Za danas, 30. marta zakazana je konferencija na kojoj je obelodanjena Deklaracija o zajedničkom jeziku koju je potpisao niz intelektualki i intelektualaca sa zajedničkog govornog područja (Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Srbija). Između ostalih tu su: Rade Šerbedžija, Igor Štiks, Mirjana Karanović, Dino Mustafić, Boris Dežulović, Nenad Veličković, Maja Raičević, Faruk Šehić, Rajko Grlić, Hanka Vajzović, Borka Pavićević, Filip David, Ermin Bravo, Jasmila Žbanić, Viktor Ivančić, Dragan Markovina, Brano Mandić, Boris Buden, Biljana Srbljanović, Nerzuk Ćurak, Ranko Bugarski, Snježana Kordić, Balša Brković, Asja Bakić, Svetislav Basara, Daša Drndić, Zdravko Grebo, Tatjana Gromača, Mirjana Miočinović, Josip Mlakić, Drago Pilsel, Ante Tomić i Dubravka Ugrešić.
Glavni cilj ove Deklaracije svakako bi trebao biti sažet u jednu rečenicu, a to je „vratimo pitanje jezika lingvistima/lingvistkinjama“ gde on zapravo i pripada. Nažalost sa raspadom zajedničke države, pitanje jezika postalo je političko i takvo ostalo do dana današnjeg. Otuda je značaj jedne ovakve inicijative višestruko značajan.
Osnovni principi Deklaracije su:
– Činjenica postojanja zajedničkog policentričnog jezika ne dovodi u pitanje individualno pravo na iskazivanje pripadnosti različitim narodima, regijama ili državama;
– Svaka država, nacija, etno-nacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i samostalno kodificirati svoju varijantu zajedničkog jezika;
– Sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne su i ne može se jedna od njih smatrati jezikom, a druge varijantama tog jezika;
– Policentrična standardizacija je demokratski oblik standardizacije najbliži stvarnoj upotrebi jezika;
– Činjenica da se radi o zajedničkom policentričnom standardnom jeziku ostavlja mogućnost svakom korisniku da ga imenuje kako želi;
– Između standardnih varijanti policentričnog jezika postoje razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama, upotrebi pisma, rječničkom blagu kao i na ostalim jezičnim razinama, što mogu pokazati i različite standardne varijante zajedničkog jezika na kojima će ova Deklaracija biti objavljena i korištena;
– Standardne, dijalekatske i individualne razlike ne opravdavaju nasilno institucionalno razdvajanje, već naprotiv, doprinose ogromnom bogatstvu zajedničkog jezika.[1]
Retki su oni lingvisti/lingvistkinje koji su i tokom devedesetih godina ukazivali na besmisao stvaranja zasebnih standardnih jezika od zajedničkih varijanti jednog jezika. Neki od njih su i potpisnici ove Deklaracije. Taj besmisao je zasnovan na pogrešnoj tezi da ukoliko je neka država nezavisna, ona mora imati „nezavistan“ standardni jezik kojim njeni stanovnici govore, pa su u tom duhu razni lingvisti – politikanti između ostalog, posezali za takozvanim purizmom (čišćenjem) jezika od tuđica ali i izmišljanjem novih reči. To je primera radi, najaktulenije iskazano u pokušaju stvaranja novohrvatskog jezika tokom 90tih godina 20 veka. Išlo se čak dotle da je i pojedine turcizme, germanizme i francizme bilo potrebno izbaciti i etiketirati kao srbizme.
Međutim, ideja „jedna država – jedan jezik“ je besmislena i sa formalno – pravne strane zbog toga što najviši pravni akti svih država naslednica SFRJ garantuju slobodu govora na jezicima svih manjina koji se u tim držvama nalaze. Otuda je nepotrebno Hrvata u Vojvodini ubeđivati da govori srpski jezik, a ne hrvatsku varijantu zajedničkog jezika, ili Srbina u Hrvatskoj da govori hrvatskim jezikom, ukoliko govori srpskom varijantom zajedničkog jezika. Na ovo donekle referiraju i prva dva principa Deklaracije.
Jedan od osnovnih principa koji se danas najčešće uvažava kada govorimo o jezicima jeste princip međusobne razumljivosti. Obzirom da je stanovnicima ove četiri države veoma lako da se sporazumeju (a po iskustvu autora i da mahinalno pređe na varijantu koja nije izvorno njegova), onda možemo govoriti o zajedničkom jeziku, čime je jedna ovakva Deklaracija opravdana.
Ne treba zaboraviti ni to da su razlike u ovim varijantama zajedničkog jezika dosta manje od recimo razlika između nemačkog i austrijskog (koji je dijalekt bavarskog), ili razlika u skandinavskim jezicima, danskog, švedskog i norveškog. Time se donekle opravdava četvrti princip Deklaracije. Jezik je zajednički dok ga takvim upotrebljavamo u međusobnoj komunikaciji, a upotreba jezika je njegova osnovna funkcija. Jezik ne bi bio jezik bez njegove upotrebe.
Otuda je to geslo „jedna država – jedan jezik“ duboko politički konstruisan princip, a nikako lingvistički princip. Tako je i reakcija na ovu Deklaraciju, politička. Među prvima se javila ministarka kulture u Vladi RH, Nina Obuljen Koržinek koja je pokazala zavidno neznanje po pitanju zajedničkog jezika. Naime ona kaže: „Nedavno smo proslavili veliku obljetnicu Deklaracije o hrvatskom jeziku pa pretpostavljam da je ovo politička inicijativa koja se i na to željela referirati. U svakom slučaju, kao što znamo kroz povijest, Hrvati su govorili i pisali na hrvatskom jeziku, a hrvatski književnici su oduvijek govorili da pišu na hrvatskom jeziku kada je hrvatski jezik postao službeni. Pitanje zajedničkog jezika je politički konstrukt koji je došao s jednom državom ’45. godine i nikada zapravo u stvarnosti nije zaživio.”[2]
Ovde možemo uočiti nekoliko neistina preko kojih se često olako prelazi i koji ne pravi samo aktuelna ministrica kulture RH. Kao prvo, hrvatski književnici nisu pisali i govorili na hrvatskom jeziku, ko što ni srpski književnici nisu pisali i govorili na srpskom jeziku, već su i jedni i drugi pisali na srpsko – hrvatskom, odnosno hrvatsko – srpskom jeziku, barem od 1850. godine. Jedino što je u njihovim pisanijama bilo „hrvatsko“, odnosno „srpsko“ jesu varijante, iz čega sledi da ministarka kulture u Vladi RH ne pravi razliku između varijanti jednog jezika i zajedničkog jezika ova dva naroda. To je jasno naglašeno u trećem principu Deklaracije, očigledno s razlogom.
Ipak, ono što je frapantije za osobu koja se nalazi na tako odgovornoj funkciji jeste njeno slučajno ili namerno nepoznavanje istorije. Reći da je pitanje zajedničkog jezika došlo sa 1945. i ideji o jednoj državi je pokazatelj njenog amaterizma. I jedno i drugo je neistinito. Niti je ideja o jednoj državi nastala 1945. (autorka očigledno nije svesna ili ne želi biti da je i pre 1945. postojala zajednička država koju su između ostalih činili Srbi i Hrvati), a još manje je ideja o zajedničkom jeziku nastala 1945. godine. Ta ideja je 95 godina starija. Ipak, očigledno je da ministarka kulture u Vladi RH više veruje povjesničarima – revizionistima za koje istorija na ovim prostorima počinje 1945. godine.
A upravo ovakva inicijativa tj. Deklaracija ne ide na ruku tih istoričara/povjesničara i njihovih sledbenika. Njihov zadatak od 1990. čak i pre toga, bio je formiranje novih nacionalnih identiteta na južnoslovenskom prostoru zasnovanih na revidiranju istorijskih činjenica u novonastalim državama i poricanja zajedničke prošlosti, od čega jezik kao jedna od identitetskih odrednica nažalost nije ostao izuzet.
Na ruku ne ide ni preglomaznim birokratijama koje zahvaljujući institucionalnim manjkavostima pokušavaju da naprave dodatnu pometnju među narodima koji upotrebljavaju zajednički jezik, ali i ne samo to već da na tome i dobro zarade. Tako bi recimo Republika Hrvatska mogla kandidatima za EU da ustupi pristupna dokumenta, a na tome bi mogli zaraditi „prevodioci“ dokumenata na „jezike“ zemalja kandidata. Ali sve to i nije toliko neophodno obzirom da bi i EU u slučaju prijema preostale tri države verovatno dokumenta prevodila na jedan zajednički jezik, a ne na četiri „jezika“ jer bi time troškovi bili četiri puta veći.
Zato je ovakva Deklaracija neophodna. Ona mora insistirati na istorijsko – jezičkim činjenicama, a te činjenice jedino mogu braniti isključivo lingvisti koji odolevaju uticajima revizionističke politike. Takođe, ona mora biti jasna, odgovorna i jaka brana nacionalističko – partikularnim tendencijama razdvajanja zajedničkog jezika od strane pojedinih kvazilingvista koji barataju raznim neutvrđenim kvazimetodama. Isto tako, ona je potrebna i radi vedrije zajedničke budućnosti. Ona bi bila jedan od prvih pokušaja nastalih od 1995. da se u fokus stavi nešto što nas kao narode spaja, a ne kao do sada da se potenciraju samo stvari koje nas razdvajaju. Dobro je i što dolazi u ovom trenutku upravo iz razloga što region klizi u političku turbulenciju, pa je na taj način jedna svetla tačka u regionalnom mraku. Iako bi se ovaj zaključak nekome učinio pretencioznim, njen značaj u budućnosti bi mogao dosegnuti i značaj Bečkog književnog dogovora iz 1850. ali i Novosadskog dogovora iz 1954. godine. Otuda je i potpis gorenavedenih intelektualaca stavljen na nju, izuzetno značajan.
[1]Preuzeto sa : http://lupiga.com/vijesti/tekst-deklaracije-o-zajednickom-jeziku-govorimo-istim-jezikom
[2]https://www.tportal.hr/kultura/clanak/pitanje-zajednickog-jezika-je-politicki-konstrukt-iz-45-i-nije-nikad-zazivio-20170328