Nuklearna oružja predstavljaju stalnu opasnost od trenutnog uništenja, ali barem u načelu znamo kako da ublažimo prijetnju, čak i da je eliminiramo, obvezu poduzetu (i zanemarenu) od strane nuklearnih sila koje su potpisale “Ugovor o neširenju”.
Siječnja 2015., Bilten atomskih znanstvenika pomakli su svoj znameniti Sat sudnjeg dana na tri minute do ponoći, što je razina opasnosti koja u zadnjih 30 godina do sada još nije bila dostignuta. Bilten objašnjava ovaj pomak ka katastrofi pozivajući se na dvije glavne prijetnje našem opstanku: nuklearno oružje i “nekontrolirane klimatske promjene”. Poziv osuđuje svjetske lidere, koji “nisu uspjeli djelovati dovoljno brzo ili na skali potrebnojda se zaštite građani od potencijalne katastrofe”, dovodeći “ svakog pojedinca na Zemlji [uslijed njihovog] neizvršavanja najvažnijeg im zadatka – da osiguraju i sačuvaju zdravlje i vitalnost ljudske civilizacije”.
Od onda, postoje dobri razlozi da se razmisli o pomicanju kazaljke sata još bliže Sudnjem danu.
Krajem 2015., u Parizu su se sastali svjetski lideri radi obraćanja pozornosti na vrlo ozbiljan problem „nekontroliranih klimatskih promjena“. Jedva da prođe ijedan dan bez novog dokaza o tome koliko je ta kriza ozbiljna. Birajući gotovo nasumce, krakto prije samog početka otvaranja Pariške konferencije, Laboratorija za mlazni pogon NASA-e objavila je studijukoja je ujedno iznenadila i alarmirala naučnike koji izučavaju led na Arktiku. Studija je pokazala da se jedan ogromni grenlandski glečer, Zachariae Isstrom, “odvojio od svoje glaciološkistabilne pozicije 2012. godine i ušao u fazu ubrzanog povlačenja”,što predstavlja jedan neočekivan i zloslutan razvoj. Glečer “sadrži dovoljno vode da podigne globalnu razinu mora za više od 18 inča (46 centimetara) kad bi se u cijelosti istopio. Sada se nalazi na forsiranoj dijeti, gubeći 5 bilijuna tona mase svake godine. Sav taj led se raspada u oceanu sjevernog Atlantika”.
Ipak su bila mala očekivanja da će svjetski lideri u Parizu „djelovati brzinomi mjerilom potrebnim da se građani zaštite od potencijalne katastrofe”. Čak i da su to nekim čudom i uspjeli, bilo bi to od minimalne koristi iz razloga koji bi nas trebali itekako uznemiriti.
Kad je pariški sporazum odobren, francuski ministar vanjskih poslova, Laurent Fabius, koji je bio domaćin u tim razgovorima najavio je da je sporazum“zakonski obavezujući”. U tome možda ima nade, ali postoje višenego tek nekoliko prepreka koje zaslužuju opreznu pozornost.
U svim opsežnim medijskim izvješćima o Pariškoj konferenciji, možda su najvažnije rečenice bile one zaturene blizu završnog dijela duge analize izašle u New York Times-u: “Tradicijski, pregovarači su nastojali skovati neki zakonski obavezujući ugovor koji bi iziskivao ratifikaciju od strane vlada zemalja učesnica da bi bio pravomoćan. Ne postoji način da se to u ovom slučaju ostvari, i to zbog SAD. Čim bi ugovor stigao do zgrade kongresa u SAD, bez potrebne dvotrećinske većine od republikanaca kontroliranog Senata, bio bi mrtav. Stoga voluntaristički planovi zauzimaju umjesto mandatnih, jedan top-down pristup ciljevima (od generalnog ka partikularnom) ”. A voluntaristički planovi su garancija za neuspjeh “zbog SAD-a ”. Ili preciznije rečeno, zbog Republikanske stranke, koja sada postaje stvarna opasnost za pristojan ljudski opstanak.
Zaključci su naglašeni i u jednom drugom članku Times-a u vezi sa pariškim sporazumom. Pri kraju preduge priče u pohvali dostignuća, članak označava da je sustav stvoren na konferenciji “naveliko ovisan o stajalištima budućih svjetskih lidera koji će sprovoditi te politike. U SAD-u, svaki predsjednički kandidat Republikanaca u 2016., javno je izražavao sumnju ili osporavao nauku o klimatskoj promjeni, te su izrazili protivljenje politici gospodina Obame u odnosu na klimatske promjene. U Senatu, Mitch McConnell, lider Republikanaca koji je pokrenuo napad protiv Obaminog programa o klimatskim promjenama, rekao je da, ‘Prije nego što njegovi internacionalni prijatelji odčepe šampanjac, treba da se sjete da je to nedostižna pogodba koja se bazira na domaćem energetskom planu koji je vjerojatno ilegalan, protiv kojeg se polovina država parniči da se mora obustaviti’”.
Obje partije su se pomakle udesno u vrijeme neoliberalnog perioda prošle generacije. Mainstream Demokrati su sada prilično slični onima koji su se nekad zvali „umjerenim Republikancima“. U međuvremenu Republikanska stranka je u velikoj mjeri otplovila iz tog spektra, postajući ono što poštovani konzervativni politički analitičari Thomas Mann i Norman Ornstein zovu “radikalni bunt” koji je praktično napustio normalnu parlamentarnu politiku. Sa tim desnim skretanjem, posvećenostRepublikanske stranke bogatstvu i privilegijama postala je u tolikoj mjeri ekstremna da njena stvarna politika ne može da privuče birače, pa mora da potraži jednu novu populističku bazu mobiliziranu na nekim drugim temeljima: evanđeoski kršćani koji iščekuju Drugi dolazak, doseljenici koji strahuju da će im “oni” oteti našu zemlju od nas, zaostali rasisti, ljudi sa pravim pritužbama koji ozbiljno griješe oko njihovih uzroka, kao i drugi slični njima koji su lak plijen demagozima pa se spremno pretvaraju u radikalni bunt.
Posljednjih godina, republikanski establišment uspio je zataškati glasove baze koju je mobilizirao. Ali više ne. Već krajem 2015., establišment je izrazio znatnu zaprepaštenost i desperaciju zbog svoje nesposobnosti da to zataškavanje realizira, pa je republikanska baza i njena mogućnost izbora pala izvan kontrole.
Republikanski izabrani zvaničnici i kandidati za iduće predsjedničke izbore izrazili su otvoreni prezir za pariške rasprave, odbijajući čak i da prisustvuju u njihovom radu. Tri kandidata koji su vodili u anketama u to vrijeme — Donald Trump, Ted Cruz, i Ben Carson – zauzeli su stav pretežno evanđeoske baze: da ljudska bića nemaju nikakav utjecaj na globalno zatopljenje, ako se ono uopće i događa.
Drugi se kandidati protive vladinom sudjelovanju u pregovorima oko toga. Odmah nakon Obamina govora u Parizu, založivši se za to da će Amerika biti avangarda u traženju globalnog rješenja, Kongres pod većinskom dominacijom Republikanske stranke izglasao je da se unište pravila Obamine nedavne Agencije za zaštitu okoliša o smanjenju emisija ugljičnog dioksida. Kako izvještava tisak, to se pokazalo „provokativnom porukom za više od 100 [svjetskih] lidera i govori se da američki predsjednik nema punu podršku svoje vlade u odnosu na klimatsku politiku” – što je pomalo podcjenjivački. U međuvremenu Lamar Smith, republikanski predsjednik Odbora kuće za znanost, prostor i tehnologiju nastavlja dalje prenositi svoj džihad protiv vladinih znanstvenika koji se usuđuju iznositi činjenice.
Poruka je jasna. Američki građani se suočavaju sa ogromnom odgovornošću za vlastitu domovinu.
Jedna slična priča u New York Times-u nas obavještava da “dvije-trećine Amerikanaca podržava da se SAD pridruži obvezujućem međunarodnom sporazumu za obuzdavanje rasta emisija stakleničkih plinova”.A u omjeru pet prema tri Amerikanaca smatraju klimu značajnijom od ekonomije. Ali to nije važno. Javno mnijenje se odbacuje. Ta činjenica, opet, šalje snažnu poruku Amerikancima. Njihov je zadatak izliječiti ovaj nefunkcionalan politički sustav, u kojem je popularno mišljenje marginalan faktor. Disparitet između javnog mišljenja i politike, u ovom slučaju, ima značajne implikacije za sudbinu svijeta.
Naravno, mi nemamo nikakvih iluzija o proteklom “zlatnom dobu”. Štoviše, kretanja koja smo upravo razmotrili sastoje se od značajnih promjena. Podrivanje funkcioniranja demokracije je jedan od doprinosa neoliberalnog napada na svjetsku populaciju u vrijeme prošle generacije i to se ne događa samo u SAD-u; u Evropi je taj udar možda čak i gori.
Crni labud kojeg nikada ne možemo vidjeti
Osvrnimo se sada na onu drugu (i tradicionalnu) zabrinutost atomskih znanstvenika koji podešavaju Sat sudnjeg dana: nuklearno oružje. Trenutna prijetnja nuklearnog rata dovoljno opravdava njihovu odluku od siječnja 2015., da približe kazaljke sata na dvije minute do ponoći. Ono što se od onda dogodilo još jasnije otkriva rastuću prijetnju, stvar koja po mom mišljenju ne izaziva dovoljnu zabrinutost.
Zadnji put kad je Sat sudnjeg dana došao do tri minute prije ponoći bilo je 1983., u vrijeme vježbi Able Archer(Vješti strijelac) pod administracijom Reagana: te su vježbe simulirale napade na Sovjetski Savez radi ispitivanja njihovih obrambenih sustava. Nedavno objavljene ruske arhive otkrivaju da su Rusi bili duboko zabrinuti tim operacijama i pripremali se da reagiraju, što je naprosto moglo značiti: The End.
Mi smo saznali više o tim ishitrenim i nesmotrenim vježbama, kao i o tome koliko je blizu svijet došao do katastrofe, od američkog vojnog i obavještajnog analitičara, Melvina Goodmana, koji je tada bio šef odjeljka CIA i viši analitičar u Office-u za sovjetske poslove. “Osim mobilizacijskih vježbi Able Archer koja je alarmirala Kremlj”, piše Goodman, “granica, na kojoj je Reaganova administracija autorizirala neuobičajeno agresivne vojne vježbe u blizini sovjetske granice, a u nekim slučajevima čak i povrijedila sovjetsku teritorijalnu suverenost. Riskantne mjere Pentagona uključivale su i slanje američkih strateških bombardera nad Sjeverni pol da testiraju sovjetski radar kao i pomorsko uvježbavanje u prilazima SSSR-u tamo gdje američki ratni brodovi ranije nisu zalazili. Dopunske tajne operacije simulirale su iznenadne pomorske napade na sovjetske ciljeve”.
Danas znamo da je svijet sačuvan od vjerojatnog nuklearnog uništenja u onim zastrašujućim danima odlukom ruskog oficira, Stanislava Petrova, da ne prenese višim vlastima poruku sustava za automatsku detekciju da se SSSR nalazi pod raketnim napadom. Shodno tome, Petrov zauzima mjesto pored ruskog podmorničkog komandanta Vasilija Arkhipova koji je u opasnom trenutku u vrijeme kubanske raketne krize 1962., odbio lansirati nuklearna torpeda dok su se njegove podmornice nalazile pod napadom američkih razarača koji su provodili karantenu.
Drugi nedavno objavljeni primjeri obogaćuju već zastrašujuće dokaze. Stručnjak za nuklearnu sigurnost Bruce Blair izvještava da je „najbliže što su SAD došle do nesmotrene odluke za lansiranje od strane predsjednika dogodila 1979., kada je u NORAD-u (Sjevernoamerička zračna komanda) jedna školska traka koja je simulirala sveobuhvatni sovjetski strateški udar u sustavu za rano upozorenje, omaškom ušla u pravu mrežu za alarm. Savjetnik za nacionalnu sigurnost, Zbigniew Brzezinski, dva puta je nazvan te noći i obaviještenda su SAD napadnute i taman je dizao slušalicu da uvjeri predsjednika Cartera da je potrebna autorizacija za protuudar , ali je tada ušao treći poziv kojom je obaviješten da je posrijedi bila lažna uzbuna ”.
Ovaj novootkriveni primjer podsjeća na kritični incident iz 1995., kad je putanja jedne američko-norveške rakete noseći znanstvenu opremu nalikovala stazi nuklearnog projektila. To je izmamilo rusku zabrinutost koja je brzo dojavljena predsjedniku Borisu Jelcinu, koji se morao odlučiti da li da lansira nuklearni udar.
Blair navodi i neke druge primjere iz vlastitog iskustva. U jednom slučaju, u vrijeme rata na Bliskom Istoku 1967., “zračna posada na nuklearnom nosaču aviona primila je pravu naredbu za napad umjesto naredbe za izvedbu nuklearne trening vježbe”. Nekoliko godina kasnije, početkom 1970-ih, Strateška zračna komanda u Omahi „prilikom daljnjeg prenošenjavježbe… lansirala je poruku kao stvarnu naredbu za lansiranje”. Kod oba slučaja zakazala je provjera kodova. “Ali svakako već kužite o čemu se ovdje radi ” dodaje Blair.“Jednostavno rečeno, nije nikakva rijetkost da se ovakvi kiksevi događaju”.
Blair je iznosio ove primjedbe reagirajući na izvještaj avijatičara Johna Bordnea sa kojeg je tek nedavno Američko ratno zrakoplovstvo skinulo oznaku povjerljivo. Bordne je služio u američkoj vojnoj bazi u Okinawi u listopadu 1962., u vrijeme kubanske raketne krize i to u trenutku ozbiljnih tenzija koje su se također događale u Aziji. Američki sustav za nuklearno upozorenje bio je podignut na razinu DEFCON 2, dakle na jedan nivo ispod DEFCON 1, kada se nuklearni projektili mogu odmah lansirati. Na vrhuncu krize, 28. listopada, jedna raketna ekipaomaškom prima dopuštenje da može lansirati svoje nuklearne projektile. Oni su odlučili da od toga odustanu, i tako je vjerojatno izbjegnut nuklearni rat pa su se tako pridružili Petrovu i Arkhipovu u panteonu pojedinaca koji su se odlučili za neposluh protokola i tako spasili svijet.
Kao što je Blair primijetio, ti incidenti nisu neuobičajeni. Jedna nedavna stručna studija pronašla je na desetke lažnih uzbuna svake godine u razmotrenom razdoblju, od 1977.do 1983.; studija je zaključila da se raspon kretao od 43 do 255 slučajeva godišnje. Autor studije, Seth Baum, rezimira to odgovarajućim riječima: “Nuklearni rat je crni labud kojeg nikada ne vidimo, osim u onom kratkom trenu kad nas ubija. Mi odgađamo eliminaciju tog rizika na našu vlastitu odgovornost. Sada je pravo vrijeme za rješenje te prijetnje, pošto smo još uvijek živi”.
Ovi izvještaji, poput onih u knjizi Erica Schlossera Command and Control, ponajviše se odnose na američke sustave.Ruski su mnogo više skloni greškama, a da i ne spominjemo ekstremne opasnosti koje predstavljaju sustavi drugih, posebno Pakistana.
“Rat više nije nezamisliv”
Ponekad prijetnja nije bila stjecaj okolnosti, nego avanturizam, kao u slučaju Able Archer (Vješti strijelac). Najekstremniji slučaj bila je kubanska kriza 1962., kad je prijetnja katastrofe bila više nego stvarna. Način na koji se njome upravljalo bio je šokantan; isto tako zaprepašćuje nakoji se taj slučaj obično interpretira.
Sa ovim strašnim sjećanjem na umu, korisno je osvrnuti se na strateške debate i planiranja. Jedan od zastrašujućih slučajeva je studija STRATCOM-a iz Clintonove ere 1995-e, „Osnove posthladnoratovskih zastrašivanja“. Studija poziva na zadržavanje prava na prvi udar čak i protiv ne nuklearnih država. Ona objašnjava da se nuklearna oružja konstantno upotrebljavaju, u smislu da ona “zasjenjuju bilo koju krizu ili konflikt”. Ona također potiče „nacionalnu osobnost“ iracionalnosti i osvetoljubivosti radi zastrašivanja svijeta.
Trenutna doktrina se proučava u glavnom članku časopisa International Security, jedno od najautoritativnijih u domenistrateških doktrina. Autori objašnjavaju da je SAD posvećen “strateškom primatu ” – to jest, da se izolira od osvetničkog udara. To je logika iza Obaminog“novog trojstva ” (jačanje podmorničkih i kopnenih projektila i bombaških snaga), uz raketnu obranu s ciljem odbijanja osvetničkog udara. Ono što brine autore je mogućnost da bi američki zahtjev za strateški primat mogao potaknuti Kinu da reagira odustajanjem od politike „nepostojanja prve uporabe“ i proširenjem njene ograničene moći zastrašivanja. Autori smatraju da do toga neće doći, ali izgledi za to ostaju neizvjesni. Ipak je jasno da doktrina potiče opasnost u ovoj napetoj i sukobljenoj regiji.
To isto važi i za ekspanziju NATO-a na istok čime su se kršila verbalna obećanja dana Mihailu Gorbačovuu vrijeme sloma SSSR-aza njegovu suglasnost da dopustiujedinjenoj Njemačkoj da postane članica NATO-a – jedan sasvim izuzetan ustupak kada čovjek bolje razmisli o povijesti tog stoljeća. Ekspanzijana Istočnu Njemačka dogodila se u trenu. U godinama koje su uslijedile NATOse proširio sve do ruskih granica; sada već postoje značajne prijetnje da se u geostratešku unutrašnjost Rusije inkorporira i Ukrajina. Da je Varšavski pakt još živ, možete zamisliti kako bi Sjedinjene Američke Državereagirale kad bi, osim većeg dijela Južne Amerike, sada još Meksiko i Kanada podnijeli zahtjeve za članstvo.
Osim toga, Rusija kao i Kina (a što se toga tiče i američki stratezi) vrlo dobro znaju da su američki obrambeni raketni sustavi u blizini ruskih granica, ustvari, oružja prvog udara čiji je cilj uspostava strateškog primata – imunost na odmazdu. Možda je njihova misija posve neisplativa, kao što tvrde neke stručnjaci. Ali ti ciljevi nikada ne mogu biti sigurni. A ruska militantna reagiranja sasvim su prirodna dok ih NATO sasvim prirodno interpretira kao prijetnje Zapadu.
Stav jednog uglednog britansko-ukrajinskog učenjaka ovo smatra “sudbonosnim geografskim paradoksom ”: da NATO “postoji da upravlja rizicima nastalim njegovim postojanjem”.
Prijetnje su vrlo realne upravo sada. Srećom, obaranje ruskog aviona od strane turskog aviona F-16 u novembru, 2015., nije dovelo do međunarodnog incidenta, ali do toga je moglo doći, naročito u svjetlu danih okolnosti. Avion je bio u bombaškoj misiji u Siriji. Samo se 17 sekundi nalazio nad djelićem turskog teritorija koji izviruje u Siriji i gdje je srušen, ali je evidentno letio u Siriju. Po svemu sudeći izgleda da je obaranje bio nepotreban, neodgovoran i provokativan čin, akt sa posljedicama.
U reagiranju, Rusija je objavila da će njeni bombarderi odsad letjeti u pratnji mlaznih lovaca i da će rasporediti sofisticirane protuzračne raketne sustave u Siriji. Rusija je također izdala naredbu da se njena raketna krstarica Moskva, sa njenim dalekometnim sustavom protuzračne obrane, približi bliže obali, tako da može biti „spremna uništiti svaku zračnu metukoja može biti potencijalnaopasnost našoj avijaciji”. Objavio jeministar obrane, Sergej Šoigu. Sve ovo postavlja pozornicu za konfrontacije koje mogu biti smrtonosne.
Tenzije su također stalne na granicama NATO-Rusija, uključujući vojne manevre s jedne i druge strane. Ubrzo nakon pomicanja kazaljki na Satu sudnjeg dana opasno blizu ponoći, nacionalni tisak javlja da su „američka vojno-borbena vozila paradirala u srijedu kroz jedan grad u Estoniji koji malo izviruje u Rusiju, simboličan čin kojim se naglašavaulog što ih obje strane polažu usred najgorih tenzijaizmeđu Zapada i Rusije još od Hladnog rata”. Nešto ranije, jedan ruski ratni avion je unutar nekoliko sekundi izbjegao sudar sa danskim civilnim zrakoplovom. Obje strane prakticiraju brzu mobilizaciju i regrupiranje snaga naRusko-NATO granicama , i “obje vjeruju da rat više nije nezamisliv”.
Izgledi za preživljavanje
Ako je to tako, onda su obje strane prevladale ludilo, jer bi rat lako mogao uništiti sve. Već se desetljećima priznaje da bi prvi udar neke velesile mogao uništiti samog napadača, čak i bez odmazde, jednostavno od posljedica nuklearne zime.
Ali takav je svijet danas. I to ne samo danas – to je ono s čime živimo već 70 godina. Rezoniranje kroz cijelo to vrijeme je neobično. Kao što smo vidjeli, sigurnost stanovništva za kreatore politike nije neka posebna briga. To je tako od prvih dana nuklearnog doba kad se u centrima za oblikovanje politike nisu poduzimali ikakvi napori – očevidno čak ni jedne izražene misli – da se ukine ta jedina ozbiljna potencijalna prijetnja za SAD, a mogla se. I tako se stvari nastavljaju sve do danas, na načine tek ovlaš i ukratkoovdje prezentirane.
To je svijet u kojem smo živjeli a u njemu živimo i danas. Nuklearna oružja predstavljaju stalnu opasnost od trenutnog uništenja, ali barem u načelu znamo kako da ublažimo prijetnju, čak i da je eliminiramo, obvezu poduzetu (i zanemarenu) od strane nuklearnih sila koje su potpisale “Ugovor o neširenju”. Prijetnja od globalnog zatopljivanja nije trenutačna, iako je dugoročno grozna i može naglo eskalirati. Da li imamo sposobnost da se s njom nosimo nije potpuno jasno, ali nema nikakve sumnje da što dulje budemo oklijevali to ekstremnija će biti nesreća.
Izgledi za skromno dugoročno preživljavanje nisu veliki, osim ukoliko ne dođe do neke značajne promjene kursa. Veliki dio odgovornosti u našim je rukama — kao i prilika.
PREVOD Slobodan Drenovac
Copyright 2016 Valeria Galvao Wasserman-Chomsky
[Ovaj esej je izvadak iz nove knjige Noama Chomskog, Who Rules the World? (Tko vlada svijetom?) (Metropolitan Books).]