Ogorčeni EU-ovom smjesom autoritarnosti i ekonomske bezuspješnosti, jedan segment europske ljevice sada traži “raskid sa EU-om,” koji bi mobilizirao podršku ljevice za izlazne referendume širom kontinenta. Njihove analize postale su poznate pod nazivom “Lexit.”

DiEM25, transnacionalni Pokret za demokraciju u Europi, odbacuje logiku Lexita u korist jednog alternativnog programa za naprednjake Europe. Bez dvojbe, ljevica se mora konfrontirati — svom svojom energijom i maštom — sa praksom Europske unije da depolitizira odlučivanje. Zapravo, ova zadaća obuhvaća i druge europske demokrate, Zelene i liberale. Ove formacije možda sebe ne vide kao Ljevicu, ali dijele sa nama dužnost da pružamo otpor autoritarnostima i nekompetentnostima Bruxellesa.

Ne radi se o pitanju da li se progresivne snage moraju sukobiti sa elitom EU-a i njenim sadašnjim praksama. Pitanje je ustvari u kom kontekstu i u okvirima kakve sveobuhvatne političke pripovijesti bi se ta konfrontacija trebala odvijati. Prezentiraju nam se tri opcije.

Opcija 1: Više Europe

Standardna varijanta euro-reformizma — koju tipično prakticiraju socijaldemokrati — je poziv za “više demokracije,” “više Europe,” i za “reformiranje institucija.” Ali ovakva opcija utemeljena je na jednoj zabludi: Europska unija nije nikada bolovala od deficita demokracije koja bi se mogla rebalansirati sa više demokracije i sa nekoliko reformi.

Međutim, ja tvrdim, EU je namjerno konstruirana slobodna zona demokracije u kojoj narod nema pristup odlučivanju i priklonjena je krupnom biznisu i međunarodnim financijskim aktivnostima. Govoriti da Europska unija boluje od demokratskog deficita je kao da kažete da astronaut na mjesecu boluje od deficita kisika.

Standardni postupak međudržavnih vijećanja i postupnih promjena ugovora nikako ne mogu reformirati europske institucije. Stoga pozivi za “više Europe” su obmana: pod sadašnjim režimom i sa postojećim institucijama, to isključivo može rezultirati uspostavom neke Europske unije štednje.

Ova reformistička pozicija bi vjerojatno formalizirala i legalizirala Schäuble-ov plan koji Europskoj uniji osigurava moć veta nad nacionalnim proračunima i naveliko ograničava demokraciju širom federacije. Zauzvrat, kriza koja pogađa najslabije građane produbiti će se, ksenofobna desnica će ojačati a dezintegracija EU-a će se ubrzati.

Imajući to na umu, pro-demokratski naprednjaci nemaju nikakvu drugu alternativu osim da idu u direktan sukob sa elitom EU-a. Tako dolazimo do druge i treće opcije.

Opcija 2: Lexit

Tariq Ali, među ostalima, elokventno je to argumentirao u vezi sa lijevo-orijentiranim izlaznim referendumima. Stathis Kouvelakis, poslije-Brexita, sažeo je ovakav stav: “Mi moramo zaigrati referendumsku igru, istovremeno blokirajući snage ksenofobične i nacionalističke desnice od pobjede njihove hegemonije i njihovog preusmjeravanja narodnog revolta.”

Ukratko, da bismo pobijedili desničarsku mizantropiju, potrebno je da podržimo njihove referendume pomoću kojih ćemo izvlačiti naše države iz EU-a.

Ali Lexit nije realističan ni konzistentan sa temeljnim principima Ljevice. Najizravnije treba istaknuti malu vjerojatnost da su referendumi izlaznih pokreta bili prvenstveno smišljeni i vođeni od strane desnice — ali to će pomoći Ljevici da blokira politički uspon njenih oponenata. Ali takvim bi se postupanjem proturječilo nekim od najstarijih ljevičarskih uvjerenja o društvenoj pretvorbi.

Ljevica je nekad bila uspješna u odvajanju statične analize od dinamične analize. Pošto je Marx, pozivajući se na Hegela, davao prednost procesu u odnosu na ishod, uzeli smo u obzir smjer promjene, ne samo stanje u svijetu. Ova distinkcija je krucijalna za našu analizu Europske unije.

Primjerice, stav koji smo trebali zauzeti prije stvaranja zajedničkog tržišta i eurozone, ne može biti isti nakon uspostave tih institucija. Prema tome, bilo je savršeno konzistentno protiviti se ulasku Grčke u zajedničko tržište i eurozonu i, poslije toga, protiviti se Grexitu.

Još značajnije, naša strategija u velikoj mjeri zavisi o tome hoćemo li započeti sa Europom bez granica, u kojoj će radnici ostvariti slobodno kretanje ili sa Europom kakva je bila početkom ranih 1950-ih u kojoj su države-nacije se kontrolirale granice i koristile ih za stvaranje jedne nove kategorije proletarijata zvanu gastarbajteri. Ova zadnja točka ističe opasnost Lexita. Naime, s obzirom da je Europska unija uspostavila slobodno kretanje, Lexit uključuje pristanak — ako ne i stvarnu podršku — na ponovnu uspostavu nacionalnih graničnih kontrola, kompletno sa bodljikavom žicom i naoružanim stražarima.

Povijest nas treba voditi. Ljevica je trebala zahtijevati zajedničke minimalne plaće u zamjenu za podršku jedinstvenom tržištu. Umjesto toga, nadala se da će se to ozakoniti nakon uspostave, cilj koji je stalno bio osujećivan. Imajući to u vidu, da li pristalice Lexita zaista vjeruju da Ljevica može nadmašiti ksenofobičnu desnicu odobravanjem poziva potonjeg za izgradnju novih ograda?

Nadalje, Lexit bi izazvao talasanja. Primjerice, da li predlagači tog plana vjeruju da će Ljevica dobiti diskurzivne i političke ratove protiv industrije fosilnih goriva nakon pružanja podrške ponovnom nacionaliziranju politike zaštite okoliša? Kad bi se Europska unija dezintegrirala pod takvim uvjetima, Ljevica bi bila suočena sa monumentalnim porazima na oba fronta.

Opcija 3: Neposluh unutar EU-a

Treća opcija, koju predlaže DiEM25, odbacuje jedno i drugo, odnosno euro-reformističko pozivanje za “više Europe” i Lexitovu podršku sveukupnog ukidanja EU-a. Umjesto toga, mi predlažemo jedan pan-Europski pokret civilnog i državnog neposluha koji će proizvesti val demokratske opozicije prema načinu na koji elita Europske unije posluje na lokalnim, nacionalnim i internacionalnim razinama.

U DiEM25, mi ne vjerujemo da se EU može reformirati uobičajenim kanalima s kojima se služe kreatori politike, a svakako ne iskrivljavanjem postojećih propisa o budžetskim deficitima za 0.5 ili 1 posto nacionalnog dohotka — kao što rade vlade Francuske, Italije, Španjolske i Portugala.

Vicenç Navarro nedavno je napisao da “parlamenti još uvijek imaju moć, uključujući i moć da preispitaju politiku štednje.” To je tehnički točno, kao što je u prvih pet mjeseci demonstrirala vlada Syrize. Ali Navarro je, nažalost u krivu kada uzima kao primjer novu vladu Portugala.

On tvrdi da je koalicija pod vodstvom Socijalista “zaustavila primjenu politike štednje koju je nametnula Europska komisija.” Ja bih volio da je to istina. Ali prije dobivanja mandata za formiranje vlade od desničarskog predsjednika Anibale Cavaco Silve, inače prijatelja trojke, stranke portugalske ljevice morale su pristati da su suglasne sa „obavezama prema Euroskupinama“ što su ih prethodne vlade prihvatile — drugim riječima, prepustili su se postojećem programu trojke prije nego što su čak i formirali svoju vladu, ograničavajući se samo na odugovlačenja sa uvođenjem novih mjera štednje.

Dakle, da, nacionalni parlamenti i vlade još imaju moć — moć da urade što je naša Syrizina vlada učinila u vrijeme Atenskog proljeća, prije kapitulacije u noći referenduma.

Sa Europskom središnjom bankom spremnom pokrenuti panično povlačenje novca iz banke iz straha da bi banka mogla postati insolventna — ili čak da zatvori bankarski sustav zemlje — jedna progresivna nacionalna vlada može jedino upotrijebiti svoju moć ukoliko je spremna za raskid sa trojkom. Tu se DiEM25 slaže sa taborom Lexita: da je sukob sa establishment-om Europske unije neizbježan. Međutim, tu se razilazimo sa njihovom pretpostavkom da to može poprimiti formu kampanje za izlazak iz EU-a.

Mi to svesrdno odbacujemo i umjesto toga predlažemo kampanju namjernog neposluha, ciljajući na neprovedivost pravila na općinskim, regionalnim, i nacionalnim razinama, a nikako ne trebamo poduzimati poteze oko izlaska. Nema dvojbe, elite će zaprijetiti pobunjeničkim vladama i financijskim ministrima koji agendu DiEM25 usvoje, sa izbacivanjem, sa paničarenjem, sa “bankovnim praznicima” — baš onako kako su prijetili vladi Grčke, i osobno meni u 2015.

Kada to budu učinile, od ključnog značaja je da ne podlegnemo strahu od izlaska već im pogledamo u oči i kažemo:

Samo izvolite! Jedino čega se bojimo je ta vaša jedina ponuda: produžetak spirale deflatornog duga koji tjera mase u beznađe i stavlja ih pod kletvu fanatizma.

Ako ne trepnemo mi, tada će trepnuti oni — u kom slučaju će se Europska unija transformirati — ili će sama EU raskomadati vlastiti establishment. Ukoliko Komisija, Europska središnja banka, Berlin, i Pariz raskomadaju Europsku uniju da kazne progresivne vlade što odbijaju da se povinuju njihovoj politici, to će potaknuti progresivnu politiku diljem Europe na način kakav Lexit nikad ne bi mogao.

Predočite duboku razliku između dviju sljedećih situacija. Prva, u kojoj vladajuća elita (establishment) Europske unije prijeti progresivnim i demokratski izabranim vladama izbacivanjem ukoliko odbiju da se povinuju autoritarnoj nesposobnosti elita. Druga, u kojoj se progresivne nacionalne partije pridružuju ksenofobičnoj desnici u kampanji za izlaz iz Unije.

Duboka razlika je u tome što se mi sukobljavamo sa elitom EU-a manirom u kojoj želimo očuvati duh internacionalizma, u kojoj tražimo pan-Europsku akciju i kojom se u cjelokupnosti odvajamo od ksenofobne desnice koja ide ruku-pod-ruku sa nacionalistima — i time, neizbježno, osnažuje njihovu hegemoniju — a omogućava Europskoj uniji da oslika ljevicu kao nerazlučivu od likova poput Nigel Farage i Marine Le Pen.

Naravno, agenda DiEM25 mora razviti strategiju koja dopušta našim gradovima, regijama i državama da se pobune protiv prijetnji Europske unije. Ona mora uključivati i planove da se nosi sa kolapsom EU-a ako njena elita bude toliko bedasta da ispuni svoje prijetnje protiv neposlušnih nacionalnih vlada. Ali ta strategija i planovi su dubinski različiti od inicijacija za dezintegraciju Europske unije kao nekakav cilj ljevice.

Ukratko, DiEM25 odbija davati zeleno svjetlo izlasku kao cilj-po-sebi, pa čak i kada se uvodi samo kao prijetnja. Ipak nas to neće zaustaviti od neposluha prema eliti ukoliko nas suoče sa prijetnjom prisilnog izlaska.

Nova Internacionala

Tradicionalni internacionalizam ljevice temelj je DiEM25: naša pozicija prema Europskoj uniji baš to precizira:

Nadam se da će mi drugovi dozvoliti podsjetiti ih da, kad su Marx i Engels usvajali “radnici svijeta, ujediniti se” za svoj slogan, oni nisu odbacivali važnost nacionalne kulture ili države-nacije. Umjesto toga, oni su odbacivali ideju o davanju prioriteta borbi za nacionalne interese i razmišljanja na razini države-nacije.

Predloženi bunt DiEM25 donio bi autentičnu demokraciju lokalnim vladama, državnim vladama i Europskoj uniji. Mi ne dajemo prioritet EU-u nad nacionalnom razinom — kao što čine reformisti — niti dajemo prioritet nacionalne nad regionalne ili općinske razine.

Avaj, nekoliko europskih ljevičara inzistiraju na obrnutom: davanje prioriteta nacionalnoj nad internacionalnoj razini. Stefano Fassina, na primjer, upućuje DiEMu-25 prijekor tvrdnjom — putem Ralfa Dahrendorfa — da demokracija na razini EU-a “nije moguća … jer jedan ‘europski narod,’ jedan europski demos za jednu europsku demokraciju, ne postoji.” On dalje kaže: među idealistima i euro-fanaticima, neki još uvijek misle da se Europska unija može transformirati u neku vrstu države-nacije, samo veću: Sjedinjene Države Europe.

Ovo ljevičarsko protivljenje pan-europskom pokretu prkosi razumijevanju. U suštini, ono tvrdi da nadnacionalna demokracija ne može postojati jer se demos mora okarakterizirati nacionalnom i kulturnom homogenošću. Mogu zamisliti kako bi se Marx razbjesnio da čuje tako nešto! Isto tako mogu zamisliti kakva bi zbunjenost nastala kod lijevih Internacionalista koji su sanjali — i borili se — za jednu transnacionalnu republiku.

Ljevica se, da ne zaboravimo, tradicionalno protivila buržujskom vjerovanju u odnos jedan-na-jedan između nacije i suverenosti parlamenta. Ljevica je kontrirala da se identitet stvara putem političke borbe, bilo da se radi o klasnoj borbi, postkolonijalnoj borbi, borbi protiv patrijarhata, borbi da se razbiju spolni i seksualni stereotipi, i tako dalje.

DiEM25, prema tome, pozivom za jednu pan-Europsku kampanju neposluha protiv transnacionalnih elita — u cilju stvaranja europskog demosa koji će osigurati demokraciju — svrstava se u tradicionalan ljevičarski pristup. Fassina i drugi sada napadaju taj pristup, zalažući se za povratak na politiku jedna-nacija-jedan parlament-jedna politička suverenost, prema kojoj se internacionalizam svodi na suradnju između država-nacija.

Fassina priziva Antonija Gramscia da bi podržao svoje davanje prednosti nacionalnoj razini. On piše da je Gramsci bio pobornik „nacionalno-populističkog“ pojma kako bi osigurao popularne korijene i hegemonijske kapacitete Komunističkoj partiji Italije, koja je za svoj simbol imala crvenu zastavu sa srpom i čekićem položenu na zastavi Italije.

Bez dvojbe, Gramsci je tvrdio da ako se hoće ostvariti međunarodni napredak, ljevica mora stvarati progresivne pokrete na lokalnim i nacionalnim razinama. Ali nije davao prioritet nacionalnim nad transnacionalnim demokratskim institucijama niti je tvrdio da su transnacionalne demokratske institucije niti neizvedive ni nepoželjne.

U istinskom gramšijevskom duhu, DiEM25 inzistira da se naša Europska pobuna treba događati posvuda — u gradovima, u regijama, u prijestolnicama država-nacija, i u Brusselu — bez davanja prednosti jednoj razini nad drugoj. Samo putem paneuropske mreže pobunjenih gradova, prefektura, i nacionalnih vlada će neki progresivni pokret moći postati hegemon u Italiji, u Grčkoj, u Engleskoj — zaista bilogdje.

Netko će možda lukavo pitati: “Čemu se zaustavljati na razini EU-a? Kao internacionalisti, zašto ne vodite kampanju za demokraciju diljem svijeta?” Naš odgovor glasi da mi vodimo kampanju za globalnu demokraciju iz internacionalističke perspektive. DiEM25 izgrađuje jake veze sa pokretom Berniea Sandersa u Sjedinjenim Državama i u tijeku je upisivanje članova u Latinskoj Americi, Australiji i Aziji.

Ali — bilo to za bolje ili za gore — povijest nam je isporučila jedan EU bez granica, i neke programe koje vrijedi sačuvati. Ljevica mora braniti tu neprisutnost granica, te politike klimatskih promjena, pa čak i program Erasmus, koji pruža priliku mladim Europljanima za druženje u obrazovnom sustavu bez granica.

Okretanjem protiv ovako sjajnih artefakata u jednoj inače regresivnoj Europskoj uniji bilo bi u suprotnosti sa temeljnim principima ljevice.

Progresivna agenda DiEMA25 za Europu

Progresivci moraju se izboriti da re-politiziraju i re-demokratiziraju donošenje odluka. Donald Trump u SAD-u, desno-orijentirani Brexitovci u Britaniji, i Le Pen u Francuskoj, svi su ustali u svjetlu ekonomske krize uzrokovane dvjema krizama: katastrofom takozvane financijalizacije i promašajem liberalne demokracije.

Pitanje za europsku ljevicu, kao i za progresivne liberale, Zelene, feministe i slične je, može li se ova borba osvojiti reformama, exit-om, ili, kao što DiEM25 predlaže, kampanjom neposluha unutar ali također i protiv Europske unije. DiEM25 je formiran da se izgradi jedna autentična alternativa: jedan bezgranični val sjedinjujuće politike diljem Europe — EU i ne-EU zemlje podjednako — bazirane na savezu demokrata preko različitih političkih tradicija na svim razinama političkog angažmana (mjesta, gradovi, regije, i države).

Za sve one koji odbacuju poziv DiEM-a25 za jedan pan-Europski demokratski pokret kao utopijski, naš odgovor je da transnacionalna demokracija ostaje legitiman, realističan dugoročni cilj, meta koja odjekuje tradicionalnim ljevičarskim internacionalizmom. Ali mora biti popraćena preciznim planom za trenutačnu akciju.

Na prvom mjestu, usprotiviti se bilo kakvom govoru o više Europe sada, u kojoj bi se reforma u sadašnjim okolnostima svela na željezni kavez institucionalizirane štednje. Drugo, iznesimo pred Europljane nacrt za implementaciju postojećih institucija da zaustave ekonomsku krizu, obrnu nejednakost i ožive nadu. Treće, osigurati da taj nacrt uzme u obzir kako da se održi internacionalizam u slučaju da se nekompetentna autoritarnost elite Europske unije prouzroči njenu dezintegraciju.

“EU će se demokratizirati. Ili će se dezintegrirati!” Za DiEM25 ta izreka ostaje naša vodilja. Mi ne možemo predvidjeti što će se dogoditi, stoga se borimo za ono prvo dok se pripremamo za potonje. A to činimo radeći na progresivnom programu u kojoj su masovno angažirane lokalne razine i napredni stručnjaci.

Koja je svrha? Poraziti najgoreg neprijatelja europske demokracije: euro-TINA, reakcionarna dogma da nema druge alternative sadašnjoj politici osim raspada Europske unije.

Protuotrov DiEM-a25 je, zaista, ovaj progresivni program, koji će biti razastrt u konzultaciji sa lokalnim, regionalnim i nacionalnim suradnicima tijekom idućih osamnaest mjeseci. Tako zajednički sastavljen on će demonstrirati poraženim, obeshrabrenim i razočaranim Europljanima da, gle čuda, postoji alternativa.

Program će biti pragmatičan, radikalan, i opsežan, uključujući i politike koje se mogu odmah implementirati da se stabilizira Europska društvena ekonomija, dok garantira više suverenosti gradskim vijećima, prefekturama i nacionalnim parlamentima; predlažući institucionalne intervencije koje će smanjiti ljudsku cijenu ako dođe do kolapsa eura pa se Europska unija fragmentira; te osmišljavanjem procesa koji će omogućiti Europljanima stvaranje jednog zajedničkog identiteta s kojim će poduprijeti svoje ojačane nacionalne kulture, parlamente, i lokalne uprave.

Progresivni program DiEM25 za Europu ujedinit će progresivnu internacionalu da se suprotstavi nacionalističkoj internacionali koja postaje sve snažnija svuda u svijetu.

Put napretka

Europska unija je sada dosegla naprednu fazu raspada. Ostaju dvije mogućnosti za njenu budućnost: ili nije još prošla točku bez povratka pa se još može demokratizirati, stabilizirati, urazumiti, i humanizirati. Ili je raspad neizbježan.

DiEM25 vjeruje da bi propuštanje kampanje za demokratizaciju bila velika greška u svakom slučaju. Ukoliko je još uvijek moguće skrojiti jednu demokratsku Europsku uniju — vjerojatnost koja se sve više smanjuje iz minute u minutu — bilo bi šteta ne pokušati. Ali čak i da vjerujemo da je postojeća EU izvan svake mogućnosti da se demokratizira, odustajanjem od borbe i okretanjem egzitu (izlasku) kao cilju-po-sebi, značilo bi postupati u prilog onoj jedinoj političkoj sili koja bi imala koristi od takvog postupka: nepomirljiva, ksenofobična desnica.

Dakle, što da rade progresivci? Odgovor DiEM25 je:

  • Žestoka kampanja u internacionalnim okvirima za jednu demokratsku Europsku uniju — čak iako ne vjerujemo da EU može, ili da treba, preživjeti u svojoj sadašnjoj formi;
  • Otkriti autoritarnu nekompetentnost Europske unije;
  • Koordinirati civilni, građanski i državni neposluh diljem Europe;
  • Putem DiEM-ove25 vlastite transnacionalne strukture ilustrirati kako pan-Europska struktura može djelovati na svim razinama i u svim jurisdikcijama;

Prijedlog opsežnog Progresivnog programa za Europu koji uključuje razumne, umjerene i uvjerljive sugestije za popravak Europske unije i za progresivno upravljanje EU-ovim raspadom ako i kada njegovi upravljači dovedu do toga.

PREVOD Slobodan Drenovac

Izvor JACOBIN