- Nekoliko tekstova o kršenju radničkih prava u Juri napisao je Mario Reljanović. Jedan od tekstova vidi na: https://pescanik.net/investitor-non-grata/
- Krenulo je sa aplauzom podrške medicinskim radnicima u 20:00. Nastavilo se lupanjem u šerpe i lonce u 20:05. Opskurna organizacija mladih je predložila da se sa prozora i terasa u 20:30 kaže “glasno NE“ onima koji “su navijali protiv korone“. Od pre neki dan SNS grupe ulaze na krovove zgrada sa kojih su od 20:35 puštale razglas u kojem su Đilasu poručivali da je lopov.
- Sa ovih protesta će, sada već dobro poznata aktivistkinja, Jelena Anasonović upititi zahtev Vučiću da se otkriju nalagodavci i, ni manje ni više, “oni koji su pokušali ubistvo Borka Stefanovića u Kruševcu, počinioci i nalogodavci napada na sve novinare, aktiviste civilnog društva, političke aktiviste i građane koji su se usudili drugačije da misle od njega“. Dakle, aktivistkinja Anasonović je i tada sasvim lepo ucrtala svoju građansku poziciju koja zahteva pravdu za pripadnike svoje klase, bolje obrazovane, građanske aktiviste, krugodvojkaše, urbane, „kulturne“ i neku buduću elitu. Radnici i potlačeni za vreme Vučićevog režima izgleda ne pate ili margini ne treba pravda pošto ionako ne zna šta to znači.
- U najboljem slučaju možemo da se setimo razlike između “blue collar” i “white collar“ radnika, odnosno onih koji obavljaju teške, fizičke poslove i onih koji sede u kancelariji, za računarom, dakle neke birokratije. Ono što je pre slučaj je da se u tom simboličkom izrazu krije nesvesni pojam koji obuhvata političare, odnosno još specifičnije njih iz Saveza za Srbiju koji su u tom periodu počeli svi zajedno da nose bele košulje.
- Neko ciničan bi mogao reći: Borko “levičar“ sticajem okolnosti u toku napada nije nosio radničko odelo nego košulju. Da je nosio radničko odelo možda bi se protest zvao: Protiv nasilja – stop krvavim radničkim odelima.





















