Knjiga1 Rad i vrednost: Promišljanje Marksove teorije eksploatacije Ernesta Skrepantija (Ernesto Screpanti) predstavlja razmatranje onoga što njen autor smatra očiglednim i nepremostivim nedostacima Marksove (Karl Marx) teorije vrednosti.
Skrepanti započinje knjigu raspravom o tome da li je Marks imao etičku opreku prema kapitalizmu. Njegovo stanovište se znatno oslanja na Altiseovo (Louis Althusser) razlikovanje mladohegelijanskog, naivnog, etičkog protivnika kapitalizma, koji je bio pod uticajem Fojerbaha (Ludwig Feuerbach) (5), i starijeg, mudrijeg i ciničnijeg naučnika koji „nije bio zainteresovan za moralnu osudu izopačenosti kapitalizma” (7). Skrepanti ističe da Marks „tvrdi da kapitalisti iznuđuju višak rada u procesu proizvodnje” (7). Iznuditi znači pribaviti od osobe silom, zastraživanjem ili neopravdanom i nezakonitom moći, dok je isisavanje viška vrednosti eksploatacija. Uprkos tome, Skrepanti suprotstavlja normativne i deskriptivne (moralne i amoralne) konotacije i pravi „nedvosmislen izbor” u korist potonjih (9).
Skrepanti daje objašnjenje odnosa između vrednosti i apstraktnog rada kod Marksa i uzima u obzir da je za Marksa „sav višak vrednosti rezultat eksploatacije” (11). Ali „naučnik Marks nema za cilj da utvrdi postojanje eksploatacije. On nastoji da je objasni” (11). Ako postojanje eksploatacije ne može biti utvrđeno, kako može biti objašnjeno? Ostavljajući po strani ovu dilemu, Skrepanti objašnjava da su po njegovom mišljenju „radne vrednosti promenljive čisto tehnološke prirode” (12) koje „ne igraju nikakvu ulogu u određivanju proizvodnje viška vrednosti i da teorija vrednosti služi samo kao merni instrument” (13). Teorija vrednosti ne određuje društvene odnose koji objašnjavaju proizvodnju i raspodelu vrednosti i „u stvari, radne vrednosti su određene nezavisno od profita. One važe u nekapitalističkoj ekonomiji i stoga su neprikladne za merenje viška vrednosti” (13). Ne samo da radne vrednosti ne određuju društvene zakone koji određuju prirodu kapitalističke proizvodnje, one čak nisu ni specifične za kapitalizam, već postoje uopšteno. One nisu nigde i one su svuda.
Marks tvrdi da je u razmeni 20 kilograma kafe za 10 metara platna rad zajednička supstancija razmene. Skrepanti insistira: „Činjenica da se 20 kilograma kafe razmenjuje za 10 metara platna ne znači da ove dve robe imaju neku zajedničku supstanciju” (24). Svakako, posmatran izolovano, ovaj odnos je samo slučajan. Ali Marksov primer se odnosio na kapitalističku manufakturnu proizvodnju, sa postojanim, bezbrojnim, suštinski neograničenim činovima razmene, u kojoj konkurencija prisiljava proizvođače da robe prodaju po njihovoj „prirodnoj ceni”.
Sledeći Smita (Adam Smith) i Rikarda (David Ricardo), Marks je napravio aksiomatsko, zaista tautološko zapažanje (tautologije su istinite) da, pretpostavljujući da je proizvodnja ovih roba bila umnožena bez ikakve označene granice, da parafraziramo Rikarda,2 te da one nisu bile oskudne ili retke, onda je ono čime je određena ova prirodna cena bila supstancija koje su sve robe delile kao proizvodi ljudskog rada. Ovo je osnovna teorija skupova. Ako postoje jedan skup prirodnih proizvoda i jedan podskup ljudskih proizvoda, onda je ljudskost ono što razlikuje ljudske proizvode od prirodnih proizvoda. Samo ljudskost je svojstvo koje svi oni dele. Dakle, količinom ovog društveno potrebnog (tj. ne nepotrebnog kao protraćenog ili suvišnog) ljudskog rada sadržanog u proizvodu bila je određena njegova vrednost. Skrepanti ipak tvrdi da je „poistovećivanje količine vrednosti sa količinom opredmećenog rada ishod restriktivne hipoteze nultih profita. Dakle, nije dokazana tvrdnja da je apstraktni rad, uopšteno govoreći, supstancija vrednosti. To se mora pretpostaviti aksiomatski” (24). Citirajući Krisa Artura (Chris Arthur), Skrepanti tvrdi da „Marks to pretpostavlja na prvim stranicama Kapitala, gde je hipoteza nultih profita obuhvaćena modelom proste robne proizvodnje” (24). Marks ovo nije eksplicitno pretpostavio, već je ponudio čuveno objašnjenje da se bogatstvo u kapitalizmu sastoji od zbirke roba, odnosno korisnih proizvoda, proizvedenih za prodaju. Profiti, a kamoli nulti profiti, nisu pomenuti. Uprkos tome, Skrepanti rezimira: „Značenje reči ,stvara’ u metafori stvaranja vrednosti apstraktnim radom je opskurno i lišeno bilo kakve naučne vrednosti” (26). Sledeći Srafu (Piero Sraffa), Skrepanti tvrdi da je „poznavanje tehničkih koeficijenata dovoljno za određivanje radnih vrednosti, dok poznavanje stope eksploatacije nije neophodno” (27).
Skrepanti zatim opisuje šta on razume pod Marksovom teorijom viška vrednosti. Nadnicom se kupuje radna snaga radnika, ili upotreba njihovog rada za određeni period i određenu delatnost, a ne sami radnici. Ovo je ono što razlikuje slobodan rad najamnog ropstva od ropstva. Prema Skrepantiju, „u zamenu za nadnicu isplaćenu radniku kapitalista dobija uspostavljanje odnosa, a ne stvar”. Ovaj odnos inicira „upotrebu i prisvajanje rada”. Ovaj proces je „kvalitativno drugačiji od razmene roba i njegova je direktna suprotnost” (34, 35), ali naravno da nije. Radna snaga je roba. Marksova teorija viška vrednosti objašnjava kako se, na osnovi zakona koji regulišu razmenu svih roba, isisava višak vrednosti. Robe staju količinu potrebnog rada za njihovu proizvodnju, ali deo tog rada je neplaćen. Kao što samo ljudi mogu posedovati imovinu, tako jedino oni mogu biti neplaćeni za svoju imovinu. Dakle, samo ljudska neplaćena imovina, količina rada isceđena iz proizvođača u proizvodnji, može biti izvor viška vrednosti. Ovo objašnjenje počiva na razlici između troška reprodukcije rada, nadnice i radne snage, kupljene stvari. Skrepanti se poziva na neke od ovih ideja, ali njegova rasprava je zbunjujuća. On objašnjava da je „roba stvar, predmet koji subjekt proizvodi konkretnim radom” (46), ali, naravno, roba ne mora biti stvar; to može biti usluga, pa tako i odnos, ili predmet. Zatim nastavlja: „Vrednost, naprotiv, nije stvar i ne može se pretpostaviti da je stvara subjekt” (46). Ali ako vrednost ne stvara subjekt, kako radnik opredmećuje vrednost u proizvodu tokom proizvodnje? Skrepanti ostaje pri stavu da je „vrednost ekonomski odnos između roba i rezultat društvenih odnosa koji preovladavaju u proizvodnoj delatnosti” (46), ali, naravno, vrednost nije odnos između roba, već između ljudi. Razmena roba je samo sredstvo za otuđene društvene odnose ljudi, a ne nešto odvojeno od njih.
Skrepanti primećuje da se „eksploatacija pojavljuje kada je dodata vrednost veća od nadnica” (46). Ipak, ovo ne objašnjava „proizvodnju viška vrednosti” (46). Prema Skrepantiju, „višak vrednosti je objašnjen kao rezultat moći kapitaliste da primora radnike da postignu produktivnost rada veću od nadnica” (46). Međutim, nadnice nemaju produktivnost, dok rad ima. Kao što je ranije naznačeno, pretpostavljajući da je razmena jednokratna, onda jedino relativne cene postoje, tako da „jedinica rada služi samo kao merni instrument. Stoga, jedna od implikacija analize… jeste da radna teorija vrednosti nije neophodna za objašnjenje eksploatacije” (46, 47).
Skrepanti ilustrije svoj argument u savršeno konkurentnoj ekonomiji sa konstantnim prinosima na obim, bez oskudnih resursa, fiksnog kapitala, vezane proizvodnje, luksuznih roba, složenog rada i rasta. Skrepantijev model je nekapitalističko, potpuno stagnantno, robovlasničko društvo (65). On nastavlja: „Dve jednačine se mogu odnositi na ekonomiju koja proizvodi jedno dobro, u kom slučaju svi simboli predstavljaju skalare i I = 1” (65). Pretpostavljajući da nema proizvodnje (procesa rada koji fizički transformiše inpute u različite autpute i tako pojmovno zahteva najmanje dva dobra, pri čemu je autput nesamerljiv sa inputom i fizički različit od njega), Skrepanti napominje da ovaj model može „takođe biti interpretiran tako kao da se odnosi na ekonomiju koja proizvodi n roba”, ne jedan, već određen i konačan broj fizički istovetnih inputa i autputa. Pretpostavljajući da nema slobodnog rada, kapitalizma i proizvodnje, moguće je pokazati da su radne vrednosti izlišne. Ko bi to poricao?
Skrepanti napominje da „Marks koristi radne vrednosti za merenje eksploatacije” i tvrdi da „često daje primere zasnovane na jednoj robi” (65). Ovo je sasvim pogrešno i uistinu apsurdno. Marks nikada ne navodi primer zasnovan na jednoj robi, nijednom bilo gde u Kapitalu ili bilo gde drugde. Srafijanci naširoko kritikuju Marksa upravo zbog ove greške. Ali, naravno, to nije greška, jer u realnoj ekonomiji ne postoje fizičke konstante. Kada Marks govori o sredstvima za proizvodnju ili sredstvima za potrošnju, on je svestan da su to fizički nesamerljive količine fizičkih inputa i autputa, koje se konstantnu menjaju. Skrepanti nas kasnije poziva da, kako bi pojednostavio model, „pretpostavimo da svaki sektor proizvodi jednu robu, potrošačko dobro (sektor 1) i kapitalno dobro (sektor 2).” Tada „jednačine predstavljaju dva uslova jednakosti između tražnje i ponude” (101). Marks je očigledno proklet kada daje takve primere i proklet kada ne daje. On ne daje takve primere. Za Marksa (i Leontijeva (Wassily Leontief)) sektori sredstava za potrošnju i sredstava za proizvodnju proizvodili su vrste upotrebne vrednosti, a ne pojedinačne upotrebne vrednosti, sa radom kao jedinom oskudnom robom.
Skrepanti nužno zaključuje da „nema potrebe” za „esencijalističkom filozofijom” da „odredi vrednost”, da „objasni kapitalističke društvene odnose”, ili „stopu viška vrednosti” (75). On prihvata opovrgavanje radnih vrednosti koje se pripisuje Nobuu Okišiju (Nobuo Okishio) (75) i smatra da pretvaranje vrednosti u cene proizvodnje, koje protivreči zahtevima linearne algebre, znači da „reprodukcioni uslovi u kapitalističkoj ekonomiji ne mogu biti određeni u radnim vrednostima” (104), dok sve to u stvari znači da je sam prelaz iz jednog stanja u drugo bio nesrazmeran.
Skrepantijevo razmatranje Marksovih teorija rada i vrednosti svodi se na njihovo potpuno odbacivanje. Teško da je usamljen u ovom poduhvatu, i nema mnogo originalnosti u njegovom izlaganju. Problem sa kojim se Skrepanti suočava (kao i svi srafijanci) je onostrana, paradoksalno mistična priroda pretpostavki neophodnih da bi se postigao ovaj matematički ispravan (ako ne i logički konzistentan) cilj. Pošto srafijanci odbacuju spoljašnji standard vrednosti (za fizičku proizvodnju), moraju pronaći unutrašnji. Ovo zahteva fizičke konstante (ili da inputi budu fizički istovetni sa autputima) da bi se omogućila samerljivost i stoga merenje. Pošto je proizvodnja proces koji fizički menja inpute u fizički različite i nesamerljive autpute, ova pretpostavka isključuje svu stvarnu proizvodnju. Kako je za fizičku konstantnost potreban jedan, ili konačan broj proizvoda, relativne cene moraju biti fiksne, tako da se jedna roba može zameniti drugom i tako da relativne cene postanu apsolutne cene. Kako je kapitalistička proizvodnja proces koji konstantno revolucioniše fizičke cene, ova pretpostavka isključuje kapitalističku proizvodnju. Kako je trošak proizvodnje količina fizičkih inputa uništenih (iako nekako neuništenih) u proizvodnji autputa i kako je višak razlika između troškova i cena, ova istovetnost isključuje sve stvarne profite. Kako klasno društvo zahteva eksploataciju, ona isključuje klasno društvo. Kako ipak mora postojati višak, to se višak pojavljuje bez ekvivalenta iz ničega. Ova pretpostavka isključuje materijalnu realnost, očuvanje energije i fizički univerzum.
PREVOD: Svetozar Lončarski i Nenad Bradonjić
LEKTURA: Aleksandra Petrović
Foto: Truthout.org/ Flickr
- Prikaz knjige Screpanti, E. (2019). Labour and value: Rethinking Marx’s Theory of Exploitation. Cambridge: Open Book Publishers, izvorno objavljen 17. novembra 2020. godine na sajtu Marx & Philosophy Review of Books. Naslov prikazu su, u konsultaciji s autorom, dali prevodioci. Zahvaljujemo se autoru i Eriku-Džonu Raselu (Eric-John Russel), glavnom uredniku Marx & Philosophy Review of Books na odobrenju da članak prevedemo na srpski. Kurziv u citatima potiče od autora citata, ako drugačije nije naznačeno. Brojevi u zagradama označavaju brojeve stranica, simbol … izostavljeni deo teksta, a dodatak Prim. prev. u fusnotama primedbe prevodilaca. Prim. prev.
- Videti Ricardo, D. (1953). Načela političke ekonomije (Z. Gašparović, Prev.). Zagreb: Kultura, str. 8. Prim. prev,