Većina Amerikanaca poznaju predsjedničkog kandidata Donalda Trumpa kao zvijezdu reality televizije i propagatora poznatih ličnosti (selebritija). Ali u njegovoj rodnoj državi New Yorku ima drugačiju reputaciju: tamo je poznat kao muljator nekretninama.
Trump je naslijedio svoj biznis — koji se sastoji od pozlaćenih i ostakljenih stambenih kompleksa, klubova, kockarnica, uredskih zdanja, hotela i golf igrališta diljem grada New Yorka i šire — od svog oca, Freda Trumpa. Poput obiteljiDurst, Rudin, Zeckendorf, i LeFrak, stari Trump upravljao je porodičnim carstvom koje se temeljilo na nekretninama.
Iako su navedene obitelji još uvijek od znatnog utjecaja u razvojnoj politici New York City-a, počele su ih nadmašivati novi titani korporacijskog poslovanja s nekretninama — kao što su Extell, Vornado, Related, BlackRock, i drugi — koje se koriste globalnim investicijskim kapitalom za izgrađivanje blještavih novih projekata i kupovinu starih ali isplativih kompleksa. Donald Trump premošćuje ova dva oblika, kombinirajući obiteljski biznis sa korporacijskim šundom.
Iz kapitalističke perspektive, Trump je marljiv — iako mrzak — biznismen: novac je naslijedio od oca i uspio ga povećati. Iz socijalističke perspektive, međutim,svoje bogatstvo je stekao sasvim drugačijim postupkom: krađom.
Ruth Wilson Gilmore tvrdi da najbogatije obitelji Amerike posjeduju “dvaput ukradeno bogatstvo – (a) profit putem zakonitog izbjegavanja poreza (b) i financijski aranžmani koji se mogu provesti bez oporezivanja.” Ali Trumpovo bogatstvo je ustvari trostruko ukradeno krađom na plaćama radnika koji grade i održavaju njegove projekte; zatim poreskom krađom jer mu rodna država to omogućava; te krađom javnih površina koje on ograđuje. Dok se naslađivao beneficijama privatnog poduzetništva, Trump se najviše obogatio na javnim resursima.
Njegovi postupci nisu nešto što je jedinstveno: svi kapitalisti profitiraju eksploatacijom radnika; gotovo sve korporacije nastoje na ovaj ili onaj način izbjegavati porez; a u koloniziranoj zemlji, sva zemlja je ionako ukradena. Ali kao i obično, Trump je utjelovljenje ekstremne verzije ovog trulog sustava.
Ukradene plaće
Trumpovo poslovanje nekretninama zasniva se na dobit od rada tisuća radnika u građevinarstvu, održavanju, i uslužnim djelatnostima. Plaća svakog radnika predstavlja jednu malu krađu jer sadrži odbitak jednog dijela radnikove naknade u korist dobiti radnikovim šefovima. Ali Trump je na takvim svakodnevnim sitnim krađama uvećao svoje bogatstvo neposrednom krađom na plaćama.
Godine 1980., okupio je placeve i građevinske dozvole za početak svog najvećeg razvojnog projekta, poznatog kao Trumpov toranj u središnjem dijelu Manhattan-a (Midtown Manhattan’s Trump Tower). Najprije je njegova kompanija morala demolirati azbestom krcatu robnu kuću koja je zauzimala plac. Trumpov izvođač radova unajmio je dvjesto neprijavljenih radnika-Poljaka da odrade posao za nadnicu nižu od $5 na sat.
Radili su dvanaest sati dnevno, sedam dana tjedno, bez plaćenog prekovremenog rada. Mnogima čak nije isplaćen puni iznos njihovi mizernih plaća, dok su neki čak ostajali bez plaće. Oni su podigli tužbu protiv izvođača radova i Trumpa; Trump je odugovlačio i poricao, da bi napokon spor bio riješen šesnaest godina kasnije.
Trump je izveo sličan štos na projektu Trump SoHo, jedan mješovito apartmansko-hotelski poduhvat koji je završen 2010., godine. Projekt je bio uznemiravan nesuglasicama, uključujući i slučaj tragične smrti Yutiya Vanchytskya, ukrajinskog imigranta koji je pao sa slabo postavljene skele dok je zaglađivao beton na četrdeset-drugom katu.
Kad je rad na projektu konačno završen, Trump započinje svoju akciju krađe plaćauslužnih radnika na održavanju hotela. Kad bi gosti rezervirali ugostiteljska događanja, naplatio bi od njih uslužnu naknadu od 22 posto; ali ništa od tog novca nije odlazilo nedovoljno plaćenom osoblju, koji su u ožujku pokrenuli kolektivnu parnicu zahtijevajući zaostalo plaćanje.
Trump je izveo ovakve prevare ne samo na građevinske radnike i radnike u uslužnim djelatnostima, nego i na profesionalne klijente. Unajmio je Andrew-a Tesoro-a,njujorškog arhitekta, da mu projektira Trumpov nacionalni golf klubu njujorškim predgrađima Westchestera. Dok je Trump izrazio zadovoljstvo Tesorovim radom, on je ipak arhitekta platio tisućama dolara manje nego što je dogovoreno. Tesoro sada iznosi svoju priču na video snimku u korist Clintonove kampanje (koja je i sama pod udarcima optužbi zbog neisplaćenih ugovora i internog izrabljivanja).
Ako prekoračimo Trumpove zaposlenike i uključimo njegove mušterije, profiti koje je krađom zaradio rastu eksponencijalno. Od najmom-reguliranih stanara koje je pokušao iseliti, pa do pripadnike radničke klase koje je podvalom upisao na“Trumpovo sveučilište“,ovaj kandidat Republikanacastekao je bogatstvo otimajući od drugih ljudi njihove plaće, uštede i vrijeme.
Poreske krađe
Tijekom svoje karijere, Donald Trump je vješto izbjegao poreze i skupljao subvencije. Na taj je način, ne samo prevario javnost, nego je i oštetio proračune za društveno korisne programe.
Praksa je započela s novcem što mu je prenio njegov otac. Fred Trump se odlikovao sposobnošću stjecanja javnih subvencija i poreznih smanjenja, što mu je omogućavalo da akumulira dosta veliko bogatstvo. Premda njegov sin tvrdi da je poslovanje započeo sa očevim zajmom od $1 milijun, to nije u potpunosti činjenično. Fred Trump je osnovao zaklade od milijun dolara u kojima su se ulaganja mogla provesti bez oporezivanja za svako svoje dijete i njihovih unučića, a prema pisanju Washington Post-a, Donaldu je pripalo
$19.000 u 1977., $47.200 u 1978., $70.000 u 1979., $90.000., u 1980., i $214.605 u 1981. Trump je također primao oko $12.000 godišnje od jedne zaklade koju je njegov otac osnovao 1949., i skoro $2.000 godišnje iz jedne druge zaklade također uspostavljene 1949., koju je osnovala njegova baka. Isto tako on svakog prosinca od svojih roditelja prima dar od $6.000 za rođendan.
Trumpov otac mu nije dao zajam, već mu je osigurao pouzdan izvor prihoda koji se svake godine povećavao. A onda, kad je Fred Trump umro, procjenjuje se da je Donald primio oko $40 milijuna iz njegovih nekretnina vrijednosti$250 milijuna.
Donald Trumpova prva velika prigoda ukazala se kad je 1980.,dobio priliku da kupi i renovira Hotel Commodore. U procesu pretvorbe hotela u Grand Hyatt Hotel, srušio je znamenite skulpture toga zdanja, omotao cijelu fasadu staklom i u tišini demolirao ono što je trebao sačuvati. Zahvaljujući povijesti očevog davanja ogromnih donacija gradskim ocima, Trump dobiva od Korporacije za urbanistički razvoj (Urban Development Corporation)četrdeset-godišnje oslobođenje od plaćanja poreza — udvostručite normu, i ona je prva takve vrste. Do danas, on ne plaća bilo kakvu državnu taksu na ovaj luksuzni hotel.
Kad je započeo s gradnjom Trumpovog tornja, podnio je zahtjev Odjelu za stambeno održavanje i razvojGrada New Yorka (Department of Housing Preservation – HPD) zaporezni popust od $20 milijuna. Povjerenik HPD-a kod gradonačelnika Kocha, Anthony Gliedman, odbio je njegov zahtjev.
Ali Trump ih je tužio i dobio parnicu, a gradu je naređeno da u cijelosti odobri smanjenje. Tri godine kasnije, Gliedman radi za Trumpa, savjetujući ga o budućimpregovorima vlade. Godine 2004., Korporacija za ekonomski razvoj New York City-a odobrio je Trumpu dodatno 12-godišnje smanjenje komercijalnog dijela Trumpova tornja — porezni popust od $164 milijuna na imovinu vrijednu $237 milijuna.
S porastom svog biznisa, Trump započinje i sa konsolidacijom svojih korporacija i tvrtki s ograničenom odgovornošću na jedinstvenu adresu. Izmišljene tvrtke koje posjeduju Wall Street 40, Trump Carousel Central Park, te gotovo četiri stotine drugih Trumpovih tvrtki, nisu registrirane u njegovom sjedištu u New York Cityu, već u jednoj uspavanoj poslovnoj zgradu u Delawareu, jedno američko kopneno poresko utočište. (Hillary Clinton koristi upravo istu zgradu i za svoje korporacijske registracije.)
Povrh poreskih popusta, Trump je mućkama stekao brojne gradske i državne subvencije. Njegovo golf igralište u Bronxu — smješteno usred javnog parka najsiromašnije gradske četvrti New Yorka — samo je najnoviji primjer. Grad je platio $230 milijuna za čišćenje gradilišta i izgradnju golf igrališta; Trump je samo bio odgovoran za gradnju klupske zgrade i upravljanje parkom.
A ipak javne subvencije omogućavaju Trumpu da tijekom prve četiri godine ne plaća najamninu na zakup od dvadeset godina; u petoj godini će platiti rentu od 7 posto, a u desetoj godini platit će 10 posto. U međuvremenu stanovnici grada New Yorka podmiruju njegove račune za vodoopskrbu i odvodnju u godišnjem iznosu od otprilike $1 milijun. Ni jedno od dostupno isplativih stambenih kompleksa nemaju ni približno tako izdašne subvencije.
Trump isto tako uspijeva izbjeći plaćanje poreza na svoje boravište. Njegov apartman na Manhattanu uživa popust u iznosu od $20.493 godišnje, kao i mali godišnji kredit iz Programa za školske porezne olakšice države New Yorka (iako taj program ima gornju prihodovnu granicu od $500.000).
Problem kod Trumpova izbjegavanja plaćanja poreza nije u tome što on — poput mnogih bogataša — plaća manje nego mi ostali; već to što je oporezivanje jedan od načina na koji društvo vraća on što su kapitalisti oduzeli od radnika. Izbjegavajući plaćanje porezadok istovremeno osvaja subvencije, Trump dodaje još jedan drugi i općenitiji sloj lopovluka svom modelu poslovanja.
Ukradena zemljišta
Eksproprijacija zemljišta još jedna je od praksi koje je Donald naučio od svog oca. Važan dio modela poslovanja Freda Trumpa bila je „urbana obnova“. Taj program omogućavao je vladi da iskoristi i razduži imovine praksom eminentne domene (posjeda), da bi onda predala zemljišta sponzorima za nove razvojne mogućnosti.
Za ispunjenje Fredovog najvećeg projekta — Trumpovo naselje na Coney Island-u — država je morala iseliti gotovo jednu tisuću obitelji, od kojih su veliki broj bili Afro-amerikanci. Zemljište je zapravo bilo rezervirano za jedan sindikalni stambeni projekt, ali Fred je iskoristio svoje politički dobročinitelje da se taj projekt blokira sve dok mu grad nije dao polovinu zemljišta i jednu lukrativnu poreznu olakšicu.
U blizini, simpatizer Ku Klux Klana izgradio je Apartmane Beach Haven, segregacijski projekt u kojem je Woody Guthrie napisao pjesmu “Old Man Trump.” (“Pretpostavljam da je starac Trump znao koliko je rasne mržnje razbuktao u krvotoku ljudskih srdaca kad je ovdje povukao obojenu crtu za svoj projekt osamnaest tisuća obitelji.”) To je ostavština Donalda Trumpa.
Mlađi Trump okušao se u praksi eminentne domene, ali bez naročitog uspjeha. Neslavan je njegov pokušaj da iseli jednu postariju kućevlasnicu iz njene kuće u Atlantic City-u radi izgradnje parkirališta, ali sudovi su ga spriječili. Otprilike u isto vrijeme pokušao je sličnu spletku u Bridgeport, Connecticut-u, gdje se ponadao da će iseliti pet tvrtki da izgradi turistički kompleks na rivi. Ali opet je zabrljao u postupcima za dobivanja odobrenja.
Premda je bio neuspješan u krađi privatnih zemljišta, Trump je postao sasvim uspješan u privatiziranju javnih površina. U najuspješnijem slučaju, prigrabio je klizalište u Central Parku. Klizalište je bilo zatvoreno od 1980. do 1986., slijedom jednog katastrofalnog (iako dobronamjernog) eksperimenta sa alternativnom energijom. Zamrzavanje leda nije uspijevalo, što je gradonačelniku Koch-uzadavalo velike glavobolje, pa se napokon obratio Odboru za procjene — danas poznat kao Gradski odbor — sa planom da se to popravi.
Još uvijek osjećajući žaoku uboda Koch-ove administracije prigodom prvobitnogodbijanja porezne olakšice za Trumpov toranj, Trump je iskoristio priliku da ponizi gradonačelnika. Prema kazivanju Koch-ova političkog biografa, Jonathana Soffera, “Pronicljivi neoliberalac, [Donald Trump] također je vidio način da prenese jednu ideološku poruku, odnosno da je privatni sektor učinkovitiji od vlade, pa je poundio da uzme pod svoje obnovu izgradnje klizališta.” Još jednom se oslanjajući na očeve političke veze, on je uvjerio Odbor da odbaci Koch-ov plan, pa umjesto toga da financiraju njegovu tvrtku da učini skoro istu stvar, u istom vremenskom okviru i za isti iznos novca.
Garnirajući usluge od izvođača radova koji su željeli raditi i na budućim Trumpovim projektima i iskorištavajući previd bivšeg člana Koch-ove administracije Gliedmana, Trump je obavio obnovu za samo pet mjeseci.
Njegovim uspješnim postavljanjem svojih pajdaša na položaje (cronyism) postalo je slučaj za analizu trijumfalizma slobodnog tržišta, a po pričanju historičara Joshu-e Freeman-a , “mediji su ga pozdravili kao utjelovljenje jedne od lekcija iz fiskalne krize [1975., New York City]: stoga pustimo neka genijalnost privatnog poduzetništva zamijeni močvaru državne birokracije.” Klizalište danas radi kao privatna koncesija unutar parka i doprinosi Trumpovom ogromnom bogatstvu.
Trumpova novija akvizicija terena za golf u Bronxujoš veći je slučaj krađe javnog zemljišta. Grad je stekao taj predio — istočnu stranu parka Ferry Point — u 1937. godini za gradnju mosta Whitestone Bridge. Desetljećima se ovaj dio parka koristio kao odlagalište smeća, ali je Odjel za parkove u vrijeme gradonačelnika Bloomberga poduzelo jednu masovnu obnovu da se pretvori u neku korisnu javnu površinu.
Nakon što su milijuni potrošeni na raščišćavanje, Bloombergova upravna vlast predala je veći dio parka Trumpu. Grad je zadržao manje od deset jutara pohabanog prostora “općinskog parka”, dok Trumpvo golf igralište od 222 jutara, u potpunosti dominira krajolikom. Za korištenje igrališta, Trump naplaćuje $141 u radne dane, te for $169 u danima vikenda — daleko više nego što Odjel za parkove naplaćuje za druga golf igrališta. Samo u prvoj godini, Trump je zaradio $8 milijuna.
Osim parkova, Trump je pokušao privatizirati javne prostore koje okružuju Trumpov toranj. Atrij je nastao 1961. godine. u jednoj širokoj gradskoj preraspodjeli prostornog plana kojom je stvorena imovinska klasa „privatnih vlasnika javnih prostora“. Plan je dozvoljavao programerima gradnje iznad zonskih ograničenja pod uvjetom da posjeduju otvorene javne prostore, bilo unutar ili izvan tih gradnji.
Najpoznatiji takav prostor je Zuccotti Park, nekadašnji dom pokreta Okupirajmo Wall Street.
Otvaranjem predvorja Trumpova tornja za javnost, Trumpu je odobreno nadograditi još dvadeset katova — u vrijednosti od oko $530 milijuna — povrh njegovog nebodera.
Trump je odskora prostor učinio virtualno neuporabljivim tako što je zamijeniodugu dvadeset i dvije stope mramornu klupu sa kioskom za prodaju Trumpov kampanjske materijaleiŠegrtsku preprodajnu robu. Grad je oglobio Trumpa sa $14.000, ali atrij nije restauriran. U međuvremenu onih dvadeset bonus katova generiraju prihod.
Trumpov uspjeh se oslanja na tvrdnju da on može upravljati tim prostorima učinkovitije i djelotvornije od bilo kojeg javnog autoriteta. Međutim, njegova javno-privatna partnerstva jedino uspijevaju da javne površine postanu djelotvornije privatne: otvorene su samo mušterijama koje plaćaju. Dok se taj argument može smatrati bankrotiranim, on mu je pomogao da postane milijarder.
“Kako je došlo do toga da smo mi postali posjed nekretninama”
Trump inzistira da je sve uspio ostvariti vlastitim trudom. Naravno, nije: njegovo bogatstvo potječe od očevih krađa od radništva, poreza, i zemljišta. Donald Trump je usavršio te metode i akumulirao još veće bogatstvo. Njegov — i njegovog oca — uspjeh ovisio je o sposobnosti da najprije uvjere javne dužnosnike a zatim javnost općenito da će im pljačka donijeti poboljšanje. To je ideologija šmokljana koji se bave nekretninama: ono što je dobro za njih, dobro je i za nas, pa zato ih treba pustiti da profitiraju pronevjerom javne imovine i eksploatacijom radnika.
Trumpov uspon može se objasniti kao da je njegova ideologija ”državnog kapitalizma“ preuzela ulogu nacionalne politike. Istini za volju, odnos je obrnut: Donald Trump se uzdigao tek nakon što je njegova klasa dobila rat za poništenje poslijeratnog konsenzusa.
Pogledajmo financijsku krizu iz 2008. Tipično, komentatori povezuju krizu s Trumpovom predsjedničkom nominacijom, ističući da je recesijom-potaknuta nezaposlenost pokrenula njegovo šifrirano (dog-whistle) obećanje da će „učiniti Ameriku opet velikom“(opaska prev., pasja-zviždaljka je obećanje nekoj određenoj skupini, kao što pištaljka za pse emitira određenu frekvenciju koju samo psi čuju), naročito je zavodljiva kao parola. To je bez dvojbe točno, ali se zapostavlja stvarni uzrok krize iz 2008.: jedna financirana industrija nekretninama kupila je državu, stropoštala je u jarak, da bi potom koristila javno financiranje za ponovno obnavljanje istog modela poslovanja. Kao što nam podnaslov knjige Alyssa Katz svjedoči, kriza 2008., nam je pokazala “kako smo mi postali posjed nekretnina.”
Danas nekretnine — personificirane u Trumpu — također nastoje vladati nama. Njegova kampanja akumulirala je podršku te industrije, od starih obitelji koje se bave tom djelatnošću pa do novih korporativnih konglomerata. Njegovi pristaše — pa i sam kandidat — pjevaju slavopojke njegovom iskustvu u potkradanju radnika, poreza i zemljišta kao dokaze o poslovnoj pameti i hvaljenoj vještini u sklapanju poslova. Sjedinjene Američke Države opčinjene su nekretninama — od reality show programa koji dokumentiraju kupovinu, obnovui prodaju kućapa do politike veličanja rasta, kojom se izjednačuju rastuće imovinske vrijednosti sageneraliziranjem prosperiteta— a Donald Trump je njihov kandidat.
Njujorčani koji su svjedoci rasta gradonačelnika Michael-a Bloomberg-a u2001. godini poznaju tu dinamiku. Kao što Julian Brash argumentira u Bloombergov New York, nije riječ o tome da je Bloomberg uveo uspon transnacionalnih kapitalističkih i profesionalnih menadžerskih klasa u grad New York, već je rast tih klasa stvorio potrebne uvjete za njegov izbor.
Takav je slučaj i sa Trumpom: kapitalistima je uspon poslovanja nekretninama i uspjeh njihovih ideoloških propozicija — koje utrostručuju ukradena bogatstva — postavili su pozornicu za kandidata Republikanaca.
Zadatak socijalista nije samo pobijediti Trumpa, nego oteti natrag od kapitala tržište nekretnina i boriti se protiv njenevlasti nad našim životima.
Prevod SLOBODAN DRENOVAC
Izvor JACOBIN
Ilustracija: DonkeyHotey/Flickr