Daleko bilo da bih se upuštao u osporavanje znanosti, no dozvolit ću si uzimanje na nišan njenog jezičnog samorazumijevanja.
Stilistika funkcionalne stilove standardnog hrvatskog jezika (isključujući, dakle, dijalektizme i žargonizme) dijeli na znanstveni, književno-umjetnički, publicistički, administrativno-poslovni i razgovorni. Znanstveni stil onda još dijeli na znanstveno-popularni i pedagoški podstil (karakterizirane supostojanjem osobina publicističkog stila) te „strogo znanstveni stil“ (karakteriziran najvećom otpornošću prema utjecajima ostalih funkcionalnih stilova). Obilježja potonjeg: racionalnost, strogost, ekonomičnost i objektivnost sadržaja; deskriptivna funkcija (opis pojava, događaja, otkrića); težnja za točnošću, jednoznačnošću, jasnoćom, preciznošću, nedvosmislenošću; zahtjev za terminološkom ujednačenošću; zahtjev za potkrijepljenošću svake tvrdnje.
Uostalom, logično: da bi uopće funkcionirala kao znanost, mora biti objektivirana na taj jedan skupni jezik, koji smo svi usvojili. Zato što ne ide kao proizvoljna: u svom združavanju logike i empirije znanost je kauzalna i bazira se na objektivitetu, a stil to mora iskomunicirati.
Neka nam ne promakne moment ironije: u pitanju je funkcionalni stil kao programatsko apstiniranje od stila – ukoliko pojam shvatimo kao osobenost i ekspresivnost jezika.
Morfološke kategorije trebaju biti što apstraktnije. Glagolske: svevremenski prezent jer vrijeme nije bitno („saznanja govore“, „podaci upozoravaju“ i sl.); infinitiv zbog impersonalnosti, neizricanja lica („treba napomenuti“); vanvremenski futur, koji ne uspostavlja odnos prema prošlosti i sadašnjosti („potvrdit će se“); kondicional i imperativ samo u službi odnosa prema sadržaju poruke („najjednostavnije bi bilo“). Kategorije lica: „autorsko mi“ ili „mi skromnosti“ ako je autora više, odnosno prvo lice množine koje ne označava množinu nego vezu autora i čitatelja („čitajući dobivamo“); treće lice jednine kao zamjena autorskog mi u pasivnoj ili bezličnoj konstrukciji („smatraju se“, „upotrebljena je“); prvo lice jednine nipošto u odnosu ja-ti, ali opravdano u odnosu ono-ono („ovdje ne želim raspravljati o“), s tim što može biti zamijenjeno autorskim mi („ne želimo“) ili pasivnim 3.l.j. („ne želi se“, „nije željeno“).
Leksičke kategorije: imenice trebaju biti zastupljenije od glagola, sa što više općeg, pojmovnog, apstraktnog značenja („termini“ kao imenice oslobođene konkretnog značenja – „kategorijalni“, „općeznanstveni“ termini: „sustav“, „ustrojstvo“, „funkcija“…). Naglašena upotreba internacionalizama i posljedično bujanje sinonimije. Leksička metafora nije zabranjena, ali samo ako je prestala biti metaforom, ako je demetaforizirana, gubeći ekspresivnost svog značenja – tzv. suha ili okamenjena metafora („glava članka“, „pojmovno polje“, „tijelo članka“…).
Sintaktičke kategorije također su normirane, neprepuštene stilskom izboru: subjekt obavezno ispred predikata, predikat ispred objekta, objekt ispred priložne oznake. Znanstveni stil traži automatizirani red riječi: bilo kakva obrtanja redoslijeda smatraju se neusklađenošću s objektivno-logičkim slijedom iskaza, koji ne predviđa stilističku inverziju.
I eto nas na mjestu koje zastruže teškom anahronošću. Ah, pa tu se još uvijek vjeruje u mogućnost objektivno-logičkih propozicija i njihovih jednoznačnih slijedova! Tako dakle: „strogo znanstveni stil“ konstruiran je kao mit o mogućoj objektivnosti! Premda je prošlo puno vremena otkako znamo da se radi o iluziji, misaonoj imenici. Prosto je dirljiv taj staromodni romantizam, zapeo u ranom dvadesetom stoljeću, pun vjere u nenadjebivost pozitivističke znanosti i prosvjetiteljskog progresa.
Da jezik nikada ne može biti nedvosmislen i egzaktno „znanstven“, „objektivno-logički“ – taman ni kad kaže da je jedan i jedan jednako dva – prvo je slovo abecede filozofije jezika unatrag stotinu i kusur godina. To je, ako se baš hoće internim kriterijima, znanstveno dokazao mladi Ludwig Wittgenstein, uzevši jezik za sustav objektivno-logičkih propozicija, model reprezentiranja stvarnosti analogan matematici, pa mu iznutra ocrtavši limite; suočivši shvaćanje jezika kao logičkog pozitivizma s njegovim krajnjim ograničenostima.1 Kasni će pak Wittgenstein rasprostrti svu nemoć esencijalizacije jezika: značenje je produkt upotrebnog konteksta neke „jezične igre“ i van te konkretne upotrebe, bazirane na konvenciji prepoznavanja, prazni se od smisla.2
Nema potrebe problematizirati ograničenja znanosti kao takve (ili postoji li uopće „kao takva“, an sich). To su posla filozofije znanosti, kojom se ovdje ne bavimo – semiotika je polje na kojem ćemo se klati. Kad „strogo znanstveni stil“ traži strogu objektivnost, jednoznačnost, nedvosmislenost i potkrijepljenost svake tvrdnje, prihvatimo da to i mogu biti – dok moraju biti – svojstva samog provedenog istraživanja. Nevolja je što ne govorimo tek o istraživanju, nego i o imperativu da se istraživanje pretoči u tekst. Činjenica da se svekolika globalna produkcija znanosti prezentira kroz znanstvene članke – i tek tim činom publikacije postaje priznata kao znanost – smještat će je na teren semiotike i donositi udaranje u zid teksta kao medija, nespojivog sa strogom i jednoznačnom objektivnošću.
Premda je već Wittgenstein razbio ideju jezika kao zatvorenog sustava značenja, u krajnjoj je liniji nakon Derride nezaobilazno da zbog „iskliznuća“ i vječne odgođenosti značenja pisani tekst (u toj dimenziji – tekstualnosti) ne može biti zaista znanstven, u smislu kauzaliteta egzaktne znanosti. Ne radi se o nečijem propustu u pisanju, nego prosto različitim prirodama modela reprezentacije stvarnosti. Čim su tu subjekt i predikat, gramatika, sintaksa, veliko slovo na početku i točka na kraju – to nije logički pozitivizam, već nešto radikalno drugačije: jezik. Struktura označitelja i označenog kao odnosni sustav razlika, nesvodiv na objektivno-logičke propozicije, vazda podložan dekonstrukciji.
Svako potkrepljivanje tvrdnje pretvara se u mediju teksta u argument, u polemiku umjesto dokazne metodologije, s tom razlikom i otklonom, s différance. U francuskom différer znači i razlikovati se i odgoditi, s tim što Derrida riječ namjerno piše krivo, s jednim a umjesto e (razliku se ne čuje u govoru, nego samo vidi u pismu), kako bi podcrtao da riječi i znakovi nisu identični onome što označavaju te da značenje biva proizvedeno kroz razliku i međusobne odnose znakova; zauvijek „odgođeno“ u beskrajnom lancu označitelja.
Stvar s jezičnim slijedom je da se argumentacija – čak ni najdefinitivnija, koja pretendira da bude dokaz – nikada ne može zatvoriti, fiksirati konačno, nego se otvara prostor da se i nakon svake potkrijepljenosti još nešto doda. U prirodi teksta je da se vječno nastavlja, nadovezuje u izricanju i u čitanju, jer riječi ne mogu do kraja obuhvatiti, zacementirati, doreći značenje koje ishode – prizivajući dodatne riječi, upotpunjujuće, uvijek neke nove i nove.
Nervirat će to možda egzaktne, pozitivističke prirode, ali žalim slučaj: točka na kraju zadnje rečenice teksta nije nužnost nego arbitrarna odluka (takoreći kreativan čin); ne proizlazi nikakvim objektivno-logičkim automatizmom. Pa i kad je se stavi, jednako dobro je se moglo i ne staviti ili će se jednako dobro netko drugi moći nastaviti novom rečenicom.
Po strukturalističkoj lingvistici, pojmovi imaju svoje denotativne, ali i konotativne semantike, pa postoji la langue (denotativna jezična struktura), a postoji i la parole (konotativni govor). Barthes je, prethodeći Derridi, to proširio uvidom da la langue, koncipiran kao jezik u kojem ne bi dolazilo do iskliznuća značenja, odnosno do différancea, nije nego povlašteni konotativni žargon; jedan u nizu diskurzivnih kodova, samo konvencijom standardiziran. Već samo pravljenje izraza lica imunosti na skliskost – kao kod „strogo znanstvenog stila“ u kodifikaciji standardnog hrvatskog – predstavljat će klizavicu i pol, „mitološki jezik drugog reda“; ideologiziran upravo u toj pretenziji na vanideološku, apstrahiziranu, objektivno-logičku la langue bezličnost.3
Preskriptivistička stilistika dopušta neka ekspresivna sredstva pri kojima će se i dalje raditi o „strogo znanstvenom stilu“: anaforu, paralelizam, retorička pitanja i personifikaciju predmeta istraživanja. Povrh referencijalne (usmjerenost na predmet) kao osnovne jezičke funkcije u znanstvenom stilu, javljaju se i signali apelativne (usmjerenost na primatelja), izražajne (usmjerenost na pošiljatelja), metajezične (usmjerenost na kod) i fatičke (usmjerenost na kontakt) funkcije. Radi se, naime, i dalje o tekstu kao procesu u kojem uvjeravamo sebe i druge – što teško ide bez određene doze pirotehnike. No, gdje je točno granica dozvoljenog vatrometa?
Dolazi do neminovne tenzije u tekstu, zbog sudaranja prirode bilo čega što je jezik sa stilističkim normativom.
Kad čitamo znanstvene radove, na mnogim se mjestima možemo zapitati – zašto je nešto od toga što je tu rečeno, među zadržanim ekspresivnim sredstvima, i svemu onome od metajezične, fatičke ili apelativne funkcije, i dalje legitimno kao strogo znanstveni stil, dok nešto drugo iz njega ispada? I tko to zapravo može odrediti, tko je taj arbitar? Bez daljnjega je prisutna jedna doza klasifikacijske sive zone. Već kao čitatelji možemo dospijevati u nedoumicu, dok kao autori u zapitanost što je točno iz sive zone u redu koristiti, a što nije.
Ne postoji funkcionalni stil koji bi mogao ono što medij kao takav ne može. Tenzija koja se stvara je do ambicije utvrđivanja u čvrstoj distinkciji od publicistike i esejistike, što je u biti nemoguće na dovoljno jasan način – i otuda se čuje iz posture svakog znanstvenog članka ta ugrađena tenzija, mjestimično i neurotička briga oko odmetanja znanstvenosti (“hladne”, „nepristrane“) u „puku“ argumentativnost i polemiku, s gravitacijskom izloženosti sili teži drugih funkcionalnih stilova. Jer stil želi komunicirati o sebi da je čista znanost – a ne može to biti. Ne zbog podbačaja ovog ili onog autora nego što je tekstu kao mediju to nemoguća misija. Stavimo li Derridu pred bilo koji publicirani članak, raščeprkat će mu začas utrobu u njegovim „slojevima luka“, značenjskim i vrijednosnim (pa i ideološkim) konstruktima koje nosi u tekstu i podtekstu. Raščeprkat će naposljetku i samu klasifikaciju: „znanstveni stil“, skupa sa „strogo znanstvenim“ podstilom i ostalim funkcionalnim stilovima i podstilovima, također je arbitraran konstrukt. Naprosto: bilo čemu što je tekst relativno je lako izvaditi na sunce točnu konstruiranost utrobe; znanstveni stil nije tu manje nemoćan pred dekonstrukcijom od ikojeg drugog.4[4]
Što je to što znanstvene radnike posađuje u lažnu situaciju i smiješnost? Ne čak gola činjenica aplikacije stilskog kanona. U prilikama vanjske nametnutosti oblika ponašanja, autentičnost se, po Gombrowiczu, sastoji u unutarnjoj pobuni protiv deformacije, ako deformaciju i nije moguće izbjeći. Ne radi se o tome da ne budemo glumci, već da postanemo „glumci svjesni igre“. Treba osvijestiti i eksplicirati kako se biva neautentičnim.
Ne bi se radilo o pseudoznanstvenosti stila samo kad bismo se mogli, recimo, našaliti sa samima sobom u tom naprezanju da zvučimo turbo-znanstveno. Ali taj film nećemo gledati, jer u obavezne stavke kanona spada i stroga zabrana bilo kakve zajebancije! Sve su inženjerčine i ostali znanstveni šljakeri dužni gajiti, da ostanemo pri Gombrowiczevoj terminologiji, „prostačko poštovanje prema ozbiljnosti“.
Pod kolektivnim pritiskom da se dokazujemo u usvojenosti kanona, nismo u stanju osvijestiti ornamentalnost te lažne situacije. Pseudoznanstveni karakter ne krije se nužno u sadržaju i metodologiji radova, već u simulaciji znanstvenosti jezika. Ne želimo priznati da je naš konstrukt tek konstrukt, nego se pretvaramo da smo samo i isključivo objektivno-logični u propozicijama, da nije u pitanju arbitrarnost puke „jezične igre“. Preparirani pritiskom, kondicionirani smo da foliramo uspijevanje u nečemu iluzornom.
Vlada stoga hiperprodukcija jedva čitljivih masiva štiva – kakva šteta s obzirom na zanimljivost tema i otkrića! Znanstvene baze su danas repozitoriji tako groznog trasha – stilistički – zato što smo kemijski očišćeni od duhovne elastičnosti potrebne da postanemo glumci svjesni igre, da oslovimo stvar i prokažemo vlastitu dramu u pritiješnjenosti kanonom.
Photo: lamcopphis
- .Tractatus Logico-Philosophicus, 1921.
- Filozofska istraživanja, 1953. Među suvremenim filozofima masovno birana za najvažniju filozofsku knjigu 20. stoljeća – što je zanimljiva trivia imajući u vidu da se radi o ultimativnom atentatu na koncipiranje filozofije kao znanosti.
- Ili kad žargon pravničkog nomotehniciranja, kojim pišu članke zakona, pri silnoj pretenziji na jednoznačnost – jer ne smije se dogoditi da zakonske odredbe shvaća tko kako stigne – baš zato postaje svako malo nejasan te dolazi do vječitih interpretativnih prijepora, s ukazima ovlaštenih Tumačenja odozgo, dok značenje to više kliže i rasplinjava se što ga se žešće nastoji fiksirati u beskonotativnoj izvjesnosti.
- A od silne daljnje preskriptivističke stilistike, koja se naslanja na klasifikaciju, ne ostaje ni kamen na kamenu – to je 19. stoljeće.