Lazar P. Vukićević1 (Sombor, 1887 – Jajinci, 1941), tipografski radnik, proživeo je izuzetan život revolucionara praćen intrigantnim političkim razvojem. Kao mladi radnik angažuje se u radničkom pokretu u Vojvodini, od 1906. godine učestvuje u štrajkovima i protestnim zborovima, a zatim prelazi u Sarajevo gde biva izabran u Glavni odbor Socijaldemokratske stranke Bosne i Hercegovine na osnivačkom kongresu 1909. godine. Ponovo se aktivira u Vojvodini, gde počinje da igra sve važniju ulogu u srpskom socijaldemokratskom pokretu, preuzima uređivanje listova i zauzima mesto u Srpskom agitacionom odboru Socijaldemokratske stranke Ugarske, na talasu promena nakon petog kongresa ovog odbora (1910) i poraza anarhosindikalističke frakcije (okupljene oko Krste Iskruljeva, 1881–1914). Međutim, Vukićević nešto kasnije zauzima jasne antiimperijalističke pozicije2.

Tokom Prvog svetskog rata mobilisan je u austrougarsku vojsku, poslat na front i završava u ruskom zarobljeništvu. U Rusiji prilazi boljševicima i učestvuje u Oktobarskoj revoluciji kao rukovodilac različitih revolucionarnih inicijativa tamošnjih Jugoslovena, urednik revolucionarne štampe, sekretar Federacije inostranih grupa RKP(b) i predsednik CK KP(b) SHS. Pre povratka u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca u januaru 1919. godine, gde odlazi sa zadatkom aktiviranja, organizovanja i objedinjavanja rasutih snaga kako bi se što pre pristupilo stvaranju komunističke partije u zemlji, susreće se sa Lenjinom. Vukićević upoznaje vođu boljševika sa situacijom u jugoslovenskim zemljama i učešćem Jugoslovena u Oktobarskoj revoluciji, a od Lenjina tada dobija smernice za dalji revolucionarni rad na Balkanu.

Po povratku u zemlju Vukićević odlazi u Novi Sad i bezuspešno pokušava da izvrši uticaj na list Sloboda, koji je bio pod socijalpatriotskom kontrolom – njegovi bivši partijski drugovi prijavili su policiji da deluje u boljševičkom duhu što je dovelo do toga da za njim bude raspisana poternica i da mora da pređe u ilegalu3. Početkom marta 1919. godine učestvuje u formiranju i postaje jedan od sekretara Jugoslovenskog komunističkog revolucionarnog saveza „Pelagićˮ, koji se kao ilegalna antiparlamentarna sovjetska oružana organizacija kasnije utopio u KPJ. Vukićević se na Kongresu ujedinjenja pojavio maskiran kako bi izbegao policiju, s dugom bradom i crvenim fesom na glavi, a da bi zavarao trag tada je kao delegat navodno iz BiH izabran u Centralno partijsko veće novoformirane Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista). Na jednoj od prvih sednica Kongresa govorio je zastupajući revolucionarne komunističke pozicije a potom je prekinuo sa ulascima u kongresnu salu budući da je pretila opasnost da bude uhapšen.

Krajem aprila 1919. godine prelazi u Mađarsku kao predstavnik SRPJ(k) i, već od ranije delegiran u Inostranu kancelariju Mađarske komunističke partije, kao član rukovodstva Jugoslovenske frakcije učestvuje u Mađarskoj revoluciji i uređuje list Crvena zastava. Nakon sloma revolucije Vukićević prelazi u Beč. Tamo je aktivan u jugoslovenskoj i mađarskoj komunističkoj emigraciji i u kontaktu sa jugoslovenskom studentskom kolonijom i Klubom studenata marksista iz Jugoslavije. Ponovo počinje da se bavi izdavačkom delatnošću ali biva suspendovan sa svih dužnosti u partiji i gubi vezu sa KPJ sredinom 1921. godine. Napušta Beč i dolazi u Beograd 1923. godine i tada mu se zauvek razilazi put sa saborcem iz Bosne i Ruske i Mađarske revolucije, Ivanom Matuzovićem (1886–1938), koji iz Beča odlazi u Moskvu i nestaje netragom u čistkama.

Vukićević pak postaje jedan od najviđenijih izdavača i knjižara u Beogradu dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka, sa uglednom klijentelom, aktivan i cenjen u strukovnim knjižarskim udruženjima. Naporedo sa svojim legalnim knjižarsko-izdavačkim aktivnostima poslednje decenije života proveo je usmeravajući mlade beogradske revolucionare i nadrealiste ka Bakunjinu, čija je celokupna (?) dela navodno preveo. Lazar Vukićević je na početku okupacije zatvoren u Banjički logor, u njemu organizuje logoraše u pripremi kolektivnog bekstva koje je predupređeno 17. decembra 1941. godine, kada je zajedno sa još 160 zatočenika otpremljen u Jajince i streljan.

Ono što je od povratka iz Oktobarske revolucije do njegovih poslednjih dana odlikovalo Vukićevićev politički rad bio je pristup ilegalca. Njegova supruga4 Toska svedoči o tome da je tokom priprema za otvaranje knjižare Vukićević iz Beča u Beograd doneo preko dvadeset velikih sanduka knjiga, od kojih je jedan deo bio sa legalnom, dok je ostatak nosio ilegalnu literaturu. Njegova izdavačka knjižara Svetlost5 veoma brzo je postala mesto u kome su se okupljali najistaknutiji javni delatnici, književnici i umetnici tog vremena: Branislav Nušić6, Sima Pandurović, Miloš Crnjanski, Dobrica Milutinović, Jovan Dučić, Milan Ćurčin, Živko Topalović, Mihailo Ilić i drugi, dok su predgovore za katalog knjižare pisali Stanislav Vinaver i Kosta Manojlović. Međutim, paralelno sa njima, pretvarajući je u „političku pozornicuˮ, u knjižari se okupljali i u njenoj izdavačkoj delatnosti učestvovali Čedomir Minderović, Jovan Popović, Dušan Matić, Aleksandar Vučo, Oskar Davičo, Đorđe Kostić, Marko Ristić, Rade Drainac, ali i Moša Pijade, Dragiša Lapčević, Života Milojković, Mirko Kujačić, Miodrag Popović i drugi. Prvo u Beču, a zatim u međuratnom Beogradu, Svetlost je, pored različitih ilegalnih izdanja, legalno izdavala i distribuirala dela Marksa7, Bakunjina8, Klare Cetkin9, Rilеa10, Trockog11, Pavlova12, Rajha13, Vološinova14, Matića i Vuča15, Drainca16, Londona17, Cvajga18, Arcibaševa19, Sinklera20, Gorkog21, Bloka22, Đurđevića23, Vidakovića24 i drugih.

  1. Ova bio-bibliografska skica preuzeta je iz šireg rukopisa.
  2. Balkanski rat i austo-ugarski imperijalizam, Jožef Poganj, [Novi Sad] : Uprava lista „Slobodaˮ, 1913.
  3. Bilo bi interesantno ispitati kako se u ovoj situaciji postavio Vasilije-Vasa P. Knežević (1882–1972), koji je traumiran policijsko-pravnom represijom krajem 1905. godine napustio srpski anarhosindikalistički pokret okupljen oko Petra Munjića i Krste Cicvarića, a kasnije kao direktaš bio aktivan u Savezu mlinarsko-pekarskih radnika i Srpskoj socijaldemokratskoj partiji. Konfiniran tokom Prvog svetskog rata u Budimpešti, kao i njegov partijski mentor Nedeljko Divac (sa kojim se razilazi, zbog Divčeve korupcije, početkom dvadesetih godina) prelazi na socijalpatriotske pozicije. Krajem 1918. godine odlazi u Novi Sad, učestvuje u ponovnom pokretanju Slobode i reakcionarno se angažuje na uspostavljanju poretka i sabotiranju procesa stvaranja Komunističke partije Jugoslavije. U objavljenim uspomenama Knežević ne pominje Vukićevićeve probleme, a stvar postaje još zanimljivija kada se uzme u obzir da rezignirani Knežević 1928. godine u Beogradu objavljuje zbirku melodramatične poezije Pustoš i studen baš u izdavačkoj knjižari Lazara Vukićevića.
  4. Svedoci na venčanju, koje se odigralo u septembru 1924. godine, bili su Nikola Grulović i Toša (Todor?) Pajić (?–1943).
  5. Ako se s pravom može zapitati zašto se tako malo zna o predratnom Nolitu i ljudima koji su se okupljali oko njega (Popović), onda se slobodno može primetiti da se o jednom radikalnijem izdavačkom projektu, kakav je bio Vukićevićeva Svetlost, ne zna gotovo ništa. Ova izdavačka knjižara preuzela je resurse – štampariju (?), slog, ime, logotip, određena izdanja i na neki način nastavila delovanje Biblioteke Svetlost izdavačke kuće Edition Slave (Slavenski izdavački zavod) (1918–1923) aktivne u Beču, Pragu i Zagrebu. Edition Slave bio je jedan od projekata Vukićevićevog saradnika, Milana Obuljena (Dubrovnik, 1880? – Beč, 1923), misterioznog izdavača, pionira jugoslovenskog notnog izdavaštva i kinematografije, te pomagača naprednog pokreta. Knjižara Svetlost se u Beogradu nekoliko puta selila. U različitim periodima nalazila se u Dečanskoj ulici broj 3, zatim u Poenkareovoj broj 22, i na kraju na Kraljevom trgu broj 5 (mesto na kome se danas nalazi galerija Zadužbine Ilije M. Kolarca).
  6. Koji je svoju Devetsto petnaestu: tragediju jednog naroda (sa ilustracijama Todora Švrakića) štampao kod Edition Slave 1921. godine u Beču.
  7. Beda filozofije, Beograd : Svetlost, 1934. ; Kritika političke ekonomije, Beograd : Svetlost, 1935.
  8. Manifest slavenima, Beč : Edition Slave, b. d.
  9. Karl Marks, Klara Cetkin, Beograd : Svetlost, b. d.
  10. Brak, Otto Rühle, Beograd : Svetlost, 1928.
  11. Sarajevski atentat, Lav Trocki, Beč : Edition Slave, 1922. ; Moje begstvo iz Sibira, Lav Trocki, Beč : Edition Slave 1923. ; Kultura novog doba (sa predgovorom Dragiše Lapčevića), Lav Trocki, Beograd : Svetlost, b. d.
  12. Uslovni refleksi, Ivan Pavlov, Beograd : Svetlost, 1935. Tekst preveo Dušan Matić.
  13. Dialektički materializam i psihoanaliza, Wilhelm Reich, Beograd : Svetlost, 1934.
  14. Frojdizam, Valentin Vološinov, Beograd : Svetlost, 1937. Uprkos tome što se nastanak ovog dela može pratiti, a nekoliko intertekstualnih analiza govore da je autor teksta zaista Vološinov, i dalje postoje sporenja oko toga i mišljenja da je autor zapravo Mihail Bahtin. Kako god bilo, sa tezama iznetim u ovoj knjizi, za koju je ocenio da je „utjecala na recepciju psihoanalize u nasˮ, obračunao se Božo Kovačević u svom Slučaju zagrebačkih revizionista, prepoznajući u pozicijama Bahtinovog kruga „ministarstvo sreće u nekoj orvelovskoj ’84ˮ i „važnu stavku u repertoaru ortodoksnih dijamatskih tezaˮ.
  15. Marija Ručara, Dušan Matić i Aleksandar Vučo, Beograd : Svetlost, 1935.
  16. Banket, Rade Drainac, Beograd : Svetlost, 1930.
  17. Beli demon, Džek London, Beograd : Svetlost, 1928. ; Crvena kuga, Džek London, Beograd : Svetlost, 1931; Sin Sunca, Džek London, Beograd : Svetlost, 1931. i druge.
  18. Dostojevski, Štefan Cvajg, Beograd : Svetlost, 1931. ; Frojd, Štefan Cvajg, Beograd : Svetlost, 1933.
  19. Smrt Ivana Landea, Mihail Arcibašev, Beč : Edition Slave, 1922. ; Ljubav slobodne žene, Mihail Arcibašev, Beograd : Svetlost, 1926. ; Emancipovana žena, Mihail Arcibašev, Beograd : Svetlost, 1928. i druge.
  20. Car Ugalj, Upton Sinclair, Beč : Edition Slave, 1922. ; Amerika sutra, Upton Sinclair, Beograd : Svetlost, 1934. Drvoreze za ovo izdanje napravio je Mirko Kujačić.
  21. Pustinjakov greh, Maksim Gorki, Beograd : Svetlost, 1926. ; Ruski seljak, Maksim Gorki, Beograd : Svetlost, 1927. ; Govori, Maksim Gorki, Beograd : Svetlost, 1933. i druge.
  22. Poslednji dani carske Rusije, Aleksander Blok, Beč : Edition Slave, 1923.
  23. Živopisni vajar, pisac, rani jugoslovenski filmski glumac i anarhista, koji je i sam na neki način vodio dvostruki život, Stamenko Đurđević (1888-1941) objavljuje u Svetlosti zbirku pesama Zemljom, kao i svoja druga dela, pod pseudonimom A. de Маїа.
  24. Stanbena beda kao uzrok društvene degeneracije, Slobodan Vidaković, Beograd: Svetlost. 1935