Već duže vrijeme me zapanjuje spremnost nekih od vodećih lijevih intelektualaca da omalovažavaju ulogu državne prisile u provedbi društvene hijerarhije i klasnog vladanja unutar Sjedinjenih Država. Možda vam je već poznat onaj argument: zahvaljujući relativnoj snazi tradicije slobode govora, vanjski dojam o političkoj demokratičnosti i s njom povezane herojske borbe aktivista, od abolicionista 19. stoljeća pa preko radničkih sindikata i boraca za radnička prava, američka politička elita se manje oslanjala na prisilu negoli na “proizvodnju pristanka” da drži građanstvo pod kontrolom. To se zove “izvlačenje od opasnosti demokracije” putem “meke moći” propagande, spektakla, poruka, razonode i iluzija: kontrola misli. Ona se javlja sa jednom velikom i briljantnom ironijom: sloboda govora, “demokracija” – ukoliko ona može misleno opstajati pod kapitalizmom (što nije jako dugo) – dok su građanske slobode šareni blagoslovi u hijerarhijskim i imperijalnim društvima poput Sjedinjenih Država jer oni pobuđuju one u čijim se rukama nalazi bogatstvo i moć da žestoko investiraju u zlokobnoj manipulaciji srcima i umovima svjetine. I gdje drugdje bi se vještina i znanost proizvodnje masovnog pristanka bolje razvijalo nego u zemlji koja je prvenstveno i najsnažnije razvila suvremeno reklamiranje da unaprijedi monopol kapitalističkog masovnog konzumerizma – nego u Sjedinjenim Državama?
Osobno sam i ja iznosio isti argument, uz fusnote priznanja Alexu Careyu i Noamu Chomskom, za koga je ta tema postala središnji dio njegove intelektualne ostavštine. Imao sam, međutim, tendenciju unaprijediti tezu Carey-Chomsky uvođenjem dviju novih i ključnih kvalifikacija. Prva je insistiranje na rasprostranjenost zabavne komponente u masovnim medijima – nešto što je u svojim obimnim tekstovima i intervjuima Chomsky skoro u potpunosti zapostavljao – premda je to od središnje važnosti, možda još i važnije, u procesu “proizvodnje pristanka” nego što su sadržaji u novostima i javnim zbivanjima na koje Chomsky uvijek stavlja naglasak.
Druga opservacija je to da državna prisila ne prestaje igrati centralnu ulogu u provedbi “domovinske” nejednakosti i opresije kombinirane sa čangrizavom dvojbom o tome da li meka moć zbilja funkcionira tako što će smekšati stanovništvo da lakše prihvati tvrdu moć kada dođe do situacije stani-pani.
Uništavanje pokreta Okupirajmo Wall Street
Uzmimo raspad pokreta Okupirajmo Wall Street tijekom jeseni i zime 2011. Znamo da su višekratne represije i deložacije po metropolama protiv pokreta diljem zemlje koordinirani uz pomoć FBI-a i Ministarstva za domovinsku sigurnost. U koordinaciji tog suzbijanja, federalne agencije kao i Mornarička obavještajna služba SAD-a sudjeluju u suradnji sa Federalnom rezervom i brojnim privatnim bankama uključujući i “poslovne kuće za korporacijsku sigurnost” koje rade u funkciji onoga što je Fond partnerstva za građanska prava nazvao “jednim de facto obavještajnim rukavcem Wall Streeta i korporativne Amerike.”
“Postaje sve jasnije,” piše liberalni ekonomist Jeffrey Madrick u proljeće 2013., “da je Okupirajmo Wall Street… ukinut udruženim vladinim nastojanjem da se ukine… koordiniranim i nesrazmjernim akcijama Policijskog odjela New York Cityja, FBI-ja i Domovinske sigurnosti i predstavljaju kampanju supresije bez koje je pokret Okupirajmo mogao lako evoluirati u nešto mnogo impresivnije, čak i u onoj hladnoj njujorškoj zimi.”
U nekim slučajevima državna prisila bila je izrazito naglašena. U Oaklandu, Californiji, jezovit policijsko-državni napad kojeg opisuje jedan gradski sigurnosni zaštitar svjedoči o masovnom nacističkom tipu napada na približno stotinjak mirnih Okupatora 25. listopada, 2011:
“Bilo je zastrašujuće gledati …. Iznad su nadlijetali helikopteri ispuštajući blještave snopove na ulogorene… snopovi su se križali u svim mogućim pravcima… u tim logorima bilo je mnoštvo mladih i djece, u mnogim šatorima nalazile su se i bebe i to je naprosto bilo…. pucali su… suzavcem gađali središte logora, i onda je policija… krenula u juriš i prvo što su pogodili bio je šator za informiranje, onda su jednostavno sve pred sobom rušili …, bio je to vojni tip operacije, način na koji su ušli. Dozvalo je u sjećanje stare snimke koje sam vidio u nacističkoj Njemačkoj gdje su nacisti, SS-ovci upadali i skupljali nevine ljude. Bila je to takva atmosfera terora… helikopteri, farovi, megafoni, sve to sa namjerom da se stvori panika i teror nad ljudima… Uporabljena su i ona vozila koja nalikuju oklopnim kutijama, crna… a ono što ostaje u mom sjećanju je pogled na središnji teren osvjetljen svjetlima helikoptera, policija koja upada i naprosto gazi po tim šatorima, i njeno kretanje naprijed, sloj po sloj, sve dublje i dublje.”
Oaklandova vježba u vojno-policijskom zavođenju reda (po naredbi jednog “liberalnog” i demokratskog gradonačelnika) poslala je jednog američkog vojnog veterana (Scotta Olsona) na intenzivnu njegu sa frakturom lubanje i nanijela je brojne druge ozljede.
Zatim je došlo do rušenja izvornog logorišta Okupirajmo Wall Street u parku Zucotti na donjem Manhattanu. Pod pokrićem proglasa o izvanrednom stanju i skoro potpunim medijskim zamraćenjem, taj dični logor koji je na sebe privukao nacionalnu i globalnu pozornost (proveo sam sate upijajući njegov izvanredan duh jednog dana početkom listopada) razbijen je u stilu jurišnih trupa. Aktivisti su otrovani plinom suzavcem, papar-sprejom, tučeni palicama i odvučeni u haps.
Represija u New York Cityju se nastavila u sljedećoj godini, kao odraz odlučnosti administracije da nikakvi narodni ustanci više neće podizati svoje glave u glavnoj metropoli zemlje. Policijski odjel New York Cityja (NYPD) proglasio je donji Manhattan “specijalnom zonom sigurnosti” da bi opravdali otjerivanje Okupatora kad god pokuša uspostaviti nove prosvjedne prostore. Na jednom mjestu su tada izvorni začetnik OWS-a, David Graeber, i njegove kolege aktivisti bili zaključani u dva velika čelična kaveza i stavljena pod pasku NYPD SWAT-a (tima za specijalnu oružje i taktiku) dok su se postrojavali na mramornim stepenicama Federalne dvorane, gdje je potpisana Povelja o pravima (uključujući i Prvi amandman koji garantira slobodu govora).
U jesen 2012., Chris Hedges nas izvješćuje o sprečavanju 25 vojnih veterana pristupiti Spomen trgu posvećen vijetnamskim veteranima u New York Cityju. “Mi vas ne želimo uhititi,” govorila je policija veteranima, “ali pokret Okupirajmo je zamrsio situaciju za vas, jer mi nećemo dozvoliti još jednu okupaciju.” Izašla je “odluka državne sigurnosne i nadzorne službe, priopćio je ” Hedges mreži Real News Network, “da se u suštini zauzmu svi javni prostori radi onemogućavanja bilo koje vrste prosvjeda.”
“Bez obzira na unutarnje slabosti samog pokreta,” primjećuje Hedges, “pokret Okupirajmo Wall Street bio je uništen. Državu je znatno uznemirio pokret i ona je odlučna više ne dozvoliti nekom pokretu, masovnom pokretu kao ovaj da se ikada pokrene.”
Nije baš tako ne-smrtonosna
Sve većom militarizacijom policijskih odjela u zemlji nakrcali su se s nizom takozvanih “ne-smrtonosnih tehnologija za kontrolu mnoštva” namijenjene za ukidanje prava na javno okupljanje. Ova strašna oruđa uključuju instrumente poput “Dalekometnog akustičnog uređaja” (LRAD) – jedan od onih zvučnih topova koji mogu prouzročiti totalnu gluhoću kod prosvjednika koji odbiju da se raziđu na komandu autoriteta. Dronovi se već sada rutinski koriste protiv prosvjednika unutar Sjedinjenih Država (Zajedno s desecima drugih eko-ubitačnih oponenata pristupnom Dakota plinovodu [DAPL] u Iowi, sada sam iskusio i dronovsku kontrolu izbliza).
Doduše, doista je točno da vladini žandari ne ubijaju prosvjednike po američkim ulicama. U isto vrijeme, zabrane ovdašnjih spontanih masovnih i krvavih represija potakle su američku vlast na razvijanje neke suptilnije, tehnički sofisticiranije forme državne prisile da spriječi ili obeshrabri građane od okupljanja i prosvjedovanja. Zakonska i kulturološka zabrana otvoreno ubitačne vladavine u nominalno slobodnoj i demokratskoj Americi prinudilo je elitu i njene sluge na razvijanje nove, manje provokativne načine da “onesposobe” gnjevne i aktivne građane – manje bučnim metodama zlokobne represije koje su smrtne za demokraciju: ograđene “zone slobodnog govora” “zamrznute zone” (u kojima je prosvjednicima zabranjen pristup onima na koje nastoje utjecati), “gumeni meci” koji bole i povređuju ali u pravilu ne ubijaju, “ručne granate za potres” koje dezorijentiraju i zbunjuju ali načelno ne razbijaju lubanje, plin suzavac i papar sprej koji rastjeruje prosvjednike, Taser (zaštitni znak) koji onesvješćuje ali u načelu ne ubija, zvučni topovi i drugi akustični uređaji od kojih se ušni bubnjić osjeća kao da će pući, pa će možda – jednog dana uskoro biti uvršten u našu “domovinsku” slobodu – Raytheonov savršeno nazvan “Tihi branitelj,” koji izgleda bešumno prži ljudsku kožu i očne jabučice te ima kapacitet i da “nanese neograničenu, nepodnošljivu bol.” Sve je to sasvim letalno – za demokraciju i slobodu govora.
LRAD uređaji (dalekometni akustični uređaji) bili su tiho izloženi – uz mnogo jezivijim zbivanjima – tijekom masovnih protesta protiv samita NATO-a koji se održavao u proljeću 2012. godine. Od petka, 18. svibnja do ponedjeljka 21. svibnja, centar grada i Južna petlja Chicaga stavljeni su pod proto-totalitarnu multidimenzionalnu para-militariziranu okupaciju kojom je upravljala policijska država. Teško naoružane, visoko-tehnološke federalne, državne, okružne, gradske i privatne snage sigurnosti iz cijele zemlje bile su sveprisutne i posvuda u svjetlucavom središtu “globalnog Chicaga.” Skoro sam na svakom koraku, u i oko gradskog centra i Južne petlje, video crne odore, pendrecima naoružane i u neprobojnim prslucima odjenute agente represije, visokobrzinske policijske kombije i automobile koji prebrzo voze oko uglova i povremeno ulijeću u gužve – jedna zastrašujuća, ogromna prisutnost “sigurnosti” koja je bila više od blago distopijska. Osim mnoštvo tisuća militariziranih policajaca, Petlja je do petka koji je prethodio glavnim protestima postala maltene grad duhova. Gradski, federalni, državni i medijski helikopteri kružili su oko centralnih poslovnih, hotelskih i ugostiteljskih predjela i pomeli obalu jezera, nadgledajući stvarne i potencijalne prosvjede. Policijski automobili i kombiji jurišaju oko uglova dok sirene zavijaju da se stušte na stvarne ili imaginarne disidente. Gdje god pogledate, izgledalo je kao da ljudi u paramilitarnoj crnini izlaze iz blještavo bijelih kombija i crnih terenskih vozila.
Od Fergusona do Standing Rocka
Flešbek povratak u Ferguson, u saveznoj državi Missouri, od prije više od dvije godine, kad je policija ubila crnog tinejdžera Mikea Browna što je izazvalo masovne prosvjede Crnaca i boraca za ljudska prava. Kao odgovor na opravdani Crni gnjev i prosvjede zbog još jednog fatalnog pucanja u mladog Crnca od strane bijelog policijskog časnika u SAD-u, predominantna bijela policija Fergusona, kao i druge nadležnosti, i (iznad svega) županija St. Louis-a prelazi na paramilitaristički i anti-buntovnički metod– koji neke promatrače podsjeća na represivnu taktiku Izraela u Gazi i na Zapadnoj obali. Policija je navukla kacige, štitove, neprobojne prsluke, gas maske, koristila oklopna vozila dok je rastjerivala svjetinu sa suzavcem, gumenim mecima i LRAD-ima. SWAT timovi koriste oklopna vozila naoružana snažnim puškama, nišaneći svoje smrtonosno vojno naoružanje prema ne-naoružanim sugrađanima. Veliki dio ovakve iste osnovne scene – sa implementacijom militarizirane policije velikih razmjera kao odgovor na masovne proteste nakon policijskih usmrćivanja Crnaca – su otada ponovo stupile na snagu u Baltimoreu, Milwaukeeu, Baton Rougeu, i Charlotteu.
Sadašnja vodeće opasno mjesto vezano za militantnu državno-policijsku represiju se nalazi u jugoistočnoj Sjevernoj Dakoti, gdje su militarizirane lokalne, okružne i državne policije i jedinice Nacionalne garde napale domorodačke američke borce za odbranu vode i klime, kao i druge ljude koji pružaju otpor pristupu daljnjoj gradnji cjevovoda poznatog kao Dakota Access Pipeline. Kako nas je izvijestila Sarah Lazare putem sajta AlterNet prošlog listopada, “Kontrolne točke u vojnom stilu. Nisko-leteći nadzorni avioni. Invazivne pretrage. Samo su neke od represivnih taktika koje ciljaju na više tisuća autohtonih stanovnika i njihove pristalice koji su se odazvali plemenu Sioux-a iz rezervata Standing Rock, da se mobiliziraju u Sjevernoj Dakoti radi zaustavljanja… DAP-a.” Napredne vojne tehnologije su se pojavile i razmještene su u cijelom tijeku represije koja je u toku: automatske puške, MRAP-ovi (na mine otporne i od zasjede zaštićena vozila), Humviji (vrlo pokretljiva, višenamjenska, vojna vozila sa pogonom na 4 kotača), oklopni policijski kamioni, suzavac, topuze, papar sprejevi, flash-bang granate (za potres mozga), dimne granate, Taseri, bean bag runde, gumeni meci, i još mnogo toga. Autohtona američka novinarka Brenda Norrell i drugi pisci za Censored News izvješćuje da je policija u okrugu Morton County (Sjeverna Dakota) zločinački mučila autohtone američke aktiviste, stavljanjem kapuljača preko glava uhapšenika, prisiljavajući barem jednu mladu ženu da gola ostane u zatvorskoj ćeliji cijele noći.
Nacionalna garda i policija iz različitih nadleštva u Sjevernoj Dakoti i drugim državama , uključujući i Minnesotu, poslati su da asistiraju šerifu okruga Morton County da uguši prosvjede koji su počeli prošlog kolovoza. U rujnu, Hitna komisija guvernera Sjeverne Dakote za pokriće troškova represije, uključujući i kompenziranje troškova za angažiranje žandara iz drugih saveznih država.
Standing Rock protesti su na neki način postali regionalni magnet za murjake. David Lindorff je nedavno napisao u CounterPunch-u da “mnogobrojni nasilnici među ‘provoditeljima zakona’ koji napadaju mirne zaštitnike voda su volonteri iz policijskih postaja susjednih država – ljudi zaokupljeni šansom da odigraju ulogu ‘konjice’ u ovom najnovijem ponavljanju američke ubilačke povijesti o Indijanskim ratovima.”
U srijedu, 3. studenog, 2016., na dan kad su čikaški Cubs (mladunčad) pobijedili clevelandske Indijance – ekipu uvredljivog rasističkog naziva (ravnog nazivu “njuđersijanski crnci”) ili onom odvratnom nazivu Red Sambo (crveni Crnac) – u svjetskom baseball prvenstvu, policija uniformirana kao američki vojnici u Afganistanu puca, spreja i udara po pravim autohtonim amerikancima koji se bore za spašavanje pitke vode od zagađenja, za zemlju svojih predaka, za podnošljivu ekologiju. Snimci tih napada mogu se vidjeti na internetu. Tu možete vidjeti, prema riječima filmaša Josha Foxa, “red mirnih zaštitara vode koji stoje jedan do drugog u ledeno hladnoj vodi do struka.” Iznad njih stoji policija u interventnoj opremi, naoružana policijskim sačmaricama. Žandari otvaraju vatru na borce protiv cjevovoda, kao i na novinare i liječničko osoblje, nemilosrdno iz neposredne blizine sa bujicom topuza, sa mlazovima papar spreja i paljbom gumenih metaka. Vidimo jednu ženu novinarku udarenu snažnim zamahom dok intervjuira jednog autohtonog aktivistu. Vidimo i jednog pravog vojnog snajperistu (sigurno i sa pravim mecima) koji se smjestio na brežuljku iznad te gnusne scene.
LRAD uređaj je postavljen u Standing Rocku, prinudivši zdravorazumske zaštitnike da se koriste čepićima za uši odgovarajuće vojne kvalitete.
Državno nasilje se intenziviralo prije tri tjedna. Kao što nas je Lindorff izvjestio, “Trupe Nacionalne garde i Odjel šerifa za Okrug Morton, poduprti volonterima iz različitih policijskih postaja sproveli su cijelo-noćni napad koristeći… granate flash-bang za potres mozga, gumene metke, buzdovane, plin suzavac kao i tri vodena topa — i to u vrijeme kad se temperatura u preriji spustila na 22 stupnjeva Fahrenheita… žrtve ovog jednostranog napada na mirne prosvjednike na mostu bile su ogromne, prema procjeni 300 od oko 400 koliko ih je prosvjedovalo, kako domorodaca tako i ne-domorodački pobornika, od kojih su 26 dobili vrlo teške ozlijede. Dokazi postoje da je policija ciljala gumene metke prema glavama i preponama prosvjednika kako bi im nanijela maksimalnu bol i oštećenja, od kojih je osmero ozlijeđenih hospitalizirano , uključujući i 13-godišnju djevojčicu koja je pogođena u lice, pa su joj oči oštećene.” Sophia Wolansky, 21-godišnja žena iz New York Cityja, morala je biti evakuirana u bolnicu u Chicagu nakon što ju je šerifov pomoćnik direktno pogodio u ruku sa flash-bang granatom, “otpuhajući joj meso i mišić i navodno dio živaca i kostiju [njenog] lakta.”
“Ovo je”, reče otac Wolanskyjeve “rana nekoga koji treba da je ratnik, koji je poslat u rat da se bori,” reče Wayne. “Ovo ne bi trebao biti rat. Ona je na miran način nastojala spriječiti ljude da ne unište opskrbu vode.” Granate za potres mozga, ističe Lindorff, ne smiju imati ljudska bića za svoju metu.
Je li ovo, da upotrijebim Lindorffovu frazu,“Ranjeno Koljeno III u nastajanju?” Možda ćemo saznati do 5. prosinca. To je dan kada je Armijskom korpusu inženjerije (ACE) Baracka Obame određeno da borci protiv Standing Rock cjevovoda moraju napustiti poprište, ili se suočiti sa konačnim prisilnim iseljenjem iz policijske države.
Obama je odbio iskoristiti svoju moć da zaustavi nasilje policijske države. Prošle jeseni izjavio je Lawrenceu O’Donnellu preko radija MSNBC-a „pustit ćemo [situaciju u Standing Rocku] da se ispuše još nekoliko tjedana.”
Jednog dana prije krajnjeg roka, tisuće američkih vojnih veterana riješili su krenuti u Standing Rock da se založe u korist boraca protiv cjevovoda i za njihov cilj očuvanja jedne podnošljive ekologije. Bit će to jedan interesantan moment – u najmanju ruku – u povijesti američke vojno-policijske države.
Atak imperije na domovinu
Iznenađuje li nas svo ovo militarizirano državno-policijsko nasilje u “domovini” naše voljene “zemlje slobode”? Ne bi trebalo. Prema izvještaju što ga je objavio Army War College krajem 2008., koji obavještava američke vlasti da će “rašireno civilno nasilje unutar SAD-a prinuditi establišment za obranu da preorijentira svoje prioritete in extremis u cilju zaštite temeljnog domaćeg reda i ljudske sigurnosti.” Vjerojatne iskre za takve civilne nemire obuhvaćaju još jedan veliki teroristički napad, “nepredviđeni ekonomski kolaps, gubitak funkcionalnog političkog i zakonskog reda, namjeran domaći otpor ili pobuna, prevladavajući javni zdravstveni hitni slučajevi, te katastrofalne prirodne i ljudske nesreće”. (naglašenost je dodana). Kasnija izvješća Obamina Ministarstva za domovinsku sigurnost održavaju predavanja vladinim dužnosnicima o dužnosti da identificiraju i prate vojne veterane, ljevičare, desničare, suverene građane i da ih se sveukupno kvalificira kao opasne “ekstremiste” i “teroriste.” (vidi odlično izlaganje Johna Whiteheada u nedavnom Counterpunch-u).
Jasno je da se neki strateški mislioci u američkoj državnoj “sigurnosti” neće pomiriti s tim da se pouzdaju u raznorazna Chomskijevska-Careyjevska-Walter Lippmanovska proizvođenja pristanka i/ili (Antonio) Gramscijevskom ideološkom i kulturnom hegemonijom da održe odgovarajuću kontrolu nad stanovništvom. Brutalna sila – sa njenim odgovarajućim letalnim/ne-letalnim ažuriranjima i permutacijama – velikim dijelom ostaje državno-kapitalistička alatka i to ne samo u imperijalnom zaleđu.
Prema nekim izvještajima, novoizabrani kvazi-fašistički predsjednik Donald Trump računa na imperijalnog generala Davida Patraeusa – bivšeg voditelja Američke centralne komande, bivši komandant američkih i multinacionalnih snaga u Iraku i Afganistanu, te bivši direktor agencije CIA – da rukovodi Ministarstvom za domovinsku sigurnost. Kako bi savršeno bilo takvo opredjeljenje? Imperija uzvraća udarcem na vlastito domaće stanovništvo.
Dvostranački
Da ne bude zabune: naoružana sila državne represije je živa i zdrava u Sjedinjenim Američkim Državama. Željezna peta živi, ažurirana i rafinirana za suvremeno doba. Ona nije jednostavno otišla u ropotarnicu historije zajedno sa masakrom u Ludlowu, sa Palmerovim racijama, sa pucnjavom na kampusu sveučilišta Kent State, sa kontraobavještajnim COINTELPRO-om, ubojstvom Freda Hamptona, ili Ranjenim koljenom II. Teško da je sve to zaboravljeno zahvaljujući mekoj moći masovnih medija i drugih načina propagande i upravljanjem mislima i osjećajima, uključujući tu i pažljivo postavljena četverogodišnja glasačka ekstravagancija koja uvjerava ljude da se demokracija sastoji u tome da se za pet minuta ili manje označi glasački listić svake četiri godine a zatim se odlazi kući da se omogući bogatim ljudima da upravljaju svijetom (sve do groba). Milijuni ne-bijelih Amerikanaca, valja primijetiti, konfrontiraju se državnoj sili ne samo kada i ako prosvjeduju nego i rutinski na svakodnevnoj bazi u i oko velikog broja siromašnih i vrlo segregiranih Crnih i smeđih geta, barriosa, i rezervata i po rasprostranjenom i bez premca globalnom broju zatvora – veoma disproporcijalno nastanjeni obojenim ljudima. Nije neobično ni da se crni Amerikanci sukobljavaju sa SWAT timovima koji im provaljuju kroz vrata zbog relativno malih drogeraških prekršaja i drugih nedjela (Izrazio sam svoju zapanjenost kad me jedna pravobraniteljica počastila sa pričom o jednoj SWAT raciji na Crnkinju koja je u naručju u vlastitom stanu držala bebu. Tražili su je kako bi je priveli na ispitivanje zbog saobraćajnog prekršaja. Pravobraniteljica se nasmijala mojoj nevjeri. “Pa to je danas rutinski postupak“, rekla mi je).
A represija je bogato dvostranačka. Provode je vladine agencije pod upravom uglađenih i slatkorječivih Demokrata kao što su Bill Clinton ili Barack “neka se ispušu” Obama, a isto tako i žandari pod komandom izvana otvorenijih i grubljih Republikanaca poput Georgea W. Busha i Donalda Trumpa.
Potrošna svilena rukavica?
Sloboda govora i demokratska tradicija? Koliko su odista snažne u ovoj eri globalno korporativnih medija, goropadnih glasačkih prijevara i korporativnog političkog duopola – u doba transnacionalnog hiper-kapitalizma u kojem koncentracija nacionalnog i planetarnog bogatstva naizgled smanjuje individualni i popularni glas na distopijskoj skali? Zapravo, što zbilja znači sloboda govora u naciji sa sve većoj oslobođenosti od sindikalizma, u kojoj se čovjek ne izlaže opasnosti da izgubi svoje radno mjesto nego i svoju zdravstvenu skrb a često i zdravstvenu skrb cijele svoje obitelji ako se izloži riziku izjaviti nešto što njegov poslodavac smatra kontroverznim – i gdje smo mi uvijek tek za jedan korak udaljeni od nekog većeg terorističkog napada drakonskih restrikcija čak i za neko manje neslaganje? Gdje je javno mnijenje uglavnom irelevantno u odnosu na ne toliko “javnu” politiku koja iz godine u godinu nastavlja skladno slijediti financijske i korporativne interese oligarhije jedne države u državi koja dobiva sve što želi bez obzira na većinska htijenja i bez obzira koja od partija ima nominalnu prevagu u toj površnoj predstavi marionetskog teatra glasovanja i parlamentarne politike? Gdje je nadzor sveprisutan, historijsko sjećanje je ništavno, i neki novoizabrani predsjednik može da priča makar i polu-ozbiljno o oduzimanju državljanstva bilo kome zbog paljenja američke zastave? Gdje se profesori i učitelji srednjih škola s razlogom plaše da iznose elementarne istine o klasi, moći, rasi i imperiji među ostalim temama oko kojih moraju oprezno govoriti ako ne žele biti prijavljeni desničarskim kontrolorima misli? U određenom trenutku naša hvaljena sloboda govora i tradicije demokracije može pasti tako nisko da se gospodari osjećaju slavljenički slobodni da ih u potpunosti odbace, naginjanjem ravnoteže od hegemonije preko pristanka do hegemonije posredstvom sile. I jednom smekšana i potučena, svjetina više neće nositi svilenu rukavicu oko željezne pesnice.
Trump: Klaunovsko pokriće?
Donald Trump, zakazan je za inauguraciju za manje od dva mjeseca, utjelovljenje je tenzije između meke i tvrde moći, na koju se aludira na početku ovog eseja. S jedne strane, on duguje veći dio svoje notornosti, koja mu je omogućila trijumf, ulozi hvalisavog zahvaljujući dugogodišnjem klaunovskom nastupanju kao zvijezda na “reality televiziji” – u serijama “Šegrt” i “Celebrity šegrt.” On je proizvod medijskog kompleksa masovne zabave. Poput slučaja bivšeg drugorazrednog holivudskog glumca Ronalda Reagana koncem 1960-ih, spomen njegova imena kao ozbiljnog političkog kandidata dugo je i sve do nedavno izazivao hihotanje i kolutanje očima, i nadmenu razbibrigu u liberalnim i ljevičarskim krugovima.
S druge strane, Trumpova politika koja obećava je muljanje sa rasističkim, bijelačko-nacionalističkim, seksističkim, urođeničkim i eko-ubitačnim nasiljem. On je ohrabrivao batinaško postupanje prema Crnim prosvjednicima na svojim ružnim okupljanjima pod geslom Make America Great [Hate] Again. Njegovi rasističko otrovni neo-Nixonovski pozivi na “zakon i red,” i na “zakon o pravu na zaustavljanje i pretresanje” (njegovi drakonski odgovori na pokret Crni životi su važni [BLM = Black Lives Matter], masovne deportacije, divovsku vojnu izgradnju, te nacionalnu veličinu (izgubljenu ali mora se obnoviti) su nešto više od nejasnog daška represije po obrascu fašizma Željezne pete. Hoće li se trivijalni Trump iz Celebrity šegrta i njujorških tabloida dokazati da je osigurao maloljetno pokriće za pojavu Herr Trumpa, nemilosrdnog ugnjetača disidenata? Hoćemo li zgrijati srdašca Ratnog koledža i bjelačkih suprematista i tapecirati korice džepnih rokovnika Velikih naftaša proglašavanjem BLM aktiviste, borce protiv naftovoda, oponente zatvorske države, ozbiljne sindikaliste i aktiviste za prava imigranata “teroristima”? Uskoro ćemo dovoljno brzo saznati.
Veterani su ključni: Obračun kod Standing Rocka
“Kupi si pušku,” reče mi jedan radikalac u Iowa Cityju u vezi sa približavanjem instalacijskog programa Herr Trumpa: “mi znamo kako se taj film završava.” Pa, dođavola, nema tu ničeg lošeg da se opremiš i razumno i odgovorno izvježbaš u samoobrani protiv desničarskih osvetnika ovih dana. To se sada čini gotovo kao nužnost u obojenim komunama. Ali, naravno, mi kao narod nećemo moći da se uhvatimo ukoštac sa militariziranom američkom policijskom državom i ručnim oružjem i nemamo ni najmanju šansu da bismo prevladali. Moć je važna, naravno, ali da bismo pobijedili policijsku državu bit će nam potrebno sijaset drugih stvari – da ljudi koji su u njoj dezertiraju i okrenu se protiv takve države, da se povuku, da odbiju ciljati civile čak i sa takozvanim ne-smrtonosnim represivnim oruđem u metodama. A to iziskuje tegoban moraln i politički rad. Nitko nije bolje opremljen da to dosegne i obavi taj rad od mnogobrojnih američkih vojnih veterana koji su sada ključni članovi pokreta za socijalnu pravdu, mir, jednakost i održivost. I stoga je dolazak izvanrednog okupljanja i konfrontacije u Standing Rock za dva dana – kada će dvije tisuće veterana poslužiti kao ljudski štit čuvara vode i to odjeveni u uniforme američke vojske – što je potencijalno od ogromnog historijskog značaja.
PREVOD Slobodan Drenovac
Izvor COUNTER PUNCH NEWS