Dok Generalni sekretar UN-a, Ban Ki-Moon, najavljuje planove za pokretanje istrage vezane uz napade na objekte UN-a, tijekom nedavnih izraelskih napada u Pojasu Gaze, prenosimo govor Noama Chomskog, svjetski uglednog političkog disidenta, koji je održao govor u dvorani Generalne skupštine UN-a. Organizator je njegovog gostovanja bio Odbor Ujedinjenih naroda za Primjenu neotuđivih prava naroda Palestine. „Obrazac koji je postavljen u siječnju 1976., nastavlja se do današnjeg dana,” rekao je Chomsky, profesor emeritus na Massachusetts Institute of Technology. „Izrael odbacuje rješavanje tih uslova i već dugi niz godina poduzima opsežne mjere da do rješavanja ne dođe i u tome ima ustrajnu i odlučnu vojnu, ekonomsku, diplomatsku i ideološku potporu SAD-a.”
Slijedi tiskana verzija snimke iz tv programa Democracy Now!
Zadovoljstvo mi je što imam ovu mogućnost da vam se obratim.
Mnogi su od svjetskih problema duboko ukorijenjeni da je teško čak i smisliti na koji način poduzetikorake da ih se barem ublaži. Izraelsko-palestinski sukob nije jedan od tih problema. Naprotiv, opći su obrisi za diplomatsko rješenje jasni već najmanje 40 godina. S druge strane, potpuno su jasne i prepreke koje stoje na putu tom rješenju.
Temeljni su obrisi ovdje prezentirani u rezoluciji koju je donijelo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda u siječnju 1976. godine. Tražilo se rješenje uspostavom dviju država na međunarodno priznatoj granici, citiram, „sa osiguranim pravima da će obje države egzistirati u miru i sigurnosti unutar sigurnih i priznatih granica.” Rezoluciju su donijele tri vodeće arapske države: Egipat, Jordan, Sirija—ponekad nazivane države sučeljavanja. Izrael je odbio prisustvovati toj sjednici dok su SAD stavile veto na tu rezoluciju. Američki je veto tipično dvostruki veto: dakle, rezolucija se ne provodi, a događaj se briše iz povijesti tako da se moramo potruditi pronaći zapisnik, ali on postoji. Tako je uspostavljen obrazac koji se ponavlja. Najnoviji američki veto uložen je u veljači 2011.—za vrijeme predsjednika Obame—kad je njegova vlada stavila veto na rezoluciju u kojoj se traži implementacija službene američke politike protivljenja širenju naselja. A treba imati na umu da pravi problemi i nisu širenje naselja; sama naselja, nedvojbeno su ilegalna, međutim poseban problem predstavlja gradnja prateće infrastrukture.
Već dugo vremena postoji nadmoćan međunarodni konsenzus podrške da se pronađe rješenje u tim generalnim okvirima. Obrazac koji je postavljen u siječnju 1976. godine nastavlja se do danas. Izrael odbija rješenje pod navedenim uvjetima i već dugi niz godina posvetio se traganju za opsežnim resursima kako bi osigurao da do toga ne dođe, uz neprestanu i odlučnu potporu Sjedinjenih Država—vojnu, ekonomsku, diplomatsku i naglašeno ideološku. Premda nemamo vremena za izlaganjem potankosti, već samu prirodu izraelsko-američkog odnosa otkrivamo u okviru onoga što se događalo u Gazi u proteklom desetljeću.
Prošlog je kolovoza postignut prekid vatre između Izraela i Palestinske Samouprave. A pitanje je u svim našim glavama: kakvi su izgledi tog prekida za budućnost? Pa, jedan od razumnih načina da pokušamo odgovoriti na to pitanje jeste da pogledamo protokol. Tu također postoji jedan definirani obrazac: prekid se vatre postigne; Izrael se na to ne obazire i nastavlja svoj napad na Gazu, uključujući i nastavak opsade, naizmjenična nasilja, daljnja naseljavanja i provedbe razvojnih projekata; Hamas se pridržava prekida vatre, dok je Izrael službeno priznaje, sve dok neka izraelska eskalacija ne izazove Hamasov odgovor, a to potakne još jedno košenje trave, u izraelskom žargonu, a svaka takva epizoda postaje žešća i destruktivnija od prethodne.
Prvi iz te serije je Sporazum o kretanju i pristupupotpisan 15. studenog 2005. godine. Približno ću ga parafrazirati. U njemu se utvrđuje da će Rafah biti prijelaz između Gaze i Egipta za izvoz i uvoz robe kao i za ulazak i izlazak ljudi, zbog kontinuiranih prelazaka između Izraela i Gaze u cilju robnog uvoza i izvoza i tranzita ljudi te u cilju smanjivanja prepreke prometa autobusnih i kamionskih konvoja unutar Zapadne obale i Gaze kao i zbog izgradnje morske luke u Gazi i ponovne uspostave zračne luke u Gazi koju je Izrael nedavno razorio. To su bili bitni uvjeti koji su proizišli iz sukcesivnih prekida vatre uključujući i prekid potpisan prije samo nekoliko tjedana.
Značajan je tajming sporazuma od 15. studenog. To je bio trenutak takozvanog izraelskog dezangažmana od Gaze —selidba nekoliko tisuća izraelskih naseljenika iz Gaze. Ovo se smjesta oslikava kao plemenito nastojanje u potrazi za mirom i razvojem, ali realnost je sasvim drugačija. Tu je stvarnost vrlo brzo, opisao izraelski službenik zadužen za pregovaranje i implementiranje prekida vatre, Dov Weissglas, prisni prijatelj tadašnjeg premijera Ariela Sharona. Prema njegovom objašnjenju izraelskom tisku, cilj dezangažmana, citiram, bio je „zamrzavanje mirovnog procesa,” da bi se “spriječila uspostava Palestinske države” i osiguralo da diplomacija „bude na neodređeno vrijeme skinuta s našeg dnevnog reda“.
Stvarnost na terenu opisuju vodeći izraelski specijalisti po pitanjima okupacije: ugledna povjesničarka, Idith Zertal te vodeći diplomatski dopisnik, Akiva Eldar, autor knjige Lords of the Land (Gospodari zemlje; odnosi se na izraelske naseljenike). Prema njima „ta upropaštena teritorija“—i do tada je zaista bila upropaštena, to je i bio razlog zbogkojeg su se naseljenici iseljavali— dakle, „ta upropaštena teritorija nije bila oslobođena vojnog zahvata Izraela čak ni za jedan dan, niti pod cijenu okupacije koju su stanovnici morali svakodnevno plaćati. Nakon je dezangažmana Izrael ostavio za sobom spaljenu zemlju, devastirane službe i narod koji je ostao bez sadašnjosti, ali i budućnosti. Naselja su razorena u sebičnom potezu jednog neprosvijećenog okupatora, koji zapravo nastavlja kontrolirati teritorij, ubijati i mučiti svoje stanovnike posredstvom jedne strašne vojne moći.” Dakle, ovo je zapravo točan opis iz najuglednijeg izraelskog izvora.
Sporazumi iz Osla od prije 20 godina, utvrđuju da su Gaza i Zapadna obala jedna nedjeljiva teritorijalna jedinica, čiji se integritet ne može razbijati. Već 20 godina Sjedinjene Države i Izrael revno se posvećuju cilju da odcijepe Gazu od Zapadne obale, kršeći sporazume koje su prihvatili. A pogled na mapu nam objašnjava i zašto. Gaza pruža Palestini jedini pristup vanjskom svijetu. Ukoliko se Gaza odvoji od Zapadne obale, bez obzira kakva god autonomija bila dodijeljena, Zapadna obala bila bi zarobljena, s jedne strane Izraelom, a s druge strane neprijateljskim Jordanom, izraelskom saveznikom.Osim toga jedna od izraelskih sporih i odmjerenih politika koju podržavaju Sjedinjene Države zauzimanje je Jordanske doline, koja čini oko jedne trećine Zapadne obale sa većim dijelom oranica. Eto, to je glavni geostrateški razlog za izraelsko inzistiranje, uz američku potporu, na odvajanje tog teritorija bez obzira na kršenje sporazuma iz Osla i niz sporazuma o prekidu vatre postignuti još od studenog 2005. godine.
No, sam sporazum od studenog 2005., trajao je svega nekoliko tjedana. U siječanj 2006., jedan se vrlo važan događaj odigrao: prvi cjeloviti i slobodni izbori u arapskom svijetu okarakterizirani su kao slobodni i pošteni. Imali su samo jednu manu. Ispali su na neprikladan način: Hamas je osvojio parlament te kontrolu skupštine. SAD i Izrael to nisu htjeli. Sjetite se, u ono vrijeme parola na svačijim usnama glasila je „promocija demokracije“. Najviši američki angažman u svijetu bio je promicanje demokracije. Ovo je bio dobar test za navedenu demokraciju: izbori nisu ispali prema očekivanjima; Sjedinjene Države i Izrael odmah su odlučile kazniti Palestince zbog krimena glasanja na neprikladan način; pokrenuta je oštra opsada kao i druga kažnjavanja; nasilje je pojačano; Sjedinjene Države odmah počinju organizirati vojni puč s ciljem rušenja neprihvatljive vlade. To je prilično poznata praksa, pa neću sada prolaziti kroz svu tu evidenciju. Europska se unija, na svoju sramotu i diskreditaciju, pridružuje. Dolazi do trenutačne izraelske eskalacije. To je bio kraj studenskog sporazuma nakon kojeg su uslijedili snažni izraelski napadi.
Godinu dana kasnije, 2007., Hamas je počinio još veći krimen, nego što je bilo pošteno osvajanje izbora: preduhitrio je planirani vojni puč i zauzeo Gazu. To se u Sjedinjenim Državama i većem dijelu Zapada, opisuje kao da je Hamas silom zauzeo Gazu—što nije lažno, ali se nešto izostavlja. Sila je preduhitrila već planirani vojni puč radi rušenja izabrane vlade. Eto, sada je to ozbiljan zločin. Dovoljno je već što su krivo glasali na slobodnim izborima, ali da još i preduhitre planirani američki vojni puč daleko je ozbiljnije. U tom je trenutku napad na Gazu znatno povećao glavne izraelske juriše. Konačno, u siječnju 2008., postiže se još jedan prekid vatre. Uvjeti su bili dosta slični onima koje sam već naveo. Izrael javno odbija prekid vatre te izjavljuje da ga se neće pridržavati. Hamas poštuje prekid vatre, što Izrael službeno priznaje, unatoč izraelskom odbijanju da to učini.
Dakle, to je potrajalo do 4. studenog 2008., a to je bio dan održavanja američkih izbora, pa su izraelske vojne snage upale u Gazu i ubile šestero borbenih aktivista Hamasa. To je potaklo ispaljivanje Qassam raketa na Izrael, što izaziva žestoki izraelski odgovor s velikim brojem ubijenih Palestinci, po običaju. Do kraja prosinca, nekoliko tjedana kasnije, Hamas predlaže obnovu prekida vatre. Izraelski kabinet prijedlog razmatra i odbija. Riječ je o miroljubivom kabinetu na čelu s Ehudom Olmertom — a on ga odbija i odlučuje se na pokretanje sljedeće glavne vojne operacije.
Operacija je nazvana Lijevano olovo i bila je tako užasna da je izazvala znatnu međunarodnu pozornost. Stogu su komisije UN-a kao i organizacije Amnesty International i Human Rights Watch, pokrenule istragu. Potrebno je istaknuti kako je napad pomno tempiran da bude okončan odmah prije nastupajuće inauguracije predsjednika Obame. Doduše, već je bio izabran, ali još nije bio inauguriran, pa kad su ga upitali za komentar o zločinima koji su bili u tijeku, Obamin odgovor je glasio da on to ne može komentirati jer Sjedinjene Državeimaju samo jednog predsjednika, a on još uvijek nije predsjednik. Govorio je o mnogim drugim stvarima, ali ne o ovoj. Napad je tempiran da se okonča odmah uoči inauguracije, tako da bi on mogao odgovoriti na to pitanje izjavljujući: „Znate, sada nije čas da se osvrćemo na prošlost, već da gledamo naprijed prema budućnosti.” Diplomati vrlo dobro znaju za tu standardnu poštapalicu u korist onih koji čine ozbiljne zločine: „Zaboravimo prošlost i veselimo se slavnoj budućnosti.” Eto, to je rečeno usred napada.
Vijeće sigurnosti donijelo je jednoglasnu rezoluciju, Sjedinjene Države bile su suzdržane, tražeći trenutačan prekid vatre pod uobičajenim uvjetima. Bilo je to 8. siječnja 2009. Ona nije nikada realizirana, te je u potpunosti propala kod iduće veće epizode košenja trave u studenom 2012. godine.Sada možete naslutiti zbivanja već i pogledom na popis stradalih u godinu 2012., 79 ubijenih, od toga 78 Palestinaca, uobičajena priča!
Nakon napada, dolazi do prekida vatre pod uobičajenim uvjetima. Opisat ću što je iza toga uslijedilo citirajući jednog od vodećih specijalista, Nathana Thralla. On je glavni bliskoistočni analitičar Međunarodne krizne skupine (International Crisis Group). Prema njegovom pisanju, Izrael priznaje da se Hamas pridržava uvjeta iz sporazuma o prekidu vatre, te stoga „ne nalazi posebnog poticaja“ da čini isto. Vojni juriši na Gazu su se povećali, uz oštrije restrikcije uvoza. Izvozi su blokirani. Dozvole za izlaske su blokirane.
Takav se scenarij nastavlja sve do travnja 2014., kad su Palestinci izvršili još jedno kazneno djelo: Hamas, čija je baza u Gazi, i Palestinska samouprava, sa bazom na Zapadnoj obali, potpisali su ugovor o formiranju jedinstvene vlade. Izrael se razljutio—a još više razbjesnio kad je velika većina u svijetu tome dala podršku. Čak su i Sjedinjene Države pružile svoju mlaku, ali stvarnu podršku. Bilo je nekoliko razloga za izraelsko reagiranje. Jedan je što jedinstvo između Gaze i Zapadne obale, između dva pokreta, ugrožava dugotrajnu politiku na njihovu razdvajanju i to iz razloga kojih sam već spominjao. Još jedan razlog je što bi jedinstvena vlada potkopala jedan od izgovora za izraelsko odbijanje da ozbiljno sudjeluje u pregovorima. Naime, kako možemo pregovarati s entitetom koji je interno podijeljen? Dakle, kad bi bio jedinstven, taj izgovor više ne bi vrijedio. Izraelu je uzavrela krv. Pokrenuti su žestoki napadi na Palestince na Zapadnoj obali, primarna meta bila je Hamas. Stotine je ljudi uhićeno, najviše članovi Hamasa. Identična nasilja provedena su i u Gazi.
Naravno, i tu se pojavio izgovor, a ovog je puta glasio: tri su izraelska tinejdžera, nastanjeni u naseljima, uhvaćena i brutalno ubijena. Izrael pak službeno tvrdi kako misli da su ipak živi i zbog toga pokreće dugi, višetjedni napad na Zapadnu obalu, potvrđujući svoju nakanu da dječake pronađe žive. U međuvremenu se trajno obavljaju uhićenja, napadi i tako dalje. Međutim, izraelske su vlasti dobro znale da su mladići ubijeni. Također su isto tako dobro znali da je vrlo mala vjerojatnost da je Hamas umiješan. Vlada je objavila kako ima neke indikacije, prema kojima Hamas stoji iza navedenog napada, ali vladini vodeći stručnjaci, poput [Shlomi Eldar], odmah ističu da su taj napad—tog zaista brutalnog zločina—vrlo vjerojatno izvršili članovi jednog otpadničkog klana Qawasmeh iz Hebrona, koji nije dobio zeleno svjetlo od Hamasa. Ovo postaje očite, kao se postavi u kontekst naknadnih uhićenja i kazni. U svakom slučaju, ono je također poslužilo kao izlika za napad i ubijanja u Gazi. Sve to je na koncu izazvalo Hamasovo reagiranje. Iza toga je nastala operacija Zaštitni rub, ona koja je upravo dovršena i koja je bila brutalnija i destruktivnija u odnosu na prethodne operacije.
Obrazac je vrlo jasan. I barem zasad izgleda da će se nastavljati. Zadnji je prekid vatre postignut 26. kolovoza. Odmah je uslijedila najveća izraelska otimačina zemlje u 30 godina, gotovo tisuću hektara u području Gush Etzion, blizu onog što se zove Jeruzalem, Veliki Jeruzalem, oko pet puta veći nego što je Jeruzalem ikad bio, a kojeg je Izrael preuzeo i anektirao kršeći naloge Vijeća sigurnosti. Državno tajništvo Sjedinjenih Država informiralo je veleposlanstvo da, citiram „izraelska aktivnost u Gush Etzionu podriva američka nastojanja da zaštiti Izrael u Ujedinjenimnarodima,” te urgira na Izrael da ne pruža streljivo„onima [u Ujedinjenim narodima] koji će tumačiti [izraelsku] poziciju kao tvrdom.” Ustvari, takvo upozorenje je dano prije 47 godina, u rujnu 1967. godine, u vrijeme prve izraelske ilegalne kolonizacije područja Gush Etzion. Na to nas je nedavno podsjetio izraelski povjesničar Gershom Gorenberg. Malo se od toga promijenilo u proteklih 47 godina, osim skale zločina, koja se nastavlja neprekidno uz stalnu američku podršku.
Dakle, što se perspektive tiče, imamo jednu konvencionalnu sliku. Ona se konstantno ponavlja na svim stranama—Izrael, Palestina, nezavisni komentatori, diplomati. Slika koja se prezentira sastoji se od prikazivanja dviju alternativa: rješenje dvije države, za koji se zalaže većinski međunarodni konsenzus, gotovo svi, a ako to ne uspije onda će morati biti jedna država —Izrael će preuzeti Zapadnu obalu, a Palestinci će joj predati ključeve. Palestinci su često favorizirali baš to. Kažu da će imati mogućnosti pokrenuti borbu za građanska prava, možda po modelu južnoafričkeborbe protiv aparthejda unutar jedne državne cjeline pod upravom Izraela. Sada Izraelci to kritiziraju na temelju onoga što nazivaju demografski problem, odnosno činjenica da će biti previše ne-Židova u židovskoj državi—zapravo, uskoro će biti većina. To su alternative koje nam se prezentiraju, i to pretežno, skoro bez izuzetka.
Moje je mišljenje, o čemu sam opetovano pisao, kako postoji više alternativa. Nažalost, mnogi u to ne vjeruju.Osim navedenog rješenja problema postoje još dvije mogućnosti: jedna je međunarodni konsenzus za dvije države, utemeljene na uvjetima iz siječnja 1976. godine. Dosad, to bi neformalno prihvatili gotovo svi—Arapska liga, Organizacija islamskih država, uključujućiIran, Europu, Južnu Ameriku. To je jedna od opcija. Druga opcija, ona realna, jeste da će Izrael nastaviti činiti točno ono što čini upravo sada, pred našim očima, vidno uz američku pomoć, koja je također očita. A ono što se događa nije tajna. Otvorite novine i pročitajte.
Izrael preuzima ono što naziva Jeruzalemom, kako sam već spomenuo, ogromnu površinu možda i pet puta veću od povijesnog Jeruzalema, Veliki Jeruzalem, veliki dio Zapadne obale koja obuhvaća mnogobrojna arapska sela gdje se vrše protjerivanja i uništavanja te naseljavanja izraelskim doseljenicima. Sve to je dvostruko ilegalno. Sva naseljavanja su ilegalna, kako je utvrdilo Vijeće sigurnosti temeljem savjetodavnog mišljenja Međunarodnog suda pravde. Ali jeruzalemska su naselja dvostruko ilegalna, jer se radi o povredi eksplicitnih odredaba Vijeća sigurnosti još od 1968. godine, za koje su Sjedinjene Države u ono vrijeme čak i glasale, zabranjujući bilo kakve promjene u statusu Jeruzalema. No, naseljavanje se nastavlja. To je Veliki Jeruzalem. Tako nastaju koridori koji se protežu na istok. Jedan od glavnih koridora proteže se od Jeruzalema gotovo do Jerihona, praktično dijeli Zapadnu obalu, uključujući i izraelski grad Ma’ale Adumim, koji je uglavnom sagrađen u vrijeme Clintonove uprave, sa jasnim ciljem razdvajanja Zapadne obale—koja je još uvijek sporna teritorija, ali to je cilj. Sjevernije nalazi se koridor koji uključuje i grad Ariel, a on djelomično razdvaja ono što preostaje. Još dalje prema sjeveru jedan koridor obuhvaća i grad Kedumim. Ako pogledate mapu, koridori u osnovi razbijaju Zapadnu obalu na veći broj kantona. Na mapi se čini kao da preostaje još veliki dio teritorija, ali to je varljivo. Najveći dio toga je pustinja.
I to je nešto što je izdvojeno od onog što sam prije dotaknuo, ono polagano, ravnomjerno preuzimanje Jordanske doline na istoku—i opet, skoro trećinu obradivog zemljišta, životnog prostora.
Izrael nema službenu politiku za ovo preuzimanje, ali provodi politiku na način kako se dosada već sto godina provodila—malim koracima tako da nitko ne primjećuje, ili se narod barem pravi da ih ne primjećuje, da se uspostavlja vojna zona. Palestinci koji tamo žive moraju biti raseljeni jer je to vojna zona, nisu dopuštena naselja, ali ubrzo dolazi do vojnog naselja, takozvanih Nahal naselja, zatim još jednog, pa onda se, prije ili kasnije, naselje pretvara u pravo naselje. U međuvremenu, kopaj bunare, protjeraj stanovništvo, uspostavi zelene zone—primijeni raznovrsnemetode koje su, već dosad, reducirale arapsku populaciju od oko 300.000 u godini 1967., na otprilike današnjih 60.000 stanovnika. Kao što sam prethodno naveo, time su preostali stanovnici u osnovi zatvorenici.
Mislim da Izrael nema namjeru prihvaćati koncentracije palestinske populacije; oni ne ulaze u izraelske planove. Često se prave analogije sa Južnom Afrikom, ali one su prilično varljive. Južna Afrika oslanjala se na svoju crnačku populaciju. Naime, oni su predstavljali 85 posto stanovništva. Bili su radna snaga Južne Afrike, pa ih se moralo održavati upravo kao što robovlasnici moraju održavati svoj kapital. Nastojali su da održe takvu populaciju. Čak su učinili napor da dobiju međunarodnu podršku za batustance. Izrael nema takav stav kad je riječ o Palestincima. Ne želi imati bilo kakve veze sa njima. Ako odlaze, dobro je. Ukoliko umiru, dobro je. To je uobičajeni neokolonijalni obrazac što ga Izrael uspostavlja—dopušta osnivanje centara za palestinsku elitu u Ramallahi, gdje imaju lijepe restorane i kazališta. Svaka od zemalja Trećeg svijeta u kolonijalnim sustavima imala je nešto tome slično.
Eto, to je slika koja nastaje. Ona se oblikuje pred našim očima. Zasad vrlo dobro napreduje. Ako se nastavi, Izrael neće biti suočen s demografskim problemom. Dok ove regije budu polagano integrirane u Izrael, zapravo će se proporcija Židova u Velikom Izraelu povećati. Tako će ostati vrlo malo Palestinaca. Onima koji tamo ostaju bit će oduzeta imovina ili će biti protjerani. To se upravo odigrava pred našim očima. Mislim da je rješenje s dvije države realna alternativa. Ipak, postoje indicije prema kojima će se stvari i dalje razvijati dosadašnjim tijekom, uz američku potporu Izraelu.
Izvor DEMOCRACY NOW
PREVOD Slobodan Drenovac