Ajde da i to riješimo. Postoji jedan fenomen kod adoranata Zorana Milanovića, zbog kojih sam ih počeo brisati s Facebooka, a taj je da uzimaju sebi za pravo da napadaju i vrijeđaju ljude zato jer neće glasati za njihovog kandidata. Svatko ima pravo na vlastiti stav i izbor pa i pravo da taj izbor javno iskaže na svom zidu, prijateljima, kome god, ali je em nepristojno, em glupo i neće rezultirati ničim da drugim ljudima nameću taj svoj izbor. To nisam radio praktično ni kad sam bio kandidat, niti ću ikad raditi.
Dakle, kad odbacimo kandidate iza kojih stoji ustaška ili nešto manje ustaška desnica i ostale koji su pogubljeni u vremenu i prostoru, ostaju nam Milanović, Dalija, Juričan i Katarina. Dalija Orešković ima dobre namjere, ali po mom sudu ne razumije politiku, bavi se samo s jednom temom koja je zapravo posljedica i još izjavljuje da bi otišla na Hod za život kad ga ne bi vodila Željka Markić. Juričan ima kampanju koja doista ogoljuje, ne samo Bandića, nego i čitav sistem, ali s njim imam dva problema. Jedan je što je to antipolitika, a drugi što je tematski zagrebocentričan, a to je činjenica koju inače smatram vrlo problematičnom.
Za Katarinu Peović ću glasati iz puno razloga. Naravno da bi i sam neke stvari drukčije govorio, ili bi kampanja drukčije izgledala, ali to realno ni na koji bitan način ne utječe na to da bi je podržao iz drugarskih razloga, sve i kad bi dobila samo moj glas. Prvo, ušla je u kampanju znajući da će biti teško skupiti potpise, k tome bez otvorene podrške čitave lijeve scene, gdje ubrajam i sebe i zbog toga joj se javno ispričavam. A opet je uspjela. Drugo, znam da ljude to nije briga, niti ih treba zanimati, jer nema razloga da o tome misle, ali teško je ikome opisati kroz koju razinu stresa prolazi netko u njenoj poziciji zadnjih mjeseci. Neki dan mi je, dok sam se spuštao na Bačvice prošlo kroz glavu kako sam čudno miran, a izbori su idući vikend.
Ovo je prvi put nakon dugo vremena da na njima aktivno ne sudjelujem i to djeluje iscjeljujuće. Tim više cijenim ovo što je napravila. Istupati kontinuirano s jasnim stavovima koje je u ovakvom društvu opasno izgovarati i u privatnoj atmosferi, a kamo li u javnosti, bez ikakve ozbiljne infrastrukture, čak i s drugarskim kritikama oko smisla angažmana i dotegliti se do izbora da se o tebi i o socijalizmu uopće priča je ogroman uspjeh. Svaki glas koji damo Katarini, pa i onaj kojeg će netko drugi dati Juričanu ili Daliji, signal je tom nesretnom SDP-u da konačno promijeni politiku i počne se osvrtati ulijevo i ka stvarnim društvenim problemima.
Što nas dovodi do glasanja za tzv. manje zlo i Zorana Milanovića. Ja sam, naime, jedan od onih koji je samo jednom to napravio, a bilo bi bolje da nije nikad i tu mi priču teško itko može prodati. I inače, a i što se tiče konkretnog kandidata. Više puta sam glasao za SRP na čijoj sam listi bio, jednom za Ninićevu Ljevicu Hrvatske, glasao sam potom na splitskim izborima na sebe i Novu ljevicu, kao i na izborima za Europski parlament. I svaki taj put sam, po tumačenju ove škole, bacio glas. A jedino mi je zapravo bilo žao na prošlim lokalnim izborima, ne zato što sam ga bacio, nego što smo bili tako blizu s preko 4 %. Jedan od razloga zašto za smiješno mali broj glasova nismo prešli prag i ušli u Gradsko vijeće je uvjerenje mnogih ljudi da bi im glas propao da su ga dali nama. A da ih je samo manji dio to napravio, prešli bismo prag.
E, sad. Na prošlim parlamentarnim izborima sam, vodeći se ovom logikom manjeg zla, čvrsto odlučio po bilo koju cijenu, pogaziti sve principe i zaokružiti SDP i Milanovića, samo da HDZ i Most ne bi opet formirali vladu. Onda sam sa Zoranom Pusićem bio dva sata na sastanku kod njega, što je bilo jedno od neugodnijih iskustava u životu, ali sam opet Zoranu na izlasku rekao da ću unatoč tome glasati za njega. A onda se, nepuna dva tjedna nakon toga, Milanović našao sa šatorašima i jednostavno nisam mogao. Naprosto argument da je on konkretno manje zlo ne drži vodu. Da, istina je da je riječ o pristojnijem kandidatu koji nije kandidat ustaške desnice, u odnosu na Kolindu i Škoru i civilizacijski mi je bliži. Ali upravo je pod njegovom vlašću, koju je zbilja kao premijer imao, ovo ludilo i eskaliralo, bez ikakve njegove reakcije. I šatoraši i razbijanje ploča u Vukovaru, udar na državni vrh u koloni sjećanja i referendum o braku.
Štoviše i predsjednik države bio je iz SDP-a. I kako je Milanović obranio normalnu Hrvatsku? Tako što je šatoraše zvao na sastanak, objašnjavao kako je ćirilicu u Vukovaru izglasao HDZ, doveo tenkove u centar Zagreba, kleo se u domoljublje i imenovao zagrebački aerodrom po štetočini Tuđmanu. I opet je izbore izgubio, jer mu nije bilo jasno da ne možeš HDZ dobiti na njihovom terenu i s njihovim oružjem. Mogao je, nakon svega reći u ovoj kampanji da je pogriješio, ispričati se, javno istupiti kao ljevičar, ali sve to nije napravio, nego još i bježi od toga da je kandidat ljevice te i dalje inzistira na Tuđmanu. Pogubnost ove logike, naši nemaju šanse pa glasajmo za manje zlo, svodi se na to da onda naši nikad neće imati šanse i da ćemo stalno birati nekoga tko, ne samo što neće zastupati naše stavove i politike, nego će s pozicije moći, na koju smo ih mi doveli paktirati s desnicom i njihovim idejama.
Što me na kraju dovodi do jedinog puta, kad sam napravio to i dao glas ‘manjem zlu’, štoviše kandidatu SDP-a. Bio je drugi krug gradonačelničkih izbora u Splitu, situacija nikad jasnija. Na jednoj strani kandidat HDZ-a, na drugoj kandidat SDP-a. Onako klasično bezličan, nisam se od njega ničemu nadao, ali s logikom da je sve bolje od HDZ-a sam otišao do birališta, zaokružio Ivu Baldasara i guštao navečer kad je za jedva 600 glasova porazio hadezeovce. A onda smo dobili jednog od najgorih gradonačelnika u povijesti grada, govornika na otvaranju ustaškog spomenika, čovjeka koji je pred Lorom postavio spomenik 72. bojni, umjesto da postavi neku spomen-ploču žrtvama i koji će osim po stotinu dubioznih odluka, ostati upamćen po rečenici kako smo postigli konsenzus, nakon što je prihvatio prijedlog HDZ-a i odustao od povratka Ulice žrtava fašizma.
Dakle, Kate drži se, sretno ti u nedjelju. Moj glas imaš.