Zapošljavanje „preko veze” redovito se ističe kao veliki društveni problem, kočnica razvoju i jedno od obilježja zemalja takozvanog ortačkog kapitalizma, ali prvenstveno ako se prakticira u javnom sektoru. Tada se uobičajeno svodi na zapošljavanje „preko stranačke iskaznice”. Zapošljavanje „preko veze” smatra se problematičnim zbog više, međusobno povezanih, razloga. Prvi je nepravednost takve prakse prema svima koji do zaposlenja pokušavaju doći na pošten način, bez klijentelističkog uvezivanja.

Drugi je negativna kadrovska selekcija i njezini učinci na kvalitetu usluga javnog sektora. Zapošljavanje „preko veze” uobičajeno se tumači kao praksa pogodovanja osobama čije su kompetencije i radna etika suviše manjkavi da bi do zaposlenja došli kroz pošteni selekcijski postupak pa je rezultat zapošljavanje nestručnih i neodgovornih kadrova i posljedično nekvalitetne javne usluge.

Treći razlog je „uhljebljivanje” na „izmišljena” radna mjesta koja nisu potrebna za kvalitetno ispunjenje zadaća i funkcija javnog sektora. Prema toj kritici „izmišljena” radna mjesta predstavljaju neproduktivni trošak jer se zadaće i funkcije javnog sektora moglo ispuniti uz drugačiju sistematizaciju radnih mjesta, s manjim brojem ljudi koji bi bili plaćeni po učinku i zaposleni prema kriterijima stručnosti i sposobnosti.

Prethodni razlozi navode se za zapošljavanje „preko veze” u javnom sektoru. Kod zapošljavanja „preko veze” u privatnom sektoru, problem ako i postoji nije društvenog karaktera već je problem privatnih tvrtki (njihovih vlasnika) koje će samostalno snositi troškove loših rezultata zbog neracionalnog kadroviranja.

Kod negativne kadrovske selekcije i zapošljavanja na „izmišljena” radna mjesta u javnom sektoru, problem se tiče svih koji takve prakse moraju financirati putem plaćanja poreza i doprinosa, a zauzvrat ne dobiju adekvatnu javnu uslugu ili servis.

Također, razina isplativosti poslovanja (točka pokrića troškova) u privatnom sektoru postavljena je na višoj razini i teže ju je zadovoljiti zbog plaćanja visokih poreza za financiranje „izmišljenih” radnih mjesta u javnom sektoru. Time je i broj „stvarnih“ radnih mjesta u privatnom sektoru efektivno manji nego što bi bio da nisu postavljeni toliki nameti za „uhljebljivanje“ stranačkih poslušnika ili sindikalno povezanih „parazita“ iz javnog sektora.

Navedene kritike postale su opća mjesta ‘zdravorazumske’ dijagnoze naše ekonomske i socijalne situacije te čine standardne sastavnice ideološkog diskursa koji suprotstavlja nezaposlene i radnike iz privatnog sektora prema zaposlenima u javnom sektoru.

Makar se kritike zapošljavanja „preko veze” u javnom sektoru neposredno možda činile opravdanim ili samorazumljivim, to su prije svega zbog njihovog apstraktnog karaktera koji isključuje iz razmatranja društveno-ekonomski i povijesni kontekst u kojem se takve prakse javljaju. Kada se stvari stave u kontekst dobije se sasvim drugačija slika, pa ćemo u nastavku pokušati fenomen zapošljavanja „preko veze” kontekstualizirati i historizirati.

Za početak, ono što kritika zapošljavanja „preko veze” zanemaruje jest golemi jaz između potrebe za sigurnim i adekvatno plaćenim radnim mjestima i društvene ponude takvih radnih mjesta. Za većinu ljudi kojima je prodaja radne snage jedini izvor prihoda, danas u Hrvatskoj ne postoji dovoljno mogućnosti da tu radnu snagu prodaju ili razmjene za realnu nadnicu, radne uvjete i sigurnost radnog mjesta koji bi zadovoljili njihove osnovne potrebe. Problem nije od jučer stoga je potrebno ocrtati povijesni kontekst njegovog razvoja.

Posljednja sveobuhvatna društvena modernizacija koja je na ovim prostorima rapidno smanjivala ekonomske i socijalne razlike i postavila temelje za napredak u materijalnom standardu i zadovoljenju temeljnih potreba za većinu društva bio je jugoslavenski period između ranih 1950-ih (i uvođenja samoupravljanja) do sredine 1960-ih (i liberalnih ekonomskih reformi). U tom periodu ubrzane industrijalizacije većinski ruralno stanovništvo seli u gradove uslijed velike potražnje za radnom snagom ne samo u industriji već i u prometu, trgovini, ali i granama „društvene nadgradnje“. Uz radna mjesta grade se nova urbana naselja i infrastruktura, podiže se opća razina društvenog standarda, razvijaju nove potrebe i osiguravaju sredstva i uvjeti njihova zadovoljenja.

No, kontradikcije jugoslavenskog „tržišnog socijalizma” postaju sve zaoštrenije, posebno nakon liberalnih ekonomskih reformi sredinom 1960-ih i sve snažnije integracije jugoslavenske privrede u međunarodne financijske i robne tokove. Jedna od manifestacija ekonomskog posustajanja bio je značajan porast nedobrovoljne nezaposlenosti. Makar se već zaposlenima, u sektoru društvenog vlasništva, uspijevalo garantirati sigurnost radnog mjesta, privreda bazirana na samoupravnim poduzećima koja svoj dohodak ostvaruju na tržištu više nije, kao u ‘zlatnom razdoblju’, zapošljavala sve one koji su tražili posao1.

Vladajuća partija je sredstvo za ublažavanje problema nezaposlenosti pronašla u legaliziranju emigracije u najrazvijenije kapitalističke zemlje, što je pozitivno utjecalo i na platnu bilancu2 i na smanjenje pritiska nezaposlenosti koja je predstavljala ne samo ekonomski već i politički i legitimacijski problem jer je značila negaciju socijalističkih normi3.

Makar su radnici nominalno bili vlasnici samoupravnih poduzeća (nakon 1976-te ‘organizacija udruženog rada’) u kojima su bili zaposleni, okvir društvenog vlasništva značio je da je društvo vlasnik kapitala svih poduzeća, a predstavnik društva i instanca koja u ime radnog naroda treba brinuti o ispunjenju „socijalističkog društvenog ugovora“ bila je vladajuća partija. Partija je stoga presudno utjecala na izbor čelnih ljudi, a posebno direktora društvenih poduzeća.

U situaciji sve veće nezaposlenosti i značajnih razlika u ekonomskoj poziciji različitih sektora i unutar njih različitih poduzeća, u situaciji gdje poduzećima upravljaju direktori i tehnostrukture, a ne radnici (unatoč nominalnom značaju ‘radničkih savjeta’), klijentelističke i nepotističke prakse zapošljavanja i napredovanja imale su plodno tlo za bujanje. S obzirom na rastuću nezaposlenost, klijentelističko povezivanje s onima koji imaju moć i utjecaj na zapošljavanje i napredovanje bio je mehanizam reguliranju pristupa radnim mjestima i u jugoslavenskom „tržišnom socijalizmu“. Zapošljavanje „preko veze“ ostvarivalo se preko članstva i povezanosti s vladajućom partijom (Savezom komunista) i drugim organizacijama koje su činile ideološko-interesne stupove jugoslavenskog društva, ali i preko povezanosti, rodbinske i prijateljske, s rukovodećim strukturama u privredi i administraciji.

Početkom 1990-ih, prelazak na višestranačje, ‘puna’ institucionalizacija privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju te ukidanje društvenog vlasništva označili su početak otvorene restauracije kapitalističkog načina proizvodnje. Uklonjeni su oni elementi jugoslavenskog institucionalnog okvira koji su već zaposlene štitili od otkaza, koji su išli u prilog dužnicima više nego vjerovnicima, koji su ipak ograničavali porast društvenih nejednakosti.

Ukidanje društvenog vlasništva i institucionalnog okvira što je osiguravao socijalizaciju gubitaka društvenih poduzeća, bili su presudno važni koraci u uspostavi nove privredne strukture. S ‘poznatim titularom vlasništva’ ona je sada trebala biti bazirana na trgovačkim društvima privatno vlasničkog karaktera te ovlasti privatnog vlasnika da slobodno raspolaže sredstvima za proizvodnju i zapošljavanjem i otpuštanjem radne snage.

Građanski rat, gubitak jugoslavenskog tržišta,  sindikalno slabo organizirano i razjedinjeno radništvo, institucionalni okvir i ekonomske politike koji nisu bili usmjereni prema razvoju naslijeđene proizvodne baze, vodili su rapidnoj deindustrijalizaciji, gubitku stotina tisuća radnih mjesta u svega par godina, dominaciji trgovine i uvoza te daljnjem pogoršanju privredne strukture i njezine pozicije u globalnoj podjeli rada4.

Druga strana medalje ekonomske devastacije bio je pritisak prema nositeljima vlasti da država amortizira probleme nezaposlenosti i sve raširenije materijalne deprivacije.

Zapošljavanje ‘preko veze’ u javnu administraciju i javna poduzeća, osiguranje posebnih nematerijalnih prava (privilegija) kao i rapidan porast socijalnih transfera prema veteranskoj populaciji predstavljali su, pored emigracije, ne samo važne poluge za amortiziranje problema nezaposlenosti i materijalne deprivacije, već i mehanizme za etabliranje klijentelističke glasačke baze.

Zapošljavanje u javnom sektoru i stvaranje klijentelističke mreže povezalo je interes stranačkih oligarhija za izbornom podrškom i interes ljudi da se kroz klijentelizam zaštite od deprivacije i nezaposlenosti. Klijentelizam je također povezao političare i kapitaliste čija je privilegirana pozicija u poslovanju s državom ovisila o ‘vezama’ s nositeljima vlasti.

Pogoršanje privredne strukture uslijed nepostojanja institucionalnog okvira i politika zaštite i razvoja domaće proizvodne baze, vodilo je sve većem jazu između uvjeta zaposlenja u javnom i privatnom sektoru5.

S izbijanjem svjetske ekonomske krize 2007. godine i širenjem kriznog ‘vala’ na Hrvatsku prvi na udaru našli su se radnici u privatnom sektoru gdje je u svega par godina izgubljeno po nekim procjenama između 140.000 i 200.000 radnih mjesta. Pritisku prema javnoj vlasti radi ublažavanja problema nezaposlenosti sada se ispriječila dvostruka barijera. Država se suočila sa smanjenim poreznim prihodima zbog pada privredne aktivnosti što je, u kontekstu politika štednje koje su međunarodni financijski i politički centri ideološki i proceduralno (europski semestar, financijska konsolidacija) nametnuli kao jedini prihvatljivi odgovor na krizu, značilo da kompenzirajući rast javne potrošnje i investicija, kao i zapošljavanje u javnoj upravi i javnim poduzećima više nisu bili rješenje kao prije krize.

Ideološki napad počeo se sve više usmjeravati na javni sektor kao takav, hraneći se podjelom i negativnom solidarnošću između radnika u privatnom i u javnom sektoru. Više se kao problem nije predstavljalo samo novo zapošljavanje u javnom sektoru već je glavno pitanje postala općenita opravdanost postojeće razine zaposlenosti, posebno u javnoj upravi. Za negativne posljedice ekonomske liberalizacije počelo se izravno optuživati zaposlene u javnom sektoru i trošak njihovih ‘uhljebskih’ radnih mjesta.

Post krizna konsolidacija privredne strukture i primanje u članstvo EU donijeli su novi golemi val emigracije najproduktivnijeg i najobrazovanijeg segmenta društva, jednu od najnižih stopa zaposlenosti radno sposobnog stanovništva u EU6, kao i vodeće mjesto u broju novosklopljenih ugovora o radu na određeno. Turizam je praktički postao ekonomska i izvozna monokultura sa rastom udjela u BDP-u prema 20% a tradicionalni industrijski i izvozni sektori, poput brodogradnje, dovedeni su do skoro potpunog gašenja. Neusklađenosti na ‘tržištu rada’ i formalno sve su izraženije s obzirom da raste broj visoko obrazovanih, pogotovo u segmentu mladih među kojima je i stopa nezaposlenosti najviša.

Prethodno razmatranje fenomena zapošljavanja ‘preko veze’ u dužem povijesnom periodu i različitim formacijama robno-novčane privrede7, pokazalo je da se takve prakse počinju širiti i dolaziti u fokus javnosti kada ekonomski rast i razvoj bivaju usporeni ili zaustavljeni, kada se počinju povećavati ekonomske i socijalne razlike i kada pristup radnim mjestima koja mogu zadovoljiti osnovne ljudske potrebe za sve veći broj ljudi biva strukturno ograničen.

U jugoslavenskom ‘tržišnom socijalizmu’ i jednopartijskom sustavu utjecaj vladajuće partije obuhvaćao je društvena poduzeća, sektor društvene nadgradnje i državnu birokraciju, pa se može reći da su klijentelističke prakse bile podjednako tretirane za cjelinu društvene podjele rada.

S restauracijom kapitalizma, ‘demokratskom invencijom’ višestranačja i pratećom bifurkacijom na javno-političku i privatno-ekonomsku sferu, država postaje ograničeno područje odgovornosti izabranih političkih predstavnika, dok privreda kao sfera civilnog društva, privatnog vlasništva i privatnih ugovorno-razmjenskih odnosa, biva izuzeta iz zahtjeva za demokratskom uračunljivošću i javnom odgovornošću, između ostalog i po pitanju društvene podjele rada i mehanizama selekcije pri zapošljavanju.

U fokusu na problematiku klijentelizma u javnom sektoru ističu se dva različita no povezana pristupa.

Prvi se uvriježio kao standardni antiklijentelistički narativ iz kojeg retorički crpi većina opozicijskih pretendenata na vlast, pogotovo onih koji još nisu bili nositelji izvršne vlasti. Radi se o pristupu koji uzroke klijentelizma svodi na problematičan individualni i grupni moral trenutnih i/ili dosadašnjih nositelja vlasti tj. onih koji ostvaruju utjecaj na zapošljavanje u javnom sektoru. Iz tako postavljene dijagnoze proizlazi da za prevladavanje klijentelizma nisu nužne promjene društveno-ekonomskih odnosa već je dovoljno putem izbora u postojećem političkom okviru zamijeniti moralno problematične pojedince i grupacije na pozicijama vlasti s moralno nepotkupljivim pojedincima koji neće prakticirati ili podržavati klijentelizam (nepotizam). Većina opozicijskih pretendenata na vlast sebe eksplicitno ili implicitno prikazuje kao moralno nepotkupljive kandidate, što je dovoljna garancija da će se problem klijentelizma i korupcije početi konačno rješavati ako oni budu izabrani u vlast.

Drugi pristup pri postavljanju dijagnoze i predlaganju rješenja za klijentelističko zapošljavanje ističe da njegove uzroke treba tražiti ne samo u problematičnom moralu nositelja vlasti već u prilikama za klijentelizam, a one se definiraju formalno, proceduralno i normativno – kao nedovoljna transparentnost natječajnih procedura, kao neadekvatni zakonski okvir, kao nepostojanje adekvatnih sustava kontrola i razdiobe vlasti itd.

Takav pristup naizgled je objektivniji jer nastoji zahvatiti neosobna uporišta klijentelizma u javnom sektoru, no izostavlja iz razmatranja šire društveno-ekonomske poticaje za klijentelizam. A ti poticaji proizlaze iz ekonomske nerazvijenosti i nepovoljne pozicije domaće privrede u globalnoj podjeli rada, niske generalne razine zaposlenosti, velikih socijalnih nejednakosti, relativno niskog stupnja zadovoljenja osnovnih potreba kako u ukupnoj populaciji tako i u njezinom radno sposobnom segmentu itd.

S obzirom da na društveno-ekonomske i egzistencijalne uvjete koji daju poticaj klijentelizmu mehanizmi regulacije zapošljavanja u javnom sektoru nemaju izravnog utjecaja, očekivanja da bi transparentnije procedure, kvalitetniji zakoni i meritokratska selekcija pri zapošljavanju u javnom sektoru smanjili ili dokinuli društvene poticaje za klijentelizam pokazuju se neutemeljenima.

Naime, kada bi se hipotetski s klijentelističkim praksama zapošljavanja ‘preko veze’ u javnom sektoru uhvatili u koštac beskompromisni i moralno nepotkupljivi nositelji vlasti na način da uspostave transparentne i meritokratske procedure zapošljavanja, dakle kada bi zaista ukinuli klijentelističke ‘filtere’ za zapošljavanje, to ne bi bi vodilo smanjenju jaza između potražnje za relativno sigurnim i solidno plaćenim radnim mjestima i njihove društvene ponude na kapitalističkoj polu-periferiji. Umjesto toga,  jaz bi se izgledno i povećao s otpuštanjem zaposlenih u javnom sektoru8.  S obzirom da društvenoj većini ukidanje klijentelističkih filtera i smanjenje broja radnih mjesta u javnom sektoru ne bi popravilo ekonomsku i socijalnu situaciju, već bi povećalo konkurenciju novog kontingenta nezaposlenih i stvorilo dodatni pritisak ‘socijalnog dampinga’, ne bi bilo poticaja da se formira glasačka većina koja bi kontinuirano birala na vlast moralno nepotkupljive borce protiv klijentelizma.

S druge strane, mogućnost nositelja vlasti da putem državnih poluga amortiziraju probleme nezaposlenosti, materijalne deprivacije i pritiska konkurencije predstavlja osnovu za formiranje ‘quid pro quo’ klijentelističke povezanosti između izborno značajne glasačke baze i kandidata za pozicije vlasti, prema formuli – vi i vaši nama glasove i podršku, mi vama zaposlenje, socijalne transfere, povlaštene mirovine, razne privilegije, poslove za vaše firme itd., ako dođemo na pozicije vlasti. Time se pokazuje da zamjena moralno problematičnih pojedinaca i grupacija na vlasti i legalističko mijenjanje procedura zapošljavanja, ne zahvaća ključne društvene uvjete koji klijentelizam nameću kao racionalnu strategiju i nositelja vlasti i izborno značajnog broja glasača i podupiratelja.

Očekivanje da se klijentelizam kod zapošljavanja u javnom sektoru može dugoročno prevladati izborom moralno nepotkupljivih i promjenama natječajnih procedura, umjesto temeljitom promjenom društveno-ekonomskog sistema i organizacijom društvene proizvodnje i raspodjele na način da svi ljudi imaju ispunjene osnovne potrebe, pokazuje se kao materijalistički neutemeljeno očekivanje.

Ipak, ideološko svođenje problema zapošljavanja ‘preko veze’ na javni sektor, a zatim na problematičan moral ne samo nositelja vlasti već i svih zaposlenih u javnom sektoru dok su klijentelistički mehanizmi zapošljavanja rašireni, ima u kapitalističkoj društveno-ekonomskoj formaciji vrlo korisnu funkciju stvaranja podjela između radnika u privatnom i radnika u javnom sektoru.

Te podijele koriste kapitalističkoj klasi, posebno njezinom sitno buržoaskom segmentu, da za sve lošije uvjete rada u privatnom sektoru i za nemogućnost zadovoljenja temeljnih potreba krivca pronađu u zaposlenima u javnom sektoru i troškovima njihovih ‘uhljebskih’ radnih mjesta, umjesto u funkcioniranju kapitalizma na polu-periferiji.

S poticanjem podjela između radnika iz privatnog i radnika u javnom sektoru i njihovom klasnom pacifikacijom, kapitalistička klasa osigurava uvjete za lakše reguliranje stope eksploatacije i za nastavak klasne dominacije.

PODELITE

  1. U okviru robno-novčane ekonomije i fokusiranosti poduzeća na ostvarenje što veće zarade na tržištu, zapošljavanje novih radnika nije bilo racionalno iz perspektive samoupravnih poduzeća usmjerenih na povećanje konkurentnosti, investicije u tehnološku modernizaciju te rast osobnih dohodaka za već zaposlene u poduzećima. Brojne ekonomske reforme koje je vladajuća partija pokretala od sredine 1960-ih nisu uspijevale vratiti jugoslavensku privredu na stope rasta iz ‘zlatnog razdoblja’ što se počelo odražavati na produbljivanje ekonomskih i socijalnih nejednakosti.
  2. U smislu doznaka u stranoj ‘čvrstoj’ valuti.
  3. Ekonomskom posustajanju jugoslavenske privrede doprinijela su kontradiktorna nastojanja da se socijalistički projekt realizira u okviru robno-novčane ekonomije. S jedne strane, jugoslavenski model tržišne regulacije proizvodnje i sve izraženija integracija jugoslavenske privrede u međunarodne financijske i robne tokove osnaživali su kapitalističke principe reprodukcije i iz njih izvodili racionalnost parametara poslovanja samoupravnih poduzeća, a s druge partija je nastojala amortizirati negativne ekonomske i socijalne učinke operativnosti tih istih kapitalističkih principa. Naime, jedna od ključnih pretpostavki kapitalističke racionalnosti jest mogućnost reguliranja stope eksploatacije i cijene radne snage  – putem otpuštanja i zapošljavanja radne snage sukladno potrebama konkurentske akumulacije i pritiskom rezervne armije nezaposlenih na cijenu radne snage – a druga je mogućnost devaluacije kapitala do razine stečaja i gašenja poduzeća (koja su kontinuirano u gubicima). Niti jednu od tih mogućnosti institucionalni okvir društvenog vlasništva i norme „socijalističkog društvenog ugovora“ praktički nisu dozvoljavale, pa je na snazi bilo ono što je mađarski polit-ekonomist Janos Kornai označio kao „meko budžetsko ograničenje“. Poslovanje pod imperativima tržišne valorizacije brojna samoupravna poduzeća dovodilo je u gubitke, no troškovi se nisu smanjivali putem smanjenja broja zaposlenih (otkaza) ili stečaja poduzeća već su poduzećima u gubicima, između ostalog, otpisivani dugovi ili odobravani bespovratni krediti kako bi nastavili s poslovanjem.
  4. Paralelnom smanjenju kapaciteta u proizvodnji dobara koja zadovoljavaju potrebe domaćeg stanovništva – što je u jugoslavenskom ‘zlatnom razdoblju’ bio rezultat ekonomske strategije tzv. uvozne supstitucije – kao i smanjenju kapaciteta za prisvajanje vrijednosti na međunarodnim tržištima.
  5. Taj jaz je za neko vrijeme mogla prikriti ili ublažiti jedino konjunktura. Javni sektor je za vrijeme konjunkture ublažavao problem nezaposlenosti, no do izbijanja svjetske ekonomske krize 2007-2008 taj proces nije bio u fokusu javnosti jer je privatni sektor uslijed ekonomskog uzleta također rastao i zapošljavao. Kada je nastupila kriza i kada je dotok kredita, pod uvjetima koji su održavali ekonomski rast, obustavljen, u centar pažnje došla je amortizacijska i reaktivna funkcija države, kao i jaz između uvjeta zaposlenja u privatnom i javnom sektoru. Pritom, važna promjena bila je ‘fleksibilizacija’ radnog zakonodavstva koja je omogućila lakše otpuštanje radnika, pogotovo u privatnom sektoru koji je puno slabije pokriven sindikalnom organiziranošću i kolektivnim ugovorima od javnog sektora. Također, deindustrijalizacija kao i proces promjena domaće privredne strukture od velikih društvenih poduzeća prema velikom broju malih privatnih poduzeća, dodatno su pridonijeli otežanom sindikalnom organiziranju radnika u privatnom sektoru i povećali jaz u odnosu na uvjete zaposlenja u javnom sektoru.
  6. https://www.ilo.org/ilostat/faces/oracle/webcenter/portalapp/pagehierarchy/Page21.jspx;ILOSTATCOOKIE=uNPJihY5J3Pj_uVTcgR-Qiok1PFHVKhLrBfesMbR-rJxO0OGWQCL!-1102363596?_adf.ctrl-state=1c1scuq3oz_4&_afrLoop=4621974053863936&_afrWindowMode=0&_afrWindowId=null#!%40%40%3F_afrWindowId%3Dnull%26_afrLoop%3D4621974053863936%26_afrWindowMode%3D0%26_adf.ctrl-state%3Dxqjy0d52q_4
  7. Prvo nominalno socijalističke pa zatim kapitalističke.
  8. Na koji način bi se otpuštanje većeg broja zaposlenih iz javnog sektora negativno odrazilo na prihode i poslovanje privatnog, nontradable sektora, analizirali smo u drugom tekstu https://www.noviplamen.net/glavna/spontana-ideologija-malog-i-srednjeg-poduzetnistva-u-hrvatskoj/