Izlazne ankete otkrivaju da je strastvena podrška za Trumpa prvenstveno potaknuta vjerovanjem da on predstavlja promjenu, dok se Clinton percipirala kao kandidat koji će ovjekovječiti njihove nevolje.
CJ POLYCHRONIOU: Noame, dogodilo se nezamislivo: nasuprot svim prognozama, Donald Trump zabilježio je uvjerljivu pobjedu nad Hillary Clinton a čovjek što ga je Michael Moore opisao kao “bijednog, neukog, opasnog klauna u skraćenom radnom vremenu i sociopatom u punom radnom vremenu” postao sljedeći predsjednik Sjedinjenih Država. Po vašem mišljenju, što su bili odlučujući faktori koji su poveli američke glasače da proizvedu najveći poremećaj koji se ikada dogodio u politici SAD-a?
NOAM CHOMSKY: Prije nego se vratim na postavljeno pitanje, mislim da je važno posvetiti nekoliko trenutaka razmišljanju o tome što se dogodilo 8. studenog, datum koji bi mogao ispasti kao jedan od najvažnijih u ljudskoj historiji, ovisno od toga kako ćemo reagirati.
Ne pretjerujem.
Najvažnija vijest od 8. studenog jedva je zapažena, što je već činjenica koja je sama po sebi od izvjesnog značaja.
Osmog studenog, Svjetska meteorološka organizacija (WMO) dostavila je izvještaj na međunarodnoj konferenciji o klimatskoj promjeni u Maroku, COP21, koja je sazvana da se dalje provedu pariški sporazumi COP21. WMO je izvijestila da su protekle pet godine bile najtoplije ikada zabilježene. Izvijestili su o porastu morskih razina, koji će se uskoro povećati zbog neočekivanog brzog otapanja polarnog leda, a najzloslutnije na golemim glečerima Antarktika. Već je sada led na arktičkom moru u proteklih pet godina za 28 posto ispod prosjeka u odnosu na prethodnih 29 godina, što ne samo da podiže razine mora već i smanjuje učinak hlađenja od refleksije polarnog leda na solarne zrake, pa na taj način ubrzava strašne učinke globalnog zatopljenja. Nadalje WMO izvještava da temperature dolaze opasno blizu mete koju jeCOP21 ustanovio, zajedno s drugim strašnim izvješćima i prognozama.
Još jedan događaj se odigrao 8. studenog, koji bi mogao biti od neobične historijske važnosti iz razloga zbog kojih, još jednom, jedva da su uočeni.
Osmog studenog, najmoćnija zemlja u svjetskoj povijesti, koja će staviti svoj pečat na ono što će uslijediti, održala je izbore. Ishod je povjerio potpunu kontrolu vladi – izvršnoj, kongresu, vrhovnom sudu u ruke Republikanske partije, najopasnijoj organizaciji u svjetskoj historiji.
Osim posljednje fraze, sve ovo je nesporno. Posljednja fraza može djelovati čudnovato, čak i pretjerano. Ali, da li je tako? Činjenice upućuju drugačije. Ta partija je potpunu pažnju posvetila utrci tko će prvi uništiti organizirani ljudski život. Nema povijesnih presedana za jedan ovakav stav.
Zar je ovo pretjerivanje? Uzmimo u obzir čemu smo dosad bili svjedoci.
U toku predizborne kampanje repulikanaca, svaki od kandidata odbacio je priznati da se događa ono što se događa – s izuzetkom pametnih umjerenjaka, poput Jeba Busha, koji reče da je sve neizvjesno ali ne moramo ništa poduzimati jer proizvodimo dovoljno prirodnog plina, zahvaljujući fracking-u. Ili Johna Kasicha, koji se slaže da je došlo do globalnog otopljavanja ali dodaje “mi ćemo i dalje sagorijevati [ugljen] u Ohio-u i nikome se nećemo zbog toga ispričavati“. Pobjednički kandidat, sada novoizabrani predsjednik, traži brzo povećanje upotrebe fosilnih goriva, uključujući i ugljen; demontažu propisa; odbija pružati pomoć zemljama u razvoju koje žele prijeći na uporabu održive energije; i u globalu, utrkuje se prema provali što je moguće brže.
Trump je već poduzeo korake za demontiranje Agencije za zaštitu životne sredine (EPA) stavljanjem na njenom čelu notornog (i ponosnog)osporitelja, Myrona Ebella. Trumpov vodeći savjetnik za energetiku, izvršni administrator za naftu, milijarder Harold Hamm, najavljuje svoja očekivanja, koja su bila sasvim predvidljiva: demontaža propisa, smanjenje poreza za industriju (i općenito bogatom i korporativnom sektoru), ukinuti Obaminu privremenu blokadu cjevovoda Dakota Access. Tržište je hitro reagiralo. Dionice u energetskim korporacijama su iznenada procvale, uključujući i najvećeg rudara ugljenom, kompanija Peabody Energy, koja je već bila podnijela zahtjev za stečaj, ali nakon Trumpove pobjede registrira dobit od 50%.
Učinci republikanskih osporavatelja već su se osjetili. Bilo je nade da će nas Pariški sporazum COP21 dovesti do jednog dokazivog ugovora, ali sve su takve pomisli napuštene, jer je republikanski kongres odbio prihvatiti bilo kakva obvezujuća opredjeljenja, pa je zaključen samo jedan dobrovoljni ugovor, evidentno mnogo slabije snage.
Učinci će možda uskoro postati daleko vidljiviji nego što već sada jesu. Samo u Bagladešu, očekuje se da će na desetine milijuna morati u nastupajućim godinama bježati iz nizinskih područja zbog porasta razine mora i surovijih vremenskih prilika, što će potaknuti migrantsku krizu prema kojoj će se današnja činiti beznačajnom. Sa znatnom pravdom, vodeći klimatski znanstvenik Bangladeša kaže da bi “ovi migranti trebali imati pravo da se odsele u zemlje iz kojih su ti staklenički plinovi došli. Milijunima bi trebalo omogućiti da odu u Sjedinjene Države”. Kao i u druge bogate zemlje koje su se obogatile stvaranjem ove nove geološke ere, antropocentrizma, koji pečati radikalne ljudske transformacije okoline. Ovakve katastrofične posljedice mogu se samo povećavati, ne samo u Bangladešu nego diljem cijele Južne Azije, dok će temperature, za siromašne već sada nepodnošljive, neumoljivo rasti a glečeri Himalaja se rastapaju i prijete cjelokupnoj vodoopskrbi. Već sada u Indiji oko 300 milijuna nemaju dovoljno pitke vode. A učinci će se dalekosežnoproširiti.
Teško je naći riječi da se opiše činjenica da su ljudska bića suočena sa najvažnijim pitanjem u svojoj povijesti – hoće li organizirani ljudski život preživjeti u nešto sličnom obliku kakav poznajemo – a na to pitanje odgovaramo tako što ubrzavamo utrku u katastrofu. Slična zapažanja važe i za druge goleme probleme vezane za ljudski opstanak, prijetnja od nuklearnog uništenja koja već 70 godina lebdi nad našim glavama, a sada se povećava.
Nije ništa manje teško pronaći riječi da opišemo krajnje zapanjujuću činjenicu da u svoj toj masovnoj izvještajnoj pokrivenosti sa ovog izbornog spektakla, ništa od rečenog ne dobiva više od blijedog prolaznog spomena. Barem sam ja na čudu da nađem prikladne riječi.
Vraćajući se napokon na postavljeno pitanje, da budemo precizni, čini se da je Clinton dobila neznatnu većinu glasova. Ta očigledno odlučna pobjeda proizlazi iz nekih neobičnih karakteristika američke politike: između ostalih faktora, primjenom takozvanog izbornog koledža (op.prev.: to je skupina ljudi koji predstavljaju države SAD-a, koja formalno daje svoje glasove za biranje predsjednika i potpredsjednika države); po tom winner-take-all sustavu, u svakoj državi pobjednik raspoređuje kongresne okruge (ponekad i krojenjem teritorija) da bi se dala veća težina ruralnim glasovima (u prošlim izborima, vjerojatno i u ovim, u kojoj su demokrati imali komotnu marginu za pobjedu na općim izborima za Predstavnički dom, ali imaju manjinu u sjedalima); veoma visoki stupanj apstinencija (obično blizu jedne polovine kod predsjedničkih izbora, tako i u ovim). Od izvjesnog značaja za budućnost je činjenica da su glasači u dobi 18 do 25, pretežno glasali za Clinton dok je Sanders imao čak i veću razinu podrške. Koliko taj podatak znači ovisi s kojom vrstom budućnosti će čovječanstvo biti suočeno.
Prema sadašnjim informacijama, Trump je potukao sve rekorde u podršci koju je dobio od bijelih glasača, radničke klase i niže srednje klase, naročito od onih u rasponu prihoda od $50.000 do $90.000 te od ruralnih i prigradskih glasača, prvenstveno od onih bez fakultetskog obrazovanja. Ove skupine širom Zapada dijele ljutnju protiv centrističkog establishmenta, koja se podjednako otkrila i kod neočekivanog Brexit glasanja i kolapsom centrističkih stranaka u kontinentalnoj Europi. Ljutiti i nezadovoljni su žrtve neoliberalnih politika prošle generacije, politike opisane u kongresnom svjedočenju predsjednika Federalne rezerve, Alana Greenspana – sv. Alana kako ga je s poštovanjem zvala ekonomska profesija i drugi obožavateljisve dok se čudotvorna ekonomija koju je nadzirao nije urušila 2007.-8., prijeteći da će uništiti i cijelu svjetsku ekonomiju. Kao što je Greenspan objašnjavao u svojim slavnim danima, njegovi uspjesi u ekonomskom menadžmentu utemeljeni su poglavito na “rastućoj radničkoj nesigurnosti”. Zastrašeni radni ljudi više neće tražiti veće nadnice, beneficije, ni sigurnost već će se zadovoljavati sa stagnantnim nadnicama i smanjenim beneficijama, a to po neoliberalnim standardima predstavlja zdravu ekonomiju.
Radni ljudi koji su bili predmetom ovih eksperimenata u ekonomskoj teoriji nisu, što me čudi, naročito zadovoljni ishodom. Primjerice, nisu presretni činjenicom da su 2007., na vrhuncu neoliberalnog čuda, realne nadnice za ne-nadzirane radnike bile niže nego što su godinama ranije bile, ili da su realne nadnice za muške radnike bile negdje na razini iz 1960-ih godina, a spektakularni dobici su odlazili u džepove vrlo malog broja na vrhu, onaj disproporcijski mali dio od 1%. To nije rezultat tržišnih sila, dostignuća, ili vrijednosti, već određenih političkih odluka, stvarima koje je pomno proučio ekonomist Dean Baker u nedavno objavljenoj knjizi.
Sudbina minimalca nam ilustrira što se događa. U razdobljima visokog i egalitarnog rasta 50-ih i 60-ih, minimalna nadnica – je služila kao tlo za druge nadnice – takozvana evidentirana produktivnost. To je prekinuto sa početkom neoliberalne doktrine. Otada je minimalna nadnica stagnirala (u realnoj vrijednosti. Da je nastavila kao prije, vjerojatno bi bila blizu $20 na sat. Danas se smatra političkom revolucijom podizanjem minimalca do $15 na sat.
Sa svim tim pričama o gotovo punoj zaposlenosti danas, participacija radne snage ostaje ispod ranije norme. A za radnika, velika je razlika između stalnog radnog mjesta u prerađivačkoj industriji sa sindikalnim nadnicama i beneficijama, kao što je bilo u ranijim godinama, i privremenog zaposlenja uz neznatnu sigurnost u nekoj uslužnoj profesiji. Osim nadnica, beneficija i sigurnosti, tu je i gubitak dostojanstva, nade u bolju budućnost, u smislu onog osjećaja da je ovo svijet kojemu ja pripadam i u kojem igram vrijednu ulogu.
Arlie Hochschild sjajno dočarava taj doživljaj u osjetljivom i poučnom prikazu jednog Trumpovog uporišta u Louisiani, gdje je nekada živjela i godinama radila. Ona se koristi slikom jednog niza ljudi koji stoje, očekujući da će postupno napredovati jer puno rade i drže se svih konvencionalnih pravila. Ali kod njihovog položaja u tom nizu došlo je do zastoja. Ispred njih oni vide da ljudi preskokom idu naprijed, ali to ih mnogo ne uzrujava, jer to je “američki način” da se (navodne) zasluge nagrađuju. Ono što uzrokuje stvarnu nevolju je ono što se događa iza njih. Nezaslužne ljude koji se ne drže pravila, programi federalne vlade planiraju u korist afro-amerikanaca, imigranata i drugih na koje često gledamo s prezirom. Sve ovo je pogoršano Reaganovim rasističkim izmišljanjima o mišicama nabildanih mladića i dobrostojećih homića (implicitno Crnaca) koji kradu vaš trudom-zarađeni novac i druge fantazije — koje su ponekad prožimane komadićima realnosti, što je obično slučaj kod ružnih i opasnih izmišljotina smislene da skrenu pozornost naivnih žrtvenih jaraca sa pravih uzroka nevolja.
Ponekad nevičnost u objašnjavanju, također jedan vid prezira, igra ulogu. Jednom sam u Bostonu upoznao ličioca kuća koji je ogorčeno tužio zlu vladu, jer je neki vašingtonski činovnik, koji pojma nije imao o farbanju, organizirao miting sa izvođačima ličilačkih radova da ih obavijesti da više ne smiju koristiti boje koje sadrže olovo, jedinu vrstu koja radi i to su svi dobro znali, ali tužitelj to nije shvatio. To je uništilo njegov mali obrt, prinudivši ga da liči kuće drugorazrednim bojama kojesu mu nametnule državne elite. Ponekad postoje i drugi razlozi. Hochschild opisuje čovjeka čiji su prijatelji i obitelj bili ugroženi od smrtonosnih efekata kemijskog zagađenja, ali on je prezirao vladu, kao i “liberalnu elitu”, jer po njemu je EPA neki neznalica koji mu zabranjuje da ide na pecanje, a ne poduzima ništa protiv kemijskih tvornica.
Ovo su samo primjeri iz stvarnog života Trumpoih pristalica, koji su zavedeni da vjeruju kako će Trump nešto poduzeti da riješi njihovo stanje, iako najovlašniji pogled na Trumpove fiskalne i druge prijedloge pokazuje suprotno – i predstavlja izazov aktivistima koji se nadaju da će spriječiti ono najgore i donijeti očajnički potrebne promjene.
Izlazne ankete otkrivaju da je strastvena podrška za Trumpa prvenstveno potaknuta vjerovanjem da on predstavlja promjenu, dok se Clinton percipirala kao kandidat koji će ovjekovječiti njihove nevolje. Takozvana “promjena” koju će Trump vjerojatno donijeti bit će štetna ili još gore, ali razumljivo je da konsekvence nisu jasne izoliranom svijetu u atomiziranom društvu u kojem manjkaju udruženja (kao što su sindikati) koji ih mogu obrazovati i organizirati. To je jedna krucijalna razlika između današnjeg očaja i općenito obećavajućih stavova velikog dijela radnih ljudi koji su bili pod mnogo većom prinudom u vrijeme velike depresije 1930-ih.
Postoje i drugi faktori u Trumpovom uspjehu. Komparativne studije pokazuju da su doktrine o bijeloj supremaciji imale još veći upliv na američku kulturu nego što su takve doktrine imale u Južnoj Africi, i nije nikakva tajna da je bijelo stanovništvo u opadanju. Za desetljeće ili dva se predviđa da će bijelci postati manjinska radna snaga, a nedugo poslije toga i manjinsko stanovništvo. Tradicionalno konzervativna kultura se percipira pod napadom uspješnosti “politike identiteta”, koja se smatrala područjem elita koji imaju samo prezir prema marljivim patriotskim i pobožnim radništvom sa stvarnim obiteljskim vrijednostima a čija zemlja sada nestaje pred njihovim očima.
Valja se prisjetiti da prije Drugog svjetskog rata, iako je već dugo bila najbogatija zemlja na svijetu, Sjedinjene Države nisu bile glavni igrač u globalnim zbivanjima a da su također nešto poput kulturnog autsajdera. Netko tko želi studirati fiziku išao je u Njemačku. Netko tko aspirira da postane pisac ili umjetnik išao je u Pariz. Sa Drugim svjetskim ratom to se radikalno promijenilo, iz očiglednih razloga, ali samo za jedan dio stanovništva. Mnogi su ostali u tradicionalističkoj kulturi. Spomenut ću jedan primjer od velikog značaja, jedno od teškoća u podizanju javne brige o vrlo ozbiljnim prijetnjama od globalnog zatopljenja je što 40% stanovnika ne vidi zašto je to problem, jer se Krist ionako vraća za nekoliko desetljeća. Po prilici isti postotak vjeruje da je svijet stvoren prije nekoliko tisuća godina. Ako se znanost sukobi sa Biblijom, toliko gore za znanost. Teško je naći nešto analogno tome u drugim društvima.
Demokratska partija je do 70-ih već napustila svaku stvarnu brigu za radni narod, i stoga su privučeni u redove svojih najvećih klasnih neprijatelja, koji se barem pretvaraju da govore njihovim jezikom – Reaganov prostodušni narodski stil dok gricka žele bombone, Bushov pažljivo kultiviran imidž običnog tipa kojeg možeš sresti u kafiću i koji uživa u rezanju žbunja na svom ranču na temperaturi od 38 stupnjeva sa onim svojim vjerojatno lažnim izgovorom (malo je vjerojatno da je tako govorio na sveučilištu Yale), i sada Trump, koji daje glas ljudima koji imaju opravdane pritužbe jer su izgubili ne samo posao nego i osjećajosobnog samopoštovanja; ljudi koji gorko okrivljuju vladu za koju smatraju da je potkopala njihove živote (ne bez razloga).
Jedno od velikih dostignuća doktrinarnog sustava bio je što je skrenuo gnjev protiv korporativnog sektora na vladu koja implementira programe koje sama planira, kao što su sporazumi o visokim korporacijsko/investicijskim pravima koji su uniformno pogrešno opisani kao “ugovori o slobodnoj trgovini” u medijima i komentarima. Uza svih svojih omaški, vlada je u određenoj mjeri pod popularnim utjecajem i nadzorom, za razliku od korporativnog sektora. Vrlo je korisno za svijet biznisa poticati mržnju prema birokratskim mudroserima u vladi da bi na taj način zatomili u ljudskim umovima subverzivnu ideju da bi vlada mogla postati instrumentom popularne volje, vlada od naroda, po volji naroda i za narod.
Da li Trump predstavlja novi pokret u američkoj politici, ili su ovi izbori prvenstveno odbacivanje Hillary Clinton od strane glasača koji mrze Clintone i dojadila im je “politika kao i obično?”
To ni u kom slučaju nije novo. Obje političke stranke su se tijekom neoliberalnog razdoblja pomakle udesno. Danas su novi demokrati dosta slični onima koji su se nekada zvali “umjereni republikanci”. Ona“politička revolucija” koju je Bernie Sanders prizivao, sigurno ne bi naročito iznenadila Dwighta Eisenhowera. Republikanci su se primakli tako blizu posvete bogatima i korporativnom sektoru da se ne mogu nadati da će osvojiti glasove na svojim stvarnim programima, pa su se okrenuli mobiliziranju sektora stanovnika koji su uvijek bili tu gdje jesu ali ne i kao organizirana politička snaga: evangelici, urođenici, rasisti, i žrtve oblika globalizacije koje planski teže da postave radne ljude širom svijeta da jedni drugima konkuriraju, dok će privilegiranima pružati zaštitu i potkopavati zakonske i druge mjere koje bi pružile radnim ljudima određenu zaštitu i način da utjecajno djeluju na donošenje odluka u usko povezanim javnim i privatnim sektorima, poglavito putem učinkovitih sindikata.
Posljedice toga su evidentne u nedavnim predizbornim kampanjama republikanaca. Svaki kandidat koji je proizašao iz baze – Bachmann, Cain, Santorum,… — bio je tako ekstreman da je republikanski establišment morao koristiti svoje dovoljne resurse da ih obuzda. Razlika u 2016-oj je u tome da to establišmentu nije pošlo za rukom, na njihovu žalost, kao što smo vidjeli.
Zasluženo ili ne, Clinton je predstavljala politiku od koje se strahovalo i koja je bila omražena, dok je Trump viđen kao simbol “promjene” – promjene od one vrste koje zahtijevaju pažljivo razmatranje njegovih stvarnih prijedloga, nešto što je naveliko izostalo u sadržaju koji je stizao do javnosti. Sama kampanja bila je izvanredna po svom izbjegavanju problema, a medijski komentari su tome općenito bili podložni, držeći se koncepta da istinska objektivnost znači izvještavati točno onako “kako se govori u Washingtonu” i ne upuštati se dalje od toga.
Trump je nakon izbornog ishoda rekao da će on “biti predstavnik svih Amerikanaca”. Kako da to učini kada je nacija podijeljenado te mjere a on je već izrazio svoju duboku mržnju prema mnogim skupinama u Sjedinjenim Državama, uključujući prema ženama i manjinama? Da li vi nalazite bilo kakve sličnosti između Brexita i pobjede Donalda Trumpa?
Definitivno postoje neke sličnosti sa Brexitom, a također i sa uzletom ultranacionalističkih stranaka krajnje desnice u Europi – čije su vođe požurili čestitati Trumpu na pobjedi, videći u njemu nekog koji je njihov: Farrage, Le Pen, Orban, i drugi poput njih. I takav razvoj je prilično zastrašujući. Pogled na ankete u Austriji i Njemačkoj – ne može a da ne podsjete na neprijatna sjećanja kod onih koji su upoznati sa događajima iz 1930-ih, još i više koji su to neposredno vidjeli, kao što sam ja kao dijete. Još uvijek se sjećam slušanja Hitlerovih govora, ne razumijevajući riječi ali je zato ton i reagiranje publike bio dovoljno jeziv. Prvi članak kojeg se sjećam da sam napisao bio je u veljači 1939., nakon pada Barcelone, o naizgled neumoljivom širenju fašističke kuge. I nekom čudnom koincidencijom upravo smo u Barceloni moje žena i ja pratili što se događalo u utorak.
Što se tiče kako će Trump izaći na kraj sa svim onim što je izveo – ne kažem kreirao, nego izveo – to ne možemo reći. Možda je njegova najizrazitija osobina upravo nepredvidljivost. Mnogo toga ovisit će o reagiranju onih koji su užasnuti njegovim nastupima i projektiranim vizijama, onakve kakve jesu.
Trump nema nikakvu prepoznatljivu političku ideologiju koja određuje njegov stav u odnosu na ekonomske, socijalne i političke probleme, ali su ipak u njegovom ponašanju prisutne jasneautoritarne tendencije. Prema tome, da li nalazite bilo kakvu opravdanost u tvrdnjama da Trump možda predstavlja pojavu “fašizma sa prijateljskim licem?” u Sjedinjenim Državama?
Već godinama pišem i govorim o opasnosti uzleta jednog poštenog i karizmatičnog ideologa u Sjedinjenim Državama, netko tko bi mogao iskoristiti strah i gnjev koji već dugo vrije u mnogim dijelovima društva, a koji bi ga mogao usmjeriti i odalečiti od stvarnih nosilaca bolesti na ranjive mete. To bi zaista moglo dovesti do onog što je sociolog Bertram Gross nazvao “prijateljski fašizam” u svojoj zapaženoj studiji od prije 35 godina. Ali to iziskuje jednog poštenog ideologa, hitlerovskog tipa, a ne nekog čija je jedina detektirana ideologija njegovo Ja. Opasnosti su međutim već godinama stvarne, možda još veće u svjetlu sila koje je Trump pustio s lanca.
Sa republikancima u Bijeloj kući, ali povrh toga imajući pod svojom kontrolom oba doma kao i budući model Vrhovnog suda, na što će Amerika ličiti barem u slijedećih četiri godina?
Mnogo toga će zavisiti o njegovim imenovanjima i krugu njegovih savjetnika. Prve naznake su, najblaže rečeno, neugodne.
Vrhovni sud će godinama biti u rukama reakcionara, sa predvidljivim posljedicama. Ukoliko Trump bude provodio svoje fiskalne programe u stilu Paula Ryana, doći će do golemih beneficija za vrlo bogate – prema procjenama Centra za poreznu politiku u vidu poreznog smanjenja od preko 14% za gornjih 0.1% i znatno općenitije u gornjem dijelu dohodovne skale, ali praktično bez ikakvog poreznog olakšanja za druge, koji će biti suočeni i s drugim većim opterećenjima. Ugledni ekonomski dopisnik Financial Times-a, Martin Wolf, piše da će “porezni prijedlozi obasuti već bogate Amerikance s golemim beneficijama poputkao što je gospodin Trump”, dok će druge ostaviti na cjedilu, uključujući naravno i njegove glasačke sljedbenike. Trenutne reakcije poslovnog svijeta poput farmaceutske industrije, Wall Streeta, vojne industrije, energetske industrije i druge tako divne institucije očekuju vrlo svjetlu budućnost.
Jedan od pozitivnih razvoja mogao bi biti infrastrukturni program koji je Trump obećao dok se (uz mnogo reportaža i komentara) skriva činjenica da je to u suštini Obamin poticajni program koji je mogao biti od velike koristi za ekonomiju i društvo općenito, ali je suzbijen od strane republikanskog Kongresa pod izgovorom da bi doveo do eksplozije deficita. Dok je ta optužba tada bila podmetnuta, obzirom na vrlo niske kamatne stope, kao Trumpov programu on drži vodu, a sada je popraćen radikalnim poreskim smanjenjima za bogate i za korporativni sektor i s povećanom potrošnjom Pentagona.
Postoji, međutim, izlaz što ga je pružio Dick Cheney kad je objasnio Bushovu ministru za financije, Paulu O’Neillu da je “Reagan dokazao da deficiti nisu važni” – što će reći da deficiti koje mi republikanci stvaramo da bi dobili popularnu podršku nisu važni, i prepuštamo nekom drugom, po mogućnosti demokratima, da nekako počiste stvoreni nered. Ta tehnika može da upali, barem jedno kraće vrijeme.
Tu su i mnoga pitanja o konsekvencama vanjske politike, no većina ostaje bez odgovora. Postoji uzajamno poštovanje između Trumpa i Putina. U kojoj je mjeri vjerojatno da bi moglo doći do nove ere u američko-ruskim odnosima?
Jedno od obećavajućih mogućnosti je da bi moglo doći do popuštanja vrlo opasnih i rastućih tenzija na ruskoj granici: naglašavam “na granici sa Rusijom”, ne na granici sa Meksikom. Tu leži priča u koju sada ne možemo ulaziti. Isto tako moguće je da se sama Europa distancira od Trumpove Amerike, kako je već sugerirala njemačka kancelarka Merkel i neki drugi europskih lideri – pa i glas Britanije o američkoj moći, nakon Brexita. To bi moglo dovesti do europskih nastojanja da se ublaže tenzije, pa možda čak i pokrenu napori da se krene ka nečemu poput vizije Mihajla Gorbačova o jednom integriranom Euroazijskom sustavu sigurnosti bez vojnih saveza,što su odbacile SAD u korist ekspanzije NATO-a, vizije koju je nedavno oživio Putin, da li ozbiljno ili ne, mi ne znamo pošto je njegova gesta odbijena.
Da li će vanjska politika SAD-a pod Trumpom biti više ili manje militaristička nego što je to bila pod Obamom ili čak i pod vladom G.W. Busha?
Mislim da se na to pitanje ne može pouzdanije odgovoriti. Trump je previše nepredvidljiv. Ostaje prevelik broj otvorenih pitanja. Ono što se može reći je da popularna mobilizacija i aktivizam, valjano organizirani i vođeni, mogu učiniti značajnu razliku.
I moramo imati na umu da su ulozi vrlo veliki, kao što sam naglasio na početku.
Izvor INFORMATION CLEARING HOUSE
PREVOD Slobodan Drenovac