Latinska Amerika je još od devetnaestog stoljeća i famozne Monroeove doktrine (1823.) te politike Theodora Roosevelta (The Roosevelt Corollary, 1904.) shvaćana kao sključivo područje interesa Sjedinjenih Američkih Država. Stoga, ne čudi da su gotovo sve američke administracije provodile prilično sličnu imperijalističku politiku na Zapadnoj hemisferi, sa izuzetkom nekoliko soft varijanti, poput Kennedyjeve Alijanse za progres (Alliance for Progress). U praksi to je značilo svrgavanje demokratski izabranih vođa, podupiranje najbrutalnijih režima od Augusta Pinocheta u Čileu i Jorga Rafaela Videle u Argentini do Anastazija Somoze u Nikaragvi. Na deklarativnoj su se razini sve ove politike, sastojale od zaštite latinoameričkih naroda od vanjskih neprijatelja, u inicijalnoj fazi od Španjolaca, a kasnije od komunizma. Tako se desetljećima kao glavna motivacija akcija State Departmenta navodila težnja uspostavi demokracije te zaštiti ljudskih prava. Sukladno tomu, kreirana je uloga kao snage koja promiče demokraciju i stabilnost u regiji. Sukladno tomu, kako navodi politolog Alan MacLeod koncept „demokracije“ u medijima se automatski primjenjivao na službenu američku politiku, kakva god ona bila. Bila je to retorika koja je uvelike omogućavala pravdanje uplitanja u politike svih zemlja Latinske Amerike, ali i šire. Takva je retorika trajala sve do početka siječnja 2026. godine, kada je Donald Trump, pri rušenju venezuelanskog predsjednika Nicolása Madura rekao kako je akcija SAD-a motivirana isključivo naftnim interesima. Štoviše, na pitanje o stanju ljudskih prava i političkih zatvorenika izjavio je kako s tim pitanjem još nije stigao pozabaviti. U tom smislu Venezuela, kao i cijela Latinska Amerika predstavlja početnu točku američke unipolarnosti. Stoga, zanimljivo je osvrnuti se na genezu ovog diskursnog zaokreta u historijskim okvirima.
Crveni strah, Hladni rat – borba protiv komunizma
Nakon niza spomenutih zakonskih odredaba, ali i nekoliko drugih, poput Plattovog amandmana (1903.) te nestajanjem španjolskog utjecaja u regiji, nakon 1945. godine na scenu je stupila nova politika Washingtona – uvođenja demokracije, a potom i borba protiv komunizma u Zapadnoj hemisferi.
Kako ističe Peter Calvocoressi, u knjizi Svjetska politika nakon 1945. Latinska Amerika nije uživala visok prioritet u poslijeratnome Washingtonu. Ipak, strah od jačanja komunizma posebno tijekom Korejskog rata (1950.-1953.), prema spomenutom Calvocoressiju zaoštrile su globalne antikomunističke osjećaje Washingtona. Uslijed toga došlo je i do određivanje jasnih prioriteta u odnosu na Latinsku Ameriku – borbu protiv komunizma. Radilo se o dogmatskoj američkoj opsesiji komunizmom koja je, kako navodi Odd Arne Westad, krajem 1940-ih postala beskompromisna. To pokazuje i rušenje demokratskog izabranog gvatemalskog predsjednika Jacoba Arbenza (1954.). Bilo je to ujedno jedna od prvih takvih akcija koje su provele Sjedinjene Američke Države. Pritom je kreiran i obrazac koje su američke administracije slijedile manje-više sve to Trumpa. On se uglavnom sastojao od uvježbavanja nezadovoljnika i odbjeglih vojnih struktura, koje je CIA-a obučavala u okviru School of the Americas što je u slučaju Gvatemale bio pukovnik u egzil Carlosa Castillu Armasa.
Tako su na vlast dolazili iznimno brutalni režimi koji su imali potporu Sjedinjenih Američkih Država. Jedan od njih je zasigurno režim generala Augusta Pinocheta koji je vladao Čileom nakon rušenja predsjednika Salvadora Allendea (1973.), a koji je ostao zapamćen kao jedan od najbrutalnijih diktatora u povijesti. Uz Pinocheta svakako jedan od najbrutalnijih bio je i režim Jorge Rafaela Videla u Argentini, za vrijeme kojega je provođen „prljavi rat“ (Guerra Sucia). Radilo se o brutalnoj antikomunističkoj politici tijekom koje je ubijeno ili nestalo prema službenim procjenama između 9 i 30 tisuća ljudi koji su između ostaloga, odvođeni i u podzemne sabirne logore, gdje su mučeni i ubijeni. U nedavno deklasificiranim spisima, koje je objavila američka vlada, pod nazivom „Argentina Declassification Project” (1979.) navodi kako “više nema sumnje da ljudska prava u Argentini imaju najgori status u povijesti”. Također, prema još jednom takvom dokumentu vidljivo je kako je prilikom posjeta tadašnjeg državnog tajnika Henry Kissingera američka administracija bila upoznata s navedenim događajima, ali da unatoč tomu nisu se previše zabrinjavali stanjem u Argentini. Bio je to scenarij koji se bio prisutan diljem Latinske Amerike i ranije, od Brazila (1964.) i Ekvadora (1961.) preko Bolivije (1971.) do Grenade (1983.) i Nikaragve. Stoga ne čudi što su Richarda Nixona, koji je potkraj 1950-ih obavljao dužnost potpredsjednika u nizu zemlja Latinske Amerike dočekali s uvredama, pa i nasiljem.
Rijedak primjer nepridržavanja ovoga scenarija predstavlja Kuba, na kojoj unatoč nizu pokušaja svrgavanja Fidela Castra nije došlo do njegovog pada unatoč primjeni svih obrazaca koji su se pokazali uspješnim od pokušaja atentata do financiranja i vojne obuke imigranta te njihovog iskrcavanja u Zaljevu svinja (1961.)
Sve su se navedene politike provodile pod agentom borbe protiv komunizma i uvođenjem demokracije. Na taj su način Sjedinjene Države s jedne strane, osiguravale širu potporu za ove akcije dok se s druge strane, na taj način održavala i uloga velikog šefa na području koji je smatran američkom interesnom sferom.
Uvođenje demokracije i nastavak antikomunističke retorike
Nakon urušavanja sovjetskog bloka i pada komunizma u većini država nestao je i stalni izgovor potrebe intervencije u zemljama Latinske Amerike s ciljem borbe protiv komunizma, barem se tako činilo. Međutim, borba protiv komunizma u Latinskoj Americi, preživjela je pad Berlinskog zida. Navedeno je bilo uvjetovan činjenicom da je na ovom području i dalje djelovalo niz ljevičarskih skupina, ali i to da su 1990-te u nizu zemalja obilježene socijalnim nemirima. Jedna od najčešće navođenih zemlja u ovom kontekstu zasigurno je Argentina u kojoj je, pod vodstvom tadašnjeg predsjednika Carlosa Menema, kako navodi politologinja Nancy R. Powers, došlo do radikalnog restrukturiranje gospodarstva zemlje što je rezultiralo ekonomskim kaosom.
I dok je s jedne strane, ovakvo stanje omogućavalo nastavak dotadašnje prakse američke vanjske politike, koja je nastojala u svome dvorištu i dalje voditi glavnu riječi, istovremeno, to je ujedno značilo i plodno tlo za razvoj novih te nastavak djelovanja starih ljevičarskih pokreta i stranaka utemeljenih na devetnaestostoljetnom snu o neovisnosti zemalja regije od SAD te antikolonijalnoj politici. Na toj platformi je Venezuela, pod Hugom Chavezom, ušla u novo stoljeće s politikom poznatom kao Bolivarska revolucija, Socijalizam 21. stoljeća ili jednostavno chavismo. Sukladno tomu, jedna od prvih zemalja na kojoj je početkom novog stoljeća primijenjena stara politika oblikovana u ponešto novom retoričkom ruhu bila je Venezuela. Navedeno je bilo vidljivo tijekom pokušaja svrgavanja Chaveza (2002.), pri čemu su se izmjenjivale stare diskursne strategije vezane uz potrebu uvođenja demokracije i to u kombinaciji s opetovanom borbom protiv komunizma te donošenja prosperiteta Venezuelancima. U praksi to je značilo financiranje oporbenih lidera te uvođenje sankcija.
Ipak, ono što će Venezuelu dočekati dvadesetak godina kasnije, započelo je na drugom kraju svijeta. Početkom 2000-ih SAD po vodstvom Georgea W. Busha proglasile su rat protiv terora (war on terror). Politika koja ga je pratila koristila, osim deklarativnih izjava o zaštiti ljudskih prava i brige za bliskoistočnu demokraciju, ovoga puta je sa sobom povlačila i jednu od najjačih vojski na svijetu. Ipak, sastavni dio rata činio je narativ o zaštiti ljudskih prava, kojega Bush i danas navodi kao motiv napada na niz suvremenih država kojega su pokrenule Sjedinjene Američke Države. Tako je u ožujku 2003. godine prilikom obraćanja nacije istaknuo kako je cilj napada na Irak, između ostaloga, razoružanje te oslobađanja njegovih stanovnika, ali i svijeta od velike opasnosti. Stoga ne čudi što je operacija napada nosila naslov Operation Iraqi Freedom. Kako je postalo vidljivo bilo je to zapravo proklamiranje politike koja je zaobišla međunarodno pravo i institucije. Drugim riječima, politika koja se bazirala na vojnoj moći jedne države.
Gotovo dvadeset godina kasnije istu samovolju koju je Bush pokazao u Iraku, Trump je pokazao u Venezueli, ovoga puta bez retoričkih ukrasa vezanih uz ljudska prava. Tako je Venezuela postala prva zemlja Zapadne hemisfere koja je iskusila promjenu načina vođenja politike u Washingtonu.
Trump – ja sam šef
Američki državni tajnik Marco Rubio u intervju danom nedugo nakon otmice Nicolása Madura u Caracasu za američki NBC News izjavio kako predsjednik nije zapravo napravio ništa novo jer su ovakve operacije vršili svi američki predsjednici unazad četrdeset godina. Štoviše, vrlo slično kao i Maduro, 2009. godine predsjednik Hondurasa Manuel Zelaya „iseljen je u pidžami“ iz zemlje i prevezen u Kostariku. Međutim, iako se pokazalo da je u njegovo rušenje bila direktno umiješana tadašnja državna tajnica Hillary Clinton. Na taj je način Obamina administracija disciplinirano slijedila playbook po kojoj se rušenje predsjednika vrši bez očite intervencije američke vojske.
K tome, opet je iskorišten argument borbe protiv komunizma u kombinaciji s potrebom uvođenja demokracije jer je njegova socijalna politika (podizanje minimalne plaće, politika prema korporacijama), kako navodi, Belén Fernandez, tadašnjoj američkoj administraciji prirodno ukazivala da je komunistička apokalipsa blizu. Na tom je tragu uslijedilo odgovor Hillary Clinton o tome kako se treba donijeti plan o provedbi izbora kako bi narod Hondurasa izabrao vlastitu budućnost. Kao što je već viđeno u okviru politike „uvođenja demokracije“ izbori se nisu održali. Štoviše, prema pisanju The New York Timesa, nekoliko godina nakon državnog udara zemlja je pala „dublje u ponor ljudskih prava i sigurnost“, a što su, kako je navedeno, uvelike bile zaslužne upravo Sjedinjene Američke Države.
Trumpova administracija tek je sporadično intervenciju u Venezueli pravdala argumentima o postojanju iranskih agenta u zemlji koji radi protiv SAD-a ili pak potrebi spašavanja Venezuelanaca od tiranina. Čak je i glavna mantra o borbi protiv narkokartela, koji je bila plasirana, vrlo brzo počela blijediti. Sukladno tomu, Trumpova je administracija, u rekordnom vremenu napustila dosadašnju praksu pružanja lažnih alibija, objavivši vrlo jasno kako je posrijedi zadovoljavanje američkih potreba za naftom. To je predstavljalo veliki odmak od dosadašnjeg američkog svojevrsnog zamaskiravanja vanjskopolitičkih praksi.
Ipak, kolikogod se ovo činilo kao nova politička praksa, što u određenom smislu svakako je, put ka njoj je utrt puno prije siječnja 2026. godine. Naime, prema članku Granta Morgana, objavljenog na stranicama časopisa The American Prospecta sjeme Trumpovog brutalnog unilateralizma posađeno je za vrijeme Georga W. Busha i njegove politike rata protiv terora (war on terror). Štoviše, Morgan navodi kako su Bushevi postupci izravno utrli put Trumpovoj politici. Sukladno tomu, mnogi su incidenti tijekom Busheve vladavine pomogli izgradnji ideje American First, prema kojoj administracija Donalda Trumpa samovoljno uhićuje strane državljane koje podliježe američkim zakonima, oduzima teritorije suverenih država i njihove resurse iz jednog razloga – jer Americi to treba. Prema navedenoj tezi u članku, korijeni ovoga nalaze se u nizu lažnih informacije koje su početkom 2000-ih širili članovi američke administracije pod Bushom od Cheneyja do Rumsfelda govoreći o iračkom nuklearnom oružju.
Takva je politika bila duboko utemeljeno na shvaćanju kako pozicija moći ima prednost nad svim ostalim aspektima međunarodne politike od međunarodnog prava do suvereniteta drugih država. U kontekstu navedenoga ona je utemeljena na shvaćanju da niti jedna agresija nije ilegalna, ako imaš vojnu premoć. Tomu najbolje ide u prilog odgovor Stephena Millera upućen voditelju CNN-a na pitanje tko upravlja Venezuelom, a koji je izjavio “mi smo glavni. Mi određujemo uvjete jer imamo baze oko Venezuele”. Radi se o direktnom nastavku Busheve politike, samo bez nasljeđene retorike iz prijašnjih vremena o brizi za ljudska prava.
Trump je sada politiku ogolio. On i ljudi bliski njemu, poput Stephena Millera vrlo jasno izjavljuju: mi smo supersila i tako ćemo se ponašati. Time je napušten i lažno pretvaranje brige za demokraciju ili ljudska prava, pa stoga kada novinari pitaju Trumpa što je s ljudskim pravima u Venezueli ili političkim zatvorenicima, on vrlo lagano odgovora kako se još s time nije stigao pozabaviti. Stoga nakon dvadeset godina, američko vodstvo ne mora se niti pretvarati da ih je briga za bilo što, niti moraju skrivati da je politika u službi privatnih interesa. U tom smislu došlo je do stvaranja velike razlike od diskursa Georga H. W. Busha koji je tijekom Zaljevskog rata govorio kako ih ne zanima kuvajtska nafta, nego da je američka vojna intervencija u službi zaštite Kuvajta preko njegovog sina koji je desetak godina kasnije pravdajući američku invaziju na Irak govorio to tome kako SAD-u ne treba nafta odnosno kako je njihov isključivi cilj donošenje demokracije iračkom narodu do Trumpa koji otvoreno govori da je otmica Madura uvjetovana uzimanjem nafte. Politika je ista, samo je prezentacija drugačija.
U kontekstu navedenoga Latinska Amerika je u očima ove administracije i dalje percipirana kao preduvjet američke sigurnosti i ostvarenje američkih globalnih ciljeva. S druge strane, ta se sigurnost sada manifestira kao krajnja granica unilateralizma. Novu politiku je najbolje sažeo spomenuti Miller, rekavši da živimo u stvarnom svijetu u kojemu vlada snaga, sila i moć, a SAD-e imaju sve navedeno. Venezuela je to osjetila na svojoj koži.
Foto: Fibonacci Blue