Syriza je najbolja šansa za uspjeh Ljevice u ovom naraštaju. Ali za socijaliste, teški dio započinje odmah nakon izbora. Približavanjem Syrize kapijama moći u Grčkoj, Internet je pun analiza, mišljenja, javnih izjašnjavanja i denuncijacija. U ovom intervjuu sa Statisom Kouvelakisom, vođenog početkom ovog mjeseca, zauzeli smo kritičku distancu da bismo razumjeli porijeklo, putanju, i moguće izazove ove političke formacije. Da bismo to učinili, nismo se libili ni od rovanja po nekim internim kompleksnostima zapanjujuće raznolikosti grčke radikalne ljevice. Ali Kouvelakis nam također govori o nekim hitnim i konkretnim izazovima sa kojim će se stranka suočiti čim stupi na vlast.

SEBASTIAN BUDGEN: Recite nam nešto o Syrizi: kada i kako je nastala koalicija između dviju radikalno lijevih stranaka?

STATIS KOUVELAKIS:  Syriza je uspostavljena kao izborni savez nekoliko različitih organizacija tijekom 2004. Njena najjača komponenta bila je partija Synaspsimos, Alexisa Tsiprasa — inicijalno Koalicija ljevice i progresa, da bi se eventualno preimenovala u Koaliciju ljevičarskih i ekoloških pokreta — koja je postojala kao konkretna stranka još od 1991. Proizišla je iz niza raskola u komunističkom pokretu.

S druge strane, Syriza je isto tako sastavljena od mnoštva manjih formacija. Neke od njih dolaze iz stare krajnje ljevice Grčke. Naročito iz Komunističke Organizacije Grčke (KOE), jedne od glavnih maoističkih grupa. Ova organizacija imala je tri predstavnika u parlamentu koji su izabrani u svibnju 2012. Situacija je ista i kod Internacionalističke radničke ljevice (DEA), koja se drži trockističkih uvjerenja, kao i druge grupe koje u najvećem broj održavaju komunističku tradiciju. Primjerice, Obnovljena komunistička ekološka ljevica (AKOA), koja je proizišla iz (Unutrašnje) Stranke komunista.

Koalicija Syriza utemeljena je 2004., i u početku imala je, što bi rekli, tek skroman uspjeh. Ipak uspijeva ući u parlament prelaskom minimalnog praga od 3 posto. Da skratim priču, Syriza nastaje djelovanjem jednog relativno kompleksnog ponovnog  komponiranja grčke radikalne ljevice.

Od 1968., radikalna ljevica se dijeli na dva pola. Prva je Grčka komunistička stranka (KKE), koja i sama doživljava dva raskola: prvi se događa 1968., za vrijeme diktature vojne hunte, koja je i razlog za osnivanje stranke (Unutrašnji) KKE koja inklinira eurokomunistima, dok se drugi raskol događa 1991., nakon pada Sovjetskog saveza.

Stranka eurokomunista doživljava raskol 1987.,  pa njeno desno krilo konstituira Grčku ljevicu (EAR) i od samog početka se pridružuje Synaspismosu, a ljevo krilo se reformira kao stranka AKOA. KKE koji je ostao nakon ova dva raskola postao je neobično tradicionalan, čvrsto se držeći jednog staljinističkog okvira koji nakon raskola 1991. godine postaje i znatno rigidniji. Stranka je iznova izgrađena na jednoj borbenoj kao i na sektaškoj bazi. Uspijeva ostvariti relativno značajan aktivizam kod radničke klase i narodnih slojeva, kao i među omladinom, naročito na sveučilištima.

Drugi pol, Synaspismos, proširuje se 2004. sa stvaranjem Syrize, koja je i sama nastala iz udruživanja sa dvaju prethodnih rascjepa KKE-a. Vremenom se Synaspismos znatno promijenio. Početkom 1999-ih bila je vrsta stranke koja bi mogla glasati za Maastrichtski sporazum i uglavnom pripadala umjereno lijevoj orijentaciji.

Ali isto tako bila je heterogena stranka sastavljena od raznih pojmovnih struja. Vrlo žestoko vođene interne borbe suprotstavile su lijevo krilo stranke protiv desnog krila, pa je desno krilo postupno izgubilo kontrolu. Utemeljenje Syrize zapečatilo je Synaspismosov pomak k ljevici.

Koliki je utjecaj komunističke tradicija na Synaspismos?

Komunistička matrica jasno je uočljiva u većinskoj kulturi stranke. Dio toga dolazi iz utjecaja evrokomunističkih tendencija koje su se otvorile k novim socijalnim pokretima od sedamdesetih godina pa naovamo. Na taj način stranka se pokazala sposobnom renovirati svoje organizacijske i teorijske orijentire, presađujući tradicije novih formi radikalizma na postojeći komunistički okvir.

Ona je stranka koja je sasvim komotna s feminističkim pokretima, mobilizacijama mladih, alternativnoj globalizaciji, kao i sa antirasističkim i LGBT strujama dok istovremeno nastavlja provoditi značajne intervencije u sindikalni pokret. Drugi dio dolazi iz sloja kadrova i članova koji su 1991.  napustili KKE, a najveći dio danas sačinjava Lijevu Struju, premda mnogi članovi i kadrovi  te većinske grupe vodstva isto tako potiču iz tog niza.

Valja uočiti da su stranački kadrovi i aktivisti uglavnom obrazovane osobe zaposlene uz plaću — ljudi sa diplomama. Radi se o izrazito urbanom biračkom tijelu, stranka sa vrlo snažnim korijenima među intelektualcima. Do prije vrlo kratkog vremena Synaspismos je imao apsolutnu  većinu u zajednici visokog obrazovanja, za razliku od KKE, koja je od raskola 1989-1991. izgubila svaki oblik privilegiranih odnosa sa intelektualnim krugovima.

Stranačko vodstvo također nosi komunistička obilježja. Neka vas ne zavara Tsiprasova godina rođenja: i on je počeo kao aktivista omladinske organizacije KKE-a  početkom devedesetih boreći se rame uz rame u doba ilegale s nekim od najstarijih kadrova i vođa koji su bili veterani zatvora i deportacijskih logora.

Upravo iz tog razloga na grčkoj radikalnoj ljevici postoji bratoubilačka atmosfera, premda je danas samo KKE nadalje podržava — žigošući Synaspismos a time i Syrizu kao “izdajnike” koji shodno tome predstavljaju “glavnog neprijatelja.” Stoga kad je Syriza uspostavila bilateralne odnose gotovo sa svim strankama zastupljene u parlamentu nakon svibanjskih izbora 2012. godine — i kad je stekla pravo pokušati formirati vladu — KKE je odbila čak i da se sastane sa njima.

I kako biste vi okarakterizirali Syrizinu liniju? Biste li rekli da ova koalicija slijedi antikapitalistučku liniju, ili da njena aktivnost ima postupniji, reformistički pristup?

U pojmovlju njenog programskog i ideološkog identiteta, Syriza ima jaku antikapitalističku liniju, i vrlo se oštro postavila apartno od socijaldemokracije. Ta okolnost utoliko je važnija kad razmišljamo o povijesti sukoba unutar Synaspismosa koja je lansirala tendencije koje su bile povoljne za spajanje savezništvo sa socialdemokratima protiv drugih struja koje su bile protiv bilo kakvog sporazuma ili koalicije, uključujući tu i na lokalnom nivou kao i na nivou sindikalne aktivnosti.

“Socialdemokratsko” krilo Synaspismosa definitivno je izgubilo kontrolu u stranci 2006. godine kada je Alekos Alavanos izabran za njenog predsjednika. To desno krilo, pod vodstvom Fotisa  Kouvelisa, koje je skoro isključivo proizišlo iz evrokomunističke desne grupacije koja je došla iz EARa, ultimativno napušta Synaspismos i osniva drugu stranku nazvanu Demokratska ljevica (Dimar): organizacija koja za sebe tvrdi da je neka vrsta polovičnog puta između Pasoka i radikalne ljevice.

Prema tome Syriza je antikapitalistička koalicija koja se bavi pitanjem mogućnosti upravljanja s naglaskom na dijalektiku izbornih alijansi i uspješnosti na glasovanjima putem borbi i mobilizacijama odozdo. Drugim riječima, Syriza i Synaspismos sebe vide kao stranke za klasnu borbu, kao formacije koje predstavljaju specifične klasne interese.

Ono što žele postići je da pokrenu ishodišni antagonizam protiv sadašnjeg sustava. Upravo se zato i zove “Syriza”: što znači, “koalicija radikalne ljevice.” A ta potvrda radikalizma krajnje je važan dio identiteta stranke.

Kakvi su odnosi snaga među aktivistima Syrize, i kakvo je brojno stanje ljudi u svakoj od formacija koje sačinjava ova koalicija? 

Godine 2012. Synaspismos je imala oko 16.000 članova. Maoisti organizacije KOE imali su oko 1.000-1.500 aktivista, a manje ili više se može reći i za AKOA-u. Synaspismosova praksa i organizacijski oblik razvijali su se u tandemu sa ideološkim pozicioniranjem. Po tradiciji ona uopće nije bila stranka aktivista, nego se zapravo radilo o članstvu s puno velikih imena i isključivo birališne orijentacije. Ali se organizaciono supstanca i aktivizam stranke znatno promijenio, i to na dva različita nivoa.

Ponajprije, jedno vrlo dinamično omladinsko krilo razvilo se u vrijeme pokreta za alternativnu globalizaciju i antirasizam. To je omogućilo stranki da pojača svoju mladalačku prisutnost, osobito među studentima, dakle na području koje je tradicionalno bilo nedostatno. Danas njena omladinska organizacija broji više tisuća članova. I fakat, kadrovi koji su proizišli iz omladinskog krila sačinjavaju dobar dio Tsiprasovih sljedbenika. Njih karakterizira stvarni ideološki radikalizam , te se poistovjećuju sa Marksizmom, uglavnom Althusserianski obojen.

Drugo, sindikalisti su u  Synaspismosu tijekom 2000-tih igrali veću ulogu, postajući sidro stranačkog lijevog krila. Dolazeći ponajviše iz redova KKE-a, ovo lijevo krilo čini onaj dio radničke klase koja zastupa relativno tradicionalan stav o klasnoj borbi i vrlo je kritičan prema Evropskoj  Uniji.

Time se ne želi reći da u današnjoj stranci više nema umjerenjaka. Naročito bismo mogli pomisliti na vodećeg ekonomskog glasnogovornika, Yannisa Dragasakisa  i neke iz kadra koji su nekad bili bliski sa Fotisom Kouvelisom ali su odbili da ga slijede kad je napustio stranku da prijeđe u Dimar.

Rekli ste da je dosad Syriza u osnovi imala urbanu aktivističku i izbornu bazu. Da li se ovo promijenilo sa izbornim prodorom Syrize u svibnja 2012., kad je postala druga stranka u Grčkoj sa 16,7 posto u zaključnom glasovanju, pretekavši Pasok?

Apsolutno je tako. Sociološko razumijevanje broja glasova za Syrizu 2012., od presudne je važnosti. Kvalitativna transformacija podjednako je seizmička koliko i njezin kvantitativni skok. Relativno je lako razumjeti što se dogodilo u svibnju i lipnju 2012., — u osnovi bilo je to klasno glasovanje. Glasačka klasa trudbenika i radnih ljudi u glavnim urbanim središtima, koji su ranije pretežno glasali za Pasok, naglo prestaju u korist  Syrize.

Syriza je prva u široj Ateni, u kojoj oko jedna trećina stanovnika Grčke živi, a također je prva u svim većim urbanim centrima, tako da od prošlih svibanjskih izbora sada kontrolira izbornim „regionalnim savjetom“.  Najbolje rezultate postigla je u izbornim kotarima nastanjeni radničkom klasom i širim društvenim slojevima koji su ranije bili utvrde Pasoka — pa i KKE-a.

Pad KKE-a  započet je u tim izbornim kotarima i ubuduće bit će još gori. Vidjeli smo kako glasači KKE prelaze u Syrizu. To je glas radnog čovjeka, no isto tako i glas obrazovanih službenika  — glas naroda aktivnog na tržištu rada. Rezultat Syrize kod osamnaestogodišnjaka do dvadesetčetirigodišnjaka  i od dvadesetčetirigodišnjaka do tridesetogodišnjaka približio se sveukupnom nacionalnom prosjeku, ali kod slojeva koji sačinjavaju jezgro radne populacije (trideset-plus) premašen je prosjek.

Najslabiji rezultati su kod ekonomski neaktivnih birača, ruralno stanovništvo (uključujući seljaštvo), umirovljenici, kućanice, samostalni poduzetnici i nezavisni profesionalci. Stoga dinamičnost podrške Syrizi temelji se na glasu klase zaposlenih radnika  — uključujući i njenu gornju naslagu — populistički slojevi, te nezaposleni narod Grčke u glavnim urbanim centrima.

U kojoj je mjeri podrška Syrizi od strane radnika javnog sektora utemeljena?

Sociologija biračkog tijela pokazuje da je Syriza u lipnju 2012. godine dobila 33 posto glasova radnika javnog sektora i 34 posto glasova privatnog sektora: što su manje-više slični rezultati uz neznatno veću podršku iz sektora javnih radnika ukoliko uzmemo u obzir evoluciju izlaska na izbore između lipnja 2012 i prošlih svibanjskih evropski izbori. Ali njihovi ponajbolji rezultati ostvareni su u drugom Pirejskom biračkom kotaru  — jedan od velikih industrijskih i radničkih kotareva  — kao i u pokrajini Xanthi u sjevernoj Grčkoj, među većinsko-Muslimanskim i govorno-Turskim stanovnicima. I zbilja, dva člana Syrize izabrani su za članove parlamenta za ovo područje a govorni jezik im je turski.

Kako objašnjavate Syrizin nagli izborni uspjeh u 2012?

Treba uzeti u obzir tri faktora. Prvi leži u nasilnosti društvene i ekonomske krize u Grčkoj i načinu na koji se razvila od 2010. pa dalje, s mrskom čistkom nametnutom pod notornim memorandumima o razumijevanju  (sporazumima koje je grčka vlada potpisala sa trojkom kao pokriće o zemljinoj sposobnosti da otplaćuje dugove).

Drugi faktor nalazi se u činjenici da su Grčka  — a sada i Španjolska  — jedine zemlje  u kojima je ova socijalna i ekonomska kriza prerasla u političku krizu. Stari politički sustav koji je bio zasnovan na vrlo stabilnom dvostranačkom političkom duopolu, doživio je kolaps.

Treći faktor je populistička mobilizacija. Nije nikakva slučajnost da su dvije evropske zemlje, Grčka i Španjolska,  upravo zemlje u kojima se radikalna ljevica vinula uvis, naime one su zapravo doživjele najsnažnije populističke mobilizacije zadnjih godina. U Španjolskoj se dogodio pokret indignados, dok je u Grčkoj pokret bio mnogo dublji i društveno raznovrsniji.

Glavnina snaga koje su se oslobodile tradicionalnih formi političkih reprezentativnih sputanosti okrenule su se prema radikalnoj Ljevici, dok je jedan dio društva koji je ostao izvan ove dinamičnosti prešao na apstinenciju, koja je isto tako vrlo znakovito porasla otpočetka krize, ili u pravcu krajnje desnice, odnosno ka neo-nacističkoj stranci Zlatna zora.

Ali birački i politički uspjeh Syrize se može preciznije ibjasniti činjenicom da se stranka usprotivila memorandumima i  šok-terapiji štednje od samog početka. To proizlazi jer je nakon dugih debata, osobito unutar Synaspismosa, Syriza odbacila ideju o sporazumima sa Pasokom otkad se pojavila u okviru koalicije.

I upravo zbog njene „pokretljive“ senzibilnosti, dokazala se konkretno i praktično sposobnom u potpunosti posvetiti društvenim pokretima i kolektivnim akcijama koje su zadnjih godina nastajali u Grčkoj. To je ostvarila dok je istovremeno iskazivala poštovanje za autonomnost tih pokreta, uključujući  i za prihvaćanje najnovije i najspontanije forme mobilizacije. Primjerice, podržala je pokrete okupiranja gradskih trgova viđene u 2011., dok je KKE optuživao ovaj pokret kao “apolitičan” i optužio ga da je pod dominacijom sitnoburžujskih i antikomunističkih elemenata.

To je stranka koja je također mnogo učinila za solidarnost mreža na lokalnom nivou kako bi se mogla nositi sa traumatskom socijalnom krizom i njenim konkretnim efektima na svakodnevni život ljudi. Ona je organizacija dovoljno prepoznatljiva u institucijama da se čini sposobnom da izvrši transformaciju ravnoteže snaga na razini nacionalnog političkog života.

S tim rečeno, Syriza je tek u zadnjih nekoliko tjedana izborne kampanje 2012. godine poletjela u anketama za ispitivanje javnog mišljenja. Pravi proboj nastao je kad je Tsipras fokusirao svoj diskurs na temu konstituiranja “vlade Ljevice koja se protivi štednji“ odmah, a koju je predstavio kao prijedlog za savez koji će pružiti ruku KKE-u, krajnjoj ljevici, parlamentarnoj ljevici, te malim disidentskim elementima Pasoka.

To je ono što je doslovce promijenilo kurs izborne kampanje i postavilo jedan sasvim novi  dnevni red. Tada je počeo osluškivati i osjećati jedno uskomešano uzbuđenje —  skoro fizičko komešanje — i Syrizine brojke u anketama osjetno su porasle. Od tog momenta pa nadalje druge stranke su morale reagirati na Syrizinu ponudu koja se pojavila kao konkretna politička perspektiva  — uistinu, jedna koja je na dohvatu — koja omogućava Grčkoj da se oslobodi jarma memoranduma i trojke.

To je izrazito ekumenski pristup, za ljevicu. . .

Jest, svakako. Syriza je osobito vjerodostojan primjer za ovakvu vrstu prijedloga zbog takve prakse u društvenim pokretima, ali također i zbog svog internog ustrojstva. To će reći, ona je politički front, pa čak i unutar Syrize postoji neka vrsta praktičnog pristupa koji omogućava koegzistenciju između različitih političkih kultura. Rekao bih da je Syriza jedna hibridna stranka, jedna sintetizirana stranka, sa jednom nogom u tradiciji komunističkog pokreta Grčke a s drugom nogom u novim formama radikalizma koje su nastale u sadašnjem periodu.

Smatrate li da je društveni pokret što smo vidjeli kod okupacije gradskih trgova u Grčkoj povezan sa Syrizinim napredovanjem u izbornim anketama?

Apsolutno. Neki ljudi su vjerovali da su ovi pokreti ne samo spontani nego čak i apolitični, da su izvan ili protiv politike. Ali dok su još odbacivali politiku za koju nisu imali interesa, istovremeno su ipak tragali za jednom drugačijom. Iskustvo sa Podemosom u Španjolskoj  kao i sa Syrizom u Grčkoj otkriva da ukoliko radikalna Ljevica izađe sa pogodnim prijedlozima, tada može doći do razumijevanja ovih pokreta koji će im pružiti jednu kredibilnu  političku  “kondenzaciju”njihovih zahtijeva.

Koja su Syrizina konkretna iskustva u lokalnom i regionalno upravljanju od 2012?

Od 1900ih do 2000ih radikalna ljevica se postavila protiv bilo kakvih saveza sa Pasokom, pa stoga ni Syroza niti KKE nisu bili involvirani u regionalnim vladama, ni u vrlo malom broju lokalnih vlasti, sve do nedavno. Sada je nastao oštri kontrast između prodora što ga je Syriza ostvarila na nacionalnom i evropskom nivou  i svojoj lokalnoj ugradnji.

Stranka je osvojila manje glasova na lokalnim i regionalnim izborima — koji su se održali 25. svibnja, 2014 — negoli na nacionalnim i evropskim izborima: 18 posto umjesto 27 posto. Ali bez obzira na to ostvaren je važan napredak, prema kojima je Syriza osvojila dvije regije, uključujući Atiku, u kojima živi skoro 40 posto stanovnika Grčke.

Kako se Alexis Tsipras uvažava u Grčkoj?

Najistaknutiji aspekt Tsiprasova imidža su njegove godine: on je ipak, mlađi čovjek. Međutim grčkom radikalnom ljevicom još uvijek dominira generacija koja se približava  svojim šezdesetim godinama , pa čak i starijim ljudima koji i nadalje uživaju prednosti zbog sudjelovanja u borbama protiv diktature vojne hunte.

Alekos Alavanos, koji je nekad bio predsjednik Synaspismosa, organizirao je predaju upravljanja Tsiprasu kako bi označio prekid sa ovom vrstom generacijski skleroze. Bio je to značajan čin političke volje. Tsipras je popularan jer je čak i prije nego što je izabran u vodstvo Synaspismosa, izbio na vrh stranačke liste za općinske izbore Grada Atene.

Nije baš neki karizmatičan tribun, ali kao javni govornik nije loš, mada nema onu oratorsku sposobnost jednog Georgea Gallowaya ili Jean-Luc Mélenchona. Učinio je i neke pogreške, posebno stoga što je, poput mnogih u grčkoj radikalnoj ljevici, u početku omalovažio dubinu krize i razmjere do kojih problem javnog duga može biti iskorišten da se opravda provođenje mjera štednje.

U 2010. i početkom 2011., činilo se da su ga događaji prestignuli, a potom je zauzeo jedan ratoboran stil u svojim parlamentarnim intervencijama; naročito pri oponiranju vladi Pasoka i naročito suprotstavljajući se tadašnjem premijeru Georgeu Papandreou. Tako je poboljšao svoj profil popularnog  tribuna. Osim toga njegov prijedlog za jednu vladu koja će ujediniti radikalnu ljevicu prije svibnja 2012., kao i sve ostale sile koje se protive mjerama štednje, osigurao je njegov prijelomni napredak.

On je promijenio imidž grčke radikalne ljevice, koja je dosad uvijek smatrana značajnim, važnim, ili korisnim dijelom socijalnih pokreta, ali ne silom koja stremi da preuzme historijsku odgovornost i stoga nudi svoju spremnost da zemlju izvuče iz krize. Ovo je pravi preokret za radikalnu ljevicu koja je još uvijek traumatizirana porazom komunizma dvadesetog stoljeća. Danas teži odbaciti svoju ulogu vječite manjine — ulogu sile osuđene na vječno iskazivanje „otpora“.

Da li nas bilo kakvim ciframa možete ažurirati glede relativne snage Syrize u smislu članstva i o njenom socijalnom težištu od 2012., a zatim reći nešto više o internoj dinamičnosti Syrize, lijevoj platformi, različitim sastavnim elementima toga — a također i o suprotnoj strani, centru, i desnom krilu?

Odmah nakon izbora 2012., započinje proces ujedinjenja onoga što je dotle bila koalicija stranaka. Ponajprije dolazi do nacionalne konferencije, na kojoj se po prvi put bira vodstvo a zatim do osnivačkog kongresa Syrize u srpnju 2013. Mislim da su se u toj fazi neke važne odluke vezane za strukturu stranke, te ono što bi se moglo odrediti kao model stranke, donijele ali je prioritet bio na brzom procesu, koji nije ostavio vremena za valjanu dubinsku političku raspravu.

U isto vrijeme, a bio je to proces otvaranja, ali i proces otvaranja bez pristupanja specifičnim društvenim grupacijama i slojevima ljudi koji su bili angažirani u društvenim pokretima. Stoga je to više-manje proces koji je više vodio ka partiji članova nego li partiji aktivista ili aktivnih članova, jedna parti d’adhérents prije nego li parti de militants. Što također znači da je ovo prikazalo Syrizu kao organizaciju u izvjesnoj mjeri propusnoj na praksu, ako ne klijentalizma, a ono barem na praksu lokalnih, tradicionalnih mreža moći koje su još uvijek vrlo jake u grčkom društvu.

Na nacionalnoj razini etablirane stranke su destruirane. Kao centralizirane stranke one više ne postoje, ili jedva da postoje. Pasok je u potpunosti dezintegriran  a bio je daleko najjači partijski stroj u Grčkoj, a Nova demokracija, nekad masovna organizacija desnice, također je vrlo ozbiljno oslabile. Međutim mreže koje su vezane za ove dvije stranke još uvijek su jake na lokalnoj razini. Vidjeli smo na zadnjim lokalnim izborima, primjerice, gdje je jaz između lokalnog izbornog utjecaja Syrize i sposobnosti za osvajanja lokalnih savjeta veoma, veoma znakovit.

Druga negativna osobina nove strukture je to što je Syriza jasno postala lidero-centrična stranka, a to je naglašeno činjenicom da su interne strukture mnogobrojne, disfunkcionalne, i imaju sve manju i manju tendenciju da postanu pravi centri kreiranja politike ili donošenja političkih odluka. Cijeli proces donošenja odluka zapravo je postao centraliziraniji, neprozirniji, a u tome vođa igra jednu vrlo presudnu ulogu, u kombinaciji sa raznim neformalnim liderskim krugovima, umjesto kolektivnog vodstva, ili čak i sa jednom ograničenijom skupinom vođa.

Jedan od ciljeva, čini mi se, kojeg se stranačko vodstvo držalo, bio je da se marginaliziraju lijeve tendencije unutar Syrize. Oni su vrlo ozbiljno smatrali da smo u staroj Syrizi bili relativno jaki (onoj Syrizi od prije 2012.) koja je bila organizirana kao koalicija; kao konstelacija različitih stranaka ali s prilivom novih članova naše se težište unutar stranke drastično smanjiva.

Da vam navedem jedan primjer, konkretno o daleko najvećoj komponenti Synaspismosa: na zadnjem kongresu stranke, na kongresu na kojem je došlo do odlaska Dimara, lijeva struja predvođena Alavanosom, osvojila je oko 25 posto glasova.

Pa kada je Lijeva platforma osvojila 25 posto na inauguralnoj Nacionalnoj konferencije Syrize u studenom 2012., za rukovodstvo to je došlo kao veliko iznenađenje. Ali još veće iznenađenje za njih je bilo to što je Lijeva platforma povećala svoje relativno težište na osnivačkom kongresu Syrize osvojivši preko 30 posto.

U međuvremenu, članstvo Syrize aproksimativno se udvostručilo i u tim omjerima ostaje stabilno, što znači da se povećala brojka od oko 17.000–18.000 članova do brojke od oko 35.000–36.000.  Vrlo je značajno da se to geografski razvijalo, ali je jaz između utjecaja na glasače i organizacijske sposobnosti još uvijek ogroman, a linkovi između stranke i njene jezgre s pravom glasa —  u osnovi, urbane radničke klase — ostaju slabi.

Syrizom uveliko još uvijek dominiraju slojevi intelektualaca: radnici javnog sektora visoke stručne i obrazovne razine. U pogledu dobi, okolnosti su također dosta problematične: relativno težište mlađe dobi i dalje je znatno ograničeno.

Postoji li omladinsko krilo?

Da, postoji posebno omladinsko krilo, koje je ishod ujedinjenja omladinskih krila svih sastavnica Syrize, ali ono ostaje relativno neznatno u usporedbi sa glasačkim djelovanjem stranke u tim slojevima. Rezultat koji najviše ohrabruje vjerojatno je taj da se relativno težište Syrize kod sindikata popravilo, aproksimativno udvostručilo, ali krenuo je sa jedne vrlo niske razine, što znači da ta okolnost i dalje stoji, pa generalno snaga Syrize u sindikalnom pokretu i još konkretnije u privatnom sektoru ostaje inferiorna u odnosu na težište kod KKE-a.

Naravno, što se tiče kvalitativnosti, stvari su malo drugačije jer — a ovo je baš zanimljivo — premda Partija Komunista sveukupno gledano čak i sada ostaje bolje organizirana i koherentnija sila, njene utvrde naklonjene su da budu smještene u manje dinamičnim sektorima sindikalnog pokreta pa čak i u oblastima koje su dosta neaktivne u pogledu nedavnih mobilizacija, iz raznih razloga (djelomice jer se vrlo malo toga događalo u privatnom sektoru.)

U najdinamičnijim sindikatima, gdje su mobilizacije bile važne, Syriza je ne samo jača (to je bio slučaj i ranije), već i u onim mjestima koji su se najviše razvili. Sada je, na primjer, vodeća sindikalna snaga u nacionalnom sindikatu nastavnika srednjih škola, ključni sindikat Grčkog sindikalnog pokreta. Također je od značaja da se, u ovim sektorima, relativno težište krajnje ljevice također povećalo, kao i specifične forme sindikalnih frontova, gdje možete vidjeti kako dolaze ljudi koliko iz Syrize toliko i iz Antarsya.

Stoga postoji radikalna sredina koja se razvila u sindikalnom pokretu u posljednje vrijeme, a isti je slučaj na univerzitetima, na kojima je radikalna ljevica popravila svoju poziciju (čak i KKE je zapravo donekle popravio svoju poziciju), a krajnja ljevice još i više. Dok je Syriza na univerzitetima stagnirala — izlazak na studentske izbore u Grčkoj bio je značajan, pa ako ćemo pravo — posrijedi je relevantan indikator jer je interesantno da u okolini u kojoj se nalaze radikalizirani studenti lijevog krila, koji su uobičajeno skloni za liste na kojima aktivisti Antarsye čine kičmu, sve više i više njih glasaju za Syrizu na nacionalnim političkim izborima izvan univerziteta.

Vidjeli smo potvrdu ovakvih dvostrukih izražavanja i kod drugih izbora, posebice na lokalnim izborima, ili u procjepu između regionalnih izbora i Evropskih izbora. Na regionalnim izborima, liste koje je predočila Antarsya, koalicija krajnje ljevice, osvojile su oko 2 posto nacionalnih, dok su na Evropskim izborima, samo tjedan dana kasnije, osvojili tek oko 0,72 posto.

Dakle sasvim je jasno da je za određene sektore koje su se zdušno bavile mobilizacijama i socijalnim pokretima, na lokalnom nivou ili na nivou sindikata, njihova tendencija bila da podrže ili da se regrupiraju oko inicijativa ili struktura što ih vodi krajnja ljevica. Ali, kad je riječ o političkom zastupanju, tada Syriza djeluje na neki način kao ključni politički zastupnik za ovu sveukupnu konstelaciju snaga.

Rezultat je taj da se jedna od najznačajnijih evolucija u ovom zadnjem razdoblju nalazi u činjenici da je preostala dioba unutar Grčke radikalne ljevice sada između jedne vrlo ukorijenjene, te jedne sektaške i jedne veoma izolirane KKE naspram svih ostalih (Syriza, Antarsya, itd.).

Možete li nam malo više reći o razvoju Lijeve platforme od 2012.: njene komponente, njen rast, stupanj njene koherentnosti i tome slično?

Lijeva platforma ima dvije komponente, Lijevu struju, koja je neka vrsta tradicionalne komunističke struje — u biti utemeljena od strane sindikalnog sektora i koja kontrolira najveći dio sindikalnog sektora Syrize. Ljudi u njihovoj velikoj većini došli su iz KKE, pa su to oni koji su raskinuli sa KKE u prošlom raskolu stranke 1991. Tu je zatim trocistička komponenta (DEA i KOKKOINO, koji su se nedavno sjedinili).

Lijeva platforma stavljena je pod intenzivan pritisak od strane vodstva ali i po načinu funkcioniranja i stranačke strukture koja se razvila za vrijeme i nakon procesa ujedinjenja. Ovaj pritisak stranačke većine kombiniran je iz više strukturalnih razloga proizišlih iz evolucije modela stranke, kao i zbog opadanja pokreta i mobilizacije u Grčkoj u zadnjem razdoblju.

Svi su ovi faktori imali negativan utjecaj, ili su ga mogli imati na relativno težište Lijeve platforme. Ali sveukupno, Lijeva platforma se sasvim uspješno othrvala ovim pritiscima. Njena relativna različitost upravo je doprinijela njenoj snazi. U tom pogledu, možemo reći da unatoč činjenici da Lijevu platformu konstituiraju dvije različite političke kulture, njihova unutarnja kohezija je mnogo snažnija nego u bloku stranačke većine kod koje je re-grupacija raznorodnih političkih kultura još izražajnija.

Primjerice, u većinskom bloku ćete naići na ljude koji dolaze iz socijaldemokratske matice kao i aktiviste koji se osjećaju bliski sa ekstremnom ljevicom, te simpatizere različitih pokreta skloni takozvanim novim socijalnim pokretima, kao i vrlo tradicionalnih reformista čija su polazišta bila Evrokomunistička ili iz KKE-a, ali isto tako i lijevih nacionalista, obično iz Pasoka, pa sve do najekstremnijih anti-nacionalista — maltene grčka verzija anti-Deutsch fenomena.

Da ne govorimo o Maoistima (KOE)!

Maoisti su naravno bliži onoj prvoj skupini lijevih nacionalista, da tako kažem. Dakle sve u svemu razina heterogenosti mnogo je viša na strani većine.

Mislim da ono što je Lijeva platforma postigla u periodu između izbora 2012. i osnivačkog kongresa upravo je to što je privukla širi sloj aktivista koji se ne identificiraju ni sa Lijevom strujom ni sa Trockistima, i njima ustvari nije ni stalo do ovih distinkcija.

Ono do čega im je stalo je podržavanje perspektive za jednu interno-lijevu opoziciju, oštriju i jasniju radikalnu perspektivu unutar Syrize, pa su zbog toga vrlo manipulativne taktike većine tijekom osnivačkog kongresa potakle protureakciju koja je rezultirala jačanjem težišta Lijeve platforme, čak i u danima održavanja kongresa.

Na kraju smo osvojili više od 30 posto delegata, čak i kada uzmete u obzir da smo bili nedovoljno zastupljeni u delegatskom tijelu u usporedbi sa glasovima što smo osvojili unutar stranke. A tome možemo dodati 1,5 posto glasova takozvane Komunističke platforme (koju su osnovali sljedbenici Alana Woodsa i Internacionalna marksistička tendencija ).

Evolucija od osnivačkog kongresa bila je pozitivna ne samo za Lijevu platformu, nego općenito za unutarnju ravnotežu snaga unutar Syrize, jer se većina raspucala tijekom posljednjih regionalno/lokalnih i evropskih izbora. Da budem precizniji, lijevi dio većine — poglavito sastavljen od „movementista“i ljevičara koji su se odcijepili od Tsiprasove struje u Synaspismosu (Lijevo jedinstvo) — demarkirajući se od ostalih. (U tipičnom grčkom stilu, a rezultat je da sada imamo Lijevo lijevo jedinstvo (sic) i Desno lijevo jedinstvo (sic) oko Tsiprasa).

Većinska ljevica se okupila oko „Platforme pedeset-tri,“ koju u lipnju 2014. potpisuju pedeset-tri člana centralnog komiteta i nekoliko članova parlamenta, neposredno nakon Evropskih izbora. Oni oštro kritiziraju Tsiprasove pokušaje da privuče političare iz krugova koji imaju vlast, kao i zbog vođenja kampanje  koja nije davala dovoljno velik značaj socijalnim mobilizacijama i pokretima, te zbog razvijanja kampanjskog stila koji se jako usredotočio na njega kao osobu i strukturirao ga na PR tehnikama i trikovima, a isto tako što je omekšao neke presudne rubove programa — konkretnije na pitanjima poput duga, nacionalizacije banaka, i tome slično.

Znači ako je Lijeva platforma dobila više od 30 posto osnivačkog kongresa (plus 1,5 posto Woodsiteovaca), da li se došlo do bilo kojeg načina da se izmjeri utjecaj Lijeve platforme unutar stranke? I kakva je vaša procjena brojčane vrijednosti ljudi u Lijevo lijevom jedinstvu?

Dakle, moj dojam je — a to se reflektira u najmanju ruku na razini centralnog komiteta — da Lijeva platforma plus lijeva krila većinskog bloka zapravo predstavljaju većinu unutar stranke, a to smo već vidjeli u zadnjem razdoblju, primjerice po krucijalnom pitanju alijansa. Vodstvo je žustro navijalo za sklapanje saveza sa Dimarom, pa to nije uspjelo. Nije uspjelo jer je reakcija unutar stranke bila znatno nadmoćnija, a motor reakcija se nalazio u tim dvjema lijevim komponentama.

Prema tome unatoč činjenici da problem euro-a  još djeluje na prevenciju zauzimanja jedne veće povezanosti među onim što bismo sada mogli nazvati širom ljevicom stranke, ipak vodstvu stranke taj problem znatno sužava njen manevarski prostor.

Nažalost većina u vodstvu postupa kao samostalni pojedinci pa se još više udaljavaju od stranke i stranačkih odluka. Ovdje ne govorim o nekoj vrsti jednostavnih dioba između baze i rukovodstva — mislim na autonomnost u odnosu na stranku u cjelini. A to je, naravno, veoma ozbiljan rizik za budućnost.

Centralni komitet se vrlo rijetko sastaje, pa je sve češće i češće slučaj da se ključne odluke donose na vrlo netransparentan način, poput produkta konstantnog cjenkanja između različitih grupa i lobija koje nastoje nametati svoja gledišta, i tako dalje.

I kako biste onda ocijenili solidnost Lijeve platforme? Hoću reći, ona – većina — zna čemu se suprotstavlja, ali u kojoj mjeri je ona sama jedinstvena i čemu stremi, naročito u kontekstu kada je izgledna državna moć pa tako i potencijal za poslovne ponude na državnim položajima, i slično?

Mislim da je,  kao što sam ranije rekao, razina kohezije u Lijevoj platformi, ne samo u negativnom već i u pozitivnom smislu, daleko nadmoćnija od stranačke većine. Čak i u smislu programatskih intervencija, mnogo je povezanija i koherentnija. Ovdje je presudna uloga Costasa Lapavitsasa i njegovih intervencija na ekonomskom planu, davanjem konkretnih ekspertiza na brojne ekonomske probleme.

Ono što je vrlo karakteristično za većinu je da njena stajališta nisu uopće dosljednija. Neki ljudi, da dam jedan konkretan primjer, usvajaju jedan vrlo čvrsti stav u odnosu na problem duga. Oni su sigurni da neplaćanje apsolutno treba biti opcija i da treba vrlo uporno zahtijevati da se otpiše veći dio duga.

Ali kad im kažemo, “Okej, što ćemo učiniti u slučaju naše ogluhe na plaćanje?” i koliko je održiva takva opcija bez izlaska iz Euro zone — što bi bilo gotovo trenutačna posljedica, a ne pitanje izbora — oni pokazuju sklonost da ne odgovore i zaobilaze problem tvrdnjom da će to ovisiti od sveukupne ravnoteže snaga u Evropi. Za razliku od njih, Lijeva platforma ima mnogo više preciznijih odgovora.

Glavni problem unutrašnje diferencijacije unutar Lijeve platforme — a to je skoro automatska ili prirodna ili neizbježna konsekvenca kod  koegzistencije dviju političkih kultura  — jesu razilaženja oko geopolitičkih pitanja, pitanja vanjske politike. Lijeva struja ima tradicionalno komunističko i antiimperijalističko stajalište o svjetskoj ili vanjskoj politici; ona također nije neprijateljska prema, prije bi rekli da ide u prilog, nacionalnim referencama, ili kombinira nacionalne i klasne reference.

Za razliku od njih, DEA je više internacionalistička — ili kako ona sebi zamišlja što znači biti više internacionalistički — tip kulture. To znači, da po pitanjima poput Cipra ili odnosa sa Turskom, ili Ukrajine i sličnih stvari, postoje razlike, u kvalifikacijama, ovisno o konkretnom pitanju.

Kako se Lijeva platforma suočava sa potencijalnom pobjedom Syrize? Postoji li zajednička linija oko toga, jer niste dio vlade, niste preuzeli ministarstva; ili oko vrsta mobilizacija —  van-parlamentarnim ili socijalnim mobilizacijama — u kojima bi ona mogla biti angažirana?

Mislim da ono što definira ne samo Lijevu platformu već i širu ljevicu unutar Syrize, koja uključuje i supstancijalan dio većinskog bloka, je činjenica da ona vidi cijelu perspektivu pristupanja državnoj vlasti kao sredstvo da pokrene socijalnu mobilizaciju. I ona to doista misli, jer je uronjena u tipu prakse koja se orijentira na mobilizaciju.

Sama koncepcija o stranci i na što je usmjeren njen politički proces, ukratko glasi: na aktivizam. Potpuno je jasno da je vrsta političkog pristupa koju je odabrao Tsipras ili u zadnje vrijeme većina stranačkog rukovodstva sklona je da u velikoj mjeri umanji ulogu društvenih pokreta i mobilizacija.

Tek ću vam navesti jedan primjer. 2012. godine Tsipras tada vrlo snažno naglašava da perspektiva ne leži samo u dolasku Syrize na vlast, nego vlast treba da preuzme vlada cijelog lijevog pokreta protiv štednje — što i dalje stoji, ali sada je bez naročite osnove jer je postalo vidljivo da krajnja ljevica ni KKE nikada neće prihvatiti takvu vrstu suradnje.

Ali također — a barem od podjednake važnosti  — to je trebalo biti vlada ljevice koja se suprotstavlja mjerama štednje kao i vlada društvenih pokreta. U ono vrijeme Tsipras se konkretno pozivao na iskustvo Bolivije, a jedna od najznačajnijih Syrizinih inicijativa, koja je poduzeta tokom izbora od svibnja i lipnja 2012., bila je saziv neke vrste generalne skupštine pokreta na dijalog sa vodstvom Syrize. To je apsolutno bio izvanredan događaj.

Učešće vođa kampanja, sindikata, i sličnih subjekata u dijalogu s Tsiprasom i nekim drugim članovima vodstva proizvelo je vrlo snažnu predodžbu o tipu političke i socijalne perspektive kakvu je Syriza tada branila. U posljednje vrijeme nije se događalo išta što bi se moglo s tim usporediti.

S druge strane, također valja reći da se od onda cijela atmosfera u Grčkoj  dramatično promijenila: došlo je do pada društvenih pokreta, u kombinaciji s ozračjem relativne obeshrabrenosti i pasivnosti — unatoč, naravno, važnih sektorskih borbi.

Naravno uz vrednovanja, ukupna atmosfera u zemlji veoma se razlikuje  od one u 2012., a posebno obilježena padom društvene mobilizacije, pa je linija Syrize iz te perspektive više program prilagodbe dominantnom trendu.

Dakle model Lijeve platforme bio bi nešto poput francuskog Popularnog fronta, gdje je ljevica poluga za mobilizaciju klasne borbe i društvene pokrete izvana, koji onda pritišću vladu? Drugim riječima, s jednom nogom unutra, s drugom van?

Pa, teško je predvidjeti. Vi aludirate na vladu Popularnog fronta, ali je situacija kod Popularnog fronta jedna u kojoj su zahtjevi društvenog pokreta potpuno drugačija od vrlo ograničenog programa samog Popularnog fronta. Stoga, pobjede, osvajanja, uspjesi Popularnog fronta rezultat su pritiska masovnog pokreta.

U slučaju Syrize danas, mislim da bi bilo primjerenije gledati na pobjedu Syrize kao pobjedu jednog okidača, jer ulijeva povjerenje i raskida sa atmosferom ravnodušnosti iz prošlog razdoblja, ali i zbog toga što poduzima mjere da se otvore prostori za društvenu mobilizaciju. Što se tiče potonjeg, mislim da je najsudbonosnije pitanje vjerojatno prijedlog da se minimalna plaća vrati na svoj pred-memorandumski nivo i, možda još važnije, da se obnovi cijeli sustav kolektivnih ugovora i radnog zakonodavstva, koje je u potpunosti srezano tijekom posljednje četiri godine.

Time bi se oslobodio prostor ne samo za borbe, nego i za obnovu sindikalnog pokreta, koji je u Grčkoj u strašnom stanju danas.

Ali po pitanju ministarstava i igranje uloge u vladi, nema zajedničke linije? Zar će ljudi odlučivati tek kad dođe vrijeme?

Ne. Apsolutno ne. Mislim da Lijeva platforma vrlo jasno ističe činjenicu da njezin nivo sudjelovanja na čisto državničkoj razini zavisi o vrsti linije koja će prevladati u strateškim izborima same te vlade. To je način kako se pristupa cijelom problemu, a ne obrnuto.

A to je možda i indikator, mislim, o razlikama koje imamo u odnosu na političku praksu drugih: mi na prvo mjesto ne stavljamo pitanje ministarstava, već stavljamo pitanje linije koja se zauzima, i neposredno ključnih strateških odluka što će vlada zauzeti. Dakle sve zavisi koja će linija prevladati. I  znate, u ovom trenutku dok mi razgovaramo, još nije sve jasno? Blago rečeno, ima mnogo toga što treba razjasniti unutar programa Syrize.

Ali, sveobuhvatno gledano, naša linija je slijedeća: treba da se apsolutno držimo temeljnih obveza Syrize onakve kakve jesu.

Sadašnjeg programa ili programa iz 2012.?

Mislim na sadašnji program. Čak i minimalni program prezentiran na kongresu u Solunu koji je nedavno donekle ažuriran od strane Tsiprasa: čak i da se toga držimo znači ulaženje u veliku konfrontaciju, što naravno s jedne strane znači imati podršku i poticati popularnu mobilizaciju, a s druge strane mobilizirati stranku i druge društvene i političke subjekte u čitav proces.

Smatram da je to uloga Lijeve platforme: da igra, da bude katalizator u ovoj vrst dijalektike između onoga što će se dogoditi na razini vlade i što će se dogoditi na razini društva. I to je misija, možda povijesna misija Lijeve platforme, ako stvari krenu kako treba. Imamo jednu koherentniju silu unutar stranke koja je u stanju djelovati kao katalizator energija i spriječiti otvaranje jaza između onoga što se događa na nivou mobilizacije najširih slojeva i na nivou vlade.

Kao što vi vrlo dobro znate, klasični manevar bi bio da se ponudi ministarstvo rada i ministarstvo za sport i kulturu ljevici a zadrže malo važnija ministarstva za desno krilo partije . . .

Točno. No za sada to nije rizik, i mislim da je sada rizik upravo taj da oni neće tako postupiti. Oni će ponuditi neka strateška ministarstva, ali bez da budu jasni u pogledu političke linije. Na taj način će nam unaprijed vezati ruke.

Stoga mislim da je presudno hoće li linija preuzimanja odgovornosti za konfrontacijski pristup, kako unutrašnji, naravno i sa EU i evropskim silama, prevladavati. Ako krenemo tim smjerom, bitka se ne može dobiti bez vrlo ozbiljnih pojašnjenja unutar Syrize i unutar Grčke ljevice, i šire.

Moja nada (ali mislim da je realna) je da bi takva perspektiva također izazvala preustrojavanja izvan Syrize, općenito, pa će sektori koji sada ostaju skeptični i suzdržani prema Syrizi, u takvom tipu konjunkture, zauzeti odlučniji stav. Mislim da bi tada dobili nešto poput ujedinjenog fronta.

Možete li nam nešto reći o Panagiotisu Lafazanisu kao ključnim glasnogovornikom Lijeve platforme?

Da, on je zaista ključna figura, a to je ujedno i snaga i slabost. Syriza je liderski-orijentirana stranka, ili je sklona da bude takva stranka, a bojim se da Lijeva platforma, i još konkretnije, Lijeva struja, najjača komponenta stranke, itekako spada u organizaciju koja se usmjerava na osobu. Naravno Antonis Davanellos (iz DEA) je isto tako prilično prominentan, ali na razini nacionalne politike, Lafazanis igra vrlo krucijalnu ulogu.

Lafazanis je predstavnik generacije aktivista koji su izbili u prve redove za vrijeme borbe protiv diktature. On je jedan od onih rijetkih kadrova komunističke omladine  — ima ih manje od deset u cijeloj Grčkoj — koji su pobjegli od uhićenja tijekom cijelog razdoblja diktature. Dakle on je iz te generacije.

Uspinjao se u hijerarhiji KKE-a tijekom sedamdesetih i osamdesetih prošlog stoljeća, i postao je članom politbiroa partije, ali je posebno bio blizak sa bivšim i povijesnim generalnim sekretarom KKE-a od 1973. do1989., Harilaosom Florakisom. Napustio je stranku sa velikim brojem vodećih ličnosti u vrijeme raskola 1991., među kojima je bio centralna figura.

Ali specifičnost Lafazanisa je ta da, dok su drugi skrenuli udesno, općenito govoreći, mnogi su napuštali Synaspismos ili Syrizu ili ostajali ali skretali na još desnije pozicije (poput Dragasakisa), Lafazanis ostaje nepokolebljivim i vrlo koherentnim marksistom, ali odlučno raskinuvši  sa staljinizmom (iako moramo reći da je bio jedan od ljudi koji su, iza zatvorenih vrata KKE-ova rukovodstva, već bio vrlo kritičan prema Sovjetskom Savezu krajem sedamdesetih i tijekom osamdesetih ).

U to vrijeme mnogi ljudi unutar KKE-a sumnjčili su ga da je kripto-eurokomunist; bio je dobro poznat što je dubinski čitao Gramsci-a, ali sve to ostajalo je vrlo povjerljivo —  samo se znalo u vrlo zatvorenim internim krugovima stranke, a javno se držao linije.

Lafazanis je danas u grčkim medijima postao meta i legitimiraju ga kao tvrdolinijaša. On je javna ličnost Syrize koju mediji i naravno desnica i pro-sistemske struje vole da mrze pa ga konstantno stigmatiziraju. Predstavljaju ga kao Gospodin Anti-Euro i Gospodin Prekid-s-EU od Syrize. Samo da vam dam jedan vrlo skorašnji primjer, odmah nakon sloma pregovora između Syrize i Dimara, vodeće grčke dnevne novine (Ta Nea) objavljuju glasni uvodnik na prvoj stranici, nepotpisan, koji kaže “Grci, čuvajte se: Vi glasate za Tsiprasa, ali ustvari Lafazanis je taj koji vlada strankom.”

Potrebno je razumjeti da je jedan od glavnih razloga zašto su mediji i politička elita i vladajuća klasa neprijateljski opredijeljeni prema Syrizi, a to je što unutar Syrize  postoje vrlo jake ljevičarske struje. Tsipras to mora uzeti u obzir, i otud naslovi na prednjim stranicama sa parolom „Tsipras! Izvedi jedan Papandreou!“ naime otarasi se unutarnje opozicije i budi pravi vođa. Otarasi se tih šašavih ljevičara i tvrdolinijaša, i tako dalje.

Pošto smo spomenuli KKE, možemo se toga dotaći na brzinu. Ljudi su još uvijek radoznali s njima u vezi. U kojoj mjeri smatrate da je njihova linija donekle racionalna, ili je naprosto suicidalna?

I jedno i drugo. Smatram da je jedina preokupacija KKE-a zapravo da održi partiju na životu, da spriječi njen potop. Jasno je da je san KKE-a da se vrati na situaciju iz 2009., kad je još uvijek bila dominantna sila radikalne ljevice. To je ono što KKE zaista želi. Ona želi biti stranka sa 7 do 8 posto glasačkog tijela, koja će upravljati nekim sektorima, itd.

Riječ je o vrlo konzervativnoj vrsti mehanizma, a to stvara veliki raskorak između interne prirode KKE-a i tipa retorike o Trećem Razdoblju, koju površinski gledano suklja iz KKE-a. Na razini diskursa imate stalne reference na revolucionarnu retoriku, na socijalizam, na radničku klasu, i tako dalje, ali zapravo, KKE je svih ovih godina ostala ekstremno pasivna.

Konzistentno su bili jako neprijateljski raspoloženi prema mobilizacijama širih društvenih masa. Na apsolutno ludi način su osuđivali pokret okupiranja trgova (u proljeće 2011.), opisujući ga kao dio antikomunističke zavjere. Stoga se radi o jednoj vrlo konzervativnoj  partiji, stranci koja ne voli  fundamentalne promjene.

Nije li to organski svjetonazor? Zar nije nametnut od strane autoritarnih sila u rukovodstvu?

On jeste nametnut, ali oni imaju vrlo moćan aparat, pa su izgradili jednu jako kohezivnu stranku. Nemilosrdno su eliminirali sve opozicije kroz svih ovih godina i uspjeli održati kontrolu nad strankom. Pretpostavljam da će vrlo loši rezultati koje će postići u predstojećim izborima vjerojatno imati jak utjecaj.

Na zadnjem kongresu KKE-a u travnju 2013., vidjeli smo da je došlo do ozbiljnih internih nesuglasica, ali rukovodstvo je uspjelo riješiti se većine disidenata i ja smatram da će sve ovisiti o tome kako se bude situacija dalje razvijala. Cijeli svjetonazor KKE-a i dio krajnje ljevice kladi se na neuspjeh i izdajstvo Syrize. Oni ga prizivaju, i u tome postoji dimenzija jednog samo-ostvarivog  proročanstva.

Takvo gledište već je odigralo ulogu pa stoga ga moramo uzeti u obzir — a to ne govorim da bi opravdao vodstvo Syrize od njenih odgovornosti. Činjenica da su ove sile učinile baš sve da izoliraju Syrizu od svake druge sile unutar radikalne ljevice svakako su olakšale pokušaje da ublaže liniju i pristupnost stranke.

Ulog je upravo taj skorašnji neuspjeh Syrize koji bi doveo do radikalizacije masa i oslobodio ih od reformističkih iluzija, ali to je nešto što upravo kategorički odbijaju rastući sektori grčkog društva, koji tu liniju vide za ono što jeste, naime jednu potpuno neodgovornu i prilično ludu liniju. Rezultat je trošenje snage, koja se jedino može promijeniti ukoliko dođe do zatopljavanja situacije u predstojećem periodu.

Po prvi put u Evropi nakon posljedica Drugog svjetskog rata, jedna stranka radikalne ljevice pobijedila je socijaldemokrate na biralištima. Syriza je prestigla Pasok zahvaljujući vlastitom proboju ali i zbog pada socialdemokratskog glasa. Smatrate li da će ta prevaga trajati?

Šok-terapija koja je primijenjena u Grčkoj imala je iste političke rezultate kao i u drugim zemljama globalnog Juga gdje je ranije primjenjivana. Stari politički sustav se urušio, a ovo je prvi put da se to događa u jednoj zapadnoj zemlji Evrope u poslijeratnoj eri.

Tim su pogođene dvije vodeće stranke: Pasok, svakako, ali isto tako u manjoj mjeri  Nova Demokracija. U 2012., izgubili su 20 posto od svoje podrške, dobivši najslabiji glas koji je Desnica ikad dobila za sve vrijeme otkako je Grčka nezavisna država.

Pasokov kvalitativan kolaps čak je mnogo ozbiljniji nego što to brojke na nacionalnoj razini sugeriraju. U glavnim urbanim centrima, Pasok je završio na šestom ili sedmom mjestu. U većini radničkih okruga koje su nekad bile njihove utvrde, potukla ih je neonacistička Zlatna zora. Njihov rezultat među glasačima u dobi od osamnaest do dvadeset-četiri godine iznosio je samo 2,6 posto, dok se glavnina njihovog biračkog tijela (koja je osvojila ukupno 13,4 posto glasova) sastojala od umirovljenika i stanovnika ruralnih područja i manjih provincijskih gradića.

Znači da možemo reći da je Pasok u očima Grka totalno diskreditiran.

Stranka je posve uništena. Zapravo sve što je preostalo od Pasoka je talog od onih starih državno-partijskih patronažnih mreža. Dvije partije koje su sukcesivno bile na vlasti nakon pada diktature vojne hunte, bile su masovne stranke, ali isto tako i državne stranke; to će reći, stranke koje su bile jako povezane sa državom i raspodjelom poslova i resursa tako da su mogle imati kontrolu zahvaljujući  svom čvrstom zahvatu na državni aparat.

Pasok i Nova Demokracija djelovali su pomoću patronažnih mreža, a to nije značilo samo putem staromodnih usluga među postojećim elitama, nego i klijentelizam utemeljen na glavnim birokratskim mehanizmima, uključujući tu i sindikalni pokret. Nova Demokracija je doista bila „popularna stranka Desnice“,  Volkspartei, usporediva sa Njemačkom kršćanskom demokracijom, i to tako da je mogla računati na relativno značajno sindikalno krilo.

Danas ne postoji odnos između Syrize i Pasoka . . .

Izvan Grčke teško je zamisliti jaz koji dijeli Pasoka ne samo od radikalne ljevice već i od samog grčkog društva. Već od početka 1990-ih  za KKE, a od sredine 2000-ih za Syrizu, nema bilo kakvog mogućeg ili poželjnog saveza sa Pasokom ili sa radikalnom ljevicom , na bilo kom nivou.

Znači da je nastao cordon sanitaire oko Pasoka zato što je ostala grčka ljevica više ne smatra partijom Ljevice.

Treba da shvatite jednu stvar koja se odnosi na jezik grčke ljevice. Sve do 1974., u Grčkoj nije postojala bilo kakva socijalistička stranka, a u našem političkom leksikonu, kazati „Ja sam na Ljevici“ značilo je „Ja sam lijevo od Pasoka“. Ustvari Pasok se nikada nije smatrao strankom Ljevice u grčkom smislu te riječi. U Grčkoj je Ljevica povezana sa komunističkom tradicijom, u širem smislu tog pojma, a to isključuje socialdemokrate poput Pasoka.

Hajde da razgovaramo o prošlogodišnjem re-centrizmu Syrizinog programa. Što se tu događalo?

U suštini, ono o čemu govorimo kod takozvanog re-centriranja stranke je činjenica da je diskurs stranke postao neka vrsta dvoslojnog ili troslojnog diskursa. Tsipras ili vodstvo stranke razvili su mnoštvo slojeva diskursa.

Vodeća dva ekonomista stranke — a oni su pravi zastupnici najdesnijih tendencija unutar Syrize, Giannis Dragasakis i George Stathakis, na mnogo neposredniji način za Stathakisa, i mnogo manevarsko-taktički način za Dragasakisa — razvili su svoje vlastite posebne pristupe ekonomskim problemima a koji su se sistemski razlikovali od odluka partijskog kongresa ili od službene pozicije stranke.

Tsipras je često morao intervenirati  da ponovno uspostavi nekakvu ravnotežu, ali taj postupak je značio da je inicijalna pozicija — pozicija kongresa 2013. — bila ublažavana. Dragasakis i Stathakis su, primjerice, davali izjave kako se vlada Syrize nikada neće unilateralno pomaknuti od pozicije glede duga, ali je odluka partijskog kongresa eksplicitno tvrdila da su sva borbena sredstva na stolu i da ništa nije isključeno, ukoliko vladu Syrize kreditori budu ucjenjivali.

Ponekad su ta dvojica bili nejasni, osivno o sugovorniku ili publici koju su pred sobom imali, čak i oko pitanja otkazivanja memoranduma ili hoće li Syriza zahtijevati otpisivanje cijelog ili samo dio duga.

Drugo, Tsipras u zadnje vrijeme mnogo putuje. Bilo je potrebno, s obzirom da je on vođa stranke koja je do nedavno imala oko 5 posto glasova, a nedostaje mu i kredibilitet kao državnog poglavara, nastala je potreba da taj kredibilitet popravi, a da ne govorimo o njegovom poznavanju međunarodne scene.  .

Stoga je počeo obilaziti mjesta ili institucije koje su pod patronatom mainstream-a pa čak i ekonomskih oligarhija, kao što je Ambrosetti Forum. To je ona vrsta vrlo ekskluzivnih klubova u kojima se sastaju i raspravljaju vrlo važni ljudi iz svijeta biznisa i financija. Impresija je da kad je bio tamo da je prezentirao mnogo blažu verziju o stranačkom stavu.

Tako na primjer, kad je otišao u New York i govorio na Brookings Institute, opetovano je spominjao New Deal i Franklina Roosevelta. Kad je otišao u Austin, Texas rekao je da Syriza nikada neće napustiti euro, dok je stav stranke — a također što je i on sam rekao kasnije — da mi ne želimo ostati bezuvjetno na euru, bez kvalifikacija i tako dalje.

Sve to je stvorilo utisak da o vrlo krucijalnim, strateškim problemima Syriza nije sasvim jasna, i da ima različite razine diskursa, pa na taj način provocira skepticizam oko pravih intencija Syrize i u kojoj mjeri je odlučna da odoli pritisku sa kojem svaka razumna osoba zna da će vlada Syriza morati da se suoči.

Ovo stalno otvara cikluse internih debata i svađa unutar stranke — što je ponekad bilo bolno, ali je bez obzira davalo i neke rezultate. Mislim da je to bilo potrebno, iako je kao što rekoh ponekad bilo bolno. Na kraju to je koštalo, ali barem Syriza nije javno odbacila svoje temeljne obveze.

A ustvari, to sada vidimo. Premda postoji nedostatak jasnoće s kojim sredstvima ćemo se služiti da ispunimo te obveze, svakome je postalo jasno da ono što Syriza namjerava ima vrlo malo sličnosti s bilo kojim programom neke današnje evropske socijaldemokratske partije. Syrizin program je istinski prekid sa neoliberalizmom i stroge fiskalne štednje. Syriza se pojavljuje kao da donosi tip političke kulture koja je povezana sa socijalnim, političkim pa čak i ideološkim radikalizmom koji je itekako kodirana u DNA ove stranke.

To ne znači da se iznenađenja ne mogu dogoditi; to ne znači da imamo neku vrstu garancije da stvari neće ispasti loše. Ali znači da imamo mogućnost ostvariti odlučni pomak u ravnoteži klasnih sila. U Grčkoj, narod je svjestan sila, sada u mnogo širem spektru, i da je ovo jedina prava mogućnost i da, ako budemo poraženi, onda će to biti poraz za jedan cijeli predstojeći povijesni period.

Dakle, došlo je do određenih ispadanja iz ovog procesa u posljednje vrijeme? John Milios poznat je u anglofonom svijetu po svojim knjigama, a sada i po interviewu u Guardian-u  i izgleda da se udaljio od rukovodstva?

Do nedavno, Milios nije imao neku naročitu stratešku poziciju unutar glavnog tima za ekonomiju, (Dragasakis i Stathakis su vodili igru). Njegova uloga bila je da pruža jednu vrstu marksističke argumentacije protiv onih koji su zagovarali prekid, ili otvoreni raskid, sa EU, i to konkretnije oko eura.

Milios je iznosio mnoštvo marksističkih i radikalnih argumenata, govoreći da bi prekid sa eurom značio devalvaciju rada, regresiju ka nacionalističkim stavovima. On je manje ili više optuživao ljude — manirom koju je teorijski razradio za sebe tijekom više desetljeća — koji su iznosili takve teme poput odustajanje od eura i da se reciklira stari stil centralističkog „developmentalizma“ naspram periferijskog tipa pristupa iz 1970-ih, te da za svoj realan politički projekt usvoje razvijanje Grčkog nacionalnog kapitalizma.

Što se ovog prikaza tiče, po svoj prilici, izbjegavajući izlazak iz eurozone djelovalo je kao gotovo mitska garancija za jednu internacionalističku i socijalističku perspektivu. To je značilo, u pojmu konkretnog izbora, da je Milios branio blage reformističke stavove Dragasakisa i Stathakisa.

Od toga se Milios počeo distancirati na dvjema razinama. Najprije po pitanju savezništava, gdje je jasno da, sa kvalifikacijama, on ne želi nikakvih otvaranja sa ljudima iz Pasoka niti sa elementima iz starog establišmenta. On također odbija ublažavanje anti-neoliberale rubove programa, i čini mi se da je bio veoma razočaran  činjenicom da kod Syrize na kraju nema neke konkretne razrađenosti oko pitanja fiskalne reforme (koja je bila jedna od njegovih glavnih tema), to jest, smione redistributivne politike — oporezivanje bogatih, i tako dalje.

Prilično je nejasno što će Syriza uraditi sa bankama, te što će poduzeti u vezi sa privatizacijama. Ona će svakako otkazati barem neke od skandaloznijih slučajeva prodaje javne imovine u bescjenje. Ali nedavne izjave Dragasakisa i Stathakisa o bankama i privatizacijama nisu naročito ohrabrujuće, uz jasno povlačenje od kongresnih odluka i obveza.

A to su vrlo važna pitanja sa kojima će se vlada Syrize morati suočiti, i to ne dugoročno ili srednjeročno, nego odmah.

Možda nam možete nešto reći o nizu kandidata koje je većina imenovala prije predstojećeg izbora?

Još jednom mislim da je to vrlo stvaran problem u stranci. Na nivou partijskih ogranaka, kao i na nivou regija, gotovo svi pokušaji ljudi iz stare političke elite — bilo lokalno ili nacionalno  —  da se infiltriraju, da steknu dužnosti ili položaje, su propali. Njih su odbacile uvjerljive većine, a to je također pokazatelj činjenice da Lijeva platforma i „šira ljevica“ stranke nisu izolirani sektori nego su zaista sposobni nametnuti svoja gledišta o vrlo presudnim problemima.

Reakcija Tsiprasa i vodstva isprva je bila da sistematski odgađaju sjednice centralnog komiteta, i na taj način paraliziraju ovu razinu odlučivanja. Time je vodstvo dobilo nešto poput carte blanche za 50 od onih 450 sveukupnih kandidata (imamo 300 članova parlamenta, ali 450 kandidata)  — što samo znači da sada znamo konačni sastav svih lista.

Zamisao o kolaboraciji sa Dimarom nije uspjela zbog reakcije na koju je naišla. Mnogi kandidati na lokalnom nivou su također odbijeni od strane lokalnih federacija i ogranaka. Sada je nastala neka vrsta rasprave oko ljudi koji će „padobranski“ upasti i to na način zbrda-zdola.

S druge strane, činjenica da je Costas Lapavitsas primljen za kandidata značajan je događaj. Već je oko toga bilo diskusije tijekom evropskih izbora, a na kraju je većina u stranačkom vodstvu odbila njegovu kandidaturu.

Ovo je od velike važnosti jer Lapavitsas nije samo pojedinac — on je zaista simbol jednog vrlo specifičnog i vrlo odlučnog pristupa cijelom problema o tome kako se nositi sa krizom, sa Evropom, sa dugovanjem, sa cijelim sklopom ekonomskih pitanja. Stoga njega imati na listi i kao člana parlamenta  je daleko više vjerodostojno nego kada Syriza kaže „zbilja, sve su opcije na stolu“ — jer tada je to zbilja tako.

Ukoliko Syriza osvoji prvo mjesto na parlamentarnim izborima, bit će potrebno da formira parlamentarnu većinu. Da li je to moguće  —  i kako?

Ja ne bih isključio nadmoćnu pobjedu Syrize. Ankete pokazuju da je to 35 posto, stoga nije daleko od apsolutne većine s obzirom da grčki izborni sustav daje bonus od 50 sjedala stranci koja vodi. Stoga je moguće pa čak i vjerojatno da Syriza dobije apsolutnu većinu.

Istina je da ona nema očitih saveznika: KKE je odbacio mogućnost bilo kakvog saveza, dok je Dimar, koji je prije godinu dana bio dio vladajuće koalicije, izbrisan. Dakle to je jedna od teškoća s kojom se suočava, ali ne smijemo zaboraviti da ovo na svoj način postavlja jedno krucijalno političko pitanje: uostalom, neki ljudi traže da Syrizina pozicija bude umjerenija pa se tome nadaju u koncesijama što će ih morati napraviti kako bi sklopila saveze.

Grčko izborno tijelo toga je svjesno, pa bi vrlo lako mogli  Syrizi pružiti čistu većinu da izvrši svoj program bez potrebe da pravi ustupke  kako bi osigurala pravo uživanja u parlamentarnoj većini.

Što mislite o stavu Nove Demokraciji koja igra na kartu „crvene panike“ i strahu od kaosa ako Syriza pobjedi?

Trebalo bi se podrazumijevati nakon četiri memorandumskih godina ne samo desnice već i lijevog-centra  — ili ono što je od njega preostalo — da su oni ekstremno autoritarne formacije, sljedbenici politike „Iron Fist“.

Sadašnji premijer Nove Demokracije,  Antonis Samaras, dolazi iz nacionalističkog krila stranke,i okružen je pratnjom čija  je većina iz ekstremne desnice. To je nepopustljivo desno krilo koje igra na duboko antikomunističke reflekse jednog dijela grčke populacije.

Dakle vlada koristi retoriku straha: drugih argumenata nema. I to je dio njene autoritarne, „muskulozne“ političke vizije. Ako Syriza ne uspije onda će izgledi za zemlju biti vrlo reakcionarni i autoritarni.

Koji su Syrizini prioriteti za Grčku?

Postoje četiri glavne stvari na koje valja raditi — a ovdje ih ne stavljam u neki poseban redoslijed. Prva se sastoji od hitne mjere da se bavi najšokantnijim aspektima katastrofe iz posljednjih godina; ponovno spajanje opskrbe električne energije svim kućama, osigurati školske obroke za svu djecu, te ponovno uspostaviti zdravstvene usluge dostojne da ih se tako zove — a kako stvari stoje jedna trećina stanovnika isključena je iz sustava zdravstva.

Druga stvar, razmontirati tvrdokorne memorandume. To bi značilo postaviti minimalne plaće na nivo na koje su bile prije 2010., a isto tako i sporazume o kolektivnom pregovaranju i socijalnom zakonodavstvu  koji su bili potpuno uništeni. To bi otvorilo polje djelovanja za rad i ono bi rezultiralo trenutnim poboljšanjima. Mi se također moramo riješiti apsurdnih poreza na imovinu koju država već nekoliko godina iznuđuje od stanovnika. O svemu ovome se ne može pregovarati.

Treča stvar na koju valja raditi je pitanje dugovanja — a tu će biti određenog pregovaranja. Nema šanse da se Grčka sredi dokle god se servisiranje duga pod memorandumskim režimom nastavi  mljevenjem zemlje kroz njihov mlin.

Došlo je do krvoprolića javnih i društvenih smanjenja potrošnje radi oslobađanja proračunskih viškova za otplatu duga kako bi se dokrajčila potreba da ga se financira. To je neizvedivo. Proračunski viškovi nikada ne bi mogli biti dovoljni da pokriju troškove servisiranja duga, čiji teret je porastao dok je BDP pao — sada je dosegao 177 posto BDP-a.

Za ovo moramo pronaći soluciju. Syriza će insistirati na rješenju kakvo se primijenilo 1953. godine u slučaju Njemačke: to jest, da se ukine veći dio duga a ostatak vraća unutar uvjeta klauzule rasta.

Ali što da činimo ako to Evropljani odbiju? Još jednom sve opcije su na stolu, ali Syriza se neće povlačiti i dopustiti da bude ucjenjivana  na način kako je ucijenjen Anastassiades, desničarski predsjednik Cipra u proljeće 2013., kada je parlament njegove zemlje odbacio jednoglasnom odlukom plan spašavanja što je EU predložio.

Četvrta stvar našto valja poraditi je pokrenuti ekonomiju, koja je uništena, da bismo se mogli nositi sa masovnom nezaposlenošću (26 posto, a 50 posto među mladima) kroz koju Grčka sada prolazi. Samo javne investicije mogu se uhvatiti ukoštac s tim. To je vrlo kompleksno pitanje, ali moramo ponovo pokrenuti ekonomiju na način da pogoduje socijalnim potrebama kao i potrebama za zaštitu okoliša, za razliku od onoga što imamo danas. .

Pa, neka zamislimo da su se izbori dogodili i da je Syriza dobila sveukupnu većinu tako da se ne mora oslanjati na nekog nepouzdanog saveznika. Uvjerljiva pobjeda. Kao što znate, Paul Mason je napisao komad o tome kakve bi opasnosti bile za Syrizu u prvih nekoliko tjedana nakon takvog zbivanja, i vrstama ogromnih pritisaka koji bi je zadesili, kako od strane tržišta tako i od strane EU-a. Trenutačno, Tsiprasova linija je da nazove EU bleferom i da se kladi da će to biti dovoljno; da će kriza koju će Grčka izazvati u eurozoni biti dovoljna da se stvari smire. Kakva je vaša percepcija ove strategije, i koliko je Syriza spremna za tu vrstu pritiska?

Najprije, podcjenjuje se silovitost sveukupne političke klime kao i izborna kampanja u Grčkoj. A takav je bio slučaj i 2012. Zaboga, izborna kampanja je više nalik na neku kampanju u Južnoj Americi nego u jednoj evropskoj zemlji.

Čitav pristup, tako i vrsta retorike i diskursa nastali su od strane sadašnje vlade i medija kako bi se u osnovi Syriza prikazala nelegitimnom silom. To je ono dublje značenje: da se kaže kako kad Syriza preuzme vlast, doći će do jednog apokaliptičkog scenarija — da će Grčka biti izbačena iz eurozone, da će se isprazniti police u supermarketima. Čak se prave fotomontaže sa praznim, ili navodno praznim, policama u Venezueli ili Argentini, a poruka  glasi, „Ovo je ono što će se dogoditi u Grčkoj“.

Na neki način, ovo zastrašivanje je jako pomoglo, naročito pored mnogobrojnih izjava dužnosnika EU-a u zadnje vrijeme. Sve su bile vrlo neprijateljske prema Syrizi, sve su očitavale neku formu zastrašivanja. Syriza se mora suočiti sa tom situacijom. Sadašnji pristup je da nećemo revidirati naše zahtjeve, nećemo ih razvodnjavati.

S druge strane, Syriza želi uvjeriti birače da postoje ljudi i sile u Evropi koji su otvoreniji za pregovaranje i za neke oblike koncesije. Tsipras na primjer napisao je jedan vrlo nesretan članak u kojem sugerira da su se vlade Italije i Francuske donekle distancirale prema politici štednje.

Sada oni ističu izjave njemačkih socijaldemokrata, ili jedan članak u Bloombergu  kaže da ne postoje nikakve mogućnosti za “Grexit” (opaska prevodioca: kratica za „izlazak Grčke“) —  da to nije izvedivi scenarij, da to nitko ne uzima u obzir. Ali poanta je u tome da on jest izvediv ali se način na koji se Syriza zadnjih tjedana ili dana prikazuje u vodećim evropskim medijima prikazuje, promijenio.

Što je smisao ove promjene? Ranije se govorilo,, “To su tvrdi ljevičari, oni jesu prijetnja, i moramo im se suprotstaviti i smrviti ih, i tako dalje.” Otvoreno neprijateljstvo. A sada, ton glasi, “Ustvari, oni su razumniji nego što izgledaju, i, u svakom slučaju, neće se ništa posebno promijeniti.”

Prema tome, poanta je, što god učinili, morate ostati unutar postojećeg okvira, a neki u ovom igraju ulogu dobrog policajca a drugi u verziji lošeg policajca. Ali, realnost je da je željezni kavez još tu i da je prostor za kretanje zapravo nepostojeći.

Mislim da je umjerena pozicija unutar stranke do izvjesne točke razumljiva — obzirom da u određenim okolnostima neka vrsta defanzivnog diskursa može biti potrebna — ali problem je u tome što ljudi u društvu nisu pripremljeni na ono što će neizbježno nastati u slučaju pobjede Syrize, naime odluke da u potpunosti ispuni svoj program  ispast će kao konfrontacija, kako interno tako i sa ostatkom Evropske Unije.

Ponovno kažem, da mislim da čak i tokom kampanje ljevica u Syrizi treba da igra ulogu da, na vrlo lojalan način, ostane vjerna programu ali da naglašava činjenicu da to neće biti lako, da trebamo biti spremni za jednu ozbiljnu bitku, te da moramo to isticati u zavisnosti od trenutaka i vrstama slabosti većinskih stavova.

No Tsipras isto tako igra na tu kartu, pa posrijedi je stalna igra održavanja ravnoteže ovih raznih kontradikcija. Ukoliko razmatramo stvari sa određene distance, kontradikcije leže unutar same situacije u smislu da bi bilo teško ne imati ove vrste proturječja unutar postojećeg stanja.

Riječ je o stanju u kojem je nivo društvene mobilizacije bio vrlo nizak i to već značajno dugo vremena,  a u kontekstu jednog izbornog konteksta a ne u kontekstu pobune. Međunarodna ravnoteža snaga ne ide u prilog Syrizi, usprkos razvoja događaja u Španjolskoj. Ukupno gledajući u Evropu, sasvim je razvidno da će vlada Syrize biti prilično izolirana.

Prema tome, ova oklijevanja, dvosmislenosti  i oscilacije su djelomično neizbježni, s tim da ostanemo lucidni glede činjenice da ono što nam predstoji je da biramo između toga da idemo naprijed ka konfrontaciji ili da odustanemo i da se predamo. Smatram da nema nikakvih polovičnih opcija između predaje i konfrontacije.

Hajde da se uhvatimo ukoštac sa problemom duga i eura, koji su glavni razlazi i suštinska pitanja na radikalnoj ljevici. Njih su, jednim dijelom, preuzeli i Lijeva platforma unutar Syrize, kao i Antarsya. To su ključna pitanja o kojima tvrde da većina ne vodi adekvatnog računa, pa ih izbjegava, ili pokušava omalovažiti. Možete li nam reći nešto o njihovoj simboličnoj važnosti kao i, još konkretniji, o njihovoj  strateškoj važnosti u svjetlu jedne moguće pobjede Syrize?

Mnogo je pitanja u tom jednom pitanju. Počnimo na razini simbolike: Smatram da, u pojmovima ideološke hegemonije, da je ideološka hegemonija vladajuće klase u Grčkoj utemeljena na Evropskom projektu — na ideji da će pridruživanjem procesu evropske integracije, Grčka postati jedna „moderna“ zemlja, jedna “razvijena Zapadno Evropska ” zemlja, te da će se definitivno i nepovratno priključiti klubu razvijenog i naprednog društva Zapadne Evrope.

Stoga to je ona vrsta longue durée fantazije, ja mislim, grčke nacije od nezavisnosti, odnosno da postane jedan u cjelini prihvaćen dio zapadnoevropskog svijeta, takoreći. I tako se činilo, u prvom desetljeću po ulaska u Eurozonu, da je ova fantazija postala stvarnost.

Naravno, ne smije se podcjenjivati simbolična moć eura: ovdje se možemo prisjetiti Marksove analize uloge novca i valuta, kao i sve simboličke vrijednosti koje se za njih vezuju. I upalilo je. Svi znaju da je prije krize, prije memoranduma, Grčka — kao i druge zemlje na evropskoj periferiji — imala najvišu razinu odobravanja za evropski projekt kao i za zajedničku valutu.

Mislim da je ovo tipičan mentalitet jedne podređene zemlje. I naravno te razine podrške su dramatično pale tijekom krize, međutim realnost je zapravo  još više ambivalentna od toga: s jedne strane tu je nepovjerljivost prema EU, jer su oni nametnuli memorandume i vladavinu trojke.

S druge strane, izgleda da se u stanju očaja, narod hvata za zadnje ostatke svog ranijeg simboličkog statusa. Pa su tako ponekad još očajniji oko gubljenja svog statusa ili svog tobožnjeg statusa kao punog člana „kluba“ najnaprednijih evropskih zemalja. Stvari su stoga znatno kompleksne na razini zdravog razuma.

A sada što se tiče političke strategije: struje unutar Syrize, a osobito još više struje koje dolaze iz neke eurokomunističke pozadine (i u manjoj mjeri, struje koje dolaze iz movementističkih pozadina), pokazuju snažan osjećaj potpore za evropski projekt kao takav.

Njima nasuprot, struje koje su lijevo od KKE (što je u suštini slučaj s Lijevom Strujom)  koje su tradicionalno neprijateljske prema evropskoj integraciji i koje otpočetka kriza imaju znatno  negativan stav prema euru i cijeloj strategiji, kao i prema EU kao instituciju ili kao niz institucija.

Ali ne iz lijeve nacionalističke perspektive?

Mislim da je greška govoriti da su struje koje potiču iz KKE lijeve nacionalističke struje. Postoji jedna tradicija ljevičarskog patriotizma , koja je snažno vezana za antifašističke sekvence, da tako kažemo. Ali ako uzmete, na primjer, konflikt sa Makedonijom , pa čak i odnose sa Turskom, onda je KKE i ljudi koji dolaze iz matice KKE-a, zauzeli krajnje blage stavove prema Turskoj, ili u slučaju Makedonije, KKE je bila jedina stranka koja nije bila dio takozvanog nacionalnog konsenzusa početkom devedesetih koja se protivila nacionalnom priznanju Makedonije.

Unutar Syrize, snage Lijeve platforme razvile su jednu principijelnu kritiku EU-a kao takve, i vide Grčko pripadanje eurozoni kao jedan od ključnih dimenzija tog problema. Ako niste spremni raskinuti sa eurozonom, ako to ispadne jedina opcija poput Ciparskog tipa ucjene, tada su vam ruke unaprijed vezane.

Većina Syrize snažno se usprotivila takvom pristupu i predočili su argumente koji na površini izgledaju izrazito lijevi, tvrdeći da takav pristup vodi natrag u povratak na nacionalne solucije. Oni kritiziraju ne samo manjak internacionalizma nego i manjak anti-kapitalizma, jer temelj koji se na ovo odnosi, kako tvrde, znači povratak nacionalističkom kapitalizmu. A to je bilo vrlo slično liniji za koju se zauzimala ostala evropska radikalna ljevica.

Pod utjecajem Antonija Negrija, ili takvih sličnih stavova?

U odnosu na većinu u Syrizi, mislim da to nije Negri. Moguće da je Negri igrao ulogu više u vezi s nekim komponentama movementist pokreta, ali kod većine u Syrizi, smatram da ključnu ulogu igra Die Linke i Rosa Luxemburg Stiftung. Oni igraju ulogu u difuziji određenog broja tema poput agende za unutrašnju reformu EU-a, razumijevanje krize i kako se iz nje izvući  kao bitno pitanje raspodjele.

A iza toga stoji ideja da moramo promijeniti ravnotežu snaga neposredno na razini EU-a, izbjegavajući  bilokakav unilateralni potez na nacionalnoj razini. Svaka druga strategija bila bi ravna regresiji jer demonstrira nostalgiju za starom državom-nacijom, i tako dalje. Dakle to su bili termini rasprave. Pitanje eura postalo je točka rascjepa.

Drugo pitanje, barem isto toliko važno, je pitanje duga. Ovdje, geometrija ili uvjeti debate nisu isti. Neki ljudi koji su protiv raskida sa eurom su pak za to da se zauzme radikalan stav po pitanju duga. Oni ozbiljno smatraju neisplatu duga nešto što može biti neizbježno ili se u najmanju ruku može iskoristiti kao sredstvo prilikom pregovaranja oko restrukturiranja grčkog duga.

Pristup većine u Syrizi još uvijek je da je moguće napraviti distinkciju između dva pitanja i započeti proces rasprave oko duga. Prema toj logici, pošto nema pregovaranja oko mjerama štednje i memorandumima, u poziciji smo za primjenu obrnute ucjene, odnosno slabih protiv jakih. Unilateralno prekinemo sa mjerama štednje, pa stoga Merkel i ostali neće imati drugog izbora nego da prihvate jedno pozitivno restrukturiranje duga u korist države dužnika.

Mislim da su ovakvi uvjeti rasprave sami po sebi nekako cirkularni. Pravo pitanje je sljedeće: svi se slažu da je raskid sa mjerama štednje i unilateralno djelovanje  po pitanju memoranduma jedini put izlaska iz sadašnje situacije. Nadalje, po tom pitanju, možemo dobiti većinsku podršku grčkog društva, stoga je to odlučujući aspekt na terenu.

Onda, pitanje je da li se to može dogoditi unutar okvira eurozone ili ne? Čini mi se da je ovo još uvijek otvoreno pitanje, i samo će nam praksa dati jedan učinkovit odgovor.

Moje mišljenje i mišljenje Lijeve platforme je da se ovi problemi ne mogu rješavati bez rješenja ovog pitanja. Tema dugovanja i memoranduma su lakmus testovi o pristupu većine u Syrizi.

S druge strane, stav KKE-a vrlo je brzo, gotovo odmah, postao: “Ovo je lažna rasprava; nas nije briga za valutu.” Službena parola glasi, “Ni euro, niti drahma;  ako smo u kapitalizmu onda nije važno da li smo za EU ili nismo.”  Kažu za one koji traže raskid sa eurom utoliko opasniji neprijatelji, jer je to samo odvraćanje pažnje od pravih ciljeva klasne borbe, i tako dalje.

Ni euro niti drahma, nego rublja i međunarodni socijalizam!

No, rublju možete zasad izvaditi iz te jednadžbe, ali da, tu je na djelu nekakva mitska moć radništva. To se odmah pretvara u demarkacionu liniju između reformista i revolucionara i na taj  način u potpunosti podcjenjuje (a) ravnotežu snaga unutar Grčkog društva, i položaj pravog iskazivanja radikalne ljevice, i (b) stvara zbrku strateškog cilja s prijelaznim ciljevima i zahtjevima.

I ova ultimativnost koja stavlja ovo pitanje ispred kao preduvjet za bilo kakav radikalan ili opći ili zajednički politički pristup, odlučno je odbačen u sadašnjoj konjunkturi. Brzo će doći test realnosti a onda ćemo znati da li je moguć raskid s programom štednje i ostanak u eurozoni. Sve do sada nam sugeirira da to nije moguće.

To je ona vrsta ucjenjivačke poruke kojoj su u nedavnoj prošlosti bile izložene Irska i Cipar, kao i u sadašnjem pristupu evropskih vlada koje sada kažu, “Okej, možda se Grexit može izbjeći pod uvjetom da ostanete unutar sadašnjeg okvira. Možda ipak niste tako opasni i prijeteći kao što izgledate pa se samo takvima pravite, stoga ćete vrlo brzo slijediti put drugih ljevičarskih vlada kojim su nedavno i oni išli, i to razne evropske zemlje, počev od Francuske.”

Zato mislim da će Lijeva platforma biti opravdana onime što dolazi i što stoji ispred nas, ali ispravan način pristupanja tom problemu  nije pozivanje na euro kao preduvjet ali isto tako trebamo odlučno odbaciti ideju da trebamo prihvatiti žrtve ili koncesije da bismo ostali u eurozoni.

Ali zar to u neku ruku ne svodi razliku između većine i Lijeve platforme samo na ovo pitanje krivog izbora? Rascjep kao da nije naročito važan, i dobrim dijelom se sveo na javne izjave koje su djelomično tek performativne: blef, izrazi neumoljivosti, Merkelica i društvo su bleferi. Ne čini se osobito sadržajno.

Ja ipak mislim da je daleko sadržajnije nego što vi sugerirate. Na papiru možete imati tekst koji reflektira tu vrstu kompromisa kako „nećemo pristati biti žrtva zbog eura“, „sve opcije su na stolu, ali naš izbor nije izlazak iz eurozone kao takve,“ a to je zaista tip formulacija na koji nailazite u svim ključnim stranačkim dokumentima. Međutim takav kompromis je vrlo nestabilan, i ono što se dogodilo je na kraju to i otkrilo.

Dakle postoji stav, s jedne strane, da „mi treba da se držimo eura,“ a s druge strane „trebamo biti spremni na svakakve inicijative i ciljeve“.  Konktretni ishod je da je Syria nespremna. Nema nikakav plan B. Nije bilo nikakve političke pripreme stranke, grčkog društva, niti naroda. A ta se činjenica još uvijek koristi da se ucjenjuje grčko stanovništvo i besumnje  će se koristiti i u buduće za ucjenjivanje vlade koju će Syriza voditi.

Samo da budem jasan: govorimo li o izlazu, ili vjerojatnom izlazu, iz eurozone, a ne iz Evropske Unije? Nitko u Sirizi ne predlaže izlazak iz EU-a.

To nije sasvim točno. U najmanju ruku, Lijeva Struja je neprijateljski usmjerena protiv EU kao takve.

Ipak se može zamisliti ostanak Grčke u EU iako je izvan eurozone, zar ne?

Pa, da, ali to također onda postavlja cijeli problem oko evropskih ugovora kao takvih i do koje mjere su kompatibilni sa slijedom bilo kojeg alternativnog puta. Iz te perspektive mogli bismo reći da je, barem na papiru, stav Lijeve Fronte u Francuskoj u odnosu na neposluh prema evropskim ugovorima ovdje relevantan. Osim toga, što smo se osvjedočili na nedavnim izborima, iako se taj stav našao u programu i na papiru, nikada mu nije data javna podrška, niti se razrađivao ni branio.

Stanje rasprave je daleko više uznapredovalo u Grčkoj jer teme su postale stvarni udjeli u raspravi koja je zahvatila šire društvo a ne samo vrlo uski krug intelektualaca ili aktivista. Smatram da se iz toga mogu izvući dragocjene pouke za širu evropsku ljevicu.

Kako se NATO odnosi na ovo?

Mislim da je protivljenje NATO-u velikim dijelom genetski kod u grčkoj radikalnoj ljevici. Međutim, od početka krize, opozicija vladavini trojke istisnulo je sve ostalo. Čak imamo slučaj da su Sjedinjene Države sa Obamom percipirane od strane mnogih, čak i na ljevici, kao benevoletniji nego Merkelova Njemačka.

Mislim da u Syrizi postoji sektor koji vjerojatno vidi SAD kao protutežu EU-a kojom dominira Merkel. Ja s tim nisam suglasan, i smatram da će se platiti vrlo visoka cijena za takav tip opcije. Ludi koji tako govore u Grčkoj su skloni davanju podrške liniji vanjske politike Grčke države i političkim elitama, naime sklapanju saveza sa Izraelom i pokušaj da se Izrael iskoristi kao adut u odnosu na Tursku, čime bi preokrenuli tradicionalnu osovinu ili savez između Grčke i arapskog svijeta ili makar dijela arapskog svijeta.

Sa svim ovim se ne slažem u osnovi, ali se mora priznati da ova percepcija još postoji u vidu glavne kontradikcije unutar Evrope a u njoj  je Njemačka na neki način postala zamjenica za pitanje američkog imperijalizma.

Dakle izlaz iz NATO-a nije dio programa?

To je također točka u internoj raspravi unutar Syrize. Lijeva Platforma je zdušno za unilateralni  izlazak iz NATO-a ali formulacije koje su dominantne unutar radikalne ljevice traže „raspuštanje NATO-a.“ To je ista priča kao i sa dugom. Mi ćemo pregovarati o dugovanju, ali što će se dogoditi kad se druga strana ne složi sa vašim predlogom? Što znači „raspustiti NATO?” Ja zaista ne znam.

Međutim, slažem se da ovo nije prioritetno prvo pitanje za Grčku vladu. Ne možete otvoriti sve frontove istovremeno. A glavni front koji sada treba otvoriti svakako je trojka i snage koje upravljaju Evropskom Unijom.

A što se tiče duga, ispravite me ako griješim, ali imam utisak da Lijeva Platforma, barem prema najnovijem tekstu u kojem Heiner Flassbeck i Lapavitsas govore o otkazivanju jednog dijela duga ali kao da podcjenjuju građanski aspekt revizije duga, kakav je bio vrlo popularan oko Attac-a i Ekvadorskog procesa, kao participativni proces u kojem će populacija imati uvid u knjige državnog računovodstva i pregled nad korupcijom i nepoštenom raspodjelom i  u sređivanju stanja kontrole u državnim financijama.

Čini mi se da to nije osobito u središtu pozornosti. Ne gleda se na to kao na neki naročito masovan politički proces.  Da li je to točno?

Tu postoje mnoga pitanja. Revizija duga je jedan od zahtijeva kojeg je kongres Syrize odobrio i kao takav je naveden u završnom dokumentu. Ali to je jedna od onih odluka koju je većina u međuvremenu stišala.

Jedna stvar koja još više zabrinjava je to da je došlo, iako je pokrenuta kampanja oko ovog pitanja tijekom prve dvije godine krize, do ozbiljnog pada u ovoj vrsti zahtijeva, i kao da se ne radi o vrlo istaknutom problemu u javnoj raspravi.

U svojim tekstovima Lapavitsas stavlja veliki naglasak na ovaj problem. Kad se radi o koautorskim tekstovima sa Flassbeckom, on mora da slijedi jednu konsenzualniju liniju, pa se određene teme stavljaju ustranu, a među njima je i ova. To je jedno od pitanja koje, na vrlo pozitivan način, može i treba da snosi jedna mjerodavna međunarodna kampanja jer bi to moglo da bude glavna tema oko koje će se veliki raspon snaga moći mobilizirati.

Ali ne može biti nikakvog ozbiljnog razgovora o dugu dokle god ne odgovoriti na pitanje: “Što ćete uraditi ako druga strana kaže ‘ne?’” Mnoge rasprave još od 2012. imaju tendenciju da zamagljuju ovo pitanje pretpostavljajući da su koncesije s druge strane nekako neizbježne. To naprosto nije slučaj.

Zamislimo da smo već u srpnju 2015., i da je Syriza osvojila opće izbore, da je pozicija Lijeve Platforme potvrđena, da je došlo do Grexit-a iz eurozone, do memorandumskih otkazivanja, do barem parcijalne nacionalizacije bankarskog sustava, do kraja privatizacijama, i tako dalje. Na kakvo bi društvo Grčka izgledala u srpnju 2015.? Svi mi znamo da socijalizam samo u jednoj zemlji ne funkcionira. U kojoj bi mjeri jedna lijeva socijaldemokracija u siromašnoj, nazadnoj evropskoj zemlji bez pristupa međunarodnom kreditiranju, isključenu iz eurozone mogla promijeniti stvari? Na kakvo društvo bi to ličilo?

Prije svega, opis situacije koji ste dali, za ljeto godine 2015., bit će početak grčkog neizvršenja plaćanja. S obzirom da je to ovo ljeto u koje se neke velike isplate grčkog duga moraju izvršiti, a u situaciji grčkog neizvršenja plaćanja slijedi izlazak ili isključenje iz eurozone, morat će se suočiti sa cijelim nizom teškoća.

Ali svaki eksperiment u povijesti društvenih transformacija do sada se događao u neprijateljskom međunarodnom okruženju. U ovom slučaju, pojam o vremenu i vremenosti je apsolutno presudan. Politika je u suštini intervencija u određenom momentu i zamjena dominantne vremenosti i izmišljanja jedne nove. Naravno, strateški, socijalizam u jednoj zemlji nije održiv. I društvena transformacija u Evropi dogodit će se samo ako oko toga postoji neko dinamično širenje.

Stoga bi moj odgovor bio sljedeći: Sigurno da će za Grčku biti teško, ali ipak ostvarivo ako postoji jaka razina društvene podrške za ciljeve koje sebi postavi vlada i politika na nivou vlade.

Grčka, sa ljevičarskom vladom koja ide u tom smjeru, izazvat će ogroman val podrške u vrlo krupnim sektorima javnog mnjenja po Evropi, i dat će energiju u nezamislivoj mjeri radikalnoj ljevici u zemljama u kojima postoji potencijal da se ta energija snažno razbukta.

Španjolska je najočitiji kandidat za produžetak grčkog scenarija, ali mislim, iako trenutno ne izgleda tako, da je Francuska također potencijalno slaba karika u EU-u, ukoliko vjetar s juga bude dovoljno jak.

Ali mi imamo iskustvo s društvom koje je poput Grčke, kapitalističke društvene formacije sa privatnom buržoazijom, sa radikalnom reformističkom ili čak revolucionarnom vladom koja takvom zemljom upravlja, i kojoj se isto tako događa da uživa masovnu prednost što se mogla osloniti na rezerve nafte, te koja je imala mogućnost da izvuće neke mjere podrške sa istog kontinenta, od benignih pa čak i pro-Chavez vlada. Situacija u Grčkoj je mnogo gora nego u Bolivarijanskoj revoluciji — manji broj prednosti i manje međunarodne podrške. A ni situacija u Venezueli danas nije naročito sjajna. Stoga koje se rezerve pouzdanja mogu izvući da će Grčka situacija bolje ispasti?

Prije svega u Venezueli, imamo eksperiment  društvene transformacije koja je trajala petnaest godina. Nije postojala tradicija radikalne ljevice u Venezueli, nije bilo tradicije koja se može usporediti sa Grčkom ili sa ostatkom Južne Amerike. Venezuela je viđena kao Dubai ili neki južnoamerički emirat. Samo pročitajte knjigu Izgubljeni koraci, roman pisca Alejo Carpentier, i dobijete osjećaj preobražaja jednog društva u izvanredno kratkom vremenskom razdoblju, kada se jedno nazadno društvo pokrene vrlo brzo na nešto poput Saudijske Arabije ili Emirata.

Politički, socijalno i ekonomski, Grčka je mnogo naprednije kapitalističko društvo od Venezuele: njena socijalna struktura, njena politička tradicija, ustav, konfiguracija društvenih klasa i društvenih snaga mnogo je bliža prosječnoj zapadnoevropskoj zemlji.

Ali sa velikom sitnoburžujskom . . .

Okej, velikom sitnom buržoazijom, ali svakako neusporedivom sa Venezuelom, u kojoj je neformalna privreda predstavljala negdje oko 50 posto stanovnika, naročito nakon neoliberalnih reformi. Povrh toga, rezerve nafte bile su snažno oružje, ali su one također sprečavale svaku transformaciju ekonomske strukture Venezuele. Dakle, neka vrsta dvosjeklog mača.

Stoga je moje viđenje Grčke, (a) kad bismo imali period od petnaest godina u  kojem nebi ni bilo kvalitativnih uspjeha osim društvene transformacije, bilo bi sjajno; (b) Grčka je naravno periferija, ali je ona unutarnja periferija centra, što znači da je destabilizirajući potencijal grčkog eksperimenta možda veći za kapitalistički sustav nego Venezuela; (c) akumulirano političko iskustvo socijalnih i političkih snaga u Grčkoj — a ja ne želim umanjiti ogromnu važnost onoga što se dogodilo u Venezueli — jednostavno je neusporedivo.

Grčka ima vrlo bogatu tradiciju socijalne borbe. Ono što razlikuje solidarnost sa Grčkom od ranijih formi solidarnosti je što to sada nije izražavanje solidarnosti sa zemljama koje su geografski vrlo daleko i značajno se razlikuju u pojmovima socijalne strukture i razini razvoja.

Grčka jeste periferija, ako hoćete, ali ona je periferija Evrope. Politički procesi koje se događaju u Grčkoj imaju ekspanzivno svojstvo, koje je daleko superiornije i neposrednije u ovom dijelu svijeta nego u Južnoj Americi, jer je Grčka kriza dio veće krize evropskog kapitalizma. A Evropa, unatoč svojoj trenutnoj poziciji — koja se veoma razlikuje od pozicije koju je imala u prošlosti — je još uvijek jedan od glavnih centara svjetskog kapitalističkog sistema.

Što je sa internom opozicijom? Koliko je vjerojatan čileanski tip scenarija ako pritisak iz EU-a bude nedovoljan?

Čitao sam puno o Čileu, u zadnje vrijeme, među ostalim stvarima i veličanstvenu knjigu koju je napisao Franck Gaudichaud o radničkim borbama i socijalnom pokretu za vrijeme perioda Unidad Popular.

Velika razlika između Grčke i Čilea je ta što je u Čileu bio jasan radnički pokret koji je bio u usponu kao i jake socijalističke i komunističke stranke koje su bile duboko ukorijenjene u narodnim masama. Mi nemamo ovakvu vrstu socijalnih i političkih subjekata u Grčkoj, a Syriza svakako nije masovna stranka sa vezama sa radničkom klasom i ruralnim masama usporedivim sa onim partijama u Unidad Popular i krajnjoj ljevici Čilea u ono vrijeme.

S druge strane, protivnici su jednako divlji kao što su uvijek i bili. Stoga, ekonomska sabotaža je jedna od opcija, zadaviti ljevičarsku vladu u Grčkoj . Druga mogućnost naravno je strategija stvaranja tenzije. To se mora ozbiljno shvatiti.

Danas glavna opasnost ne dolazi od armije. Nedavni događaji pokazuju da zasad nema mreža unutar vojske koje bi se mogle mobilizirati u kratkom roku na neku vrstu puča. Za razliku od vojske, postoje vrlo značajne mreže tog tipa u policiji, u sektorima sudstva, i u onima koji bismo mogli nazvati državama u državi.

I naravno, znate, to nam je otkrila Zlatna zora. Ne smijemo zaboraviti da kad je vodstvo Zlatne zore uhićeno, dvije glavne grupe grčke policije i jedna osoba iz grčke obavještajne službe su uhićene zbog njihovih veza sa tom organizacijom.

Zato mislim da će ona biti glavna prijetnja Syrizi. Ona i mediji. Jasno je da su mediji u Grčkoj ekvivalenat medija u Venezueli. Vrsta retorike koju oni koriste — njihova izvanredna agresivnost prema Syrizi — verbalno i simbolično nasilje koje razvijaju je priprema terena za nešto još nasilnije i konkretnije.

Možete li nešto reći o nekoj mogućoj negativnoj dijalektici između s jedne strane tih sila države i anarhista ili autonomista ili tih ultra-lijevih elemenata — ideja da je otpor od strane izvan-parlamentarnih snaga, ranjivost prema agents provocateurs i tako dalje, može biti iskorišćena kao opravdanje da se poveća pritisak i moć policije a onda da se izazovu one vrste događanja na kojima se može kapitalizirati?

Naravno da se to ne može isključiti, stoga je ovo tipična vrsta netransparentnog scenarija; međutim, ono što bi ja rekao jest da je milieu anarhizma u Grčkom društvu danas vrlo aktualan. On učinkovito reprezentira određeni socijalni sloj, uglavnom među mladima. Dakako, to je konstelacija vrlo različitih stvari, a mnogi od njih su u začetku pa je teško govoriti o strujama, trendovima  i tako dalje.

Međutim, značajan dio tog miljea je sasvim pozitivan prema Syrizi. Syriza je zauzela vrlo dobar stav protiv državne autoritarnosti, i često je ustajala u obranu anarhista i ljudi koji su uhićivani. Branili su prava ljudi koji su dovedeni pred sud nakon sukoba sa policijom, i tako dalje.

Postoji jedna specifična struktura, koja je bliska stranci, a to je Mreža za socijalna i politička prava, koja je vrlo aktivna u zaštiti ljudi koji su izloženi policijskom progonu, uključujući i ljude iz naoružane borbene grupe 17. Novembar ili anarhiste umiješane u slučajevima tipa urbana-gerila. Mnogi ljudi iz stranke su se pojavljivali i još uvijek se pojavljuju ispred sudova da svjedoče u korist optuženih osoba.

To dakle znači da makar politički najsvjeniji (ali sasvim značajni) sektori anarhističkog miljea imaju pozitivan stav prema Syrizi. Ono što se dogodilo oko Nikosa Romanosa je isto tako vrlo znakovito. Syriza je imala vrlo jasan, vrlo pozitivan stav — sam Tsipras je odrešito intervenirao da se štrajk gladi pozitivno okonča. Ovakvi sukobi moraju se dobiti na pravom političkom nivou, i zato je potrebno iznalaziti teren na kojem se možemo politički dovesti u vezu da bi bili dio tog miljea. Dakle tu vrstu sukoba valja osvajati na odgovarajućem političkom nivou.

Mislim da su sva imena koja smo do sada spominjali bili muškarci. Kakva je rodna politika unutar Syrize?

Kao politička kultura, Syriza je politička struja koja je najmanje macho po grčkim standardima. Ona zauzima politički prostor koji ima najviše poveznica sa feminizmom i LGBT pokretima, a redovito je stigmatizirana da je to stranka homoseksualaca i koja brani manjine.

Stranka ima nekoliko vrlo snažnih ženskih likova, od kojih je vjerojatno najprominentnija Zoe Konstantopoulou, vrlo ugledna odvjetnica za koju mislim da će igrati ulogu u pravosuđu  budućih vlada, a koja je napadana na veoma seksistički način od strane desnice. Vrlo je karizmatična.

Tu je isto tako i Nadia Valavani, još jedan povijesni lik iz borbe protiv diktature, u ono vrijeme članica Komunističke omladine, koja je danas vrlo aktivna na razini vanjske politike. Ili Rena Dourou, koja je izabrana za prefekta regije Attica. Parlamentarna grupa Syrize je grupa sa daleko najboljom rodnom ravnotežom u grčkom parlamentu, a mislim da će se to nastaviti i u novom parlamentu.

Međutim, i nadalje postoji veliki rodni jaz, i tu je potrebno još puno napraviti. U Syrizi postoji kvota za politička tijela. Imamo kvotu od 35 ili 40 posto za centralni komitet. Mislim da na nivou kandidata na izborima također postoji vrlo snažan angažman da se poduzme nešto na približavanju spolnog pariteta. Dakle ovo je stalna preokupacija na svim razinama.

Sada postoji jaz između ovog i onog što dobijete u pojmovima ljudi koji se stvarno izaberu, ali ja zapravo hoću da naglasim činjenicu da u pojmovima političke kulture, Syriza — po pitanjima  poput rodnosti, manjinskim pitanjima, LGBT pravima — kulturološki predstavlja nešto distinktivno,  nešto što je u suprotnosti sa ostatkom u grčkoj politici.

Što se tiče međunarodne solidarnosti: mnogo će zavisiti u kojoj mjeri će Syriza moći doseći povrh glavnih (mainstream) kanala. Koje bi forme to konkretno mogle biti, s obzirom da radikalne lijeve snage trenutno nemaju državnu moć nigdje u Evropi? I što se, povrh gradnje klasne borbe — i povrh Evrope, u SAD-u, gdje je uporište Jacobin-a  — još može učiniti u smislu solidarnosti?

Ovdje je potrebno osvrnuti se na tri stvari. Prva je da nam je potrebna solidarnost pokreta.  U hipotezi o vladi Syrize nakon 25. siječnja, potreban je jedan široki pokret solidarnosti da bismo razbili izoliranje Syrize i što više spriječili evropske vlade da je ucjenjuju. Treba nam podrška za vrlo konkretna pitanja duga, prekida sa mjerom štednje, i tako dalje. Dakle to je jedna dimenzija.

Dakle nešto poput Bourdieu-ove Evropske skupštine društvenih pokreta?

Na to ću doći. Druga razina je ta da postoji presudna potreba da se prekine politička izolacija kao takva, pa bi za Grčku najbolja solidarnost bila da ostvari politički uspjeh u vlastitoj zemlji i da promijeni  ravnotežu snaga. Postoji naravno puno, vjerojatno previše očekivanja sa Grčkom po ovom pitanju, ali bez tog suviška ne može se mobilizirati i ne može se osvojiti ljudska mašta.

Stoga, to je jedna od potrebnih dimenzija da se pokrenu  pravi politički uspjesi. Podemosov uspon je najbolja moguća vijest za Syrizu. Puka činjenica da se politički pejsaž u Španjolskoj vrlo brzo mijenja, te se otvara u nešto dosta usporedivo sa Grčkom u relativnom kratkom vremenu, za nas je dašak svježeg vjetra.

Treća stvar, složio bi se s vama, jeste da su nam potrebna nova politička pomagala na međunarodnoj razini. Na raspolaganju imamo stranku Evropska Ljevica, imamo kampanje ili krovne konstrukcije kao što su Alter Summit (Drugi vrh), imamo ostatke društvenih foruma. Sve je to naravno bolje nego ništa, ali još uvijek vrlo nedovoljno, daleko ispod onog što je sadašnja.

Ono što trebamo je neka vrsta nove internacionale, nešto mnogo solidnije u pojmovima međunarodne mreže. Bez da budem megaloman, ili helenocentrik, mislim da bi sa vladom Syrize Atena mogla postati centar za političke procese na evropskom i na međunarodnom nivou. Ono što je u slučaju vlade Syrize bilo bi sazivanje jednog glavnog političkog skupa u Ateni — ne samo za pružanje potpore Syrizi već da se ozbiljno diskutira i ode dalje od onoga što sada imamo u smislu političkih pomagala, što nije puno.

Da izgradimo Syrizu kao međunarodnu stranku? Jer u ovom času izgleda da njenim međunarodnim filijalama uglavnom upravljaju Grci dijaspore u drugim zemljama. 

Ali ja ne vidim Syrizu kao model koji odgovara svima. Doduše ona ima filijale u inozemstvu jer su Grci raspršeni narod, pa tako te strukture mogu tu i tamo igrati neku ulogu, ali ono što je u suštini potrebno je da se poveže sa fragmentiranim snagama radikalne ljevice u svakoj zemlji i ostvariti progres na strateškim i programskim pitanjima.

Zadnje pitanje je više teoretsko. Živimo u neobičnom razdoblju u kojem mnoge od ideja i teorija radikalnih teoretičara, koje smo godinama čitali i o kojima smo raspravljali — a to su uglavnom bile apstraktne debate, u knjigama i časopisima — sada postaju žive sile.  Imali smo razdoblje kad su ideje Negrija i Hollowaya postale žive sile (alter-globalizacijski trenutak), i možemo donositi prosudbe u kojoj su mjeri uspjele ili propale. Sada proživljavamo razdoblje u kojem imamo dvije glavne političke sile u južnoj Evropi, za koje mislim da obje mogu grubo, ali točno, recimo korespondirati sa nekom vrstom posebnog modela: sa modelom Laclau u Španjolskoj i sa modelom Poulantzas u Grčkoj.   Prije svega, da li se slažete, i što možemo reći o jednoj takvoj vrsti situacije? I drugo, što biste rekli o jednoj Poulantzasiskoj i jednoj  Laclauzijskoj političkoj formaciji? I postoji li neki treći termin?

Prije svega, slažem se — definitivno je tako. Na jednom osobnijem nivou, ono što mogu reći jeste da, tijekom zadnjih četiri godine, ponovno iščitavam ono što je od samog početka bio temelj moje političke kulture, a to su Gramsci i Poulantzas.

Puno sam čitao Gramscija da bi razumio specifičnosti krize u Grčkoj, kao i način na koji se ekonomska kriza razvila u potpunu političku ili „organsku“ krizu, da upotrebim Gramsciev termin, kao i ulogu jedne ispravne političke razine da se intervenira u ono što se u početku činilo kao vrlo otvoreno, ali isto tako i vrlo kaotično. Također je bilo korisno razmisliti o razlici između grčke situacije  i vrste onog Gramscijevskog tipa pristupa „rat  položaja“.

S jedne strane, vidimo potvrdu  opcije Gramsci-Poulantzi, prigrabiti moć posredstvom izbora, ali u kombinciji sa društvenim mobilizacijama kao i raskid sa pojmom dvojine moći kao pobunjenički napad na državu izvana — državu se mora prigrabiti iznutra i izvana, odozgo kao i odozdo.

Ali s druge strane, ono što je nedostatno iz „rata položaja“ je to što nemamo jake položaje u gramšijevskom smislu, jake i stabilizirane organizacije podređenih klasa iz kojih se možemo boriti u situacijama dugotrajnih sukoba. Sindikalni pokret u Grčkoj vrlo je slab i kriza ga je narušila; i  same stranke Ljevice, uključujući Syrizu, ne mogu se usporediti sa masovnim formacijama radničkog pokreta prošlog stoljeća. Prema tome mi nemamo te snažno organizirane blokove iz kojih se nekako može napredovati i izgraditi protu-hegemonija.

Ali situacija je mnogo mobilnija na fronti socijalnog sučeljavanja. Imali smo žestoke eksplozije,  na rubu ustaničkog tipa sraza, osobito između lipnja i listopada 2011. Ali oni koji su se nadali nekoj vrsti grčke Tahrir-tip situacije vrlo brzo su uvidjeli da se stvari neće dogoditi na taj način. Politička a također i izborna razina su još uvijek strateški značajne. Zbog toga je Syrizino protivljenje protiv mjera štednje zapravo osvojilo raspoloženje naroda.

Ali isto tako puno čitam i Poulantzasa, osobito kasnog Poulantzasa, ne samo po pitanju strategija za “demokratski put u socijalizam,”  već i da bi konkretno shvatio rizike kojima se Syrizina evolucija izlaže kao stranačka forma i još više potrebu da izbjegne „državotvornost“ Syrize. Rizik od tog tipa strategije jeste, prije nego se preuzme vlast, ili odmah nakon preuzimanja, da ne budete već apsorbirani od države. A naravno, znamo da država nije neutralna, da ona reproducira kapitalističke odnose moći, i tako dalje.

Dakle puno toga sam čitao da bi strateški sagledao situaciju. Isto tako sam kombinirao ova čitanja sa tekstovima Daniela Bensaida o potrebi da se strateško razmišljanje preorijentira na Ljevicu.

Sada pitanje koje vi postavljate je doista relevantno, jer zaista izgleda da je Španjolska situacija sasvim slična Grčkoj. Da navedem Bensaïda, španjolci su uvidjeli da indignadosi  nisu samodostatan prijedlog, te da je bila „socijalna iluzija“ pomišljati da možete promijeniti situaciju samo putem indignados pokreta. S druge strane, Podemos je zaista sui generis: vrlo samosvjesno išao na populistički pristup i linijom Laclaua.

Moja percepcija toga je da unatoč tome što kronološki razvoj Laclaua proizlazi nakon Poulantzasa — oni su nastali u vrijeme kad su se same vrste postavljenih pitanja činile kao da su se udaljlile od pitanja tranzicije u socijalizam i preuzimanja državne moći, pitanje koje Poulantzas postavlja. U postupku, mislim da je Poulantzas ispred Laclaua.

Što time hoću reći, vrlo jednostavno, jeste da problemi sa kojima će se Podemos suočiti kao stranka tek sada počinju. Kao organizacija, kao vrsta intervencije i strategije, na političkom nivou, na nivou programa stranke, odnosu prema državi, prema međunarodnim realnostima, prema svemu: oni su tek na startu. Prema tome, na neki način, ona ozbiljna rabota — ona neugodna rabota — tek im predstoji.

Moja je percepcija da će biti potrebno da idu dalje od Laclaua da se suoče sa tim zadacima. Kao i da budu manje optimistični, ako Syriza ne uspije i pokaže se da ne može podnijeti pritisak, nisam baš optimističan oko izgleda da će jedna slabije strukturirana stranka (kao Podemos) moći odoljeti sličnoj vrsti pritiska.

PREVOD Slobodan Drenovac

Izvor JACOBIN

——

Sebastian Budgen je urednik izdavačke kuće Verso Books i član urednistva Historijskog materijalizma.

Stathis Kouvelakis predaje političku teoriju na King’s College London i član je centralnog komiteta Syrize.

PODELITE