U tekstu koji slijedi nastoji se protumačiti i kritički sagledati koncept meritokracije koji je već nekoliko desetljeća prisutan u javnom diskursu kao nezaobilazno uporište onih koji vjeruju da živimo u najboljem od svih svjetova. Shvaćena kao vladavina zasluga, meritokracija svladavanje pojedinačnih prečki na metaforičkim društvenim ljestvama promatra isključivo kroz prizmu individualne odgovornosti, sposobnosti i talenta, pritom zanemarujući ključnu ulogu faktora koje pojedinci ne mogu kontrolirati, a koje možemo smatrati produktima sretnih i nesretnih slučajnosti, te povoljnih i nepovoljnih okolnosti. Tekst će se također kratko osvrnuti na ključne pojave i trenutke koji su utjecali na formiranje našega poimanja meritokracije, kao i na zabilježene negativne učinke bespogovornoga prihvaćanja tvrdnje da su naši životni trijumfi i porazi ovisni isključivo o našim sposobnostima, trudu i talentima, a ne, primjerice, o bogatstvu i društvenoj klasi.

Currier & Ives, „Ljestve sreće“ (Ladder of Fortune), 1875.

Termin meritokracija, koji označava koncept prema kojem svatko u kapitalističkom društvu, neovisno o okolnostima i podrijetlu, može od niskoga socijalnog statusa dospjeti na pozicije utjecaja i prestiža, prvi se put javlja u danas već uvriježenom obliku u knjizi „Uspon meritokracije“ („The Rise of Meritocracy“) britanskoga sociologa i političara Michaela Younga kao novotvorenica sastavljena od latinske riječi meritum („zasluga“) i grčke riječi kratos („snaga, moć“). Riječ je o knjizi distopijskih eseja koji, opisujući britansko društvo budućnosti, satiriziraju Tripartitni obrazovni sustav Ujedinjenoga Kraljevstva koji je bio na snazi od 1945. do 1970-ih. U skladu s tim sustavom, učenici su se na temelju rezultata testova na kraju određenog obrazovnog perioda smještali u jedan od tri tipa škola. Sustav je od samih početaka bio podložan kritikama jer se ustanovilo da prestižnije škole, u skladu s visokim rezultatima testova, pohađaju djeca srednje klase, dok manje impresivne škole pohađaju djeca radničke klase. Osim toga, država je znatna sredstva ulagala upravo u škole koje su pohađala djeca boljega socioekonomskog statusa, a učenike se u tim školama poticalo da nastave s naobrazbom i upišu fakultete. Takvoj su vrsti selektivne edukacije najveći otpor pružale lijeve političke opcije, dok su je konzervativni političari i vlade mahom podržavali. Young britansko društvo utemeljeno na meritokratskim načelima prikazuje kao okoštalu strukturu na čijem se vrhu nalaze „zaslužne“ elite, dok su ispod njih obespravljeni i „nezaslužni“. Umjesto da potakne socijalnu mobilnost i postavi temelje većoj jednakosti u društvu, takav je sustav rezultirao elitizmom i produbljivanjem već postojećeg ozbiljnog jaza između pripadnika srednje i radničke klase.

Meritokraciju se, stoga, može tumačiti u dvostrukom ključu: s jedne je strane riječ o filozofiji koja pravedno društvo poima kao sustav u kojem su uklonjene prepreke socijalnoj mobilnosti i čiji pripadnici mogu doći do visokoga društvenog statusa zahvaljujući svojim talentima, inteligenciji i napornom radu; s druge strane, u skladu s etimologijom riječi, meritokracija označava pripadnike političke i financijske elite koji su svoje visoke položaje u društvu zaslužili svojom superiornom inteligencijom i nadprirodnom radnom etikom.

Premda meritokraciju pod tim imenom poznajemo tek nekoliko desetljeća, koncept je mnogo stariji i njegov razvoj možemo pratiti u više povijesnih etapa. U političkom diskursu i popularnoj kulturi meritokraciju se već tradicionalno zamišlja kao ljestve po kojima se pojedinci penju kako bi dosegli prečke koje simboliziraju viši društveni status. Raymond Williams, velški pisac i jedan od najistaknutijih predstavnika Nove ljevice, ljestve je smatrao idealnim simbolom buržoaske ideje društva jer, premda pojedincu pružaju priliku za uspinjanje, ujedno su i sprava koju svatko mora koristiti sam. Uspon na vrh naporan je i nadasve samotan pothvat.

Ljestve kao simbol navodno pravednoga društva svoj su put do kolektivne imaginacije pronašle preko društvene igre „Zmije i ljestve“ („Snakes and Ladders“) koja se prvi put pojavila u antičkoj Indiji, a na čiji je oblik snažno utjecala hinduistička filozofija. Svrha igre, naime, nije samo zabava, već i učenje temeljnih moralnih vrijednosti. „Zmije i ljestve“ zamišljene su kao simboličan prikaz čovjekova životnoga puta, s vrlinama smještenima na ljestvama, dok su grijesi zamišljeni kao zmije koje vrebaju na svakom koraku. Engleski su kolonizatori igru preuzeli 1890-ih, unijevši u nju preinake za koje su se nadali da će točno odražavati moralna i vjerska uvjerenja viktorijanske Engleske. Na ljestvama su se tako našle vrline poput marljivosti, poslušnosti i štedljivosti, a grijehe oholosti, neposlušnosti i pohlepe simboliziraju zmije.

Specifičan spoj meritokracije i religije nije začuđujući, premda je neoliberalno poimanje meritokracije uglavnom naglašeno sekularno i lišeno religijskih elemenata. U tom je kontekstu nužno spomenuti njemačkoga sociologa Maxa Webera, koji je u svojoj iscrpnoj studiji „Protestantska etika i duh kapitalizma“ („The Protestant Ethic and the Spirit of Capitalism“) iz 1905. godine tumači da je protestantska teologija, a posebice kalvinizam, stvorila materijalne i psihološke preduvjete za nastanak i uspon kapitalizma u zemljama Zapadne Europe i SAD-u. Fokusiranje stroge protestantske radne etike na naporan rad i asketizam rezultiralo je akumulacijom bogatstva koje je pokretač kapitalizma.

Meritokracija shvaćena kao sustav u kojem se bogatstvo i prestiž pojedincima dodjeljuju po zaslugama može se činiti benevolentnom, no upravo u njenim dvojbenim pozitivnim značajkama moramo potražiti njene problematične i zabrinjavajuće implikacije. Naime, zagovornici meritokracije svojim čvrstim uvjerenjem u sposobnost i samodostatnost pojedinca proglašavaju svakoga gospodarem svoje sreće, iz čega prozlazi da je svatko ujedno i gospodar svoje nesreće, isključivi krivac za svoje neuspjehe i teškoće. Američki politički filozof Michael Sandel u svojoj knjizi „Tiranija zasluge“ („The Tyranny of Merit“) upozorava da uvjerenje u zaluženost vlastitih uspjeha može dovesti do pojave koju naziva meritokratskom ohološću. Naime, ako smo uvjereni da smo sve svoje uspjehe postigli sami, bez ičije pomoći i bez utjecaja povoljnih okolnosti, skloni smo tuđe neuspjehe pripisati isključivo njihovim manjkavostima i pogrešnim potezima, a ne nizu nepovoljnih društvenih i ekonomskih čimbenika.

Meritokratska tendencija isticanja inteligencije i talenta kao ključnih faktora koji pojedincu omogućava uspon na društvenoj ljestvici naročito je problematična, a ujedno je i u sukobu s recentnim, naročito neuroznanstvenim, istraživanjima i saznanjima. Inteligencija, promatrana kroz meritokratsku prizmu, shvaćena je kao urođena, statična, linearna i neovisna o vanjskim čimbenicima. Nasuprot tome, psihologija i njoj srodne discipline naglašavaju važnost konteksta u kojemu se inteligencija mjeri, a epigenetika upozorava na mnoštvo okolišnih faktora čiji se utjecaj na kognitivne sposobnosti ne smije zanemariti ako uistinu želimo shvatiti kompleksnost i fluidnost širokoga spektra karakteristika koje nazivamo inteligencijom. Za potrebe rasprave o zamkama meritokracije neophodno je spomenuti relativno novi trend u neuroznanosti koji se ciljano fokusira na povezanost između razvoja mozga i socioekonomskoga statusa pojedinca. Ustanovljeno je da stres koji uzrokuju siromaštvo i nejednakost značajno utječe na kognitivne sposobnosti i mentalno zdravlje, naročito u slučaju generacijskoga siromaštva. Meritokratsko shvaćanje inteligencije kao statične i urođene rezultira stvaranjem svojevrsne nove aristokracije koju sačinjavaju uspješni, inteligentni, inherentno superiorni pojedinci, a isključuje sve one koji su, među ostalim, na temelju rezultata na testovima inteligencije implicitno ili eksplicitno okarakterizirani kao inherentno inferiorni.

Meritokratska crno-bijela stratifikacija društva na pobjednike i gubitnike, dakle, nije samo objektivno pogrešna, već je nedvojbeno i štetna, jednim dijelom za onaj dio populacije koje percipiramo kao pobjednike, no naročito za slojeve društva koje žestoki zagovornici meritokracije smatraju gubitnicima. Prihvaćanje činjenice da naš uspjeh nije isključivo plod naše superiorne inteligencije, sposobnosti i truda, nego je ujedno i rezultat ogromnoga niza slučajnih okolnosti poput obiteljske sredine, socioekonomskoga statusa, te susreta s ljudima koji su nas na razne načine nadahnuli, prvi je korak prema suzbijanju toksičnih meritokratkih utjecaja. Skromnost i uvažavanje utjecaja sretnih okolnosti koje su, neovisno o našoj kontroli i sposobnostima, pridonijele našem uspjehu, ključni su preduvjeti formiranja slike društvene realnosti koja odbacuje ljestve kao simbol individualnog, samodostanog i usamljenog uspona do moći i prestiža, te naglašava solidarnost, zajedničko dobro i uzajamnu pomoć kao temelje naših nepokolebljivih nastojanja da stvorimo pravednije društvo.

foto: https://arquitecturaviva.com/