„Ne! ne radi to!“ grdi jedna žena čoveka koji je upravo šutnuo kartonsku kutiju napunjenu hranom, ogorčen što treba da čeka ministra omladine da bi počelo deljenje hrane. Nestrpljivi čovek napušta mesto na kojem su okupljeni članovi lokalnog Komiteta za snabdevanje i proizvodnju (CLAP), gotovo isključivo žene.

Stvoren u aprilu 2016, ovaj mehanizam ima za cilj da se bori protiv pronevere prehrambenih proizvoda i špekulacija, koje po mišljenu venecuelanske vlade, pustoše prodavnice u zemlji. Putem raznih organizacija, uključujući i CLAP, država svakom stanovniku dostavlja osnovne prehrambene proizvode (pirinač, brašno, ulje…) koji se mogu naći samo na crnom tržištu po previsokim cenama. Kilogram mleka u prahu koji košta 70 bolivara (6,36 evra (1)) po zvaničnom kursu, razgrabi se na ulici i po trideset puta većoj ceni.

Deljenje namirnica najzad počinje. „Rekao sam im da počnu i da ne čekaju na ministra“, poverava nam se Isus Guzman, koji živi u tom kvartu. „U suprotnom, ljudi bi ga dočekali nazivajući ga pogrdnim imenima.“ Punih ruku, aktivisti počinju raspodelu dragocenog plena u krugu zgrade Ornos de Kal, u srcu kvarta San Augustin u Karakasu.

„Za koje novine radiš? Pripadaš li nekoj političkoj organizaciji u svojoj zemlji? Kakvi su tvoji prvi utisci o Karakasu?“, zapitkuje pomalo insistirajući, lice skriveno iza debelih naočara. Reklo bi se da Iurami Kuintero, zamenica ministra omladine, ima umereno poverenje prema stranim novinarima. I ne čekajući na odgovor, ona nastavlja svoj posao, usred grupe od pola tuceta ljudi. Idući sprat po sprat, sa listom u ruci oni raspodeljuju kese sa namirnicama, koje su prodate po fiksnim i smanjenim cenama. U hodnicima, ostaviši otvorenim vrata stanova iz kojih proviruju dečije glave, stanari slušaju javne govore.

„Mi se sada suočavamo sa trgovinskim ratom“, galami Rebeka Poleo, poslanica Ujedinjene socijalističke partije Venecuele (PSUV), koja nosi dres nacionalnog fudbalskog tima. „Ali smo tu da vam pokažemo da vas revolucija brani. Mi smo s ljudima!“ Onda na red dolazi gospođa Kuintero, koja zauzima ozbiljniji ton: „CLAP nisu rešenje za sve, ali to je početak. Zahvaljujući njima mi upravo nanosimo snažan udarac ovoj mafiji koja nas pljačka.“

„Mafija“? Ovo je upućeno sektoru poslodavaca, za koje i desničarska vlada priznaje da prave ekonomski haos obustavljajući proizvodnju, i što je još problematičnije, i uvoz, u zemlji koja u inostranstvu kupuje veliki deo onoga što troši. 31. maja, 2016. poslanik PSUV-a Rikardo Molina osudio je na televiziji odluku kompanije Ovomar da uništi 3 miliona jaja namenjenih za prodaju. „A mleko!“ , dodaje Čarls Ruiz, aktivista PSUV-a. „Mi smo više puta pronašli na hiljade litara mleka prosutog na putevima. Sve to po nalogu gazda, sa ciljem da se izazove nestašica.“ Nedostatak osnovnih potrepština u prodavnicama je nepodnošljiv. Na crnom tržištu, cene su ogromne i podstiču inflaciju, koja će po projekcijama Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) u 2016. dostići 700%. U kesama koje su podeljene ovog jutra 28. maja 2016, nalaze se šećer, mleko, brašno, ulje, pirinač i testenine, po ukupnoj ceni od 475 bolivara, što je manje od cene kilograma mleka u prahu na crnom tržištu.

Bežanje u individualizam

U malom dvorištu naselja Marin, Marta Gonzales, radnica u sektoru za kulturu, pomaže prijateljima u slikanju murala; što je, kako ona objašnjava, kulturna aktivnost namenjena održavanju, nadaju se oni, angažovanja mladih u umetnosti u vremenima krize. „CLAP ne rade svuda sa istom efikasnošću“, primećuje sa osmehom. „Problem zemlje je korupcija. I to ne samo unutar upravljačkog vrha. Svi su u to uključeni: sekretari, carinski službenici, snabdeač koji preusmeri proizvode da bi ih prodao prijateljima, a ovi ih zatim preprodaju na crnom tržištu…Ukratko, korupcija je stvar svih Venecuelanaca koji kradu Venecuelance.“ Oko nas portreti i crteži naslikani živim bojama koji služe kao pozadina za improvozovanu košarkašku utakmicu ulične dece. „Pa ipak, vlada ne preduzimaništa! Takođe zbog korupcije! I tako to ide, od jednog do drugog. Opšti je stav: spasavaj se ko može. Ovde svi znaju priču o prestupniku koji je policajcu, kada ga je ovaj uhvatio, ponudio 10 000 bolivara. Policajac je odbio i priveo ga u policijsku stanicu, da bi ga ubrzo potom video kako odatle izlazi govoreći: Ti nisi loš:tvoj šef me pustio za 5 000 !“

Jedan član kolektiva Komando kreativo (Kreativni komandos), radi zajedno sa Martom. Već je uradio dobar broj fresaka koje se ovde mogu naći. Na glavi nosi veliki crveni kačket koji je u tonu sa košuljom iste boje – onakvu kakve nose čavisti – govori hvatajući vazduh poput boksera koji se bori sa nevidljivim protivnikom. „Ovde se sve može naći! Ali na crno. I svi to rade. Osoba stane u red rano ujutro da kupi pelene, što joj je omogućeno s obzirom na broj lične karte koji je na redu za raspodelu tog dana, iako nema dece. Ona oduzima zalihe i prodaje ih na drugoj strani trotoara po desetostrukoj ceni.“Ruiz daje još jedan primer: „Pekar kupuje brašno od bahakerosa(onih koji profitiraju od preprodaje regulisanih proizvoda, prim. prev.). Pošto je njegova cena propisana od strane vlasti, on ne može da ga preproda ukoliko se brašno ne koristi za pravljenje hleba, koji se sam po sebi može prodavati skupo.“Pokazujući na red u kojem ljudi čekaju ispred jedne pekare, on zaključuje: „A oni koji kupuju hleb to znaju. To održava neku vrstu begstva u individualizam“, nastavlja Viktor. „Ljudi nemaju osećaj da čine deo političke zajednice.“ Na pitanje zašto država ozbiljnije ne kažnjava takvu praksu, tako suprotnu socijalističkom projektu koji zagovaraju predsednik Maduroi njegov prethodnik Ugo Čavez, Viktor razočarano kaže: „To je pitanje za milion ….“.

Drugi, uključujući i novinara kanala TeleSur, Eduarda Rotu, pružaju neke elemente odgovora. Ponekad ublažavajući „Ni proizvodnja, ni uvoz, nisu opali: na istom su nivou već godinama. Što se tiče raspodele, nasuprot tome, to je nešto drugo. Sve što ne možeš naći u prodavnicama, naći ćešnapolju.“ Prelaz sa tradicionalne trgovine u ilegalnu stvorio je ogromno tržište, od kojeg mnogi profitiraju ili zavise. „To je kolektivna stvar, zaključuje Rote. A, ova vlada nije diktatura: ona ne želi da mnoge ljude otuđi od sebe.“

Na televiziji stalno puštaju jedan spot koji je finansirala država. U učionici nastavnica pita učenike šta bi želeli da rade u životu. Jedan od njih odgovara da će biti bahakero kao njegov otac. Spot se završava podsećanjem na ilegalan i nemoralan karakter krijumčarenja nasuprot marljivom i poštenom radu…To je pokušaj da se podigne nivo osetljivosti za koji je teško poverovati da će moći da zaustavi zlo.

Jer ekonomska ranjivost države Venecuele nije nova pojava. Ona se uglavnom oslanja na zavisnist od prihoda od nafte (2). „1930. godine, ekonomista Alberto Adriani pozivao je da se razvija ekonomija: uzgoj stoke, poljoprivreda, industrija. On je rekao da se naftaposeje“, objašnjava nam Karlos Mendosa Potela, direktor pregleda koji izdaje Centralna banka Venecuele, iza svog stola na kojem su izloženi uzorci nafte i sumpora. „Mi to nismo nikada uradili. Kako ‘posejati naftu’ kada su resursi tako veliki?“ Dokazano je da Venecuela poseduje najveće rezerve nafte u svetu, koje, što je paradoksalno obeshrabruju produktivne investicije. Vraćajući se na svoju analizu karipske verzije ‘holandske bolesti’, koja sprečava industrijski razvoj zemlje sa ogromnim bogatstvom sirovinama, Mendoza Potela sumira: „Ovaj eksterni prihod povećava našu sposobnost za uvoz i apresijacijom naše valute snižava nam izvoznu konkurentnost.“

Isto kao i njegovi prethodnici, Čavez je tokom svog predsednikovanja (1999-2013)pokušao da ispravi ovo strukturno zlo, ali uzalud. Potela kaže: „Ima tome nekoliko godina kako se jedan moj prijatelj našao u jednoj od najproduktivnijih poljoprivrednih oblasti, u državi Barinas, u centru zemlje. Trebalo je da napravi poduži let helikopterom. Sa neba, iznenada,ugleda žute i zelene zakrpe. Silazi da pogleda šta je to. Radilo se o ogromnim parkinzima napuštenih traktora: zelenih marke Džon Dier i žutih marke Katerpilar. Šta to znači? Iskorišćen je kredit za poljoprivredu i kupljeni su traktori. Ali to nije uspelo… Od onog što je preostalo,“ nastavlja naš sagovornik, „sredstva za finansiranje poljoprivrede pretvorena su u špekulacije nekretninama u Karakasu.“

Rizik da se nastupa i govori kao opozicija

Zar harizmatični predsednik koji je umro 2013. nebi trbalo da snosi nikakvu odgovornost za to? Naš sagovornik se nasmešio, „Šta radi Čavez po svom dolasku na vlast 1999? On ne napada najpre na ekonomiju, već se ustremljuje na rešavanje najhitnijih potreba društva: na neuhranjenost, na stambene probleme. Ja mu to ne zameram; to je ono što je nalagala ljudska solidarnost. Ali tako se ne unapređuje domaća proizvodnja.“Razume se da ovaj izbor nosi sa sobom teške posledice koje se sada pokazuju. Baš kao i kod potrošnje kalorija, koja je u porastu zahvaljujući preraspodeli bogatstva, u porastuje i uvoz hrane od dolaska Čaveza na vlast. Prema istraživanjima Alis Maćado Alison, uvoz hrane je porastao sa 1,4 milijarde u 2000. na 6,5 milijardi u 2013. (3). Potrebe stanovništva nisu se od tada smanjile, ali je vrednost bolivara opala, što dodatno pogoršava problem.

Ni ‘ekonomski rat’, ni socijalne mere kao prioriteti čavizma nisu dovoljni da bi se objasnile nestašice, po rečima Mendoza Potele, koji uzima primer šećera. „Vlada drži sve veće šećerane: ona ih je eksproprisala, ali proizvodnja ne dostiže čak ni nivo domaće potrošnje. Sve je stalo, trska se ne žanje. Da li je to zbog sabotaže ili neefikasnosti? Ne znam. Vi ćete reći da ja govorim kao pristalica opozicije, ali korupcija je svuda!“ Prema jednoj studiji udruženja Ekoanalitika, „oko 70 milijardi dolara bilo je pronevereno putem uvoza između 2003. i 2012. Dvadeset odsto uvoza od strane privatnih kompanija i 40% onog kojim su upravljale agencije ili kompanije pod kontrolom vlade bilo je lažno“ (4). Mendoza Potela zaključuje: „Mi nismo kapitalistički način razmišljanja zamenili onim drugim, socijalističkim, već načinom razmišljanja korumpiranih službenika.“

‘Korupcija’: nije bilo ni jedne rasprave tokom naše posete, a da ta reč nije izgovorena. Išlo se dotle da su mnogi kritikovali vladinu “blagost” u borbi protiv ove pošasti. „Vlada ne želi da se pokaže previše strogom da ne bi nanela štetu popularnosti predsednika«, kaže Fermin Sandoval, koji vodi računa o radiju u četvrti Petare. „Suzbijao je on ili ne, mediji će ionako reći da je u Venecueli diktatura.“

Nalazimo se u periodu radikalizacije

Blistavi 4 X 4 automobil ulazi u ulicu koja se graniči sa Trgom Bolivar, tako nazvanim u čast Oslobodioca, vođe u borbi za nezavisnost, Simona Bolivara (1783-1830), kojeg je Čavez učinio jednim od svojih junaka. Pitamo dve mlade žene, obučene u crveno, na terasi jednog kafea: „Da li je to automobil nekog od pripadnika one ‘elite’ koju osuđuju bolivarski revolucionari?“ One podižu pogled ka nebu, „Pre će to biti automobil nekogministra ili rukovodioca PSUV-a!“ Da li je zaista tako? Nemoguće je reći. Ali sva svedočenja to potvrđuju: jaz između načina života nekih rukovodilaca čavista i njihove militantne baze iskopao je još jedan, onaj drugi – politički jaz.

To se nigde ne vidi tako dobro kao u četvrti Enero23. Istorijski bastion venecuelanske levice, epicentar narodnog otpora tokom ustanka u periodu 1960-tih i u decenijama koje su usledile,u četvrti ’23’ je pobedila opozicija na na parlamentarnim izborima 6. decembra 2015, što je označilo oštar nacionalni poraz čavizma (5). „Sa samo dvadeset glasova razlike!“, naglašava Huan Kontreras, vodeća politička ličnost u toj četvrti. On nas pozdravlja u sedištu gradskog radija Al son del 23, gde radi za organiyaciju Koordinacija Simon Bolivar. „Naše prostorije se nalaze u bivšoj policijskoj stanici gde su 60-tih godina mučili mlade levičare. Bilo nam je važno da zauzmemo mesta kao što je ovo.“ Na fasadi zgrade sada se ističu likovi Ernesta Če Gevare i Simona Bolivara, ili grafiti u prilog ‘palestinske stvari’. Za mnoge je Huan Kontreras bio pravi kandidat njihovog okruga. Međutim on je odstupio po naređenju PSUV-a u korist kandidata sa strane.’Greška’, priznaje skromno ovaj aktivista.

Takvi postupci objašnjavaju preokret do kojeg je došlo u decembru 2015, po mišljenju Eduarda Rote, koji podseća da je PSUV više štete pretrpeo zbog apstinencije čavista nego zbog snažnog talasa opozicije.„Izbori su bili fer“, podvlači on. „Nije bilo prevare. Ali je partija, koja je suviše birokratska, pucala sebi u nogu odbivši kandidate koje je predložila baza“.U ’23-ci’ mnogi kažu da su u znak protesta bili uzdržani.

U narednom periodu čavizam će zbiti svoje redove. 1. juna 2016. manifestacija podrške vladi okupila je mlade čaviste u glavnom gradu. U svečanoj atmosferi, stotine srednjoškolaca, učenika i studenata marširalo je avenijama skandirajući reči podrške vlasti i mašući zastavama PSUV-a, Venecuele ili Kube. Skup je po dolasku u palatu Miraflores pozdravio predsednik Maduro. Rukovanja, klicanje…

Po mišljenju Fidela Barberita, nastavnika na Nacionalnom eksperimentalnom univerzitetu umetnosti (Unearte), neki čavisti iz toga izvlače ohrabrujuće zaključke: uprkos činjenici da je i opozicija, sa svoje strane, takođe organizovala velike proteste, takva mobilizacija, po njihovom mišljenju, sugeriše da bi oni, ukoliko bi bio održan referendum za opoziv (6), pobedili. „Nalazimo se u periodu radikalizacije: maske su pale. Desnica koja je očajna i zabrinuta za odbranu interesa SAD, promenila je scenario. Ovo je pravi rat.“

Sandoval nam prepričava jedan događaj koji smatra važnim za razumevanje sadašnje situacije. „Ove nedelje desio se oružani napad na policiju ovde u Petareu! Maskirani ljudi pucali su iz mitraljeza – bile su to paravojne formacije. To je bio probni balon. Cilj je bio da se vidi da li u uslovima nestašica jedan sukob može da izazove socijalnu eksploziju. Za sada, većina stanovništva ne želi da učestvuje u tome jer zna ko sve to izaziva; ali mislim da će se ljudi umoriti.“ Loše prikrivajući svoju zabrinutost, on dodaje: „Kako to da se u takvim slučajevima pozivaju mladi policijski regruti? Zašto vlada ne šalje specijalne jedinice?“

Umesto odgovora, Barberito, koji je bio ministar kulture u prvom Madurovom kabinetu, podseća kako su izvođene operacije za oslobađanje naroda (OLP),predvođene Snagama bolivarske vojske, u leto 2015: „Te operacije imaju za cilj da demontiraju paravojne organizacije. Mi ne uzmičemo pred fizičkom borbom.“

Društveni aktivista u Petareu, Ruben Perejra takođe pokazuje svoju uverenost u ishod mogućeg referenduma za opoziv. Ali on sumnja da bi jedna takva pobeda bila dovoljna: „Referendumne bi ništa postigao.Mi bismo na njemu pobedili, i šta bi bilo posle? Opozicija bi i dalje bila tu.“ Koje rešenje je po njemu najbolje? „Konstitutivna skupština. Na Madurovom mestu, ja bih svoj mandat stavio u igru, kao i mandat ove Narodne skupštine desnice. Sve treba staviti na sto!“ Po njemu, „novo skretanje ulevo“trebalo bi da ima za cilj jačanje moći naroda,institucije koje su paralelne tradicionalnoj državi trebalo bi da unaprede učešće građana (7) … Tu opet ostaje jedno pitanje: Ima li Maduro potrebnu podršku za takav projekat u okviru PSUV-a, za koji svi kažu da je ogrezao u korupciji?

Manje optimistična u pogledu ishoda referenduma, Marta Gonzales, međutim, odbija da potone u mrzovolju. Šamar na izborima 2015? „Naročito poraz boliburžoazije [funkcionera koji su imali koristi od revolucionarnog pokreta]. To me mnogo ne zabrinjava, u meri u kojoj ono što je postignuto, misije, socijalni programi, sve to, ostaje u glavama ljudi. Oni neće dozvoliti da im to bude oduzeto. I još, uprkos ekonomskom ratu,čavizam je osvojio pet miliona glasova. To je čvrsto jezgro pokreta; to je ogromna stvar.“

Pitanje je, kaže ona, sledeće: šta će uraditi oni koji su glasali za opoziciju misleći da će ona okončati nestašice? U vezi sa tim, čavisti nisu oklevali da se sa ironijom odnose prema klipu kampanje Okrugli sto demokratskog jedinstva (MUD, koalicija opozicionih partija), nazvanom ‘Poslednji red’, u kojem ljudistrpljivo čekaju u redu ‘poslednji put’ da bi glasali, rasterali čaviste i time završili sa nestašicama.

Gazirana pića i revolucionarni diskurs o očuvanju poretka

„Moglo bi se očekivati da ćete, kada imate toliko poslanika u Skupštini, pustiti da prođu popularni zakoni koji se tiču ekonomije i bezbednosti“, primećuje Roha. Ali, ne! Prva stvar o kojoj glasate je zakon o amnestiji!“Tim zakonom koji sustpenduje pravne postupke počev od 1. januara 1999. do dana stupanja na snagu ovog zakona, oslobađaju se od optužbe počinioci zločina ili krivičnih dela, kao što su ‘klevete i uvrede’ protiv zvaničnika ili učesnici „u događajima od 11. aprila 2002. i narednih dana“. Tih dana su opozicija, ljudi iz biznisa i mediji izveli orkestrirani državni udar (8). „Sprovedimo anketu među onima koji su glasali za opozicione kandidate, misleći da će im oni promeniti život“, zabavlja se Pablo Artiaž, aktivista zajednice Petare. „Ne očekujem da ćemo naići na talas entuzijazma“. Ali, da li je opozicija imala priliku da upravlja? Tek što se bila preselila u skupštinu, a predsednik Maduro je dekretom proglasio ekonomsko vanredno stanje da bi mogao da nastavi da vodi svoju politiku.

Zidovi i fasade Karakasa odslikavaju političku situaciju u zemlji: stanje trajnog sukoba. Plakati na kojima se reklamiraju gazirana pića ili lanci brze hrane, nadmeću se za prostor sa revolucionarnim sloganima ili muralima na kojima su prikazane Čavezove oči. Za sada postoji „minimalni prag svesti naroda“, kako kažu čavisti, koji je pomogao da se izbegne socijalna eksplozija, u velikoj meri zahvaljujući svakodnevnom radu najšire baze aktivista. Rano ujutro, na trotoarima se formiraju redovi u kojima stoje desetine ljudi. Ispred pekara, apoteka, prodavnica, banaka, mirno, čitajući novine ili razgovarajući sa onima pored sebe, stanovnici Karakasa strpljivo čekaju. Do kada?

PREVOD: Aleksandar Stojanović

Izvor LE MONDE DIPLOMATIQUE (srpsko izdanje koje izlazi kao dodatak Nedeljnika svakog trećeg četvrtka u mesecu)


Foto: Guillermo Lengemann Garcés/Flickr

(1) Venecuelanska valuta ima mnogo nižu vrednost na crnom tržištu. Sada na paralelnom deviznom tržištu 70 bolivara odgovara vrednosti 0,14 evra.

(2) Pročitatjte, Gregori Vilpert, Venecuela se davi u svojoj nafti, Le Monde diplomatique, novembar 2013.

(3) Libération, Paris, 24. jun 2013.

(4) William Neuman et Patricia Torresmay, Venezuela’s economy suffers as import schemes siphon billions, The New York Times, 5. maj 2015.

(5) Opozicuja je osvojila 109 mesta u Narodnoj skupštini, naspram 52 za PSUV, od ukupno 167 mesta.Vidi Gregory Wilpert, Avis de tempête au Venezuela, Le Monde diplomatique, januar 2016.

(6) Zahtevan od stane opozicije i odobren u aprilu 2016. od strane Narodne skupštine, referendum za opoziv zahteva potpise 20% biračkog tela. 7. juna, 2016, Nacionalni savet za održavanje izbora (CNE) potvrdio je većinu potpisa (Vlada je osudila prevare). Sada, međutim, potpisnici treba da lično potvrde svoj izbor. Vlada pak želi da uspori taj proces kako bi očuvala vlast do kraja mandata predsednika Madura, 2019. godine.

(7) Vid.Yoletty Bracho et Julien Rebotier, La révolution bolivarienne par sa base, Le Monde diplomatique, januar 2016.

(8) Vidi Maurice Lemoine, Hugo Chávez sauvé par le peuple, Le Monde diplomatique, maj 2002.