Određena im je privremena mjera zabrane prilaska žrtvi i obavezno javljanje policiji dva puta mjesečno, a nakon što je javnost svoj bijes usmjerila na suca Općinskog suda u Zadru Ivana Markovića, on sam je dobio policijsku zaštitu, zbog navodnih prijetnji koje je primio. S jedne strane imamo djevojku koja je mjesecima trpila fizičku i psihičku bol – koju su grupno više puta silovali,  to snimali i ucjenjivali je, da bi je ponovo grupno silovali, snimili, ucjenjivali, pa ponovo grupno silovali, snimili, ucjenjivali, pa opet grupno silovali, snimili, ucjenjivali, pa grupno silovali, snimili, ucjenjivali, ponovo grupno silovali, snimili, ucjenjivali i usto je pretukli kad je pokušala prijaviti slučaj – kojoj po mišljenju hrvatskog pravosuđa ne treba policijska zaštita u malom mjestu u kojem živi tik uz napadače (od kojih dvojica još uopće nisu bila na ispitivanju), a s druge strane suca s dugom poviješću blagog kažnjavanja ubojica i nasilnika, koji je dobio policijsku zaštitu, jer se procjenjuje da je ozbiljno ugrožen prijetnjama koje su mu zgranuti ljudi slali. Mučno je bilo samo čitati što joj se događalo u višemjesečnoj torturi, a s tim živjeti je većini nezamislivo, čak i ako smo u nekom trenu bili žrtve nasilja.

No, sa silovanjem iživljavanje nije završilo. Roditelji počinitelja, koji su i sami maloljetnici ili mlađi punoljetnici, ali i drugi mještani, navodno su protestirali ispred suda i uzvikivali monstruoznu konstrukciju da je žrtva sama izazvala zločin (!) a obrana je navodno koristila njezine fotografije s društvenih mreža kao dokazni materijal za takve tvrdnje. Mnogo je toga navodnog. Jedan od počinitelja navodno je kumče lokalnog policijskog djelatnika. Drugi je navodno sin ugledne ravnateljice neke lokalne javne ustanove. Sve neke ugledne obitelji, navodno. Omakne im se pokoje snimanje teen rape porn, ali eh, mladost – ludost! Te nakaze kojima u izvještavanju tepaju da su “mladići” inače su sasvim normalna djeca, imaju malo psihopatskih ispada, nekad prebiju neku mladu ženu, nekad je malo siluju, ali ej, ona je to sama tražila, nisu oni krivi. No nije li snimanje i dilanje maloljetničke pornografije samo po sebi zločin, čak i da je postojao pristanak? Nisu li i svi koji su vidjeli i širili snimke suučesnici? Nije li ona zakonski premlada da bi dala pristanak?

Previše je tu neodgovorenih pitanja i naklapanja, ne znamo čak ni ime mjesta u kojem se sve to odvijalo, a opet, znamo u kakvom okruženju živimo i to je dovoljno da i riječ navodno možemo čuti i sto puta, ali svejedno ćemo u sebi znati da je to istina i da je tako nešto previše monstruozno da bi bilo izmišljeno. Nažalost, žrtva, danas šesnaestogodišnjakinja, u takvom okruženju vjerovatno nije ni pomislila da je sporna snimka njihova sramota, a ne njezina, i možemo se samo nadati da je iskorakom iz tog uvjerenja započeo potpuni izlazak iz pakla.

Sve što slijedi, uključivši pravdanje nasilnika, bit će manje teško od života u strahu, tišini i neprekidnom nasilju.

Odvjetnik jednog od osumnjičenih manijaka izjavio je da se “o tim momcima piše i govori kao da su iz samog pakla izašli”. Ne treba proživjeti grupno silovanje da bi se shvatilo koliko je to monstruozan čin, ali eto, ispada da postoje ljudi koji misle da je tortura izašla iz raja. Nismo zaobišli ni okrivljavanje novinara za to što je javnost zgrožena blagošću pravosuđa prema počiniteljima ovog strašnog zločina. Glasnogovornik zadarskog suda Hrvoje Visković pokušao je za reakciju javnosti okriviti novinare, kazavši da je “percepcija javnosti uglavnom vođena bombastičnim naslovima u novinama”. Kakav naslov je primjeren silovanju? Diskretan, da nitko ne primijeti? Novinari su učinili što mogu da u digitalnom svijetu zaštite identitet žrtve, ali i počinitelja koji su maloljetni, a imena su im objavljena samo na pojedinim marginalnim portalima, što je više nego korektno u okvirima uobičajenog ponašanja komercijalnih medija.

Ova priča možda je donijela triježnjenje ljudima starijih generacija, koji su tek sad zavirili u svijet alkohola, droga i pornografije koji je tinejdžerska svakodnevica. Prodaja alkohola zabranjena je osobama mlađima od 18, ali čitava zadarska skupina do njega je vrlo lako došla, kao što dolaze tisuće mladih u cijeloj Hrvatskoj. Zato je vrlo moguće da ovo nije jedini ovakav slučaj i da neka djevojka u tišini pati i trpi misleći da je svaki govor o nasilju koje je proživjela sramota za nju, a ne za počinitelje. Prema statistikama, na jedno prijavljeno dolazi 15-20 neprijavljenih silovanja, a postupanje pravosudnog sustava u ovom slučaju objašnjava zašto se silovanja ne prijavljuju. Nijedna žrtva ne želi da se njene nasmijane fotografije s društvenih mreža prilažu kao dokazi i da, nakon što je preživjela oduran zločin, mora uvjeravati ljude da je zaista patila.

A pravosuđe? U sudskom postupku pokušat će dokazati da niste silovani ako niste vrištali, borili se i zadobili tjelesne ozljede, nego ste samo doživjeli spolni odnos bez pristanka. Zato Platforma za reproduktivna prava, Inicijativa #spasi me, Ženska soba – Centar za seksualna prava i Zaklada SOLIDARNA, Fond #SPASIME traže hitnu izmjenu Kaznenog zakona da bi se makla mizogina distinkcija, presudna za ishod sudskog postupka. Kazne za seks bez pristanka su blaže i kraće, čak i kad je zločin opetovan, kad se odvio u čoporu i kad je popraćen drugim teškim zločinima poput premlaćivanja i ucjene.

Silovanje boli i psihički i fizički. Čak i kad žrtve koriste izlaze tipa alkoholizam, užas im se kad tad vrati u svijest jer iz podsvijesti nije ni izašao. Nasilje je začarani krug, stvara prazninu u žrtvi koju jedino ljubav može iscijeliti. Jedini način da se monstrumi pobijede je pružanje iskrene masovne podrške. Sav gnjev koji je prosut na suca i počinitelje barem je na sekundu žrtvi pokazao da je u pozadini toga empatija, da ljudi razumiju i dijele njenu nemoć. Prosvjedi podrške organiziraju se u svim većim gradovima već u ovu subotu. S njima neće nestati trauma, prošlost ne možemo izbrisati, ali budućnost, budućnost gradimo od danas. Može li ona biti barem malo manje monstruozna?

PODELITE