Međutim, situacija se komplikovala time što je sada na scenu aktivno istupio Petko Miletić.
Još nije bio ni stigao na robiju, a Petko Miletić je već imao veliki ugled. Glas o njemu išao je ispred njega. O njegovom suđenju su novine pisale veoma opširno, valjda i zbog toga što je u inostranstvu vođena velika kampanja, kad je uhapšen, da mu se spase život. On je i bio prvi član Centralnog komiteta koji pod diktaturom nije ubijen. Sem toga, sama policija – Vujković – širila je na sve strane priču o njegovom junačkom držanju i da ga nikakve muke nisu mogle slomiti. A i Petko je u tome bio obilat, pričajući detaljno kako je bio mučen. I doista je bio, makar se i ne uzelo za istinito da mu je baš policija povadila zube i nokte, iako su se ozlede videle. No već sama činjenica da je bio član Centralnog komiteta i da kao takav, a uz to herojskog držanja, dolazi na robiju, davala mu je znatnu prednost nad svima ostalima, naročito kod mladih drugova, za koje je duboko ilegalni Centralni komitet, povezan s Moskvom i međunarodnim komunističkim pokretom, već sam po sebi imao tajanstvenu privlačnu silu.
Držanje na policiji je, kako sam ranije istakao, bivalo česti povod sukoba među drugovima. No u svakom slučaju ono nije moglo biti glavni razlog političkim sporovima, nego bi, kad već do njih dođe, bilo i to ubacivano kao lični momenat.
Tada se smatralo dobrim držanjem ako neko nije otkrivao druge, nego samo priznao ono što su ga drugi teretili. Nije bilo tada nijednog – bukvalno: nijednog – komuniste koji je prošao torturu a da nije priznao nešto od onog što bi ga drugi teretili. Bilo je, doduše, onih koji nisu ništa priznali, ali takvi su hapšeni pre šestojanuarskog državnog udara, kad su se batine upotrebljavale u daleko manjoj meri, nesistematski i mahom u Beogradu, i skoro nikad na poznatijim i školovanijim licima.1 Zbog toga pršenje ovakvih kako „ništa nisu rekli” „klasnom neprijatelju” nije imalo veće vrednosti, budući je ogromna većina prošla torturu i na njoj „priznala terećenja”, pa se takvo držanje smatralo ne samo pravilnim, nego je prećutno prevladavala teorija da je i nemogućno – a da se terećenje ne prizna. Takav stav i takvo stanje bili su izraz stupnja do kog je revolucionarni komunistički pokret dosegao kaleći se u svojim vlastitim redovima u borbi s neprijateljima.
No čak i oni koji su pod torturom „izdali” ponešta, priterani terećenjem drugih i činjenicama, iako se to smatralo pogrešnim i slabićkim, nisu bili u to vreme izbacivani iz Partije. Takvih je bilo mnogo. Isključivani su mahom samo oni koji su „izdali sve” i čije je držanje bilo do te mere slabićko da su, ispričavši što su znali, nagovarali i druge i uslužno pružali policiji dokaze u istrazi. Dugo vremena, zbog neredovnih veza s Centralnim komitetom, čak i takvi su bili članovi partijske organizacije, neki i godinama, sve dok ne bi došla odluka o njihovom isključenju. Isključivani su obično samo oni koji su bili visoki funkcioneri, a to su mahom bili ilegalci koji su, svršivši partijske škole u Moskvi, upućivani u zemlju kao postavljeni članovi foruma – Centralnog komiteta Partije ili Centralnog komiteta Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ). Tako su u to vreme još bili članovi Partije Jovan Veselinov i Otokar Keršovani, iako su se, prvi kao član Centralnog komiteta SKOJ-a, a drugi kao član pokrajinskog Komiteta Partije za Srbiju, slabo držali na policiji. Sličan slučaj je bio i sa Svetislavom Stefanovićem, takođe članom Centralnog komiteta SKOJ-a, koji je pao u ruke policiji u Zagrebu 1934, a držao se slabo i bio tek dve godine kasnije isključen iz Partije.
U takvim prilikama Petko Miletić je došao s aureolom čoveka koji nije ništa rekao policiji. No ne samo to, nego je on pričao da čak ni zapisnik nije pravio, ističući da je svako pregovaranje i natezanje s „klasnim neprijateljem” i njegovim organima nedostojno komuniste i da je jedini boljševički stav ne odgovarati uopšte na pitanja policije. Pošto je izgledalo da je on u praksi to i sam potvrdio, u svakom slučaju bi imao i moralno pravo da brani takvu teoriju. No bez obzira na to, njega je već njegovo držanje na policiji stavljalo iznad svih ostalih robijaša: po njegovom shvatanju, a koje je bilo i shvatanje Kominterne i Boljševičke partije, svako priznavanje na policiji već je bilo izdaja. Oni koji su bili u Moskvi na školovanju ili drugim kakvim poslom, pričali su kako su ih dugo ispitivali ljudi iz Kominterne o njihovom držanju i da su oštro osuđivani svi koji bi ma šta rekli pred „klasnim neprijateljem”. Prema tome, Petko je iznoseći takvo shvatanje samo branio zvanični stav pokreta, koji je i ranije bio poznat, ali nije mnogo istican zbog stanja u samoj KPJ, odnosno zbog drukčijeg držanja ogromne većine uhapšenika na policiji.
Navodno Petkovo držanje na policiji, koje je odgovaralo zvaničnom učenju, davalo mu je ne samo ogromnu moralnu prednost nad svakim osuđenikom, nego čak i mogućnost da na svakog od njih, u slučaju sukoba, vrši presiju time što može da mu s pravom prebaci ako i ne da je bio izdajnik, a ono u svakom slučaju da nije bio kadar da „stisne”, kad je došlo „stani-pani” i da brani čast komuniste i liniju Kominterne u držanju pred klasnim neprijateljem. Istina, bilo je – sem dva-tri Slovenca – nekoliko drugova (Pijade, Hebrang i dr.) koji uglavnom nisu ništa priznali na policiji. Ali oni su bili hapšeni pre diktature i nisu bili tučeni. Njima Petko formalno nije mogao ništa da prigovori, ali je mogao i na njih da nabaci sumnju da se ne bi držali kako valja ako bi bili mučeni: zar takvu pretpostavku ne opravdavaju njihovi „oportunistički” stavovi prema upravi, tj. „klasnom neprijatelju”?
Ovakav položaj davao je Petku ogromnu manevarsku mogućnost. Pre svega, znatan broj komunista mogao je da zebe da bi naknadnim istragama moglo da se utvrdi njihovo ne baš zavidno držanje, pa čak i da budu isključeni, a redak je bio onaj kome se nije imalo šta, i to ozbiljno, prebaciti. Uostalom, Petko je bio član Centralnog komiteta i mogao je svakog časa dobiti neki mandat od Centralnog komiteta, pa početi da prevrće po prošlosti mnogih.
(…)
Petko Miletić, budući je tek bio došao na robiju, bolje je od njih osećao stanje napolju, a naime – da u zemlji rastu novi i mladi borci, drukčiji u mnogočem od stare garde, koja se, sem pojedinačnih izuzetaka, povukla u pasivnost pred žestinom diktature, i u to ništa manjim razmerama ona koja je bila na levici od one na desnici. Petko je jasno shvatio da mora da se osloni na nove, borbenije drugove, odrasle pod diktaturom, ne samo ako hoće da ostvaruje svoje ciljeve na robiji, nego čak i one napolju.
Mnogo pameti za takvo što nije ni trebalo: pre svega, bilo je očito da će novi kadrovi uskoro biti – već su bili! – u većini u Partiji, čineći i njenu kičmu i tkivo. Oni su disali drukčijim duhom i nisu bili opterećeni nikakvom „frakcionaškom” tradicijom. Borbe unutar Partije su ih zanimale veoma malo – zanimala ih je iznad svega borba protivu neprijatelja. Oni su iz samog života, iz kog su dolazili, uviđali da jedino potpuna, bezuslovna disciplina i svestrana – idejna, misaona, čak emocionalna – predanost stvari revolucije i komunizma mogu da donesu neke rezultate. Svako preterano rezonovanje, diskutovanje, poštovanje formi itd. značili su „liberalizam” i „kolebljivost”. Budući borbenima, oni su hteli da se okončaju frakcionaške raspre, radi jačanja borbe protivu neprijatelja. Faktički, time su nasrtljivo udarali na ustaljene demokratske odnose u Partiji, i na ljude koji su bili razboritiji i razumniji, ne zbog toga što su bili umereniji, nego iskusniji. Ovi mladi ljudi su jednostavno tražili odlučnog vođu. Njih nije mnogo zanimala demokratičnost, nego – akcija. U tom momentu, zahvaljujući i drugim okolnostima – nezrelosti, neobaveštenosti itd., Petko Miletić je zadovoljavao baš takve uslove i zahteve, a ukoliko i nije, znao je da se prikaže kao da tako jeste.
Pre svega, on je bio radnik, istina ne industrijski, kakvi su se po teoriji najvećma cenili, ali – radnik. Rodom je bio iz Crne Gore, iz Rovaca, i to je s nameštenim ponosom isticao: iz kraja koji nikad nije dao harač Turcima. Stolarski zanat učio je još pre rata u Mađarskoj i dosta dobro je govorio jezik te zemlje, bar onaj iz svakodnevne upotrebe. Učestvovao je i u Mađarskoj komuni 1919 g. Iza rata odmetnuo se bio u šumu s dr. Vukašinom Markovićem, koji je, posle aktivnog učešća u ruskim revolucijama, bio došao u Jugoslaviju na revolucionarni rad, pa se – sukobivši se i s vlastima i s „oportunističkim” Centralnim komitetom – odmetnuo u šumu u Crnoj Gori. Posle dvogodišnjeg „komitovanja” i dužeg zatvora, Petko je emigrirao i dospeo u Rusiju, gde je svršio neke partijske škole. U kominternovskim menjanjima Centralnog komiteta, najzad je i on došao na red i ušao u vođstvo koje je zamenilo rukovodstva od 1923. i 1930. g. Vođstvu od 1928. g. bili su na čelu Martinović (pseudonim učitelja Mališića iz Crne Gore), tada oficir Crvene armije, i Đura Đaković, i ono je bacilo onu besmislenu parolu „oružanog ustanka”, kao odgovor na diktaturu: to je skupo koštalo ionako nesređenu Partiju, odvojivši je od ostalih opozicionih snaga i naroda. Vođstvo, naimenovano posle toga, nije bilo mnogo bolje. Tek ono u kome je bio i Petko povuklo se s parole „oružanog ustanka”, no i ono je bilo u praksi do te mere sektantsko i usko, da se nije bitno razlikovalo od onih koja su bila pre njega.
U Moskvi se Petko ničim nije odlikovao. Sećam se – u vreme obračuna s njim 1938. i 1939. g. – Tito i Kardelj, a i drugi koji su bili u Moskvi, naročito su isticali da je i on bio potpisnik polutrockističke rezolucije „sorok odin“ (četrdeset jedan). I Pijade je na robiji to nadebelo koristio protivu njega. No uprkos tome ne bi se moglo reći da je Petko bio vidan u Moskvi ma u čemu, pa ni kao kakav opozicioner. U Partiji je pripadao uvek levim strujama, iako nije bio naročito zapažen.
U ličnosti Petka Miletića opažali su se svi ovi elementi: i naš primitivni buntovni seljak, koji nije do kraja svario revolucionarno proletersko učenje, i čovek koji je video mnogo svega i dosta naučio, ali ostajući onim što je i bio. Moskovsko političko školovanje moglo je samo da pojača, svojim uprošćenim dogmatizmom, netrpeljivi, žilavi i otporni duh ovog buntovnog poluseljaka. On je tamo mogao naučiti i važnost intrige u političkoj borbi i osloboditi se idealizovanih predstava o komunističkom pokretu. No bitno ga sve to nije moglo izmeniti. Bio je, u osnovi, onaj tip Crnogorca koji je na granici između avanturizma i herojstva. Takav tip nije tako čest u istoriji ovog naroda, budući su za njega karakteristične krajnosti – čojstvo i nečojstvo – herojstvo udvoričke i prevarantske vrste. Petko je ujedinjavao u sebi oba elementa.
Bio je on veoma primitivan čovek. Razume se, u unutarpartijskim borbama, to je od onih koje je opsenio primano kao jednostavnost i narodskost. Naš jezik je govorio onim dijelektom koji je naučio u detinjstvu, no bez leporekosti kojom se taj kraj odlikuje, a sa smislom za grube i drastične izraze koji su takođe česti u Brdima. Ruski jezik je znao veoma loše, upotrebljavajući pogrešno kao ruske one izraze koji su isti u našem i ruskom jeziku, a imaju drukčije značenje. To je uostalom bila crta i većine onih koji su boravili i učili se u Moskvi, a kod njega je ona bila veoma upadljiva. Veoma malo je čitao, i videlo se da je to za njega velika muka, kao za nevična knjizi – bolele bi ga oči ili bi odmah zadremao nad knjigom. Rukopis mu je bio neispisan, poluseljački i sa slabim pravopisom. No iako takav, primitivan, videlo se i da je video sveta, jer je znao i da zauzme „otmen” stav, izabere izraz i pazi na spoljni izgled. No to je bilo nešto nalepljeno na njegovu sirovu prirodu, što je on koristio više radi toga da bi imponovao i da ne bi izgledao prost, nego radi potrebe koja bi već bila unutarnjom svojinom njegovog bića. Uostalom, to je bila crta i mnogih drugih radnika, ali kod njega je bila utoliko upadljivija što se njome retko služio.
Usta su mu bila puna zlatnih zuba. Nizak, sav iskrivljen, ponešen u levu stranu – očit znak profesionalne, stolarske deformacije, koščat, velikih veđa i čekinjave kose, Miletić je ličio više na seljake iz najzabitijih krajeva, kojih kao da se nije dotakla ljudska civilizacija. I išao je seljački. Ali ne kao ljudi iz dinarskih krajeva – lako i igrivo, nego široko i šepavo, zbog čega je i dobio nadimak „Šepa”.2 Svakako, i to je bio pre neki defekt nego urođena osobina. Ispod natuštenih veđa, jetke zelene oči gledale su tumolo.3 No čim bi progovorio, istina sporo i, otegnuto, što je donekle tipično i za njegov kraj, iako bez gesta i fraze, osećao se u njemu i čovek od akcije i koji je video sveta. Bio je svakako tvrdokoran i žilav čovek, pojmova veoma pojednostavljenih, no za koje je znao da se bori s lukavošću i upornošću svojstvenom primitivnim fanaticima. A u načinu na koji se borio – s brutalnošću i rafiniranošću – otkrivalo se da je ovaj um, uprkos njegovoj uprošćenoj slici sveta, imao smisla i za manevre i zaokrete, ako i ne u velikim političkim pitanjima, a ono onima iz svakodnevne prakse, naročito iz partijskog života.
Imao se utisak da je ono komitovanje u mladosti ostavilo na njega jake tragove. I inače se ponašao kao da će svakog časa nagaziti na zasedu – nepoverljivo i oprezno. Ilegalni partijski rad je on, zbog toga, tretirao kao neku vrstu odmetništva, četovanju po gradovima, a ne kao delatnost s ciljem da se dođe do šire i masovne političke akcije.
AUTOR
- Postoje brojna svedočanstva i knjige o znatnom policijskom i vojnom nasilju u periodu između 1918. i Šestojanuarske diktature 1929. Vidi, na primer: Rajko Jovanović, Glavnjača kao sistem, s predgovorom Miroslava Krleže, „Zaštita čovjekaʺ, Zagreb 1928. Savremeno reprint izdanje može se naručiti preko izdavačke kuće Mostart Jugoslavija.
- Reč igrivo ne može da se nađe u rečniku. Možda: lako kao da igra, pleše.
- Tumolo = mutno, nejasno, neprovidno.