Prijavite se na newsletter

Home O nama About US Doniraj Autori Tekstovi Intervjui Prevodi Recenzije Vesti/Komentari



Brexit – Nek’ UK samo(g) sebe sjebe!



Foto: Kathrin Werner/Flickr

Foto: Kathrin Werner/Flickr

08/07/2016

Diljem Europe, neonacisti i drugi desnokrilci slave, dok većinu ‘liberala’ hvata panika pa trčkaraju naokolo kao jato bezglavih kokoši, ili obnoć od očaja zavijaju na mjesec. Euro-ljevica (patetična i folirantska poput putnika u “Euro biznis klasi” na domaćim europskim letovima) pokušava smjestiti nedavni referendum u neku vrstu filozofske perspektive, brbljivo naklapajući nešto o pobuni radničke klase protiv vladajućih elita.

Neki europejci čak krive gospodina Putina za ishod referenduma, dok drugi iza tog ishoda vide avet jedne “američke urote” ili čak i neki cionistički lobi”.

Stvari su mnogo jednostavnije. Nekoliko milijuna netrpeljivih britanskih birača, mnogi od njih stari umirovljenici i tradicionalno konzervativni, čak i rasistički sklone gomile, poplašiše se da će njihovo zemlju uskoro pregaziti zapuštene horde izbjeglica, ili preciznije – nekakvi ‘ne-ljudi’ (da posudimo iz leksikona Georgea Orwella). Dok je pak za neke druge referendum postao način da izraze svoje frustracije činjenicom da se britanskoj radničkoj klasi u zadnje vrijeme serviraju sve grozomorniji uvjeti (čitaj: dobiva sve manji i manji rez od onog golemog globalnog plijena što ih pljačkom ostvaruju Europa i Sjeverna Amerika).

Ne tragajte za bilokakve treptaje internacionalizma ili tradicionalnih ljevičarskih ideala u srcima onih koji su glasali za „Exit“ (izlazak). Velika većina anti-EU ratnika naprosto je zahtijevala bolje pogodnosti za sebe (za „Britance“), i ono „Britaniju za Britose“ (ma što to zaista značilo u ovoj rasno sve mješovitijoj naciji).

Naravno, isto se može reći i za suprotni tabor! Oni koji su glasali za ostanak u Uniji činili su to iz strogo praktičnih razloga.

Gotovo se nijedan komentator nije potrudio primijetiti onošto je bilo istinski šokantno u tom cijelom referendumskom procesu: apsolutni nedostatak napredne ideologije, internacionalizma i zabrinutost za svijet u cjelini. Obje strane (i da li su tu odista postojale dvije strane) prezentirale su vatromet plitke sebičnosti i sitničavosti. Duboka moralna korupcija Zapada jasno se eksponirala.

***

Danas u Evropi svi hoće još, još i još. Jebeš štednju! “Daj nam više pogodnosti!“ Pružite nam bolje plaće, sigurna radna mjesta i kraće radne sate!

Ono što šokira je (ah, tako čedno!) što su ti zahtjevi isplanirani samo za odabranu družinu – Europljane i Sjevernoamerikance – ne i za ostatak zemaljske kugle koji stvarno plaćaju taj račun… i plaćaju ga već stotinama prokletih godina, uz strašne muke od svega, od ropstva, kolonijalne otimačine, od Europe koja pokreće genocide, od terorizma protiv borbe robova za oslobođenje pa do multinacionalnih korporacijskih pljačkanja.

Krajnje je vrijeme da ponovo posjetimo Fanona i Sartra, ali u komfornoj, lijenoj i sklerotičnoj Europi kao da nitko nije raspoložen za stare, solidne ljevičarsko-internacionalističke, anitkolonijalističke ideologije.

Dakako, proces globalne dekolonizacije nikada se nije dovršio, ali ta točka nije na dnevnom redu kod onih europejaca koji traže referendume. Jedino što traže je bolji život, da duže žive i da se još više obogate! Oni smatraju da je skroz nepravedno što u UK-u, Francuskoj, Španjolskoj ili Grčkoj one velike korporacije i banke zadržavaju glavninu plijena za sebe. Oni hoće svoj dio. Hoće mnogo veći dio. Hoće ga sada!Zato oni mrze kapitalizam, „sustav“. Ne zato što on ubija milijune nedužnih ljudi u svim dijelovima svijeta, daleko od Europe (takve ‘tričarije’ ni najmanje ne uzbuđuju Europljane). Ne zato što one uništavaju kulturu, ubijaju slobodu “onih drugih”, oh ne! Oni ih mrze zato što je “sustav” previše škrt u odnosu na svoje vlastite članove!

Istina, oni koji podržavaju Europu često više ništa nemaju, čak niti nekoliko daščara, čak ni pravo da zadrže svoje domaće biljke ili stabla. Istina, mnogi nezaposleni Europejci još uvijek se voze u svojim automobilima, lete po cijelom svijetu u potrazi za savršenim ferijama, uživaju u prividnom slobodnom obrazovanju, zdravstvu, parkovima, kulturnim institucijama, javnom prijevozu i bezbroj drugih beneficija. Istina, većina izbjeglica bježe iz nekoć bogatih i nezavisnih zemalja, koje je Zapad silovao i izrabljivao. Ali sve to nije vrijedno spomena, nema potrebe za referendumima koji raspravljaju o tako ‘irelevantnim’ moralnim temama. A uostalom, o čemu bi točna bila riječ u takvom referendumu: “Opljačkati ili ne opljačkati“? I gdje su ti milijuni i milijuni europskih građana koji bi trebali potpisivati peticije, zahtijevajući to?

To nikada nije izgovoreno, ali nema nikoga, prividno baš nikog u Europi koji bi htio promijeniti ovaj sadašnji globalni sustav, od vrha do dna, i prekinuti pljačku onih „beznačajnih drugih“!

***

Europska ‘ljevica’ je u istoj mjeri sebična i licemjerna koliko i „desnica“. Ustvari više prave ‘ljevice’ ni nema, ako pod ‘ljevicom’ podrazumijevamo pokret koji zahtijeva apsolutno jednaki tretman za sve žitelje na našoj planeti.

Mnogi Europejci vole okriviti SAD za sadašnje stanje u svijetu (uglavnom apstraktno, uostalom). Takve optužbe su u potpunosti licemjerne, i graniče sa intelektualnom poremećenošću. Jer SAD nije ništa drugo nego grandiozni europski ‘projekt’, ili da citiram Jean-Paula Sartrea, jedna“super-Europska monstruoznost”.

U takozvanom „Novom svijetu“ (kojeg li šovinističkog termina; kao da razoreni drevni svijet domorodaca ne znači ništa), a europski doseljenici su najprije pokrali domorocima njihovu zemlju, da bi ih zatim skoro u potpunosti sve istrijebili. Da bi povećali ‘produktivnost’, prevezli su na milijune robova preko oceana. Kad im je odgovaralo, proglasili su nezavisnost, ali nezavisnost koja je još uvijek bila strogo utemeljena na europejskom izuzetnošću, rasizmu, tradiciji kompleksa superiornosti i na fundamentalističkim kršćanskim vjerovanjima.

Bez obzira koliko barbarski se SAD ponašao u inozemstvu, u20. i 21. stoljeću, nikako im nije pošlo za rukom da dođu ukorak (premda su se jako trudili) sa onim razuzdanim europejskim divljaštvom, onim užasavajućim istrebljivanjima i pljačkaškim kampanjama ‘starog kontinenta’ koje su se vjekovima provodile u Aziji, Africi, na Bliskom Istoku, na Indijskom potkontinentu i praktično u svim dijelovima svijeta.

“Europski radnici su sada žrtve američkog imperijalizma i kapitalističkog sustava”, kako nam stalno govori pseudo-ljevica. O, ma nemoj?

Zapravo, kako je to u osnovi smiješno!

Što je ‘kapitalistički sistem’ zbilja, ako ne i legitimna (iako filozofski i etički perverzna) zamisao Zapada, neprirodno i nasilno forsirana u ždrijelo naroda svih kontinenata naše planete?

On je neposredni proizvod europske kulture (a ne obrnuto), koja je poslije usvojena i ‘usavršena’ od strane SAD-a,

Nema nikakve dvojbe da je Britanija najbliži europski saveznik SAD. Ili, točnije rečeno, jedva da ima neke razlike između toga dvoga, jer su oba stvorena prema istim konceptualnim linijama (europskim), prema istoj religiji i prema istim šovinističkim pogledom na svijet (otvoren inat prema svakom koji nije bijel i religiozno/kulturalno kršćanin i ne zastupa glorifikaciju ekspanzionizma).

Hajde da se konačno suočimo sa stvarnošću: velika većina Europljana ne bi nikada htjela promijeniti globalni svjetski poredak! Zapadni imperijalizam se njime hrani, omogućava im da žive bogatijim životom nego svi drugi na Planeti, dok im omogućava da veselo rade mnogo manje. Podsvjesno čak su i oni europskih radnici ‘lišeni’ pogodnosti (koji vic!) duboko zahvalni Washingtonu i njegovim gladijatorima. Njihov glavni zahtjev je ‘samo’ da bi ‘obični Europljani trebali dobivati još bolju ponudu’ nego što sada dobivaju. Uobičajeno izražena žalba je da je ponuda bila mnogo bolja i zadovoljvajuća prije nekih 20 godina nego sada.

Bolja ponuda na račun ‘drugih’, naravno! Ali to se nikada ne spominje.

‘Manje šilinga za one u Goldman Sachs-u ili HSBC-u (The Hongkong & Shanghai Bank), i malo više za “obične ljude” Europe, molim lijepo!”

Sve ostalo je uredu, stvarno! “Oni Amerikanci su zaista dobri ljudi. Kao mi, Europljani… Hej, bili smo tamo prošle godine, na godišnjem…”

“Ah, da, nemoj zaboraviti: mi ne želimo one brutalne crnčuge i prljave Arape po našim gradovima i selima. Oni pripadaju tamo gdje jesu, radeći za nas, pustošeći vlastite zemlje da bismo mi mogli odlaziti u mirovinu, imati pristupa besplatnoj vrhunskoj zdravstvenoj njezi i letjeti za Jugoistočnu Aziju da tucamo njihove mlade cure nakon odlaska u penziju! Vi nama pružite sve to, i više od toga, a ako ne, jebite se, otići ćemo iz Europske unije jer se više ne brinete za svoj narod!”

Naravno to se skoro nikad ne artikulira na taj način. Ali potrebno je čitati između redova.

Ili možda moji čitatelji zaista misle da te zemlje ‘ koje su spremne slijediti britanski primjer’ zaista zabrinjava išta drugo osim njihovih vlastitih sebičnih sitničavih interesa?

Razgovarao sam sa Grcima! Razgovarao sam sa Španjolcima. Većina ih zaista mrze ‘strance’. Većina ne zna ništa, apsolutno ništa; nemaju pojma o tome što Zapad radi svuda po svijetu. I iskreno, ni ne žele išta znati.

I što to hoće istočni Europejci? Što je s onim „sirotim“ i „razočaranim“ Česima, Poljacima i Mađarima? Pa, i oni isto tako žele još i još i još, kao što su oduvijek željeli. Zar itko zaista vjeruje da su u osamdesetima prošlog stoljeća sanjali o ‘slobodi i demokraciji’? Samo su sanjali o jednoj stvari: kako da se otarase one romantične ruske ideje o internacionalizmu, i kako da se “vrate u Europu”, čitaj; kako prestati pomagati lišene i opljačkane dijelova svijeta, i umjesto toga pridružiti se Zapadu – pravim gospodarima svijeta – kako postati dio imperijalističke i neokolonističke klike. Te su nacije, (budimo pošteni) rasističke u srži, a gotovo su sve sada članice EU-a, i jednostavno ljube i očarane su SAD-om! I pokazuju otvoren prezir za žrtve zapadnog imperijalizma.

Koliko istinski možemo imati sažaljenja prema svima njima – tim evropskim ‘žrtvama sustava’?

Oprostite mi, ali ja ne osjećam apsolutno nikakvu simpatiju za njih! To je možda zato što sam proveo previše vremena u Kongu, Keniji, Ugandi, Jugoistočnoj Aziji, Bliskom Istoku, na potkontinentu, Oceaniji, u brazilskoj Amazoniji i Peruu; sa ljudima za koje držim ‘pravim žrtvama’ sistema, globalno nametnutog zapadnog režima.

Stoga, samo osjećam rastući gnjev zbog cinizma koji poput debelog prekrivača pokriva one diskusije o britanskom referendumu (i svih ostalih potencijalnih europskih referenduma. Iz toga sam razloga šokiran ovakvom površnošću i hipokrizijom.

Zaista mi izgleda kao da se cijeli kontinent sastoji od tvrdoglavih ‘globalnih osporavatelja holokausta’, ljudi koji sjede ispred dimnjaka krematorija, gdje njihove žrtve žive spaljuju, nesposobni misliti o bilo čemu drugom osim o vlastitoj udobnosti i privilegijama.

Jer dokle god takav mentalitet prevladava (a on odolijeva već beskrajnim stoljećima), ostalom svijetu to će vrlo malo značiti, i gotovo ništa ako jedna ili dvije ili pet zemalja optiraju za odlazak iz Europske unije.

Hoće li se upravljati kontinentom više centralistički ili decentralizirano, kontinent će i dalje pljačkati Planetu zajedno sa svojim moćnim sjevernoameričkim izdankom.

To će se nastaviti, jer Europljani tako žele; oni ustvari indirektno to i zahtijevaju! Poput razmaženih, nemilosrdnih i skroz nemoralnih balavaca, Europljani viču ‘ hoćemo još, još i još!’

I oni mrze, s ogoljenim fanatizmom, sve i svaku zemlju na svijetu, od Kine do Rusije, koja stoji na svojim nogama i odbija prihvatiti diktate Zapada. To nije poput onog‘primitivnog’ rasizma koji se može nazreti u nekim dijelovima SAD; Europski rasizam je dubinski, fundamentalistički, kulturalan, institucionaliziran, koliko bio i zajedljiv i prastar. ‘Zahvaljući njemu’, na desetine kultura i nacija diljem svijeta već su istrijebljene. I na desetine se upravo sada dok se ovaj esej piše, uništavaju. .

Referendum u UK-u je sve ovo dokazao, pa i više.

Vraćajući se na Fanona i Sartrea: jasno je da se svijet neće promijeniti jer su se Europljani odjednom prosvijetlili, uvidjevši da žive na račun krađa. To se od njih ne može očekivati. Nema nikakvog kajanja. Čak nema ni priznavanja krivice! Pogledajte one tisuće europskih ‘stručnjaka’, koji sjede u svim onim UN-ovim i raznim ‘razvojnim’ agencijama, ili lete po cijelom svijetu, propovijedajući svijetu o tome kako se svijetom treba upravljati, ili one protestantske propovjednike koji pomažu da se obore progresivne vlade. Oni to činesa apsolutno ravnodušnim izrazima lica bez imalo srama! Pogledajte škole i sveučilišta u Europi i Americi, koje dijele stipendije elitama u koloniziranim zemljama, ispirući im mozgove i pripremajući ih u cilju da počine izdaju.

Imperije Zapada (u prošlosti) i danas “ona Imperija” već su uništile veći dio svijeta, a mase u Europi pa čak i u Sjevernoj Americi su naveliko imale koristi od bezbrojnih gnusnih zločina protiv čovječnosti. Ovaj strašni proces se još uvijek nastavlja. Svijet će se morati vratiti nedovršenom ‘biznisu’ dekolonizacije ako želi da preživi.

Ne može biti moralno prihvatljiva rasprava u Europi oko budućnosti svijeta, ili Europe, ili UK-a ili bilo koje druge europske zemlje, koja ne bi započela ovako:

“Mi smo upropastili svijet. Mi smo pokrali svijet. Mi ga još uvijek upropašćujemo i potkradamo. Jer zbog zapadnog imperijalizma, fundamentalizma i pohlepe, na stotine milijuna, možda i milijarda ljudskih života je izgubljeno. Mi nismo kvalificirani da upravljamo Planetom i nikada ni nismo bili. Mi ne možemo do neodređenosti sebe nagrađivati sa redikulozno velikodušnim beneficijama i zastrašujuće visokim standardima života, jer su oni tijekom mnogih stoljeća financirani dugotrajnim pljačkama, genocidima i holokaustima. Naše današnje institucije, od NATO-a do EU-a, pomažu održavanju takvog kriminalnog globalnog poretka. Neki od nas žele da ih se demontira, na strogo etičkim temeljima, u ime ljudske rase. Prema tome mi pozivamo na referendum…”

Nezamislivo, naravno! I stoga je ta cijela ‘Brexit’ šarada u potpunosti irelevantna za našu Planetu.

Nikakva promjena neće doći ‘iznutra’. ‘Prezreni na svijetu’ ne mogu računati na suosjećajnost, na ljubaznost i pristojnost zapadne javnosti, ili na njenu solidarnost. Tada bi ona morala izložiti ono što se nalazi iza te ‘civilizirane’ maske europske kulture – jedna strašna, gangrenozna lubanja koja je odraz pohlepe i patološke žudnje za moć. Tada će, ‘prezreni na svijetu’ morati zahtijevati, jednim ujedinjenim glasom, ono što je istinski njihovo. Ne da mole, ne da učtivo traže, već da zahtijevaju! I eventualno, to bi se moralo prihvatiti!

Hoće li UK, jedna od kolijevki zapadnog imperijalizma i kolonijalističke netrpeljivosti, otići ili ostati u EU možda će imati nekog utjecaja na načine ‘interne’podjele plijena, ali ne i na puno ostalog.

Obje referendumske strane, ‘izlazak’ i‘ostanak’, jasno su pozdravile ostali svijet svojim srednjim prstom. I sada je zaista pravo vrijeme da im svijet na isti način uzvrati za tu ljubaznost.

PREVOD Slobodan Drenovac

Izvor INFORMATION CLEARING HOUSE

  •  
  •  
  •  
  •  
  •   
  •  



Kontaktiraj nas