francuskog modela bio je zapravo izraz njegove tipične površnosti. Dugo tražeći priliku za pomicanje Demokrata udesno u „New Labour“ maniri, zadnjih je mjeseci posudio taktike s kojima je Macron operirao 2017., posebno u prijekorima upućenima ljevici za njezin neuspjeh protiv „populizma“. Rezultati takvih pristupa bili su upitni kao sredstvo borbe protiv krajnje desnih figura poput Marine Le Pen na francuskim izborima (gdje je bila masovna apstinencija), što ima još manje smisla u Italiji gdje Pokret pet zvjezdica nije nadahnut strahom sličnim Le Peninoj Nacionalnoj fronti u odnosu na ostatak političkog spektra.
Macron je iskoristio krizu Francuske socijalističke stranke, koja je bila u vladi više od prethodnih pet godina, da formira novu centrističku političku snagu koja također koristi i slabost desnog centra. To je bilo dovoljno da uzmu ukupno 24 posto glasova u prvom krugu te tako osigura lagani drugi krug protiv Le Pen. Deset mjeseci poslije, političko je polje ostalo razvodnjeno, ali je Macron zasad uspio stabilizirati novu centrističku snagu oko sebe. Teško je razotkriti zašto Renzi misli da će na sličan način uspjeti s Demokratskom strankom u Italiji kada je zapravo sve više ovisan o Berlusconiju.
Renzijevi kolege u Demokratskoj stranici bili su spori u razumijevanju da njegovi osobni apeli neće nikada biti dovoljni da stranka ne izgubi od Pokreta pet zvjezdica. Stranka se najprije podijelila oko Pierluigija Bersana i Massima D´Aleme, bivših komunista koji su dugo neprijateljski nastrojeni prema Renziju koji su ipak bili podržali njegove ključne mjere. Oni su se razišli s Demokratskom strankom nakon referenduma 2016. u zakašnjelom prepoznavanju činjenice da su prigrlili korporativni liberalizam te da je to otišlo predaleko. Formirali su novu stranku, pa tako na opće izbore idu kao dio liste Slobodnih i jednakih (trenutno oko 5 do 6 posto u anketama).
Slobodni i jednaki (pod vodstvom bivšeg senatora Demokratske stranke Pietra Grassa) ne traže mnogo da se raziđu od ideoloških pretpostavki Demokratske stranke kako bi se vratili u obnovljenu koaliciju lijevog centra lišenu Renzijeva vodstva. Drugim riječima, nastavili su podržavati Gentilonijevu vladu do kraja ovog parlamentarnog saziva. U tom je smislu Bersanijev cilj restauracija nečega poput l´Ulivo, manje centralizirana, umjereno lijeva koalicija koja je prethodila nastanku Demokratske stranke. Dok to ima malo odjeka unutar Demokratske stranke, neki stranački realisti prepoznaju potrebu za nekom vrstom promjene, naravno.
Velika koalicija
Ususret nacionalnim izborima 4. ožujka koalicija lijevog centra predvođena Demokratskom strankom predstavlja se kao kandidat za vladu te je Renzi ponovno negirao da bi pokušao ući u ikakvu veliku koaliciju s Berlusconijem. Ustvari, dok su ovom tajkunu-milijarderu zabranjene javne dužnosti, pa tako ne može postati premijerom u tekućem izbornom ciklusu, također nije vjerojatno da bi Renzi na sebe preuzeo odgovornost takvoga saveza. To vjerojatnije uključuje trenutnog premijera Gentilonija ili ministra financija Piera Carla Padoana koji djeluju neutralnijim figurama iz Demokratske stranke.
U isto vrijeme, unutar same izborne kampanje, koalicijski saveznici i medijski surogati uvode bazične realnosti situacije u javnu debatu. To djeluje kao olakšavanje formacije takvog pakta nakon 4. ožujka. Ministrica zdravstva Beatrice Lorenzin i libertarijanski te proeuropski orijentirana Emma Bonino, koje nijedna nije članica Demokratske stranke, a natječu se unutar koalicije lijevog centra, već su priznale mogućnost velike koalicije, kao i Padoan te velikani Demokratske stranke poput Giorgija Napolitana. Berlusconijev centristički saveznik Raffaele Fitto igra sličnu ulogu u koaliciji desnice.
Instrumenti poput predsjedničkog nacionalnog jedinstva ili tehničkih vlada ponovno se razvijaju u Italiji zadnjih desetljeća, koristeći velike koalicije kako bi progurali kontroverzne mjere. Trenutni stranački lideri, preokupirani održavanjem jedinstva svojih vlastitih stranaka, razgovaraju o održavanju drugih izbora u slučaju nejasnog rezultata umjesto pribjegavanja formiranju velike koalicije. U mjeri u kojoj se Berlusconi referira na vjerojatnost podržavanja nove Gentilonijeve vlade, on to čini jedino kao privremeno sredstvo prije sigurnih glasova kasnije 2018.
Takvi su dogovori, međutim, postali nešto poput norme, i to ne jedino u Italiji. Ono što nam se devedesetih činilo kao specifična talijanska forma vlade – privremeno sredstvo, osmišljeno s ciljem nadvladavanja neposrednih kriza – u stvarnosti se proširilo cijelom Europom u postkriznom periodu. Djelomično je to primjetno u Španjolskoj, gdje su nakon dva izbora socijalisti ubrzo poduprli desnu vladu Narodne stranke, i u Francuskoj gdje se Macron sjedinio s lijevim i desnim centrom u kampanji zaustavljanja Le Pen.
Međutim, najprimjetnije jest ono što se odigrava danas u Njemačkoj, naizgled utvrdi europske stabilnosti. Dok Njemačka ima povijest velikih koalicija, primjetna promjena u trenutno periodu jest ta da je to u isto vrijeme postalo sve potrebnije i nepopularnije. Ukupni glasovi za kršćanske demokrate i socijaldemokrate pali su sa 77 posto na 53 posto od 2002. te kako njegova baza slabi, SPD se danas suočava s intenzivnom unutarnjom opozicijom u pogledu nove Velike koalicije.
Slabi rezultat SPD-a u rujnu, oko 20 posto glasova, u kombinaciji s njegovom historijski vodećom ulogom u europskoj socijaldemokraciji, pojavljuje se kao upozorenje nekim Renzijevim izazivačima unutar Demokratske stranke koji traže barem veći retorički pomak ulijevo. U tom je smislu značajan ministar pravosuđa Andrea Orlando, Renzijev glavni oponent 2017. u stranačkim izborima, koji je koristio njemački primjer kako bi prokazao vladu nacionalnog jedinstva kao put u samouništenje.
Čini se da će 4. ožujka Demokratska stranka proći jednako loše kao i njezin njemački pandan prošle godine u izborima za Bundestag. Renzijeva je tendencija godinama odbacivanje historijske baze Demokratske stranke, pa čak i identiteta u kombinaciji sa slabljenjem hegemonije nad ostatkom ljevice. Čak je i Susanna Camusso, liderica CGIL-a, najveće zemaljske federacije sindikata, dala svoju podršku Slobodnima i jednakima.
Obnavljanje ljevice
Lider Slobodnih i jednakih Pietro Grasso otišao je tamo gdje Demokratska stranka nije – u pokušaju približavanja programu Jeremyja Corbyna. Usvojio je slogan Laburističke stranke „For the Many, Not the Few“, te je i posjetio laburističkog lidera u Londonu 20. veljače, makar samo i za potrebe fotografije. Taj susret, po svoj prilici, duguje stranačkom savezu u Europskom parlamentu, a Corbyn nije uputio nikakav javni komentar odobravanja Grassa.
Oni su, poput Renzijeve stranke, dio europskog saveza „Socijalista i demokrata“; čije se ime više referira na „Demokrate“ priklanjajući se odbacivanju ikakve „socijalističke“ poveznice od strane Demokratske stranke. Međutim, Renzi danas čini korak dalje u odbacivanju socijaldemokracije te pozicionira svoju stranku u novi centristički savez s Macronovim En Marche! Pokretom i španjolskim Građanima (Ciudadanos). Ali ako to predstavlja daljnju evakuaciju lijevog centra u Italiji, mnogo pozitivnija dinamika koja se pojavljuje lijevo od socijaldemokracije u drugim zemljama tek je jedva dotakla poluotok.
Čini se da šira europska organizacija – nešto podosta različito od samo slijeđenja stranih primjera, ili dubokog poštovanja „Europe“ – može ponuditi neki tip izlaska. Čak i pred 4. ožujka, takve se diskusije djelomično fokusiraju na izbore za Europski parlament 2019. godine. Dok je talijanska radikalna ljevica daleko od inspiracije za ostatak kontineta, kao u danima stare Komunističke partije, pa čak i Rifondazione, barem je dosta onih koji traže izlazak.
U tom je smislu najefektivnija nedavna posjeta Jeana-Luca Mélenchona Napulju. Njegov pokret Nepokorena Francuska sada je druga najpopularnija stranka u Francuskoj; u zadnjim izborima na proljeće dramatično su ubrzali propast Socijalističke stranke te također uspostavili određenu hegemoniju nad ostalim radikalno lijevim snagama. Tražeći saveznike izvan zemlje, 15. je veljače Mélenchon posjetio socijalni centar u Napulju (ishodište liste Potere al Popolo) i sastao s gradonačelnikom Luigijem de Magistrisom.
Naglašavajući potrebu za novim radikalnim projektom na kontinentalnom nivou, Mélenchon je u Napulju zagovarao novi savez uključujući snage poput svog vlastitog pokreta i Podemosa. Taj je projekt zakompliciran rivalskom ponudom bivšeg grčkog ministra financija Yanisa Varoufakisa. Pozivajući na koaliciju „realističnog neposluha“, nadao se regrutirati De Magistrisa kao talijansko krilo vlastitog projekta DiEM 2025. Sukobi između (i unutar) tih lista nad reformom Europske unije te pozicija koju zauzima De Magistris vjerojatno će odlučiti o obliku ikakve intervencije talijanske ljevice na europskim izborima 2019. godine.
Ako se snage lijevo od socijaldemokracije iskažu u Italiji, 4. ožujak bit će odlučujući u određivanju kratkoročne budućnosti lijevog centra. Prvi rezultati talijanskog nacionalnog glasanja, ove nedjelje navečer, također će biti praćene rezultatima referenduma članstva SPD-a u vezi s pridruživanjem Velikoj koaliciji. U obje je zemlje socijaldemokracija u opadanju u korist krajnje desnice; u takvom slučaju nedavni događaji ne uspijevaju producirati ikakav fundamentalni popravak. Čak i identitet ljevice rapidno slabi jer se nekoć velike stranke primiču centru kao svom zaslonu.
Izvor: JACOBIN MAGAZINE
PREVOD: Karlo Jurak