Jill Stein se 2012. godine nekako izvukla od izloženosti istom onom bijesu liberalaca kakvom je bio izložen Ralph Nader u 2000. i 2004. Ako ništa drugo, bio je to znak malaksalosti Zelene stranke i naznaka u kojoj mjeri se Demokrati osjećaju komotni u svom monopolu nad glasačima lijevo-od-centra iz Obamine ere. Ove godine stvari stoje drugačije. Uz socijaldemokratsku platformu Berniea Sandersa koja je uzbudila mladu bazu predizbornih glasača Demokrata, čini se da se u američkoj politici javlja jedna stvarna snaga lijevo od liberalizma. Sanders, uz veći dio svojih pristaša, iskazao je podršku za Hillary Clinton, ali mnogi planiraju ne izaći na izbore u novembru ili pak nastoje izraziti svoje nezadovoljstvo davanjem podrške kandidatkinji Jill Stein. Reagiranje liberala nije sasvim iznenađujuće: napuhavati slabe šanse Donalda Trumpa za predsjednika, pretjerano se usredotočiti na mala žarišta „Bernie ili propast,” te lansirati kampanju ismijevanja i odbacivanja protiv Stein. Ipak, ostaje da se vidi što glas za Zelenu stranku stvarno znači i na koji će se način to prevesti u jedan održiviji politički angažman nakon izbora. Sastala sam se sa Stein prošlog petka da porazgovaramo o tome što bi uspjeh značio za njenu kampanju i kako će reagirati na neke od kontroverzi koje iz kampanje proistječu.
BHASKAR SUNKARA: Bok Jill, hvala što si pristala na ovaj razgovor sa mnom. Imam aspiracije da postanem sljedeća Oprah, pa bi započeO s pitanjem od osobnog interesa.
JILL STEIN: Mislim da si već postala ljevičarska Oprah.
Što se mene tiče to je već jedna velika pohvala! Onda, kako si? VidjeO sam te nakratko u vrijeme kampanje 2012., ali mi izgleda da ova kampanja okuplja mnogo više energije oko sebe, i pretpostavljam da je tvoj raspored ovog puta mnogo naporniji. Na koji se način ova recepcija može usporediti sa tvojim viđenjem 2012.?
To je ogromna razlika. Osjećaj je kao da je 2012., naša kampanja bila malo ispred krivine, a sada nas je sa osvetom ta krivina upravo sada sustigla.
Postoji jedan glasački revolt koji se odvija na isti način kao i revolt protiv namještene, korporativne kapitalističke ekonomije i devastacije koja se nanosi radnom narodu, studentima, imigrantima, obojenim zajednicama, a koja je došla do prijelomne točke tako da su ljudi ne samo spremni slušati alternativu, nego su spremni da se mobiliziraju i da porade na stvaranju jedne realne strukturalne promjene.
Tempo zbivanja je naprosto nevjerojatan. Doslovno, takav je čini mi se kao da svi mi koji na tome radimo dvadeset sati na dan. Razina nadzora i otpora koja se događa je apsolutno bez presedana. Upravo su sada izvukli noževe protiv nas.
Spomenula si taj glasački revolt unutar jedne šire atmosfere. Koliko za to možeš pripisati kampanji Berniea Sandersa? Smatraš li njegovu kampanju uspješnom, unatoč načina na koji je završila?
Da, definitivno. Po mom mišljenju kampanja je ostvarila nevjerojatan uspjeh jer je mobilizirala pokret koji i dalje nastavlja živjeti iznad i izvan ograničenja politike Berniea Sandersa, koja je, nažalost, još uvijek vezana brakom s Demokratskom strankom.
Za njegove pristaše, bila je to lekcija u realnom vremenu, koja je pokazala da nije moguća jedna revolucionarna kampanja u okviru jedne kontra-revolucionarne stranke.
Ona nije stvorila revoluciju, ali je pripomogla načiniti je vidljivom, a obzirom da je Bernie Sanders imao pristup polugama Demokratske stranke, naročito debatama i medijskom izvještavanju, to je raskrinkalo i postojeći politički otpor. On ga dakako nije stvorio, ali ga je učinio vidljivim.
Kampanja je također bila uspješna utoliko što je demonstrirala kontradikcije u Demokratskoj stranci — ali se do cilja ne može doći. Možeš se uspinjati po planini, ali do Obećane zemlje nećeš doći, jer je stranka izvršila protunapad na Berniea.
Od početka je u sustav ugrađena predrasuda protiv najširih slojeva (baze) —to su superdelegati,“super utorci,” predrasude medija.
To je sve posloženo izdajom koja se odigrala iza kulisa ali se otkrila, kao što su email curenja ukazala na dosluh između Nacionalnog odbora demokrata (Democratic National Committee) i Hillary-ine kampanje, kao i sa korporativnim medijima.
Nije to bila neka rekla-kazala. Oni su stvarno činili svašta da zatruju vodu protiv Berniea, kao što je bila gomilanje anonimnih članaka protiv njega.
Smatraš li da je Sandersova kampanja mogla postići istu razinu uspješnosti i profilacije da je bila nezavisna?
Apsolutno ne. Na svoj način ovo je bila savršena oluja — i to ne samo zato što je Bernie započeo svoju kampanju u Demokratskoj stranci da bi onda Demokratska stranka uništila njegovu kampanju.
Nije samo stvar u kampanji, nego se moglo vidjeti na koji način su na konvenciji DNC-a Berniejeve pristaše ušutkane.
Isključivani su sa nekih sastanaka. Glasnogovornicima poput Nine Turner nije dozvoljen nastup sa bine. Bernie je potisnut da nastupi u ponedjeljak uvečer, umjesto u srijedu, rezerviranu za nastup uglednih high profile osoba.
Hillary je postavila Tima Kainea, koji je pro-bankarski centrist u onolikoj mjeri koliko je i svaki centristički pristalica. Sada je Hillary također izabrala Kena Salazara, jednog među mnogim Dartha Vadersima u Demokratskoj stranci — najLobist među lobistima, koji je vrlo tijesnim odnosima sa industrijom fosilnih goriva.
Činjenica da je postavljen za upravljanje tranzicijskim timom u isto vrijeme dok Hillary sada organizirano apelira na Republikance vidljivo je i vrlo strukturalnopomicanje udesno —dakle, to nam zaista pojašnjava što se ovdje zbiva.
Očito je da te mainstream štampa i mediji nastoje potisnuti,posebice liberalni mediji. Samo se anegdotski izražavam, primijetila sam kombinaciju otkazivanja ili zamračenja kod MSNBC, dok si dobila barem malu količinu emitiranja na CNN-u i to je sitnica. Pretpostavljam da je kod liberala veliki dio tog potiskivanja zbog njihovog straha da ćeš možda odigrati ulogu kvaritelja.
Ta vrsta straha pojavila se 2000., a zatim ponovo u 2004. Što bi ti rekla nekom Demokratu koji je bio za Berniea Sandersa, iz jedne od kolebljivih swing state-ova,a koji voli tvoju politiku i možda je voljan ostati u kontaktu sa Zelenom strankom i nakon novembra, međutim planira glasati za Hillary Clinton u novembru?
Donald Trump ne stoji sam. On je dio jednog ekstremnog desničarskog pokreta koji sada dobiva na priljepčivosti diljem svijeta.
To se ne događa slučajno. To je rezultat neoliberalne politike — globalizacije, financijalizacije, trgovačkih sporazuma koji opunomoćuju neodgovorne, agresivne multinacionalne korporacije a radni narod se baca pod kotače autobusa.
To je politika Clintonovaca i centrističke Demokratske stranke. Hillary Clinton, kao i Bill, zauzimala se za Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (NAFTA). Sada Clintonovci podržavaju i sporazum o Transpacifičkom partnerstvu.
Ne vjerujte Hillarynoj prevrtljivosti o tome s obzirom na njezin sastanak sa Kenom Salazarom — jer oni već godinama promoviraju trgovačke sporazume koji omogućavaju ovakvu globalizaciju i financijalizaciju naše ekonomije.
Hillary je oduvijek bila u braku sa bankama. Primala je enormne iznose financiranja osobno, za svoje kampanje kao i za njene super Komitete za političku akciju (PAC) od bankarske industrije. Pružila je podršku volstritskim deregulacijama koje su dovele do financijskog sloma i ekonomske mizerije na temelju koje se uspinju demagozi poput Donalda Trumpa.
Jednostavno razumijevajući historiju, čemu su tvoji čitatelji skloni, podsjetila bi ih da je jedina solucija protiv desničarskog ekstremizma jedna ujedinjena ljevica koja istinski podržava radikalno progresivnu politiku — a to neće doći od Clintonaša ili od neoliberalne Demokratske stranke, tako da mi stvarno trebamo graditi našu podršku.
Podrška Garya Johnsona među Bernijevim pobornicima, pogotovo među mladima, bila je iznenađujuća. CNN ima anketu koja kaže da se samo oko 69 posto Sandersovih pristalica namjeravaju vratiti Clintonu, dakle vjerojatno mnogo manje nego što su očekivali da će se odlučiti — 13 posto za tebe, 10 posto za Johnsona, a onda 3 posto kažu da će dati podršku Trumpu.
Da li te iznenađuje ovakav odaziv koju je kampanja Liberala imala u okviru ove progresivne demografije?
Mislim da su te brojke i ankete bazirane na temelju biračkih dezinformacija i nedostatku informacija o nama.
Većina birača, bez obzira jesu li u Sandersovoj kampanji ili općenitije, ne zna za nas kao opciju. Bilo je mnogo više publiciteta oko Garya Johnsona. On ima mnogo više sredstava zato što uzima korporacijski novac pa su mediji zadovoljni što ga promoviraju.
Oni nisu nimalo zadovoljni promovirati nas, jer smo mi istinska prijetnja, što Johnson nije. On je nešto malo više od istog.
Naravno, neki su ljudi malo informiraniji o njemu od drugih. Primjerice, ako pogledate što se događalo na konvenciji DNC, gdje su se nalazili super-informirani članovi iz Sandersova tabora, moglo se vidjeti da su znali koji su im izbori. Nisu se čuli skandiranja “Gary, a ne Hillary.” Skandiranja su bila “Jill, a ne Hill.”
Postoji veliki entuzijazam za našu kampanju. Kad birači budu imali prilike stvarno shvatiti koje su im mogućnosti biranja — kad se bude moglo uključivati u njihove debate — doći će do dramatičnih promjena u tim brojkama.
Hoćeš li se suprotstaviti Johnsonu? Hoćeš li u osnovi reći, “Mi ćemo se uhvatiti u koštac sa dva krupna kandidata i iznijeti naš pozitivni program i ignorirati ćemo Johnsona,” ili ćeš također preuzeti reći zašto je Libertarianska partija naizgled pristojan izbor u odnosu na nekoliko problema ali u cjelini ona je u suštini — Partija “Pusti me na miru”, “Ostavi me uživati u mojim privilegijama“. U nastavku kampanje, hoćeš li eksplicitnije obrazložiti ovu kritiku?
Da, apsolutno. Debatirali smo sa Garyem 2012., u nezavisnim debatama, i Gary ne voli da se pojavljuje sa našom kampanjom jer smo ga pobijedili ispred njegove vlastite izborne jedinice u debatama trećih stranaka.
Ustvari, u debatama koje su organizirali Libertarijanci sa svim nezavisnim kandidatima, a našu kampanju je pretežno libetarijanska publika izglasala pobjednikom.
Da li bi kolaborirala sa Libertarijanskom strankom da se odnosi samo na nastupanja u debatama i pristupačnost medijima?
Samo ukoliko se odnosi na dva sudska slučaja za koja smo podnijeli tužbe. To bi više bila međustranačka suradnja.
Pravni timovi i takve stvari — a ne kampanje.
Točno.
Jedna stvar za koju mislim da je zbilja bila neiskrena, čak i prema mjerilima napada kakvima ćeš vjerojatno i dalje biti izložena u novembru, odnosi se na napad liberala na pitanje cijepljenja.
Oh?
Vidjeo sam naslovnice. I pomislio, “Ovo mi ne zvuči poznato, ovo mi nema prizvuk Steinova stava.”
Da, naravno.
Ali istina je da postoje struje, kako unutar Zelene stranke, ali i šire, unutar cijelog američkog društva koje su — u najmanju ruku — skeptične u pogledu cijepljenja. Što bi ti njima, i kao liječnik i kao političar, poručila?
Napisala sam cijelu jednu knjigu o toksičnim opasnostima za razvoj djece. Naslovljena je Putem nepopravljive štete: Otrovne prijetnje dječjem razvoju, koju sam napisala zajedno sa drugim zdravstvenim stručnjacima za organizaciju Liječnici za društvenu odgovornost. Objavila ju je ta organizacija, koliko se sjećam, 2000. godine. Dostupna je besplatno na webu kao istraživački rad od javnog interesa — ustvari kao organizacijsko sredstvo, fakat, kao pomagalo zajednicama da se zaštite od istinski otrovnih prijetnji dječjem razvoju. Nismo čak ni navodili popis vakcina kao problem. Takva je realnost, jer još nema solidnog dokaza koji ukazuje na cjepiva.
S druge strane postoji mnoštvo čvrstih dokaza koji ukazuju na toksičnu izloženost kod materija — poput pesticida i poliklorirani bifenili (PCB-i) i olovo i živa. U osnovi, stvari sa kojima se bacaju protiv mene kao neznanstvene su puke razgovorne teme u industriji koje viđam već desetljećima. To je način na koji oni napadaju ljude koji su za njih prijetnja.
Zbilja sam polaskana činjenicom da me smatraju tako velikom prijetnjom i da vode tako smiješnu jurišnu kampanju koja je zaista bez nogu.
Da nešto više o tome kažem, ovdje su u pitanju dva problema.
Jedno je, da li su ili nisu, vakcine prijetnje. One nisu, ni po kojim dokazima sa kojima raspolažemo.
Uprava za hranu i lijekove (FDA), s druge strane , savršeno je podložna utjecaju korupcije, a postoje slučajevi vrlo slabe regulacije od strane FDA-a. To bez daljnjega potiče nepovjerenje javnosti.
Zapravo, ono što želimo reći bi se moglo ovako sročiti:“Dakle, način da vratimo povjerenje u cjepiva je da se unese red u FDA-u i našim drugim regulatornim agencijama.” Poznato nam je da je samo u vremenskom okviru od dvije godine, mislim između 2011 i 2013, ako ispravno pamtim datume, takozvana Big Pharma potrošila $700 milijuna na lobiranju. Znamo da se takozvana politika Revolving Door upravo sada luđački vrti.
Jedan od problema s kojim sam se ranije bavila bio je smanjenje izloženosti živi. Taj problem se u jednom trenutku odnosio na vakcine. To je u međuvremenu ispravljeno.
Prisutni su problemi žive u ribljoj opskrbi od koje zavise mnogi ljudi s niskim primanjima i u imigrantskim zajednicama, a naročito u autohtonim zajednicama. To je golem problem a FDA već desetljećima odbija da to regulira i da ljude upozori.
Točno. Oni jesu pro-znanost, ali samo kad se odnosi na sve što oni prodaju u danom trenutku.
Upravo tako.
Druga stvar koja je ovdje stvarno važna je činjenica da su ljudi iskreno uznemireni oko poteškoća u razvoju. Postoje uvjerljivi dokazi iz javnog zdravstva da su ti trendovi u porastu.
Neki govore da ih tek sada prepoznajemo. Težina dokaza nam zapravo sugerira da to nisu samo naša zamišljanja. Toga ima znatno više u našim školama i našim zajednicama i našim obiteljima.
Ljudi zaslužuju imati dobro znanje o tome, a to mi nemamo.
Već decenijama zajednica javnog zdravstva glasno i uporno traži jednu istinski definitivnu i dugoročnu studiju. Studije na koji se pozivaju da navodno treba da uspostave sigurnost vrlo se kratkoročne i vrlo ograničene.
Ne znam da li tvoje znanje o javnom zdravstvu seže natrag do vremena kada je objavljena studija Framingham — bila je to velika studija 1950-im godinama koja je pomogla da se ustanovi što zbilja izaziva epidemiju srčanih oboljenja.
Iziskivala je proučavati na desetaka tisuća ljudi u zajednici Framingham. To se zove ciljana studija. To je zlatna norma da bi se razumjeli trendovi u javnom zdravstvu.
Mora se proučavati cijela zajednica i moraju se proučavati ljudi prije nego što se bolest kod njih razvije. Prati se što oni jedu, koje lijekove uzimaju, pod kakvim se društvenim stresom nalaze, kojim su kemikalijama izloženi, itd. Da li puše, da li rade gimnastiku? Sve se to prati. To se zove ciljana epidemiološka studija.
Bolničarska zdravstvena studija još je jedan takav primjer, gdje se desetljećima pratio rad na desetke tisuće bolničara. To je način kako doći do dobrih dokaza.
To sada nemamo. To bi se trebalo uraditi s djecom da bismo shvatili koje su stvarne prijetnje okoliša na dječje zdravlje. Što su prethodnici astme? Mi znamo da su to onečišćenja, itd., ali tu postoje još mnoga druga pitanja.
Ova vrsta studija bi se morala napraviti o teškoćama u razvoju. Bilo je pokušaja da se ovo učini i pokrene,ali se to već desetljećima me ostvaruje.
To bi naravno bila masovna investicija u javno zdravstvo. Zahtijevao bi se veliki angažman savezne vlade, što je i predviđeno u tvojoj platformi. Ipak bi jednu stvar, i spominjem je samo zato jer je postalo sporno pitanje unutar segmenata Zelene stranke — da li vizija o zdravstvenoj skrbi uključuje homeopatiju i alternativna liječenja. Kao liječnik, imaš li jake osjećaje po tom pitanju?
Reći ću to ovako, ja sam vrlo jaki pobornik nutricionizma. Mogli bismo ishranu nazvati alternativnom medicinom.
Po mom stajalištu, homeopatija se nalazi u svojoj vlastitoj Pandorinoj kutiji jer je posebno nepouzdana. Nju smo skinuli s platforme Zelene stranke.
S druge strane, po mom mišljenju, svu medicinu bi trebalo podvrći testiranju. Mora se ustanoviti što je sigurno i što nije sigurno, ili što ima nuspojave i što nema.
Nemamo pojma što se događa s prehranom. Mi je ne proučavamo jer nju nije moguće patentirati.
Smatram da je jedan sustav zdravstveni skrbi ograničen na farmaceutske intervencije i procedure zapravo korporativni zdravstveni sustav s namjerom da stvara profit a ne zdravlje.
Mislim da je potrebno proučavati sve potencijalne intervencije, a to obuhvaća i intervencije u načinu života. Mislim da bi zaista išli kontra znanosti ako tvrdimo da su drugi postupci osim tradicionalnih farmaceutskih liječenja jedina legitimna zdravstvena skrb.
Vraćajući se na tvoj potpredsjednički izbor Ajama Barake, što je stajalo iza te odluke?
Budući sam godinama radila s njimu vrijeme Green Shadow Cabinet(Zelena vlada u sjeni), bila sam vrlo impresionirana njegovom vizijom, njegovom strašću i njegovom snagom uvjeravanja.
Takav je on osobno, ali smo isto tako baš sada u jednom političkom trenutku kad nam je potrebno da nadahne jednu potlačenu zajednicu koju Ajama predstavlja. On je pristalica za ljudska prava, socijalnu i rasno pravo, ali isto tako dolazi iz tradicije crnačkog radikalizma čiji je glas potrebno čuti.
U jednoj točki gdje je primio neke kritike, i gdje si i ti primila kritike, spada u domeni vanjske politike. Kako to da mi na ljevici artikuliramo vanjsku politiku koja je žestoko anti-intervenistička, koja žestoko navija da “SAD odstupi odsvakuda,” što je jedna od mojih omiljenih slogana, ali je isto tako kritična o Putinovom kršenju ljudskih prava, o Assadu i njima sličnih? Smatraš li da je tvoja kampanja uspjela artikulirati jedno i drugo?
Apsolutno. Propagandna kampanja da se ja ulizujem Putinu je totalno smiješna.
Tamo sam otišla, u suštini, da pokrenem mirovnu inicijativu da se okončaju bombardiranja. Ljudi koji govore da sam tamo otišla da se dodvorim Putinu, nasjedaju Hillary-inom provokativnom mamcu. Ali kad je Bill Clinton otišao razgovarati sa Putino…
Ponašao se državnički.
Pa, bio je državnik, a išao je razgovarati sa Putinom jer je Clinton Fondacija primala velike iznose novaca — među ostalim i od kompanije Uranium One, koja je u ruskom vlasništvu i u interesu Ruske vlade — i to upravo kad je State Department-u pod tada državnim sekretarom Hillary Clinton dao odobrenje da Uranium One može otkupiti 20 posto američkih rezervi urana.
Prisutna su stvarna, ozbiljna pitanja oko utjecaja političkog trgovanja državnog sekretara u state departmentu, koja zbilja treba staviti u fokus.
Zelena stranka bila je nemilosrdni kritičar kršenja ljudskih prava i proponent prava LGBT-a. Bili smo tamo samo dva dana, prisustvovali konferenciji, pa nismo ni imali vremena obavljati druge stvari. Ipak smo se stvarno trudili stupiti u kontakt sa Pussy Riota također i sa Edwardom Snowdenom dok smo tamo bili. Ali nismo uspjeli.
Znam da ćeš kao i svi drugi kandidati uporabiti neki klišej, poput in it to win it, ali na što bi tebii tvojoj Zelenoj stranci uspjeh sličio ako bi pobjeda bila manja od očekivane? Da li imaš na umu neki ukupni rezultat glasanja?
Da. Po mom mišljenju, borba za pobjedu već je sama po sebi pobjeda jer stojiš uspravno i odbijaš biti ušutkanu suočavanju sa grabežljivim korporativnim, kapitalističkim političkim sustavomkoji nas uništava.
Razlike između dvije partije nisu dostatne da sačuvaš svoje radno mjesto, svoj život ili planetu, i to je jasno. Potrebna nam je jedna druga baza iz koje ćemo se stvarno organizirati.
Prema riječima Fredericka Douglassa, “Moć ništa ne ustupa bez potražnje.” Moramo izgraditi političku partiju sposobnu da izgradi moć i da izgradi potražnju.
Što se mene tiče već smo pobijedili utoliko što postoje tisuće novih ljudi koji se slijevaju k nama i koji su veliki radnici. Naš izazov je sada da naša organizacija izraste u političku partiju.
Uspostavili smo mnogo novih poglavlja, i imamo desetke tisuća više volontera i donatora. Mi sada imamo izvor financiranja.
Mi sada imamo i obavezu, mislim, najaktivnijeg slojaiz kampanje Berniea Sandersa. Oni istinski razumiju da nam je potrebna politika otpora, i oni vide Zelenu stranku kao kišobran koji može pomoći da se takva politika izgradi.
Izgradnja naše organizacije za dugu vuču, za mene, je pobjeda. Već smo napravili značajan napredak u tom smjeru.
Ukoliko stignemo do 5 posto tada imamo financiranje. Imamo, vjerujem, $20 milijuna vrijednosti u financijama između sadašnjih i idućih izbora, što je poprilično jedna sasvim druga priča. Mislim da već imamo financijsku bazu koja nam omogućava nastavak rada.
Napravili smo ogromne prodore sa društvenim pokretima, uključujući i autohtone pokrete.
Ne znam da li ste jučer gledali emisiju Democracy Now!. Winona LaDuke je nastupala sa autohtonim pokretom u Sjevernoj Dakoti opirući se tamošnjem cjevovodu Bakken Pipeline, i zatražila podršku. Pozvali su me da dođem da ih podržim, što ću nastojati pokušati pravovremeno i za jedno posebno saslušanje koje će se tamo dogoditi.
Mnogi od grupacija Black Lives Matter, kao i u Twin Cities gdje sam upravo otišla, u potpunosti su spremni da nas podrže — nisu nas formalno podržali ali mnogi organizatori sada prelaze u našu kampanju.
Ali mislim da je isto toliko važno da snage udružimo sa društvenim pokretima, a važno je i da društveni pokreti shvate da nije dovoljno da naprosto izgrade pokret— već se na isti način moramo izboriti za kolektivnu političku moć.
Na isti način na koji je Syriza zastupala nova udruživanja političkih snaga, ili kao što Podemos ili Jeremy Corbyn zaista predstavljaju nastanak jedne daleko principijelnije i radikalnije političke snage, što se događa u ovoj zemlji.
Zelena stranka pruža temelje za rad sa drugim malim i nezavisnim strankama ljevice putem lijevih izabranika (Left Elect). Mislim da su stvari sada krenule kako treba, i vrlo su uzbudljive, kao i da se neće zaustaviti.
Cilj je 5 posto, i on bi za Zelenu stranku institucionalno napravio ogromnu razliku.
Golemu, svakako.
Kako predviđaš svoju ulogu nakon novembra, i to ne samo u okviru Zelene strankenego i unutar šire narodne baze koja je podržavala Berniea Sandersa, mnogi od kojih sada podržavaju tebe, ali naravno i onih drugih koji podržavaju Clinton u kolebljivim državama i slično? Želiš li i dalje nastaviti igrati ovu prominentnu, vrlo otvorenu ulogu, ili sebe vidiš u jednoj malo suzdržljivijoj poziciji?
Već petnaest godina mi ne polazi za rukom da djelujem iz pozadine. Čak i prije nego sam postala otvoreno izborna bila sam do guše duboko uključena u društvenim pokretima. Moglo bi se reći da sam zapaljiva majka.
Kad sam spoznala što se zapravo događa sa zdravljem naše mlađe generaciji, naprosto mi je postalo nepodnošljivo ne posvetiti svaki budan trenutak boreći se protiv toga, i to je ono što ja radim. Poželim da to nekako zaboravim ali mi ne uspijeva. Moram priznati da kako vrijeme prolazi,umjesto da je opasnost sve manja, uviđam da je sve veća.
Osjećam se kao kakva zapaljiva mati jer znam ako to ne riješimo za moju djecu, onda to u osnovi neće ići ni za svu djecu, a danas situacija ne izgleda dobra.
S druge strane, naš pokret je jači nego što je ikad bio, ujedinjenost mu je veća nego što je ikad bila, i političnost mu je jača nego što je ikad bila. Po meni, postoji jedna ogromna snaga i nada u takvom razvoju.
Nisam sigurna hoću li imati slobodnog vremena prije nego što napustim ovu planetu. Čini mi se da je to naprosto moja posebna sudbina. Ne zanima me hoću li biti funkcionar ili ću jednostavno raditi na izgradnji društvenih pokreta. Mislim da možemo biti vrlo jaki bez obzira što radimo.
PREVOD Slobodan Drenovac
Izvor JACOBIN