Od 199 mjesta u novoizabranom mađarskom parlamentu, 159 su sada u rukama krajnje desnice (133 za Fidesz Viktora Orbana i 26 za opoziciju nekadašnje neonacističke a sada „nacionalno-konzervativne“ stranke Jobbik). Ostali su podijeljeni među razne male stranke lijevog i desnog centra. Izbori su bili lakrdijaški. Građani su uglavnom dobili svoje informacije iz Orbánovog zastrašujućeg propagandnog stroja (mediji su uglavnom u rukama njegovog krajnje desnog aparata), a manjina je dobila svoje činjenice sa web stranica koje su imale anti-Orbánove konotacije (više zabavne nego uvjerljive) i iz objavljenih priopćenja od strane neprikladnih i neučinkovitih oporbenih stranaka. Izborni sustav osmišljen je za dva glavna bloka koja se ne uklapaju u političku strukturu zemlje, a bilo je sedam „velikih“ oporbenih stranaka koje su se natjecale, tako da rezultat nikada nije bio u sumnji. Polovica glasova otišla je Orbánu. Druga se polovica podijelila između malih grupa. Vođe oporbenih stranaka masovno su podnijele ostavke – a ne da je to važno – i pojavile su se proturječne anti-Orbanove demonstracije, sa zastavama EU i mađarskim nacističkim zastavama (strelasti križevi) i zahtjevi za novim izborima. Ali to nije ništa u usporedbi s političkim (ili, točnije, nepolitičkim) karakterom „izborne kampanje“.
Orbán, savjestan vladar Mađarske – i kao posljedica njegovih državničkih nastojanja, glasine da je jedan od najbogatijih ljudi u Europi, njegovim ogromnim bogatstvom upravljaju (i, formalno, posjeduju) lažne tvrtke i sjenoviti posrednici; obiteljske kuće, čuvari, časopisi i servisi koji kupuju kraljevske dvorce i goleme zemaljske posjede, hotele, luke, tvornice, restorane, turistička mjesta, trgovačke centre, novine, časopise, radio i TV postaje, internetske portale; njegove tvrtke grade autoceste, željezničke pruge, sportske komplekse i obnavljaju palače i gradske vijećnice na javni trošak – postiže pobjedu na vrlo značajnoj političkoj platformi. Što se tiče ekonomije, društva, zdravstva, obrazovanja, javnog prijevoza, trgovine, oporezivanja itd., njegov birački manifest sastojao se od jedne rečenice: „Idemo dalje kao i prije.“ Ne daje intervjue i ne sudjeluje u nikakvim raspravama.
Ovo je njegova poruka Mađarima.
1. Mađarska neće dopustiti muslimanskim izbjeglicama ili imigrantima da uđu u zemlju te će se oduprijeti svim snagama „mongrelizacije“ (maskirane kao „multikulturalizam“, „internacionalizam“ i „kozmopolitizam“), koji nastoji uništiti „bijelu kršćansku Europu“.
2. „Mađarska neće biti razoružana u ime „političke korektnosti“ koja nije ništa drugo nego bezbožan komunizam.
3. Mongrelizaciju, ili razrješenje mađarske rasne zalihe, potiskuje „međunarodni Židov“, George Soros, koji financira antinacionalnu, liberalno-boljševičku mađarsku opoziciju i koja će naštetiti i jedinim Židovima koje volimo, vjerskim cionistima. Naš dragi prijatelj, izraelski premijer Benjamin Netanyahu, slaže se s nama jer on, također, mrzi Yide.
4. Europska unija, Ujedinjeni narodi, Vijeće Europe, zapadni tisak, socijaldemokratske, liberalne i zelene stranke jednostavni su alati u rukama Georgea Sorosa, to jest kosmopolitskog Židova bez korjena.
5. Papa Franjo je internacionalistički liberalni boljševik.
6. „Gender ludilo“ ili „genderizam“, radikalni feminizam, „ljudska prava“, homoseksualni brak, istanbulska prijetnja (koja zabranjuje obiteljsko nasilje nad ženama i djecom), potisnuti će kršćansku obitelj i učiniti „pederluk“ novim modelom morala.
7. Mi ćemo spasiti Europu od nje same, što dopušta muslimanskim teroristima i ekstremno-lijevim pobunjenicima da Europu urone u kaos, za razliku od pravih saveznika kršćanstva kao što su Erdogan, al-Sisi, Berdimuhamedov, Alijev i ostali.
8. Romi – baš kao i muslimani – ne mogu se integrirati jer im se ne sviđa raditi. Oni bi trebali biti disciplinirani, odvojeni, odvojeni i, ako je potrebno, preseljeni.
9. Slobodni zidari, illuminati, kulturni marksisti, burzovni špekulanti, anarhisti i razni intelektualci žele nas uvjeriti da se odreknemo antirumunjskog revanšizma i iredentizma, jer oni, naravno, ne razumiju naše duše. 10. Naši glavni neprijatelji su novinari i skupine za ljudska prava koje financira već-znate-tko.
Možda mislite da je ovo šala. Ali nije. Slično je, na neki način, 1930-tima, ali to je parodija. Prije nekoliko tjedana, u malom gradu u Mađarskoj, na ulici su zaustavljene dvije katoličke časne sestre na koje su ljudi pogrdno vikali: „Migranti! Migranti!“ Nakon što su malo poguravali stare dame, pozvali su policiju, vjerujući da su vidjeli muslimanske žene u burki i hidžabu. Policija je spasila časne sestre od kršćanske mase. Nekoliko dana ranije, u drugom malom gradu, lokalna žena napustila je frizera. Kišilo je, a nije željela uništiti svoju novu frizuru pa je pokrila glavu šalom. U roku od nekoliko minuta, na ulici se okupila mala gomila, vičući: „Migrant! Migrant!“ I počela gurati siromašnu ženu na zid. Onda je glasno protestirala da je Mađarka, da govori samo mađarski, i da je živjela cijeli svoj život u tom malom mjestu. Neki su je prolaznici prepoznali i pokušali je spasiti, ali bez uspjeha. Konačno je došla policija i ljudi su se smirili. Ali kosa joj je bila uništena.
U Mađarskoj nema izbjeglica. Zemlja ima nultu imigracijsku politiku, a na južnoj granici stoji ogromna ograda od bodljikave žice, patrolirana od strane policije i vojske. Bivši imigranti čuvaju se u pritvoru. Nekolicina crnaca koje vidimo su američki ili francuski turisti. Ova svakodnevna histerija odvija se u pozadini masovne histerije koju su pokrenuli državni mediji i sam Orbán. Prvi zakonodavni potez Orbanove vlade je zakon „Stop Sorosu“, koji će prisiliti skupine ljudskih prava da se registriraju kao stranci i podvrgnu redovitom policijskom nadzoru, kontroli i kažnjivim porezima. Grupe koje nemaju nikakve veze s useljavanjem – one koje se brinu za ljudska prava Mađara, zagovarajući obrazovanje i zatvorsku reformu, predstavljajući beskućnike, etničke i vjerske manjine, itd. – progonit će se. I ovo dolazi od strane najvećih novina, radijskih postaja, televizije i najvećeg internetskog portala s nakladom. Očekivali biste da je oporba pokušala blokirati takve poteze i boriti se protiv Orbánove rasističke propagande. Ali ne. Sve oporbene stranke, uključujući i one koje su prividno lijevo, svečano su izjavile da neće ukloniti graničnu ogradu „za zaštitu rase“ i da odbacuju EU izbjegličke kvote kao što to radi centristička europska desnica i radikalna desnica svugdje (radikalna desnica koja uključuje ponekad nominalno komunističke i socijalističke stranke).
Prosvjed protiv islamofobne i antiafričke, rasističke histerije, sve je manje intenzivan u onome što je ostalo od nekadašnje lijevo-liberalne tiskovine, osim protiv jasno antisemitskih besmislica koje predstavlja Soros kao glavara iza masovnog demografskog rata protiv bijele kršćanske Europe (i protiv bijelog Izraela, naravno: cionizam i antisemitizam postaju savršeno pomirljivi). Slično tome, oni bi mogli kritizirati stil Orbanove bande – koja izražava otvoren prezir prema siromašnima i, posebice, prema Romima – ali mjere zaustavljanja segregacije ili ponovnog uspostavljanja iskorištene nezaposlenosti nisu se našle u izborničkim manifestacijama oporbe, a neke su bile u korist održavanja proporcionalnog poreza i represivnog zakona o radu. Druga glavna strana oporbene politike, kako u Mađarskoj tako i drugdje u Istočnoj i Središnjoj Europi, bila je „borba protiv korupcije“. U Rumunjskoj i Slovačkoj, prosvjednici su masovno protestirali protiv korupcije i političkog kriminala. Ali ti su prosvjedi izrazito apolitični (ili čak antipolitički). Plemenite moralne energije rasipaju se na društvene probleme poput korupcije i kriminala, koji nemaju isključivo moralna rješenja, i ta inače izvrsna moralna strast pomaže uništiti ono malo ostataka parlamentarizma (u Rumunjskoj, gdje socijalni pokreti ne čine ništa, nego podupiru javne tužitelje i tajne službe iza njih), ili uvođenje još sumnjivijih stranaka nego vladajućih (kao u Slovačkoj ili u Češkoj).
To ne znači da vladajuća klasa nije prljava. Ona to jest. Ali, u Mađarskoj to je beznadno povezano sa strukturnim elementima Orbánove „duboke države“. Orbánova poludiktatura (s čistkama, crnim listama i suzbijanjem medija), za razliku od poststaljinističkog predznaka, nije statistička niti centralizirana. Njegova su vodeća načela proizvoljnost, hirovitost pravila i prije svega neformalnost. Pravi centri moći u Orbánovoj Mađarskoj su formalno nezavisne institucije (državne zaklade, poluprivatne tvrtke, navodno privatne tvrtke koje žive na državnom kreditu), koje su izvan kontrole normalne državne uprave i sudstva. U međuvremenu, redovita administracija se demontira, a dobro obučeni državni službenici izbacuju se u velikom broju. Izrada novčanica događa se iza leđa navodno vodećih političara i birokrata, te je prošla kroz parlament – obično bez rasprave. Kapitalni proizvodi se distribuiraju lojalnim zadržavateljima, koji zatim financiraju različite političke manevre koji se neće pojaviti kao državni rashodi. Smanjivanje državne moći u prednost i dobit neformalne skupine nositelja moći stvorilo je jedinstveni sustav u kojem se pretkapitalistički oblici osobne ovisnosti trijumfalno vraćaju, a stvarna politika je ultrakapitalistička – čudna kombinacija neokonzervativizma i merkantilizma. Izvan dvorana moći, otpor radnika i popularni prosvjed zamijenjeni su masovnim iseljavanjem, što je dovelo do stvaranja lude kombinacije visoke nezaposlenosti i nestašice radne snage dok je pridonijelo starenju stanovništva. Let liječnika i medicinskih sestara iz zemlje pomogao je zdravstvenom sustavu dovesti do skoro sveukupnog kolapsa.
U Istočnoj i Srednjoj Europi demiurg napretka uvijek je bila država: vjerska tolerancija, sekularizam, ukidanje povlastica plemstva i kraj kmetstva bili su djelo prosvijetljene apsolutističke policijske države Josipa II i Leopolda II. Sve do 1906. godine, Habsburški sud u Beču pokušao je u Mađarskoj državni udar, te je u suradnji s radikalima i socijalistima forsirao opće pravo glasa na nesklonu lokalnu aristokraciju i gospodu, koja nije dopuštala socijaldemokratskim radnicima i „nepouzdanim“ predstavnicima nacionalnih manjina (Slaveni i Rumunji) da dobiju to pravo, u vrijeme kada je glasalo 6,58 posto stanovništva. Zemaljska reforma, industrijalizacija, pismenost, higijena, javno zdravlje, pravilno kodificirani zakon, suvremeni transportni i obrazovni sustav bili su rad komunista. Ovakav prosvijetljeni, birokratski, antidemokratski, ali filantropski i egalitarni režim, rođen od strane univerzalističkih, antinacionalističkih elita, preuzeo je „pravi socijalizam“ u duhu Ferdinanda Lassallea koji je rekao da je socijalizam „spajanje proletarijata i znanosti“. Znanost, tehnologija, planiranje, jedinstvena zakonitost, centralizacija, vjera u stručnost i formalno obrazovanje, pažljivo planiranje, arhivi, pisana dokumentacija, emancipacija (jednakost pred zakonom), impersonalni autoritarizam: to je Austro-Ugarska tradicija koju ostvaruju razne univerzalističke elite, kao što su Katolička crkva, carska (drugačija od regionalne) uprava, carska vojska, slobodno zidarstvo, financijski kapital i, konačno, socijaldemokratske i komunističke stranke i slabi nasljednik Habsburškog carstva, Europska unija.
Antikomunizam u ovom kontekstu ne znači neprijateljstvo prema revoluciji, već neprijateljstvo prema prosvjetiteljstvu, to jest kombinaciji reda, građanske jednakosti, hiperracionalizma i Öffentlichkeita – javnog karaktera politike za koju je sloboda izražavanja neizbježan preduvjet. Za desnicu, racionalizam i univerzalizam je nešto čemu se moraju suprotstaviti, kao što su to klasa, rasa i jednakost spolova; antifašistički, UN-ovi sporazumi o ljudskim pravima nakon 1945. godine; i sve što se zalaže za nadetniku, uključujući staromodni liberalno-demokratski nacionalizam i antikolonijalizam. U takvoj situaciji, marksisti – žestoki kritičari prosvjetiteljstva – prepuštaju se, barem privremeno, obrani zastarjelih ideja kao što su prirodna prava, racionalno zakonodavstvo i Öffentlichkeit. Čak i mogućnost liberalne, reprezentativne demokracije je pod napadom kvazitotalitarne, postfašističke propagande (mješavina mitova, teorije zavjere i najnovijih digitalnih marketinških i oglašivačkih metoda). Vladari u Europi, posebice od 1914. godine, odrekli su se prosvjetiteljstva i koriste etničku pripadnost nasuprot klasi i etničku nadmoć nasuprot jednakosti. Protiv toga, Luxemburg, Lenjin, Trocki, Lukács i Korsch vidjeli su internacionalizam kao specifičnu osobinu socijalizma. Prosvjetiteljski kozmopolitizam i federalizam nisu identični s tim, ali postoji veza. Borba za tu vezu je akcija koja se ponavlja, ali slučaj Mađarske dokazuje da je čak i zapušteno staro prosvjetiteljstvo bolje za ljevicu od relativističkog, postmodernog štovanja svakog etničkog praznovjerja u ime promašenog egalitarizma – koji nije ništa drugo nego romantični egzotizam i orijentalizam.
Izvor JACOBINMAG
PREVOD Danijel Bukvašević