Fridrich Hegel je primetio da se sve velike svetskoistorijske činjenice pojavljuju tako reći dva puta. Karl Marx na to pronicljivo dodaje: ”jedanput kao tragedija, drugi put kao farsa”. Na osnovu socijalnih učinaka društveno–ekonomske formacije koja je dominirala u modernoj Srbiji do Drugog svetskog rata, kao i o dometima aktuelne kapitalističke restauracije, čini se da se socijalno-politički kontekst novovekovnog društva Srbije može simbolički razumeti i objasniti upravo kroz pomenutu istorijsku ”pravilnost”.
EDICIJA: 100 GODINA OD OSNIVANJA JUGOSLAVIJE
Stvaranje prve Jugoslavije ili trčanje gusaka u magli (I)
Stvaranje prve Jugoslavije ili trčanje gusaka u magli (II)
Ustavni temelji prve Jugoslavije (I)
Ustavni temelji prve Jugoslavije (II)
Jugoslovenstva: nova umnost za razbijeni južnoslovenski prostor
Pad Berlinskog zida i socijalističkih režima na Istoku je u većini ovih polu– perifernih društava dovelo do euforije i infantilnog ubeđenja da je u otvorenoj tržišnoj ekonomiji, privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju i parlamentarnoj demokratiji najzad pronađena spasonosna formula za ubrzavanje modernizacije i istorije. Danas možemo konstatovati da je ovaj ”demokratski prelaz” doveo do višedimenzionalne krize, naročito na prostoru bivše Jugoslavije, tako da se na ovom mestu logično postavlja pitanje zašto je Jugoslavija razbijena?
Pored svih problema i unutrašnjih protivurečnosti, po stopama rasta društvenog proizvoda, povećanju društvene pokretljivosti, brzini industrijalizacije i urbanizacije, rušenju oštrih društvenih i ekonomskih nejednakosti, obuhvatu stanovništva obrazovanjem, osvojenim nivoom radničkih prava, laicizaciji, emancipaciji žena itd. socijalistička Jugoslavija tokom svojih les vingt glorieuses(1945-1965) doživljava jedan od najbržih socijalnih progresa u svetu i predstavlja jednu od najcenjenijih država, kako u ”komunističkom” tako i u kapitalističkom bloku.
Istorijski socijalizam je na južnoslovenskim prostorima omogućio skoro pola veka mira i intenzivnog ekonomskog i društvenog prosperiteta. Ovaj oblik ”autoritarne modernizacije” (Todor Kuljić) uspeo je da obezbedi prelazak države iz perifernog u poluperiferni položaj na makro– međunarodnom nivou ekonomskih i političkih odnosa snaga, kao i mogućnost vođenja relativno nezavisne nacionalne politike. Parola ”bratstvo i jedinstvo” nije bila ”titoistička izmišljotina”, kako se to danas predstavlja u nekadašnjim jugoslovenskim republikama u kojima je i dalje na delu antikomunistička histerija, već originalno lokalno adaptirana balkanska verzija prosvetiteljskih i modernističkih ideala iz perioda Francuske revolucije.
Posle svih etničkih tenzija i negativnih iskustava zajedničkog života u Kraljevini Jugoslaviji, i posebno nakon lokalnih genocida počinjenih tokom Drugog svetskog rata, rezultati komunističke strategije ”bratstva i jedinstva” među kulturno i socijalno srodnim južnoslovenskim narodima su bili impozantni. Iako su sve vreme života druge Jugoslavije tinjali sukobi između republičkih nomenkatura u vidu frakcionaških borbi unutar (i između) centralnih komiteta partije, sociološka istraživanja – sprovedena u predvečerje rata na samom kraju 1980-ih – na primeru brojnosti mešanih etničkih brakova i etničke distance među južnoslovenskim narodima pokazuju veoma visok nivo međuetničke tolerancije i međusobnog prihvatanja.
Dakle, uprkos pojedinim opravdanim ili neopravdanim nacionalnim nezadovoljstvima, brojnim nedostacima i blokirajućim elementima, sistem etabliran 1945, koji je transformisao državu u federaciju, obezbeđivao je relativnu ravnotežu interesa između republika i pokrajina, ali i između aspiracija ”naroda i narodnosti” u Jugoslaviji. Interetničke tenzije, uglavnom ”podgrevane s vrha”, su oduvek bile prisutne na margini, međutim država nije doživela niti jedan ozbiljan konflikt koji bi doveo u pitanje postojanje njeno postojanje – sve do početka poslednje decenije prethodnog veka – tako da je izgledalo da je nacionalno pitanje južnoslovenskih naroda manje– više rešeno u jugoslovenskom političkom i kulturnom okviru.
Ipak, nepodeljena vlast i komunističko reprodukovanje presocijalističke nedemokratske tradicije koja podrazumeva snažnu prevlast države nad nejakim i atomizovanim društvom, doveli su do toga da se – sa prvom snažnom krizom – u neobično kratkom roku, i sa velikim uspehom, reakcionarni talas iz vrha republičkih nomeklatura indukuje prema društvu u celini. Bivši komunisti su tako veoma lako i brzo odbacili internacionalistički koncept ”bratstvo i jedinstvo” i borbu protiv svih vrsta eksploatacije, te prihvatili njemu protpuno oprečan, sa legitimacijskim uporištem u oligarhijskoj ekonomiji i nacionalističkim isključivostima.
Naravno, svi ovi procesi ”strukturnog prilagođavanja”, čije korene nalazimo još u utrobi samog socijalizma, imali su svoju jasnu interesnu, tj. klasnu logiku delanja. U tekstu ću upravo naglasak staviti na ulogu i interese kontinuističke nomenklature u razbijanju države i tranziciji iz socijalizma u kapitalizam.
Nomenklatura u SFR Jugoslaviji (1965 – 1990)
Da bismo razumeli dimenzije funkcionisanja svake države, i u slučaju Jugoslavije – tj. posebno na primeru socijalističke Jugoslavije – treba najpre shvatiti konkretno funkcionisanje rukovodećeg mikrokosmosa. Naime, nomenklatura, kao nosilac pune vlasti u istorijski egzistirajućem socijalizmu ima tendenciju da postane posebna klasa. Nomenklatura je posebna klasa i jer su pod njenom kontrolom kako sredstva za proizvodnju, tako i radnici, čime se ove dve grupe nužno javljaju kao protivstavljene, sa različitim socijalnim interesima. U tom kontekstu treba razumeti i najveći broj reformi sprovedenih u posleratnom periodu koje su vodile sve većom administrativnom i privrednom parcelisanju.
Velika privredna reforma iz 1965. godine, koja je podrazumevala osnaživanje zakona ponude i tražnje, davanje veće samostalnosti preduzećima i privatnom kapitalu, uvođenje nagrađivanja prema radu, autorizaciju otpuštanja itd, dakle, nepovratno mobiliše upliv kapitalističkih zakona u socijalističkim društvenim odnosima. Čitav niz mera 1964. godine, kojima se nagoveštava ”ciklus transformacija”, tj. početak najobimnijih društveno– ekonomskih promena od uvođenja samoupravljanja, otvara put slobodnijem delovanju tržišnih mehanizama, predstavljajući svojevrsni uvod u privrednu transformaciju.
Reforma je, kako pokazuje L. Sekelj, imala filozofiju da će tržište po sebi da reši probleme modernizacije i da će gašenje nerentabilnih preduzeća – bolan ali nužan rez – značiti kraj voluntarističke ekonomije, odnosno dominacije političkog podsistema nad ekonomijom. Suočavajući se sa narastajućim nezadovoljstvima, deformacijama i neravnotežom jugoslovenske ekonomije, centralna vlast odgovara metodama koje suštinski podrazumevaju restauraciju politike čiju osnovu čine partikularni interesi i identiteti, te suprostavljanje među narodima: ukidaju se državni investicioni fondovi na makro i mikro nivoima, a transfer njihovih sredstava se vrši prema bankama,[1]dok na mesto doprinosa iz dohotka u osnovnim granama privrede, dolazi do stvaranja fonda Federacije za brži razvoj privredno nedovoljno razvijenih područja (koji će se puniti pre svega iz Slovenije i Hrvatske), kako bi se pomoglo Crnoj Gori, Makedoniji, BiH i Kosovu.
Naravno, ovim se hrane privilegije republičkih i pokrajinskih podbirokratija u nerazvijenim regionima, dok se istovremeno još više povećavaju ekonomske razlike između država jačaju resantimani u bogatijim repubikama koje se osećaju pokradenima. Privreda se dakle od sredine 1960– ih nalazi u situaciji da mora da funkcioniše na način suprotan onome na koji je do tada to činila. Reforma podstiče privatnu inicijativu, ali na drugoj strani izaziva i zastoj u velikom broju industrijskih grana koje su do tog perioda štićene carinama, podsticane inflacijom, regresima i dotacijama itd. Sve veće okretanje privrede prema potrebama tržišta, redukovanje investicija i inflacije, imaju za posledicu opadanje zaposlenosti (prvi put nakon rata), bujanje spoljnog duga, povećavanje socijalnih razlika i jačanje političkih tenzija između nacionalnih nomeklatura.
Ovo je i period kada dolazi do gnojenja i procvata tehnokratije, koja polako preuzima ključne položaje kako u preduzećima, tako i u samoupravnim političkim telima. Jer logika jačanja uloge tržišnih elemenata neminovno vodi autonomizaciji interesa ”tehnokrata”, kao i njihovo sve celovitije preuzimanje preduzetničkih uloga i razvijanje posebne društvene svesti, s jedne strane, dok istovremeno ukida potrebu za apsolutnom dominacijom frakcije političkih birokrata u organizaciji reprodukcije društvenog života. Zauzimanje važnih funkcija od strane ove sve snažnije društvene snage se poklapa i sa postepenim silaskom sa scene predratne komunističke – ”partizanske” – generacije koja je u krvi kovala zajedničku federaciju.
U kontekstu ekonomske, socijalne i političke nestabilnosti, novi kadrovi su ovaj državni okvir počeli da shvataju sve više instrumentalno, iako još uvek nisu radili na njegovoj disoluciji. Međutim, tranzicijski put ka socijalnoj državi koja bi se u većoj meri podređivala gvozdenim zakonima tržišta i tehničkog menadžerisanja sistema (što bi u praksi na ekonomskom planu podrazumevalo smer ka perifernoj kapitalističkoj ”državi blagostanja”), partikularističke političke revandikacije nacionalnih elita, hegemonija morala krute liberalne učinkovitosti privrede i nerezonsko zaduživanje kod stranih kreditora, suštinski vode ka nezaustavljivom okretanju leđa i socijalizmu i Jugoslaviji.
Upravo protesti studenata 1968. godine predstavljaju najartikulisaniju reakciju progresivnih snaga na socijalne turbulencije i put koji su tadašnjem jugoslovenskom društvu namenile okoštale političke, ekonomske i kulturne nomenklature. Ipak, uprkos društvenim nezadovoljstvima, ali i uz skepsu, usporavanje, dileme, unutarstranačke trzavice i kontradikcije u sprovođenju jedistvene linije, od navedenog opredeljenja se strateški nije odustalo.
Verovatno je taj proces u Srbiji doživeo vrhunac s dolaskom tzv. ”liberala” na čelo Saveza komunista Srbije. Upravo su oni bili taj ”najprotržišniji” i ”najtehnokratskiji” deo birokratije koji je grupisao najsposobije kadrove u političkom i privrednom životu zemlje (svakako najadekvatnije za uspešno sprovođenje transformacije ka kapitalističkim društvenim odnosima na socijal– demokratratski način u konkretno– istorijskom okviru). Nije slučajno da je u svetskoj ”prodemokratskoj” javnosti Marko Nikezić bio predstavljan kao ”Novi čovek”, ”zapadnjak na vodećem mestu u Srbiji”, te da je unutarstranački obračun s ovom grupom imao ogroman odjek u evropskoj štampi.
Iz aktuelne perspektive horizonta postojećih odnosa moći i diktata ”bezalternativnosti”, deluje nam da je proliberalni put koji je polako otvarala jugoslovenska nomeklatura ujedno i jedini mogući, a da je eliminacija ”srpskih liberala” u tom kontekstu velika propuštena šansa za modernizaciju Srbije, tako da nije moguće predvideti šta bi se dogodilo da je tadašnja vlast istrajala na socijalističkom programu stvaranja nove i kreaivne komunističke politike utemeljen u borbi protiv eksploatacije i dominacije.
Jer, istorijski upravo takva politika proizvodi invenciju novih formi jednakosti, počevši od ”iracionalne” odluke da se uđe u frontalni antifašistički rat protiv neuporedivo jačeg neprijatelja, pa preko sukoba sa Staljinom, sve do samoupravljanja i osnivanja Pokreta nesvrstanih. Dakle, izbor jugoslovenske nomenklature da egalitarističku komunističku politiku zameni prevelikom liberalizacijom ekonomije – uz svetskoistorijski kontekst u kome se tržišni tip racionalnosti nameće kao dominantan – predstavlja opšti uslov entropije sistema pod presijom kapitala tokom 1980– ih.
Dešavanja tokom 1980–ih su samo simptom političko– ekonomskih protivrečnosti koje su se odvijale 1960–ih i 1970–ih godina. Naplatu računa iz prethodnih godina jugoslovensko društvo nije bilo spremno ni sposobno da podnese. Osim toga, recesija na Zapadu, koja je počela 1975. godine, u narednoj deceniji se širi na ceo svet. Jugoslovenska vlada je bila opterećena rastom spoljnjeg duga, a stanje dodatno pogoršava skok cene nafte koji dovodi do udvostručenja interesnih stopa na američki dolar (jugoslovenski dug je pritom bio nominovan upravo u dolarima).
Vlada je, za razliku od rukovodstava pojedinih latinoameričkih država, morala garantovati isplatu državnih dugova i obezbediti poverenje stranih kreditora, s obzrom da je od sredine 1960– ih godina jugoslovenska proizvodnja zavisila od uvoza (čak i proizvodnja za izvoz), ali i zbog globalnog položaja zemlje izvan dva dominantna bloka. Dakle, unutrašnji kontekst koji je godinama kreirala nomeklatura i nepovoljne međunarodne okolnosti snose odgovornost zašto je država upala u postavljenu ”klopku” MMF–a, koji je bio produžena ruka tada već ofanzivne i delatne antikomunističke politike Vašingtona.
Zapad sve do 1991. aktivno podržava federalne premijere i njihove ”planove strukturalnog oporavka”, tj. stezanja kaiša, pod pritiskom MMF-a, koji su vodili ka smanjenju kupovne moći, inflaciji, zatvaranju pojedinih fabrika, ukidanju celih branši i društvenog vlasništva, otpuštanju i, generalno, stvaranju uslova za bujanje nacionalizama. Jer nacionalizmi nisu ideologije koje ”lebde” u vazduhu, ili su pak stvar volje i hira pojedinačnih ljudi, nego pre svega produkt društveno– ekonomskih odnosa.[2]
Naime, Jugoslavija je tokom 1980– ih imala dug oko 20 milijardi američkih dolara, a da bi zadržala taj nivo duga morala je da plaća samo kamate između 3 i 4 milijarde dolara na godišnjem nivou. U kontekstu svakodnevice socijalnih protesta, smanjenja životnog standarda i povećanja siromaštva,[3]pro–MMF ”komunističke” frakcije nomenklature počinju da igraju na kartu nacionalnih zahteva, a za njihov sopstveni račun i u interesu krupnog zapadnog kapitala i geostrateških ciljeva pojedinih velikih sila.
Ukratko, u epohi vrhunca snage dominiranih slojeva i komunističkog bloka na Istoku, u prvom periodu nakon revolucije, radi obezbeđivanja legitimiteta vladajućeg položaja, nomeklatura je prinuđena da pravi ustupke i uvažava interese radničke klase, pritom utemeljujući internacionalističke koordinate kao zajedničke forme i kategorije vrednovanja, da bi već sredinom 1960–ih, sa sve većim uplivom tržišta u društvenim odnosima i rastućim potencijama za socijalno raslojavanje, a pogotovo s ulaskom sistema u dublju krizu i postajanjem periferije životno zavisne od globalnog kapitalizma 1980–ih, ona počela da traga za drugačijom socijalnom osnovom i subjektima svoga sistema, čiji interesi mogu biti novi izvor legitimisanja vlasti, ali koji nisu, kao što je to slučaj sa interesima radnika,[4]protivstavljeni njenim konkretnim interesima.
U tom smislu, najveći deo frakcija komunističke nomeklature, najadekvatnije oruđe za ostvarenje svojih partikularnih ciljeva traži u brzom napuštanju dotadašnjeg ideološkog uporišta, da bi kao novi i ključni legitimacijski princip svoje vlasti izabrali naciju i – komunizmu vrednosno dijametralno suprotstavljenu – nacionalističku ideologiju. Da nije bilo ovog zaokreta, malo je verovatno da bi eksproprijacija društvenog kapitala bila moguća bez snažne kontrole radničkih saveta i otpora masa. Naime, samoupravljanje je od početka i permanentno kontradiktoran odnos: s jedne strane, uprkos institucionalnoj razvijenosti, ono je prividno i duboko podređeno nomeklaturi, a sa druge, ono je silno prisutno u svesti radnika, tako da iz njihove perspektive radnički saveti raspolažu itekako stvarnom moći.
S obzirom da su nacionalne nomeklature bile svesne činjenice da proces transformacije iz tržišno–socijalističke u otvorenu tržišnu privredu znači bespoštednu borbu među konkurentskim nomeklaturama, i svih njih zajedno s federalnom nomeklaturom, a pogotovo žestok otpor radničke klase, to je značilo početak procesa konačne dezintegracije i socijalizma i Jugoslavije kao višenacionalne države, jer je jedino stvaranje nezavisnih državnih aparata garantovalo ovim komandnim grupacijama najpre nesmetano grabljenje društvenog bogatstva stvaranog u posleratovskom razdoblju, a onda i direktno posredništvo između lokalnih tržišta i krupnog zapadnog kapitala.
Lumpenburžoazija u Srbiji (1990 – 2000)
Uprkos ekonomskih i političkih problema, umnožavanju međunacionalnih trzavica i nove strukturalno– socijalne i političke krize reprodukcije društvenih odnosa državnog socijalizma tokom 1980–ih, SFR Jugoslavija je u očima zapadnih političara i medija početkom poslednje decenije prošlog veka izgledala kao država koja je najbolje pozicionirana – u poređenju s ostalim članicama ”komunističkog bloka” – u redu za društvenu transformaciju i ulazak u proces proširenja ”ujedinjene Evrope”.
Francuski dnevnik Liberationo d 4 aprila 1991. godine tako najavljuje da je ”jasno (…) da Evropska zajednica(preteča EU, prim. IM) želi da primi u svoje članstvo stabilnu Jugoslaviju”. Zapadne vlade su bile zadovoljne ostvarenom brzinom i rezultatima liberalnih ekonomskih reformi koje je postiglo rukovodstvo Jugoslavije. Stabilnost i celovitost ove države je, kao izraz osiguravanja sopstvenih interesa, bila svakako pozicija koju su, početkom poslednje decenije prošloga veka, branili i zajamodavci iz međunarodnih fondova.
Tako je Međunarodni monetarni fond(MMF), po poverilačkoj logici značaja snažne i centralizovane države, postavio uslov Markovićevoj Vladi, pre nego joj odobri novi kredit, da izdejstvuje glasanje 11 amandmana po republikama, koji bi predstavljali garanciju da će savezna politika ”stezanja kaiša” biti sprovedena bez izuzetka u svim delovima jedinstvene države. Ergo, uprkos svemu, delovalo je kao da su obezbeđeni svi preduslovi za miran i uspešan kapitalistički preobražaj komunističke Jugoslavije.
Međutim, nedugo nakon toga, razorni i nezaustavljivi rat je već bio pred vratima. Na ovom mestu se služim tezom Pierre Bourdieua da secesionističke tenedencije koje vode nestanku (kao uostalom i nastanku) jedne države mogu direktno proishoditi, pored ostalog, i iz klasnih interesa. Rezultati nekih od socioloških istraživanja sprovedenih u Srbiji tokom 1990–ih nas navode na razmišljanje kako je primer dezintegracije socijalističke Jugoslavije eklatantan u tom smislu.
Naime, nacionalistička histerija koju su posednici državnih aparata, po dolasku Slobodana Miloševića na vlast, indukovali odozgo prema društvu i koja je vodila ka nestanku Jugoslavije, upravo je tim istim grupacijama omogućila nesmetanu konverziju ranijih monopolskih položaja stečenih u okviru državnog socijalizma. Reetabliranje ove u biti reakcionarne i dekadentne ideologije kao dominantnog legitimacijskog uporišta u Srbiji, dovodi do toga da građani u ostalim delovima SFR Jugoslavije, takođe opterećeni raznim nacionalističkim kampanjama i manipulacijama, daju većinsku podršku svojim nacional–šovinistima, odlučno odbacujući pomirljive i projugoslovenske opcije. Jugoslovenski primer iz toga vremena je dobar pokazatelj na obimnom istorijskom iskustvu dokumentovane pretpostavke o esencijalnom međusobnom podr(a)žavaju i savezništvu nominalno neprijateljskih etno–nacionalizama.
Istorijski socijalizam (kao društveno– ekonomski okvir) i SFR Jugoslavija (kao politički okvir) polako postaju deo prošlosti, dok se propagandisti novo–tronizovanog autoritarnog kapitalizma periferije vode neskrivenim materijalnim interesima u perisiflaži demokratije, kao i u denunciranju komunizma i svih oblika intaernacionalnih društvenih identiteta. Dakle, tokom 1990–ih, svaka zloupotreba i krađa u Srbiji se simbolički racionalizuju patriotskom borbom za zajednički interes i najvše nacionalne ciljeve. Bivše političke i privredne nomeklature su se, u kontekstu gubljenja komunističke legitimacijske osnove za svoju vladavinu, a kako bi zadržale privilegovane rukovodeće položaje i kontrolu nad materijalnim resursima, veoma lako okrenule jednoj novoj, strukturno ugrađenoj u ovom regionu: nacionalističkoj, koja je prikriveno, a često i otvoreno (u različitim formama) bila deo i samog komunističkog pokreta.
Ovo nametanje realnosti u kojoj su u političkom polju dominirala pitanja nesocijalnog i neekonomskog karaktera je svakako imalo interesnu logiku jer se faktički, s druge strane, na socijalnom i ekonomskom planu odvija proces eksproprijacije društvenog i javnog dobra stvaranog u socijalističkoj Jugoslaviji. Rat je bio samo najefikasnije oruđe u procesu zaokruživanja nacionalnih tržišta i veštačkog fabrikovanja povoljnog okruženja za nesmetanu masovnu konverziju različitih privilegija u novi sistem.
Tako bivši pripadnici političke nomenklature i direktori društvenih preduzeća beskrupulozno konvertuju politički i socijalni kapital iz državnog socijalizma i postaju vodeći privatni preduzetnici i ministri – ili u tom ratnom međuperiodu kreiraju uslove za svoju privatničko– menadžersku budućnost u kapitalizmu – a delovi kulturne nomenklature konvertuju kulturni kapital u politički i preuzimaju vođstvo u novim nacionalnim političkim partijama.
Sociološko istraživanje nove preduzetničke elite postratnog društva u Srbiji – koje je sporvedeno pod rukovodstvom profesora Mladena Lazića – u tom ključu pokazuje da oko dve trećine elitnih srpskih preduzetnika u prvoj deceniji postojanja srbijanskog kapitalizma potiče iz ranije komunističke nomenklature, dok se u drugim postsocijalističkim državama ovaj procenat kreće između jedne četvrtine i jedne trećine. Dakle, postojala je izrazito prozirna interesna veza između političkih ciljeva razbijanja države i poslovnih i drugih klasnih interesa dominantnih klasa koje su taj proces predvodile. Kako kaže profesor Đokica Jovanović, ”cinizam se sam nameće: Ratovi nisu vođeni radi obezbeđivanja jedinstvenog državnog krova za sve Srbe (…) već zarad nove realokacije bogatstva. Dakle, nameće se pitanje: da li su ratovi i uništavanje Jugoslavije bili pokrenuti poglavito radi nelegitimnog oduzimanja imovine od legalnih vlasnika?”
Nominalno, postsocijalistički prelaz u Srbiji počinje već 1989. godine po stavljanju u pogon federalnog Zakona o preduzećimakojim se legalizuje osnivanje čisto privatnih preduzeća. Ovim zakonom, kao i brojnim njegovim izmenama i republičkim homolozima u kasnijem periodu, ali i višestranačkim izborima 1991. godine, ukinut je osnovni princip socijalističke reprodukcije društva: totalizovana kontrola društvenog, ekonomskog, političkog i kulturnog sistema.
Ipak, u specifičnim ratnim okolnostima 1990–ih, praćenim pseudo–socijalističkim diskursom o ”švedskom standardu”, antifašističkom nasleđu, borbi za očuvanje Jugoslavije i brizi za radničku klasu, tokovi nacionalizacije, a pogotovo privatizacije društvenih preduzeća i konstituisanja novih privatnih firmi, dozirani su i pod strogom kontrolom bivše klase kolektivnih vlasnika: čime se u takvom blokiranom kontekstuolakšava prisvajanje društvene svojine. S ovim reformama i definitivnim nestankom SFR Jugoslavije, Srbija napušta model državnog socijalizma i ulazi u fazu degenrisanog ”politički orijentisanog kapitalizma” u zatvorenoj nacionalnoj državi,[5]koja traje do naših dana, ali u svom reformisanom ”neoliberalnom” obliku.
Ukratko, pod političkim kapitalizmom u jednoj zasebnoj zemlji, koji je u svojoj najpotentnijoj fazi egzistirao od 1990. do 2000. godine, podrazumevam privredni sistem – zasnovan na iskorišćavanju politički kreiranih monopola u specifičnom kontekstu nacionalno zatvorene tržišne privrede i kriminalizovane ekonomije – čija je imanentna posledica proizvodnja uskog kruga privatno– vlasničke elite, tzv. lumpenburžoazije(Karel Kosik) – direktne naslednice socijalističke nomenklature – neraskidivo povezane s hegemenim političkim grupacijama.
U ovakvom sistemu, dakle, ekonomski uspeh nije uslovljen sposobnošću na tržištu, nego u prvom redu stepenom bliskosti s vlastima, tj. političke veze poslovnih ljudi su preduslov svake uspešne poslovne karijere. U Srbiji je ovaj koncept doveden do svojih krajnjih granica, pogotovo jer je substancijalno bilo nemoguće privatizovati društvena dobra domaćim privatnim kapitalom u zemlji u kojoj bivša fluktuirajuća klasa kolektivnih vlasnika[6]– u okviru državnog socijalizma – jednostavno nije mogla da stvori i raspolaže većom količinom privatnog kapitala.
Izuzetno važnu ulogu u reprodukciji takvog sistema ima i nova uspinjuća – čisto krimogena – klasa čije vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i nepokretnostima reflektuje isključivo njihovu ”sposobnost” u sticanju raznih oblika ratnog plena. Bilo kako bilo, upravo u ovom periodu vidimo konstituisanje lumpenburžoazije kao vladajuće klase u kapitalizmu čiji se socijalni karakter – iako možemo u najvećem da govorimo o ”kontinuističkoj nomenklaturi” – sada temelji na privatnom vlasništvu i koja u svoje ”biznis projekte” neizostavno ugrađuje prevare, karikaturalnu bestidnost, korupciju, bezobzirnost, neposredno mafijaštvo ili pak ”samo” krimogene odnose s podzemljem, kao i nerazmrsive koruptivne veze s političkom elitom.
Elem, komandne političke i privredne klase, uz najveći deo intelektualne elite kao ”ideoloških prvoboraca” u materijalnom i moralnom pravdanju svakog hegemonog sistema, čitavu poslednju deceniju XX veka – zarad svojih parcijalnih interesa – rukovode procesom ruiniranja preostalog zdravog privrednog tkiva nasleđenog iz vremena državnog socijalizma.
Podsticanje i finansiranje ratova kroz pljačku građana preko veštački izazvanih inflacija i fiktivnih banaka, prepuštanje kontrole privrednih procesa neformalnim centrima moći koji su u sprezi s državom, prevare s dozvolama za uvoz i izvoz u periodu izolacije i samoizolacije, selektivan pristup vanredno profitabilnim ”biznisom” s cigaretama i naftom, nerezonsko davanje bankaraskih kredita iz državnih banaka delu lumpenburožazije za ”podupiranje proizvodnje i realne ekonomije”, manipulacije sa zvaničnim i faktičkim kursom deviza, plansko i permanentno srozavanje tadašnjih privrednih kapaciteta i nepostojanje bilo kakve strategije za neophodne investicije u postojeći realni sktor privrede itd: sve su, dakle, ovo destruktivni politički manevri karakteristični za ”ekonomiju pljačke” koji dovode do pada GDP–a za oko 60% u odnosu na period pre raspada SFRJ ili do društvene stvarnosti u kojoj je deset godina od začetka kapitalističke restauracije, industrijska proizvodnja dosegla tek 43% u odnosu na 1990. godinu.
Srbija je npr, uz Ukrajinu, bila šampion u brzini i dubini srozavanja GDP–a u jednoj godini: naime, 1992. godine taj pad je iznosio tačno 59,4%, i to samo dve godine nakon nelegalnog monetarnog upada u savezni budžet i prebacivanja više od deset milijardi dolara realnog novca na račune srpskih ekonomskih subjekata. Pored toga, dolazi do drastičnog sužavanja radničkih prava, snažnog društvenog raslojavanja i, generalno, poništavanja gotovo svih pozitivnih socijalnih i civilizacijskih dostignuća iz posleratnog perioda, tako da i na tom polju npr. kapitalističke Švedska i Francuska oličavaju pravi socijalistički raj u odnosu na ”socijalističku” Srbiju.
Rezultat jedne takve politike je i naizgled nestvarna društvena struktura Srbije koju na kraju ovog drugog perioda strukturnog prilagođavanja čini oko 40% siromašnog stanovništva, 40% građana na granici siromaštva, 15% populacije bi moglo da bude svrstano u srednju klasu, dok je bogatih svega 5%, a od toga vrlo bogatih oko 0,5%.
Na političkom i društveno– kulturnom planu, pak, postsocijalističku transformaciju obeležava restauracija sistema ”višepartijske demokratije” i procesi retradicionalizacije koji vode oživljavanju konzervativnih predsocijalističkih obrazaca i praksi življenja. Usvajanjem novog Ustava Srbije u septembru 1990. godine oficijelno je detronizovan sistem sa monopolskom ulogom veoma kompleksno ustrojenog Saveza komunista Jugoslavije, a na njegovo mesto dolazi oblik političkog takmičenja koji je, iako nerazvijen i značajno okrnjen, bio prisutan i u monarhističkoj Jugoslaviji: tzv. ”višestranačka demokratija”. Ipak, državna zajednica Srbije i Crne Gore je zadržala republikanski karakter kao deo revolucionarnog komunističkog nasleđa.
Uprkos formalnom insistiranju na demokratiji, političkom pluralizmu, slobodnim izborima i autonomnim predstavničkim institucijama koje bi trebalo da budu izraz narodnog suvereniteta, u Srbiji tokom 1990–ih na delu imamo reprodukciju autoritarnog partijskog pluralizma s partijom hegemonom.Ovaj model će u narednom periodu, unatoč brojnim protivurečnostima i različitim pojavnim formama, imati tendenciju da se konsoliduje u sistem u kojem posedovanje retkih materijalnih bogatstava u rukama manjine, istoj omogućuje dominaciju u privrednim i političkim odnosima i takvo stanje koristi zarad sopstvenih interesa, a na uštrb javnog dobra. Socijalistička partija Srbije(partija hegemon nastala na ruševinama ”očišćenog” i degenerisanog Saveza komunista Srbije), društveno i politički dominantan položaj gradi na vrlo razrađenim tehnikama manipulacije atomizovanim društvom, nedemokratskom zloupotrebom tajnih službi, izbornim krađama, zastrašivanjima pa čak i ubistvima političkih protivnika itd, a nacionalistička politika ove partije snosi odgovornost ne samo za nestanak druge Jugoslavije nego i za delegitimizovanje jugoslovenstva kao viševekovne ideje koja čini istorijsku vertikalu brojnih naprednih balkanskih inicijativa, pokreta i organizacija.
Pored spoljašnjeg delovanja koje, prema Mladenu Laziću, predstavlja samo katalizator koji je podsticao degnerativnu usmerenost, svakako treba izdvojiti krivicu najvećeg dela tzv. političke opozicije u tom periodu, koja je bila nesposobna da osmisli drugačiji model političkog i društvenog prelaza. Najrelevantniji deo opozicije i pozicije su manje– više tokom 1990–ih, sve do NATO bombardovanja, bili deo istog nacionalističkog toka koji je osmišljavan u srcu najvažnijih društvenih i kulturnih institucija Srbije, kao što su Udruženje književnika Srbije, Srpska akademija nauka i umetnosti, pa i Srpska pravoslavna crkva.
”Najprogresivniji” uticajni delovi opozicije su na gotovo svim nivoima bili u stvari nazadniji i od samog Miloševića i njegove partije. Naime, za razliku od Socijalističke partije Srbije, Demokratska stranka, koja se u javnosti obično percipira upravo kao taj modernizatorski i najnapredniji, ”prozapadni”deo opozicije, imala je u svom političkom programu ideju Velike Srbije kao jedan od ciljeva političke borbe,[7]njeni poslanici nakon prvih višestranačkih izbora traže da se ”odrede zapadne granice srpstva”, dok njihov lider ubire aplauze i socijalističkih poslanika tvrdnjom da ”odustajanje od autonomije Srba u Hrvatskoj ne predstavlja mir nego kapitulaciju”.[8]
Zoran Đinđić, tadašnji predsednik ove partije je čak i 1997. godine potpisivao ”Deklaraciju protiv genocida nad srpskim narodom”, zajedno s patrijarhom Pavlom, crkvenim poglavarima Irinijem bačkim i Irinejem niškim (današnjim srpskim patrijarhom), akademicima poput Ljubomira Tadića, Vasilija Krestića, Dejana Medakovića i dr.[9]Štaviše, ključna zamerka Miloševiću od strane njegovih najvećih nacionalno obojenih i izrazito antikomunistički orijentisanih političkih protivnika nije bila samo zasnovana na tome što je iz rata izašao kao gubitnik (a ne zbog toga što je u njemu učestvovao), nego i na njegovom obećanju da će očuvati neke socijalističke elemente i u novom sistemu.
U tom smislu, veliki deo birača prozreo opoziciju kao otvorene propagatore kapitalizma i rata, nesposobne i nezainteresovane da povežu koherentan sistem raspodele bogatstva i socijalne zaštite sa svojim ”demokratskim ambicijama”, tako da su se instinktivno okrenuli lažnim levičarima – opremljenim aparatima sile i sredstvima za masovnu manipulaciju – koji su iskoristili priliku da ponude alternativu između ”kapitalizma divljih zveri” (Helmut Schmidt) i socijalne sigurnosti. Dakle, takva odluka nije bila iracionalna, nego upravo suprotno: u pitanju je čisto interesna reakcija.
Ukratko, iako teza o dogovorenom ratu nikada faktografski nije, niti može biti potvrđena (uprkos veoma ubedljivim indicijama o dogovorima između S. Miloševića i F. Tuđmana o podeli BiH, koje joj idu u prilog), evidentno je da je postojala veoma prozirna interesna logika da raspad Jugoslavije izgleda upravo kako je izgledao jer su politički ciljevi razbijanja države bili nerazmrsivo interesno isprepletani s ekonomskim i drugim klasnim interesima centrifugalnih snaga koje su taj proces predvodile. Naravno, ne možemo baš sve objasniti iz prizme ekonomskih interesa (kod nemalog broja ljudi i motivi kao što su želja za vlašću, moći ili bar uticajem mogu imati presudan značaj), ali, s druge strane, istorija nas uči da ključne društvene događaje i procese ne možemo objasniti bez uzimanja istih u obzir.
Najzad, pogledajmo anticipacijsku potenciju reči Radoša Radivojevića izrečenih još 1994. godine: „Birokratija se sa neverovatnom lakoćom i brzinom odrekla komunističke ideologije onog trenutka kada je izvor legitimiteta svoje vlasti otkrila u vrednosno potpuno suprotnoj nacionalističkoj ideologiji, kao što će se uskoro odreći i nacionalističke ideologije i početi da zastupa liberalnu ideologiju. Ali, zato je potrebno da se dovrši proces pretvaranja državne svojine u privatnu svojinu sadašnje birokratije. To će ujedno biti i kraj vladajućeg položaja sadašnje birokratije i njeno pretvaranje u kapitalističku klasu, koja će onda stvoriti birokratski aparat koji će biti pod kontrolom njenih interesa“.
[1]Banke igraju sve veću ulogu u investicijama: 1961. godine, ova uloga je marginalna (0.9%), dok 1965. godine ona dostiže 36%, a učešće banaka u investicijama prelazi 50% 1970. godine. Takođe, udeo investicija države i lokalnih zajedinica se smanjuje u istoj proporciji: 1961. godine on iznosi 61,7%, a 1970. nekih 15.7%. Iako su banke kontrolisane od vlada, ovo je svakako pokazatelj procesa autonomizacije ekonomije u odnosu na društvo, državu i političku moć. Finansijski kriteriji (vezani za pravila tržišta) sve više će nastojati da se nametnu. Osim toga, 1970. godine, preduzeća već mogu da trguju s inostranstvom (iako će uvoz biti u kontigentima), a ohrabruju se i investcije iz inostranstva (uz ograničenje od 49% vlasništva nad kapitalom).
[2]Kada govorimo o situaciji i nezadovoljstvima na Kosovu, treba imati najpre na umu da je u ovom delu bivše države društveni proizvod po stanovniku krajem 1980–ih bio 8 puta manji od onog u Sloveniji. Nezaposlenost je dostigla nestvarnih 57% , dok je prosečna nezaposlenost u Jugoslaviji iznosila 16%. Prihod po stanovniku u ovoj pokrajini je bio ekvivalentan onom u Bangladešu i Pakistanu. S druge strane, najrazvijeniji deo Jugoslavije, Slovenija, upoređivala se sa Španijom i Novim Zelandom. Vojvodina i Hrvatska približavale su se Grčkoj i Portugalu. BiH i Makedonija upoređivale su se s Tajlandom i Meksikom, a Srbija s Turskom.
[3]Iako ih treba uzeti s rezervom, pre svega zbog nejasnih kriterija, indikativni su podaci MMF o rastu siromaštva u SFRJ: 1979. bilo je 15% populacije ispod granice siromaštva, zatim se taj broj povećava na 48% u 1987, a 1988. dostiže čak 60%. Takođe, u istom izveštaju se navodi da se realni prihodi, pod uticajem inflacije (koja 1987. iznosi 170%, 1988 blizu 250%, a u prva dva meseca 1989. čak 800%) krajem 1980 –ih smanjuju za nekih 20 do 30%, te da se nivo zarada od 400 do 800 dolara 1979. godine srozava na 120 do 150 dolara 1988. godine.
[4]Uprkos strašnoj presiji MMF –a i političkoj volji birokratije, rad na punoj restauraciji kapitalizma i elminaciji društvenog vlasništva se sapliće o snažan otpor radničke klase. Čak je i sam jugoslovenski premijer Ante Marković morao da prizna u predvečerje raspada zemlje da je bilans ”ekonomskih reformi”bio razočaravajući, odnosno da je samo 2% društvenih preduzeća (koji su činili 90% udela u ukupnoj ekonomiji Jugoslavije) privatizovano. S druge strane, štrajkovi se od početka 1980–ih umnožavaju. Događaji od 1987. do 1989. godine najplastičnije pokazuju kako se prihvata nova ekonosmka politika od strane populacije. Zamrzavanje plata je izprovociralo u martu 1987. enormni štrajkački pokret u industrijskom centru Hrvatske. Ubrzo, on će se proširiti u celoj zemlji, terajući Miloševića da provizorno napravi ”pozadinski marš”kako bi relativizovao pretnju (po običaju koristeći silu da uspostavi red). Ova konfrontacija između vlade i radnika je nastavljena: 1623 štrajkova (sa 365.000 učesnika) imamo 1987. godine, u poređenju sa 174 štrajka (sa 11.000 učesnika) 1982. godine, i čak 1851 štrajk u toku 1988. Jugoslavija se u tim godinama svrstavala među državama s najvišom štrajkačkom aktivnošću u Evropi.
[5]Ovaj oblik ”političkog kapitalizma” označavamo degenerisanim jer je njegova priroda određena upravo prelaznim, tranzicijskim, karektorom koji podrazumeva konzervaciju mnogih bitnih strukturalnih karakteristika iz perioda državnog socijalizma.
[6]Ova klasa uglavnom nije imala isti sastav, kako je to slučaj s vladajućom klasom u kapitalističkim društvima, jer su je činile komandne grupacije koje su u određenom momentu zauzimale najviše položaje u reprodukciji postojećeg poretka, ali bi one prestajale da budu deo te klase onog momenta kada bi bile zamenjene novom generacijom nomenkature.
[7]”Nacionalna politika srpske države, baš kao i drugih nacionalnih država, mora biti usmerena na to da sve teritorije naseljene Srbima uđu u sastav jedne države. Ako posle sprovedenog referenduma, plebiscita i otcepljenja pojedinih delova Jugoslavije, tako smanjena zajednička država bude obuhvatala više jugoslovenskih naroda, ona bi trebalo da bude integrisana i dobro uređena federacija. Srpski narod će, u protivnom, uspostaviti svoju nacionalnu državu i zahtevati da nijedan deo jugoslovenske teritorije naseljen Srbima ne ostane izvan granica te države”.
[8]Uporedi i stav iznešen u stranačkom glasilu Demokratske stranke: ”Mi se, takođe, zalažemo za mirno rešenje, ali mir pod tim uslovima nije mir nego kapitulacija. Dakle, mir bi i sada mogao da se postigne po cenu odustajanja od autonomije (Srpske Krajine), po cenu održavanja mitinga lojalnosti Srba hrvatskoj vlasti na Jelačićevom trgu (…) Takav mir je samo prividan mir i mi na njega ne smemo da pristanemo jer se radi o našim životima” (Demokratija, 24.05.1991).