U svom tekstu od 17. avgusta – Zaborav levice – filozof Darko Drašković je formulisao jednu kritiku levice koja, uz nešto veću dozu pojmovne razrade i filozofske refleksije, sledi odveć poznat motiv, koji bi se ugrubo mogao svesti na stav da levica više brine o pederima/ciganima/životinjama, nego o radnicima.1 Taj stav, dakle, nije nov i do sada je uglavnom dolazio zdesna, od onih snaga koje su se, navodno, više brinule o radnicima nego o pederima, naročito ako su ovi prvo Srbi, a tek onda radnici. Novo je to što u poslednje vreme takva kritika, i to u sve banalnijem obliku, dolazi od onih koji se samorazumevaju kao marksisti, komunisti, levičari ili nešto slično tome. Većina tih optužbi – da je levica „odnarođena”, a(nti)nacionalna, bez kontakta sa radničkom klasom, da cela odreda živi u „krugu dvojke”, da je „buržoaska”, zaokupljena „marginalnim pitanjima” pola, roda, klimatskih promena, nacionalizma i šta god je već konkretnom tužiocu marginalno – nikada nisu potkrepljene, ne navode se konkretne organizacije, autori, tekstovi ili mišljenja koji potvrđuju teze tužilaca, niti se navode primeri iz političke prakse koji bi potvrdili te navode. Vrhunac tako olabavljenog mišljenja, kome je više stalo do sopstvene zvučnosti ili nekih ličnih motiva autora, očigledan je u nedavnoj tezi da se novac za „projektno finansiranu levicu” dostavlja, ni manje ni više, nego preko – Bondstila!2 Politički gledano, štetnost ovako olabavljenog mišljenja nije u tome što koketira sa teorijama zavere kao načinom mišljenja ili što je apsurdno, već u tome što tercira desničarskoj kritici i sve je teže razlučivo od nje. Da je moguć drugačiji tip kritike, ali sa jasno marksističkih i teorijski koherentnih pozicija, nije teško pokazati (kao npr. u kritici T. Đorđević i N. Vukelića), mada se i taj pristup postepeno povukao pred poplavom sadržaja koji je ipak svarljiviji u doba društvenih mreža.
Pavle Ilić – Nacionalističke infekcije levice i kako ih lečiti: odgovor Mariju Kaliku
Darko Drašković – Zaborav sebe: odgovor Vuku Vukoviću
Darko Drašković – Zaborav levice
Aleksandar Matković – ”Srpska levica” i nacionalizam: 6 odgovora Ćirajkoviću i Kaliku
Mario Kalik – Smisao i značaj levičarskog patriotizma: odgovor Aleksandru Matkoviću
Draškovićeva kritika, doduše, ne pripada ovom krugu banalnog kritizerstva i mimovanja, mada sa njim umnogome deli osnovni problem – nepotkrepljenost, neosnovanost iznetih tvrdnji i, ukratko, „pakovanje” neistomišljenicima. Verujem da Drašković zna na koje je sve načine ovo problematično, s obzirom da se istim argumentom svojevremeno branio od napada da je nacionalista i miloševićevac, uoči svog napuštanja Socijalnog fronta. Niti je ovo prvi put da Drašković zaoštrava i pokreće kontroverzne teme: prvi put je to učinio tekstom (koji više nije dostupan) negde iz 2008-2009, u kome je tvrdio da je srpska radikalna levica otprilike militantno krilo LDP-a, pre svega usled svog odnosa prema građanskom antifašizmu i pitanjima diskriminacije, manjinskih prava i tome slično.
Dan nakon Draškovićevog teksta, 18. avgusta, Aleksandar Matković je na svom blogu objavio obuhvatan, koherentan i kvalitetan odgovor. Ovo su glavne Matkovićeve primedbe u kratkim crtama:
1. Levica se ne definiše, niti se bilo gde nudi potkrepljenje za stavove koji joj se pripisuju – drugim rečima, Drašković docrtava levicu po svom nahođenju, a onda svu snagu napada usmerava na te debelo docrtane delove – kratki pregled levičarskih publikacija, sajtova i tekstova lako demantuje Draškovićev docrtani lik ili bar nudi znatno složeniju sliku;3
2. Pravi razlog posezanja za Hajdegerom je u tome što samo njegova filozofija, u svojoj apstraktnosti, omogućava Draškoviću da u par poteza pomiri dve sasvim različite i često suprotstavljene kategorije – narod i proletarijat – a sve tenzije i protivrečnosti između njih raspline;
3. Svrha Draškovićevog postupka je da izvrši, ili možda pre doprinese onome što Matković naziva „preventivnom kontrarevolucijom” unutar same levice, tako što i kategoriju naroda i kategoriju rada pasivizuje, a coup de grâce predstavlja napad na antifašizam i sve vidove progresivnih politika – konačni proizvod je neodređena politika suvereniteta naroda koji radi (u Srbiji), a protiv NATO i EU.
Tekst koji sledi može se smatrati dopunom ove kritike i njenom daljom razradom. Draškovićeva kritika je neodrživa iz dva razloga. Prvo, ne stoji čvrsto na terenu činjenica, materijalne prakse i svima dostupnih, proverljivih dokaza, i u tom smislu ne predstavlja dobru naučnu i teorijsku praksu. Drugo, ona i sama počinje i završava na pozicijama koje smera da kritikuje.
Drašković u svom tekstu polazi od prilično „tvrdih” marksističkih pojmova, i prebacuje levici da je zaboravila na njih, na pojmove proletarijata, klase, klasne borbe, privatne svojine, reprodukcije kapitalizma, itd. On ide čak i dotle da mu je pojedinac shvatljiv jedino kao pripadnik klase, te da je „totalitet klase” ono što određuje i pojedinca i njegove horizonte. Samo na osnovu ovoga dalo bi se pomisliti da je Draškovićeva pozicija neko stanovište doslednog marksizma strukturalističke provenijencije.
Na osnovu toga bi se moglo očekivati da će srž kritike upućene savremenoj radikalnoj levici biti da je, u tom smislu, nedovoljno radikalna i nedovoljno proleterska, a to će reći nedovoljno komunistička. Takva bi kritika, doduše, bila tačna. Ali ne – Drašković hajdegerovskom alhemijom, kako je to već istakao Matković, dolazi do pozicije da levica treba da nastupa sa stanovišta „naroda koji radi” u Srbiji, da treba da preuzme barjak borbe za njegovu slobodu da „samostalno odredi svoj istorijski put” i da joj u tom smislu ne sme biti stran ni pojam suverenosti.
Šta je „narod koji radi”? Ovako ga određuje Drašković:
„Pažljivi čitalac se sigurno pita, o kom se to narodu radi u prethodnom pasusu. Koji to narod nije slobodan da samostalno odlučuje o svojoj sudbini i da uživa jednakost sa drugim narodima sveta? Da li je to srpski narod, da li su to građani Srbije, ili su to, pak, siromašni i neobrazovani? Odgovor je, nijedan od ova tri „naroda”. Reč je, zapravo, o narodu koji radi. To nije nužno radnička klasa. To su svi ljudi koji stvarno privređuju i kojima se najveći deo stvorene vrednosti otima, a to nisu ni famozna „srednja klasa” – nenaučni, puko deskriptivni termin, koji aproksimativno odgovara sitnoj buržoaziji – ni tajkuni – domaća krupna buržoazija. To svakako nisu ni kompradori – agenti strane krupne buržoazije u Srbiji. Sve ove tri kategorije stanovništva profitiraju od neokolonijalnog položaja Srbije. Narod, to su ljudi koji rade i čiji se rad eksploatiše. Marksističkim jezikom rečeno, narod, to je proletarijat.”
Dakle, to nije ni srpski narod, nisu ni građani Srbije, a nisu ni siromašni ni neobrazovani. Štaviše, to nije nužno ni radnička klasa, ali nije ni srednja klasa niti buržoazija. Ko su onda ovi čudni, neuhvatljivi ljudi – šta jeste narod koji radi? Za Draškovića, to su ljudi koji 1) stvarno privređuju, 2) kojima se otima stvorena vrednost i 3) čiji se rad eksploatiše. Možda je od sveg zaborava Drašković i sam zaboravio da je ovo, po svim parametrima, standardna definicija radničke klase kao klase najamnih radnika. Pojam naroda koji Drašković uvodi se utoliko i po njegovim kriterijima ispostavlja kao potpuno suvišan, što on i sam priznaje kada kaže da je „marksističkim jezikom rečeno, narod… proletarijat”. Čemu ova papazjanija?4
Zapravo, pojam naroda Draškoviću omogućava dve stvari. Prvo, da preko ideje o faličnosti naroda levicu po tom osnovu strpa u isti koš sa liberalima, vlašću i opozicijom – svi oni misle da je narod faličan.5 On ide dotle da levici pakuje da ova misli da je (srpski) narod „duboko zaglibljen u seksizam i nacionalizam” i da mu, prema tome, nema pomoći. Drugo, pojam naroda mu otvara put ka sledećem stavu:
„Svaki legitimni zahtev za slobodom naroda u Srbiji, slobodom da sam bira svoj istorijski put, ili za jednakošću sa drugim narodima, biva označen kao nacionalizam koji, prema zajedničkom stanovištu levice i civilnog sektora, neumitno vodi u šovinizam, fašizam i, naposletku, nacizam. Već sama reč suverenost izaziva krajnje neugodne misaone i somatske tremore kod pripadnika civilnog sektora i levice… Za levičare, pak, suverenitet naroda u Srbiji otpisan je kao nacionalistički ideal koji neumitno vodi u nacizam.”
Usvojivši pojam naroda, Drašković može mirne duše da rehabilituje nemarksistički pojam suverenosti, to postulira kao osnovni politički zahtev i buni se protiv poistovećivanja suverenosti sa nacionalizmom. Ukoliko je reč o suverenosti koja proističe iz svojstva naroda koji radi da radi, što je njegovo fundamentalno svojstvo, onda bi se morala manifestovati kao neka suverenost rada od kapitala, kao neki moderni secessio plebis, kao „suverenost” proizvođača nad prisvajačima, ukratko – kao komunizam ili neki njegov prelazni oblik.6 Međutim, kod Draškovića priča o suverenosti brzo vodi u priču o nezavisnoj državi, priznanju Kosova i neokolonijalnom položaju Srbije. Ako laže koza, ne laže rog: ne misli Drašković na „anacionalni” narod koji radi, nego na srpski narod ili bar sve građane Srbije. Kako izgleda suverenost naroda koji radi kao politički formulisan zahtev? Može li narod, sa suverenošću kao političkim zahtevom, sebi da priušti da se obračuna i sa domaćim (krupnim?) kapitalom ili će u toj borbi mobilisati i njegove snage? Ako pravi kompromis sa domaćom buržoazijom, na koliko ga pravi i na kojim se pitanjima povlači? Da li suverenost spram imperijalizma sadrži, recimo, i zahtev za povratkom srpskih institucija na Kosovo i ako da, zašto?
U tom smislu, iako Drašković polazi sa pozicije strogog marksizma i prebacuje levici zaborav proletarijata i svih „pravih pitanja”, na kraju nije ništa bolji od reformske levice „zaražene” građanskom ideologijom: poput narodnog tribuna, on ne polazi sa stanovišta rada, već sa stanovišta celog, na ovoj tački već klasno nediferenciranog naroda, a sve u korist njegove suverenosti i slobode da izabere svoj istorijski put. Na koji se način to razlikuje od neke demokratsko-nacionalističke ideje? Zašto je, u krajnjoj liniji, veći „greh” biti pod uticajem jedne varijante građanske ideologije nego neke druge?
U tom pogledu je Draškovićev početni apel za povratkom na izvorni marksizam slab, neiskren i doveden do apsurda – sve to da bi se na kraju govorilo o suverenosti naroda naspram NATO i EU. Za to nije potrebna komunistička partija, taj posao mogao bi da odradi i DSS. Stvar se do kraja raspada kada počnu da se postavljaju konkretnija pitanja, na primer: da li je moguć „sudar” zahteva za suverenošću dva naroda, i ako jeste, šta je dužnost komunista u tom slučaju? U ime čije suverenosti se oni bore – „svog” ili onog drugog naroda (koji radi)? Da li je jačanje nacionalizma u SFRJ, uporedo s restauracijom kapitalizma još u okviru socijalističke države, zapravo jedna od manifestacija zahteva za slobodom naroda (srpskog, hrvatskog, slovenačkog, itd.) da izabere svoj istorijski put, mimo zajednice sa drugima? Ukoliko nije, zašto nije; ukoliko jeste, kako se treba prema tome postaviti sa pozicija „prave levice”?
Ako je Draškovićeva liberalna levica ustuknula pred trijumfom ideologije ljudskih prava, onda je on sam, čini se, ustuknuo pred onime što se, u nedostatku bolje reči, zove „desni populizam”, a u novije vreme i (desni) suverenizam. Takav suverenizam pokazuje se samo kao otpor nacionalnih buržoazija internacionalizaciji kapitala, a to će reći kao zahtev za preraspodelom viška vrednosti – kapitala – od transnacionalne ka nacionalnoj buržoaziji. Bio taj suverenizam levi ili desni, šta je njegov konačni horizont u uslovima razobručenog kapitalizma koji preti da uništi planetu? Država blagostanja, pod vođstvom nacionalne buržoazije; socijaldemokratija čiji je cilj da, u uslovima sve oštrije konkurencije oko resursa, vode i uopšte naseljivih prostora, malo drugačije preraspodeli efekte predstojeće kataklizme.
Draškovićevo odustajanje od marksizma očigledno je i u sledećem:
„Sa druge strane, retki primeri slobode i jednakosti u današnjem svetu, kao na primer masovni antikolonijalni pokreti u Venecueli ili u Boliviji, predstavljaju se kao totalitarni režimi na čijem čelu stoje „diktatori” i „autoritarne vođe” poput H. Čaveza ili E. Moralesa. Čak se i levica neretko odnosi rezervisano prema ovim antikolonijalnim borbama, u stilu, „jeste, to je tačno, ali…” ili, „ima to potencijal, međutim…”. Posle ovog „ali” obično ide tirada „s leva” o tome kako se stvari u, recimo, Venecueli ili Boliviji, uglavnom dešavaju „odozgo”, kako nema demokratije, kako se „radnička klasa” malo o čemu pita, pa čak i o tome kako „elita” uživa, dok narod „grca u bedi”. Ta rezerva, indicirana ovim „ali”, jasno pokazuje u kom misaonom horizontu se kreću ovakve kritike s leva. Od činjenice da u tom misaonom prostoru nema mesta za koegzistenciju velikih vođa levice i demokratskog pokreta masa, možda je važnije to što već sama reč „vođa” unosi krajnje neugodni tremor u misaoni tok i želudac našeg tipičnog levičara, tremor koji predstavlja misaoni i somatski odjek duboko usađene ideologije antitotalitarizma i ljudskih prava.”
Drašković ovde ili ne zna ili namerno previđa čitavu istoriju komunističkih ideja i radničkog pokreta. On kao da ne zna da su suprotnosti između „velikih vođa levice” i „demokratskog pokreta masa” u korist ovih drugih prvi prelomili anarhisti, kojima se ipak ne može staviti na teret da su neiskreni levičari; kao da nije upoznat sa kritikom Oktobra koju su formulisali Roza Luksemburg i brojni neboljševički komunisti, a koje se kasnije pokazala u velikoj meri ispravnom. Jesu li i oni bili omađijani ideologijom antitotalitarizma i ljudskih prava? On kao da zaboravlja da su „velike vođe levice” najčešće nastojale da prvo likvidiraju komunističku opoziciju, te da su tu „koegzistenciju velikih vođa i demokratskog pokreta masa” krvlju plaćali često najaktivniji, najposvećeniji i najdosledniji komunisti. Moskva se svojevremeno dobro potrudila da staru boljševičku gardu ne počisti samo kod kuće, već i u Jugoslaviji. Čitave struje levice, proleterske i komunističke do koske, formirale su se na kritici „vođâ” i avangardističke politike, ali je to sve odjek ljudskih prava… Postoji li prostor za kritiku, na primer, „ružičastog talasa” u Latinskoj Americi sa komunističkih pozicija, koja je zasnovana na gorkom istorijskom iskustvu, pa je rezerva iz istorijskih razloga itekako opravdana, ili su stvari toliko proste da na jednoj strani stoji Čavez, na drugoj ideologija ljudskih prava, a između brisan prostor? I na kraju, da li je sin Nikolasa Madura, dok ga dolarskim novčanicama obasipaju na svadbi jednog kapitaliste, najbolji izdanak antikolonijalne borbe naroda Trećeg sveta? Da li su nameštenja Madurove porodice na stvarnim i izmišljenim državnim položajima znaci slobode i jednakosti? Jel’ nam to naša borba dala?
U pogledu političkog programa, ukoliko bi Drašković zagovarao savez sa nekim „demokratskim” ili nacionalističkim snagama zarad izvojevanja suverenosti naspram kolonijalnih uticaja, onda to može samo da kaže – ne mora da pakuje odustajanje od proletarijata i klasne borbe. No, ne tvrdim da ovo Drašković zaista i namerava – najbolje bi bilo da na to pitanje sâm da odgovor. Otvoreno je i pitanje internacionalnih, odnosno internacionalističkih perspektiva. Kakvoj vrsti teritorijalnog udruživanja se pristupa i da li ona sprečava ili pospešuje borbu? Ako je cilj neki sistem suverenih naroda – dakle, sistem UN – to je onda u najboljem slučaju konzervativna, a u najgorem slučaju reakcionarna spoljna politika.
Ne očekujem da Drašković ima odgovore na sva pitanja i dileme postavljene u ovom tekstu – sa epistemološke tačke gledišta, individualni delatnici najčešće ne mogu imati odgovore na kolektivna, društvena pitanja neke konkretne situacije. U tom smislu je politička epistemologija marksizma suštinski kolektivna i proističe iz (samo)aktivnosti masâ, ako hoćete. Prave, relativno konačne odgovore na ova uglavnom politička pitanja imaće samo jedna nova partija proletarijata, koja će moći da stvori epistemološke uslove za takav tip saznanja. Doduše, iskreno se nadam odgovoru, a još bi me više obradovalo i kada bi taj odgovor sadržao i potkrepljenje njegovih ponekad vrlo teških optužbi na račun levice. Jedino potkrepljeno objašnjenje može biti dovoljno, jer, da citiram autora, „svako drugo objašnjenje rizikuje da bude, na ovaj ili onaj način, metafizičko i, prosto rečeno, imaginarno”.
- “Levičari danas spokojno prežvakavaju i preživaju teme i probleme koji se “talasaju” na površini društvenih i istorijskih struktura i procesa – teme i probleme pola i roda, diskriminacije i nasilja, nacionalizma, ratnih zločina i pomirenja. Ove površinske teme i problemi neumoljivo se nameću kao jedina ispravna, štaviše, neuralgična i urgentna pitanja levice: očigledno je da su to prava pitanja i očigledno je da upravo njima i bez odlaganja treba da se bave levičari. Šta je, pri tome, sa pitanjem smisla proletarijata?”
- Kome deluje suludo što se Fejsbuk stranice uzimaju u obzir, treba da ih posmatra kao novi oblik levičarskih publikacija u kojima se artikulišu određena stanovišta koja su, bez obzira na svoju širu nevažnost, bitna za interne rasprave, u onoj meri u kojoj su to nekada bile štampane publikacije levih organizacija u nas a i šire. A njihov je tiraž tek bio zanemarljiv.
- “Naime, gde je ta levica koja brka klasu i pojedinca? Gde je ta levica koja negira kolonijalizam ili se ne bavi imperijalizmom i zašto se prećutkuju sve postojeće analize koje su objavljene do sada (o stranim direktnim investicijama i štrakovima protiv njih, o MMF-u i spoljnim dugovima Srbije, kao i o slobodnim zonama koje Drašković pominje na kraju teksta sa napomenom da su to “evidentne” stvari)?”
- Matković: “Time se jednim potezom izgubila iz vida svaka vrsta marksističke analize – kada i kako nastaje višak populacije, rezervna armija radne snage, ovisnost protarijata od akumulacije i njegova degradacija se svela ispod nivoa mladog i humanističkog Marksa, a proletarijat – jedna određena sekcija društva, a nikako celo društvo – poistovetio se sa narodom “koji radi”. (Pride čak i da se zažmuri na sve greške, Draškoviću ostaje još jedan vrlo banalan problem – šta ćemo sa narodom koji ne radi i čiji se rad ne eksploatiše? Pa nije svaki neradnik automatski kapitalista. Postoje i oni delovi “radnog naroda” koji ne rade, a zovu se “nezaposleni”…).”
- Neki zlobnik mogao bi primetiti da Drašković zgodno izostavlja nacionaliste, mada su oni najrevnosnije pristalice ideje o faličnosti naroda, ali i sam narod. Stereotipije o Srbima – da su primitivni, zaostali, da će se čak i Evropska unija raspasti dok mi do nje stignemo, da nam nema spasa zbog Turaka, itd – rasprostranjene su skoro podjednako u svim društvenim slojevima, samo što neki imaju interes i priliku da ih koriste u političkoj i ideološkoj borbi. Međutim, da bi se to uvidelo, mora se izaći iz nekih unapred zadatih okvira.
- U izvornom marksističkom smislu: ne kao stanje stvari koje tek treba uspostaviti, nego kao stvaran pokret koji ukida sadašnje stanje stvari.