Dragi prijatelji i drugovi,
kao stranac koji zadnjih šesnaest godina živi i radi u Ujedinjenom Kraljevstvu, situacija neposredno poslije referenduma se čini izrazito paradoksalna. Kao da je šok bio takve magnitude da su čak i najslavnije britanske vrline — smisao za humor, suzdržanost i nadasve solidan zdrav razum — iščeznuli.
Na gubitničkoj strani, koja dakako uključuje najveći dio medija uz ekonomske i političke institucije, udar je doživljen kao poražavajući, koliko i iznenađujući. Tržišta se urušavaju diljem svijeta, a Grad London, središnji nervni sustav ekonomije, suočen je sa katastrofom.
Njegov kvazi-službeni glasnik Financial Times lamentira da je, nakon ostavke Jonathana Hilla, britanskog EU povjerenika za financijske službe, “Grad London izgubio svoj glas”. Neki već pokreću peticiju za novo glasanje ili zahtijevaju da se referendum ignorira.
Iz kontinentalne perspektive, ovo napadno odbijanje demokracije nije nikakav šok. Naposljetku, u skoro svakom od prošlih referenduma u kojima je neki prijedlog poticao iz Europske unije (kakav ustavni prijedlog, ugovor, euro članstvo, čak i opskurni trgovinski ugovor sa Ukrajinom) svaki je dolazio u pitanje, a glasovi za „ne“ su prevladavali ili bili ignorirani.
Međutim — i upravo u tome i je paradoks — ne samo što je Grad ostao bezglasan i potresen. Ljevica je zatečena u istom stanju.
Svakako, i sasvim predvidljivo, svi oni unutar Laburističke stranke koji nikada nisu ni prihvaćali vodstvo Jeremya Corbyna sada imaju traženi izgovor, da mogu protiv njega započeti napad. Ali najviše zapanjuje ono što navode kao razlog: Corbyn nije dovoljno činio za stvar Ostanka, pa je stoga odgovoran za poraz.
Skoro dvije-trećine laburističkih glasača bili su za Ostanak. Međutim, rezultati pokazuju da je Odlazak pobijedio u zamalo svim središnjim oblastima laburista izvan Londona i u nekoliko gradova kao što su Liverpool i Manchester. Pa čak i tamo, četvrti pretežno nastanjene radničkom klasom, nisu dijelile euro-entuzijazam uljepšanijih kvartova gradskih središta.
Značajan dio laburističkih glasača odbacio je liniju za Ostanak koju je njihovo vodstvo službeno podržavalo; liniju koju je antiCorbyn većina laburističkih parlamentaraca još vatrenije slijedila. Njima se pridružila većina glasača. Ipak bizarno, članovi parlamenta koji su upravo odbijeni od strane svojih izbornih jedinica, sada rade na uroti da sruše svog vođu jer nije dovoljno učinio da podrži njihovu nepopularnu platformu.
Težak poraz za britanski zdrav razum, zaista.
Logični zaključak ovog argumenta je ona vrsta socijalnog darvinizma koji je duboko ukorijenjen u glavama britanske vladajuće klase, a više ili manje ga eksplicitno argumentiraju svi eksperti, naročito oni u medijima „lijevog centra“ kao, recimo, u dnevnom listu The Guardian.
Brexit je pobijedio, kažu, jer ga je podržao veći osiromašeni, pretežno bijeli dio radničke klase. Te skupine gubitnika i neobrazovanih birača glasale su za Odlazak jer su rasisti ili ljudi starije dobi.
Procjene — poput one o preko 70 posto glasova za Ostanak u područjima kao što je londonsko vijeće Haringey ili Lambeth ili prema kategorijama kao što su glasači u dobi od osamnaest do dvadeset-četiri, ili imaoci sveučilišnih diploma — konstantno se ističu kao nekakav ultimativne dokaz.
Klasna konfiguracija glasačkog tijela je bez daljnjega kompleksna. Znatni dijelovi radničke klase, u suštini u širem dijelu Londona, glasali su za Ostanak, a veći dio među njima su takozvani ne-bijelci (non-whites, ili drugim riječima ne-evropljani). Međutim, kako pokazuju rezultati u rasno mješovitim zapadnim krajevima unutrašnjosti (Western Midland), nisu svi ne-bijelci elektorata radničke klase glasali za Ostanak.
Čak i izborne jedinice “bijele radničke klase” — poput Barking i Dagenham u širem Londonu u kojima je i krajnja desnica imala izvjesnog uspjeha u ranijim izborima — pridobila veću proporciju stanovnika rođenih izvan Ujedinjenog Kraljevstva (30 posto) glasajući slično biračima iz Lutona, koji ima sličan razmjer stanovnika rođenih u stranim zemljama.
Obrnuto, mnoga vrlo bijela i bogata područja Zapadnog Londona ili Oxfordshire-a nadmoćno su bili za Ostanak, dostigavši skoro 70 posto u Kensington-u i Chelsea-u.
Zapravo, kako pokazuje grafikon Guardian-a, koji razgrađuje izborni rezultat prema srednjem godišnjem dohotku određenog područja, vrlo je mali broj mjesta izvan Škotske (i nekih relativno velikih gradova kao Manchester, Liverpool i Cardiff) sa godišnjim dohotkom po stanovniku ispod £25.000 glasalo za Ostanak.
A područja sa nadmoćnom većinom sa proporcijom ispod 60 posto stanovnika koji spadaju u takozvanu “ABC1 razrede” (odnosno u tri sloja „srednje klase“ u statističkom žargonu etiketirana kao “gornja,” “srednja,” i “donja srednja ”) glasalo je u korist Brexita.
Još jednom izuzeci su već ranije spomenuti (Škotska itd.), dok je govoto cjelina područja gdje je proporcija tih slojeva dostigla 70 posto i više nadmoćno bila za Ostanak.
Prema anketama Ashcroft postoji strogo linearna korelacija između pripadnosti višem socijalnom razredu i sklonosti za glasanje za Ostanak (57 posto za AB “gornja srednja klasa”, nažalost bez diferencijacije između A i B razreda,, 34 posto za C2DE “radničke klase” i “ne-radničkog” razreda).
Prema tome klasna logika je vrlo prisutna ali unaprijed predodređena prostornom polarizacijom koja karakterizira Britaniju od Tačerove ere. Stoga, ne-bijeli radnik koji živi u području koje propada bio je sklon glasati — sa svojim bijelim susjedom — za Brexit, dok je njegov dvojnik u ekonomski cvatućem glavnom gradu, iako ne nužno bogatiji, imao sklonost glasati sa imućnijom populacijom, sa kojim dijeli razborito utemeljenu nadu u bolju budućnost (ako ne za sebe, onda barem za svoju djecu).
Slično se može reći i za ponašanje biračkog tijela mlađe populacije, naročito onog dijela sa univerzitetskom diplomom koji još uvijek nisu ušli na tržište rada. Stopa eurofilije naglo pada kod gro aktivne populacije (doba od trideset-pet do pedeset-pet). Euro-entuzijazam mladih ima veze sa kulturnim i ideološkim parametrima, ali čak su i oni u korelaciji sa usponom socijalne mobilnosti što ih očekuju imaoci post-srednjoškolskih diploma.
Interesantno, grafikon theGuardian-a pokazuje da inače vrlo različita područja koja su imala usporedive proporcije imalaca diploma — kao što su Haringey, Hackney, Tower Hamlets, Oxford i Edinburgh — glasali su u sličnim razmjerima za Ostanak.
U svakom slučaju, usporedne brojke eurofilskih mladih koje su u oprečnosti sa eurofobnim sklonostima starijih, moraju se ublažiti uzimanjem u obzir dvije varijabile: prva je to da je izlazak na glasanje u dobi od osamnaest do dvadeset-četiri bio znatno ispod prosjeka.
Kao rezultat, dok je mladi preostatak bio najmotiviraniji izraziti svoja stajališta, njihova težina bila je relativno ograničena unutar sveukupnosti cijele skupine.
Drugi ublažavajući faktor jeste što su ekonomska propadanja koje podnose ne-metropolska područja postala mjesta egzodusa mladih i najobrazovanijih slojeva njihovih populacija, čime dolazi do povećanja srednje dobi koja još živi tamo.
I opet prostorna podjela ekonomskog razvoja, koja se mora podrazumijevati kao posebno brutalna — drugim riječima, neoliberalna — verzija kapitalizma kombinirana sa neujednačenim razvitkom, unaprijed određuje faktore kao što su dob i obrazovanje.
Nepotrebno je reći da je ovaj aspekt također odigrao kritičnu ulogu kod nastanka škotskog nacionalizma, što objašnjava “neprirodan” — u društvenim i klasnim pojmovima — uspjeh za Ostanak u nečemu što sve više izgleda kao da je riječ o nezavisnoj zemlji-na-čekanju. Drugim riječima, škotski nacionalizam nikada ne bi mogao postići ovakvu razinu moći da tačerovska restrukturiranja britanske ekonomije nisu proizvele tako intenzivne prostorno-ekonomske polarizacije.
ISTAKNUTA KLASNA BORBA
Ostavimo sada nastranu “objektivnu” stranu ovog pitanja i raspravimo direktno što je po svemu sudeći glavni problem za većinu, i svakako za sve one na ljevici koji su bili protiv Brexita. Da li je izbor zapravo bio referendum o imigraciji? Ako jeste, da li to znači da je njena neporeciva klasna dimenzija diktirana rasističkim sklonostima, naročito od strane radničke klase?
U kampanji za Brexit isticao se diskurs sa jakim rasističkim primjesama i eksplicitnom ksenofobijom. Argument da će Brexit zaustaviti priljev imigrantskih radnika iz zemalja Istočne Europe do mučnine su ponavljali Boris Johnson, Nigel Farage, i njima slični. Isto tako je istina da su oni čiji je izbor bio Brexit često spominjali to kao odbacivanje imigracije kao ozbiljnu, pa čak i odlučujuće motivacije za tu odluku.
Ali to se rijetko, ako ikad, na pozornicama pojavljivalo izdvojeno: čak i kada je anti-imigracija navedena kao glavni razlog za referendum, uvijek se spominjalo kao dio jedne šire slike što je gotovo bez iznimke uključivalo neke ili veći dio slijedećih komponenata: nestašica posla i stanova, niske plaće, preopterećene javne službe, sveukupni osjećaj otuđenosti, silaznih društvenih i individualnih putanja, kao i gubitak kontrole nad vlastitim životom. Potpuno novi problemi poticali su opravdani bijes ali su krivo usmjeravani protiv imigranata.
Kao što je francuski filozof Etienne Balibar formulirao u svom radu Rasa, nacija, klasa: Dvoznačni identiteti— kanonski tekst marksističke literature posvećene ovoj temi — rasizam treba podrazumijevati kao “istisnuti oblik klasne borbe” koji može da zagospodari ako je klasna svijest podređenih skupina u svom najlošijem stanju.
Umjesto da se okreće prema vani, protiv klasnog neprijatelja, nasilju klasnog antagonizma — i tjeskobama i moralnoj panici što ga generiraju — okreće se prema unutra i naglašava ranije postojeće diferencijacije unutar podređenih skupina. Posljedica je radikalno podrivanje njihovog zajedničkog djelovanja.
To jest, Brexitova klasna dimenzija i hegemonija reakcionarnosti diskursa kampanje za Odlazak nisu uzajamno nekompatibilni. Njihova povezanost proističe iz jedne nepredviđene, ali učinkovite, situacije u kojoj se kombiniraju slabosti Ljevice sa kapacitetom Desnice da kanalizira populistički bijes. To je također zašto nije ništa neizbježno ako bijes odvede veće dijelove radničke klase prema rasističkim pogledima.
Radnička klasa po definiciji nije ništa više rasistička od drugih društvenih skupina — mi znamo koliko je jaka ekskluzivnost gornjih klasa. Ali ni radnička klasa nije imuna na rasizam, naročito kad se čini da ju je zahvatila u padajućoj spirali socijalne degradacije i gubljenju svog kolektivnog etosa.
Činjenica stoji da je u slučaju Brexita revolt radničke klase zahvaćen jednim rasističkim kretanjem — i to znatno, iako je preciznija razina još uvijek stvar rasprave — koja prije svega ima veze sa slabostima lijevog i sindikalnog pokreta i njihove totalne nesposobnosti da prevladaju štetu koju su proizvele desetljeća neoliberalne konverzije Laburista i koja je kulminirala u eri Blaira i Browna.
Ubrzo ću doći do dubljih razloga za neuspjeh ljevice u kampanji za Ostanak. Zasad je dovoljno da istaknem koliko je uspješnija bila Brexit kampanja u artikuliranju bijesa radničke klase i potrebe da je radikalno prodrma, ali naravno usmjeravajući je prema ksenofobiji i nacionalizmu.
Iz tog ugla, najgore što je ljevica mogla učiniti je da konfrontira hegemoniju desnice svojim konformizmom sa dominantnom pričom da uspjeh Brexita leži u rasističkom izljevu iz dubine britanske psihe. Ne samo što je ova interpretacija analitički netočna, nego i stoga što ovaj diskurs ima jednu imanentno izvedbenu dimenziju.
Ako nastane konsenzus — što nažalost se čini i događa — da je izbor za Odlazak nepogrešivo naznaka rasizma, onda će kompleks i kontradiktorni sklop motivacija i akcija koje su dovele do takvog rezultata retroaktivno biti „fiksirane“.
Drugim riječima, ne samo što ljevica nije uspjela učinkovito intervenirati u referendumskoj kampanji nego nije ni dobila bitku za tumačenje rezultata. Gubeći tu bitku bi zaista moglo olakšati put svima onima koji će pokušavati da pretvore političku krizu koja se sada događa u priliku da se još više krene u pravcu autoritarne i ksenofobične forme neoliberalizma.
ZAGUBLJENI BIJES
Međutim postoji i jedan složeniji argument koji odbacuje političko značenje Brexita: glasanje je izražavalo legitimni društveni bijes koji nije imao bilo kakvu vezu sa Europskom unijom.
Umjesto toga, proisticao je iz desetljeća neoliberalne politike, koja je postala još tvrđa tijekom godina štednje u godinama Cameron-Osborne, koje su Johnson i Farage, zahvaljujući akumulaciji laži i demagoških izjava uspjeli prezentirati kao posljedicu pripadanja Europskoj uniji.
Mediji lijevog-centra su sistematski promovirali takav narativ i on će najvjerojatnije postati dominantan unutar šire ljevice, uključujući i sektore radikalne ljevice.
Na prvi pogled, to izgleda kao vjerodostojnija priča, jedna koja dijeli otvoreno pokroviteljsko i esencijalno objašnjenje o rasističkoj radničkoj klasi koja je dala glas za Brexit. Međutim to je možda još nelogičnije i završit će proizvodeći nekoliko sasvim obmanjujućih pretpostavki.
Započnimo sa ključnom tvrdnjom: da glasanje nije imalo bilokakve veze sa Europskom unijom, već je riječ o krivom izrazu za domaće pritužbe koje su neki manipulativni političari uspjeli okrenuti protiv Brisla (Brussels).
Pa dobro, ako nakon ne manje od četrdeset-tri godine članstva u Europskoj uniji, većina britanske javnosti ostaje u tolikom neznanju da točno ne zna svoju uloga u tom glasanju i čini se kao da su birači spremni vjerovati demagoškim lakrdijašima koji okrivljuju Europu za sve svoje teškoće, a onda bi nam to govorilo o potpunom otuđenju naroda od takve unije. Daleko od toga da plediramo protiv Brexita, takva bi jedna tvrdnja, da je istina, osigurala odlučujući argument u njenu korist.
Drugo, argument pretpostavlja da postoji neka vrsta britanske izuzetnosti u tom glasanju — izuzetnost pogrešne vrste, naravno, koja je kombinacija nazadnjačke izoliranosti i površnog neznanja. Ali rezultat britanskog referenduma ni po čemu nije izuzetan. Već je godinama Europska unija gubila sve popularne referendume na svojim prijedlozima i na svom autoritetu.
Popis je prilično dugačak i obuhvaća referendume iz 2000. i 2003. u Danskoj i Švedskoj o pridruživanju euro-u, Irski referendum od 2001. o ugovoru iz Nice, referendumi od 2005. u Francuskoj i Nizozemskoj o europskom ustavu, Irski referendum iz 2008. o lisabonskom ugovoru, i posljednji ali ne i najmanje važni, prošlogodišnji Grčki referendum o takozvanom “Junckerovom planu” — zapravo još jedan drakonski plan štednje na koji je Alexis Tsipras pristao samo tjedan dana nakon što je 61,3 posto grčkog naroda glasao “Oxi” (Ne).
Koliko god to bilo sramotno, Tsiprasova kapitulacija nije bila ni anomalija. U svim gornjim slučajevima — s izuzetkom euro referenduma održanog u Skandinaviji — Europska unija je ignorirala odluke širokih krugova. U nekim je slučajevima — u Danskoj 1993. i Irskoj 2009. — čak je prisilila elektorat da se vrati na biračka mjesta kako bi napokon glasači donijeli „ispravan“ izbor.
Ovakva povijest — u kojoj popularni referendumi odbacuju Europsku uniju i Europska unija odbacuje popularne referendume — elokventno ukazuje na činjenicu da iskonski problem unije leži u njenom odbacivanju demokracije — o čemu ćemo ubrzo detaljnije govoriti.
Ali najprije da iznesemo konačnu opservaciju o argumentu „neimanja nikakve veze sa EU.om“. Tek rasprave radi, hajde da pretpostavimo da je to istina.
Kako ćemo onda objasniti kompletnu nesposobnost kampanje ljevice u korist Ostanka — koju je u suštini promovirala Laburistička stranka, ali isto tako i Zeleni, Škotska narodna stranka (SNP) i vodeći sindikati — da dokaže da će ostanak u Europskoj uniji donijeti britanskom narodu neka poboljšanja društvenih uvjeta života?
Vrlo jednostavno: takva tvrdnja je smiješna. Zašto bi Europska unija sutra trebala činiti suprotno od onoga što je činila zadnjih četrdeset-tri godine? Zar uvjeti Cameronove ponude od 19. veljače — uvjeti koji bi bili stupili na snagu da je Ostanak pobijedio — još više ne potvrđuju da je Europska unija spremna učiniti koliko god su joj potrebne koncesije dokle god ona s njima može još snažnije utemeljiti neoliberalnu politiku?
Koliko je vjerodostojno tvrditi da će ostanak popraviti društvene standarde kad svatko zna da je EU dizajniran da neumorno promiče svoje temeljno načelo o “slobodnoj i neometanoj konkurenciji”, princip koji podrazumijeva slobodno kretanje kapitala, deregulaciju tržišta rada i privatizaciju javnih službi?
A da je postojala i najmanja mogućnost da bi glas za Ostanak mogao aktivirati popuštanje politici štednje, zašto je za Ostanak gotovo jednoglasno podržao the City, krupni biznes, i naravno David Cameron kao i većina njegovog kabineta i Stranka parlamenta — uz velikodušnu pomoć gostiju poput Obame i uobičajenih statista Europske unije?
ZAMJENJUJUĆI NACIJU
Radi zaključivanja ove točke, postavimo jedno konačno, i možda čak i bolnije — barem za autora ovih redova — pitanje. Kako je moguće za ljude koji se prave da su tako svjesnih europske realnosti da toliko napadno ignoriraju ono što se dogodilo Grčkoj i njenoj prvoj izabranoj lijevoj vladi?
Syriza je prvotno izabrana u siječnju 2015., da ukine mjere štednje i odgodi glavni dio jednog omraženog i nelegitimnog duga. Ona se trenutačno konfrontirala sa sveopćim ratom kojeg je pokrenula Europska unija, započinjući ga sa gušenjem bankovnog sustava i eskalacijom restrikcija na rezerve likvidnosti koje su odmah nastupile danima nakon Syrizine pobjede.
Tsipras i većina njegovog kabineta kapitulirali su prošlog srpnja jer su pali u zamku vlastitih iluzija o svojoj sposobnosti da “reformiraju EU iznutra” i da “postupno premjeste ravnotežu sila”. Za posljedicu, nisu imali nikakav “plan B” koji bi im omogućio da se konfrontiraju sa ucjenom trojke, koja je proizvela likvidni manjak koji je doveo do zatvaranja banaka i skoro do ekonomskog kolapsa.
Takav alternativni plan bi zahtijevao izlazak iz euro zone, a time i fundamentalni raskid sa Europskom unijom. Između Grexita i potpisivanje za još jedan plan štednje — dakle potpuni povratak na njihov program rada i raison-d’être — Tsipras i njegovi sljedbenici optirali su za ovo potonje. Rezultat toga je jedna neublažena katastrofa, težine koju cijela lijeva Europa duboko osjeća.
Međutim tu postoji jedno još neugodnije pitanje koje britanska ljevica treba da razmotri i na koje treba da počne odgovarati, a što nas vraća na domaću situaciju. Otkuda je došla energija i utjecaj desne pro-Brexit frakcije? Njihova sposobnost da artikuliraju jednu dislociranu i rasističku formu popularnog bijesa djelomičan je odgovor na to pitanje, ali to nije cijela priča.
Nemojmo se zavaravati: bez jakog argumenta protiv Europske unije kao takve, odbacivanje imigracije bilo bi radikalno nedovoljno za stvaranje jedne pro-Brexit većine. Unatoč ogorčenih progresivnih osporavatelja Ostanka, ovo je bio referendum o Europskoj uniji. A ključ za uspjeh Brexita vrlo je jednostavan: demokracija.
“Preuzmimo kontrolu” bila je glavna parola, i činila se vjerodostojna jer odbijanje bilo kojeg vida demokracije od strane Europske unije sada je očigledno, i to ne samo britanskoj javnosti već i za sve značajnije dijelove Europe.
Prema anketi Istražnog centra Pew (Pew Research Center) objavljenoj 7. lipnja, Evropska unija imala je nižu stopu povoljnosti u Francuskoj i Grčkoj nego u Ujedinjenom Kraljevstvu, koje su ustvari imale jednaki broj bodova kao i Njemačka, Španjolska i Nizozemska.
Osim toga, demokracija ima smisla samo u povezanosti s nekim pojmom o suverenosti naroda — čak i u veoma iskrivljenoj i arhaičnoj britanskoj verziji “parlamentarne suverenosti”. To nas dovodi do kompleksnog i klizavog — ali neizbježnog terena o naciji, o čemu ću više reći ubrzo.
Dozvolite da prije toga u nešto jačim pojmovima ponovim sve već rečeno, jer po meni u tome leži prava opasnost koja proizlazi iz sadašnje situacije. Prepuštajući desnici teren jedne principijelne opozicije europskoj uniji, britanska ljevica — uz ograničeni izuzetak nekih krajnje-lijevih grupa koje su sačinjavale nisko-vidljivu „Lexit“ kampanju — nije samo napustila jednu vjerodostojnu platformu protiv štednje.
Također je reakcionarnim silama u ruke predala zadatak da brani demokraciju. A ovo potonje nije ništa manje devastirajuće od onog prvog. Napokon, u Ujedinjenom Kraljevstvu — radnički pokret je nastao kao politički čimbenik u vrijeme borbe za pravo glasa, vrijeme intenzivne klasne borbe koja je također sačinjavala trenutak utemeljenja moderne demokracije.
Da sumiram, ljevica koja je bila za Ostanak uhvaćena je u dvostrukoj svezanosti: u zamci europeističke vjere, zaobišla je pitanje Europske unije i njeno poricanje demokracije koje njen institucionalni sklop zahtijeva. Budući je napustila ovo odlučujuće bojište svom protivniku, nije imala drugog izbora nego se povući u jednu vrstu sindikalizma, sa naglaskom na minimalni socijalni program radničkih prava.
Avaj, sveukupna konfiguracija strane za Ostanak — koja je i sama odraz puke brutalnosti Europske unije i njene neoliberalne politike (vidi val takozvanih reformih zakona o radu u raznim zemljama, Francuska kao najnoviji slučaj) — čini tu tvrdnju potpuno nestvarnom.
Naravno, demokracija — ili točnije, demokracija u njenom užem, proceduralnom i institucionalnom smislu — nije magična solucija niti je apsolut. Stara Atena pokazala je da politike sa internom demokracijom — usprkos svojim ograničenjima — mogu postati brutalne imperijalne i kolonijalne sile.
Zbog toga je Marx smatrao da “politička emancipacija” nije cjelina “ljudske emancipacije” i zato “politička država” treba da ukine svoju odvojenost od “civilnog društva” putem radikalne transformacije društvenih odnosa što ga obje razine organiziraju i reproduciraju.
Međutim, nijedna takva emancipacija nije moguća bez predvođenja i pobjeđivanja u političkoj borbi u kojoj će podređena grupa postati hegemonska, vodeća sila u društvu.
Odlučujući teren za tu bitku je demokracija, i njeno provođenje podrazumijeva jedan pozitivan, osvajački stav na razini nacionalne formacije. Ako krenemo od premise da svaka pozitivna referenca na naciju inherentno proizvodi nacionalizam, rasizam, imperijalnu i kolonijalnu nostalgiju, onda je ljevica osuđena izgubiti političku bitku jer ostaje bez dodira sa radničkom klasom i širim slojevima.
Ovo pozivanje na naciju protivno je onima koji brane koncesije protuimigrantske retorike i rasizma da bi se navodno ponovo povezali sa ‘bijelom radničkom klasom’. ” Umjesto toga, ono traži hegemonizam samog koncepta “narod” koji sačinjava živu tvar nacije da je transformira u obuhvatno, multirasno, multikulturalno, dobrodošlo i suvereno političko tijelo.
Značaj nacionalne razine iz hegemonijske perspektive podređenih grupa je u tome da bi ih to uzdiglo do onog što je Gramsci nazvao “the nacionalno-popularno”, pretvarajući ga u jedan povijesno novi blok sastavljen od eksploatiranih i ugnjetavanih, koji onda vode, ugrabe moć i usmjere se ka društvenom formiranju razvoja u jedan potpuno novi pravac.
Kao što su Marx i Engels slavno rekli u Komunističkom manifestu: “Pošto proletarijat mora prije svega steći političku supremaciju, mora postati vodeća klasa nacije, mora sebe konstituirati kao the nation, ona je zasad i sama nacionalna, ali ne u onom buržujskom smislu te riječi”.
Takav koncept ne samo što je kompatibilan već sasvim logično vodi k istinskom internacionalizmu koji se razlikuje od apstraktnog buržoaskog kozmopolitizma. Da bi bio istinski, internacionalizam — to jest, svijest jedne ujedinjene, univerzalističke borbe protiv zajedničkog neprijatelja — mora biti konkretna.
A konkretnost znači da ona ne može zaobilaziti nacionalnu razinu, mjesto gdje se klasna borba događa na političkom nivou i gdje organizacije podređenih grupa ostvaruju svoju prepoznatljivu egzistenciju i identitet.
PLAN B
Dozvolite mi naglasiti jednu zadnju točku. Britanska ljevica, barem njen većinski dio, možda želi da ostala europska ljevica s njima podijeli žalost zbog poraza pobornika za Ostanak. To svakako važi za socijaldemokratske partije koje su, uz Kršćanskodemokratske desnice i druge konzervativne snage, bili stupovi “Europskog projekta” od njegovog početka. Ali za ostalu europsku ljevicu to bi mogla biti dobra vijest.
Destabilizirati Europsku uniju, do temelja uzdrmati njen legitimitet i vodstvo, prilika je koja se ne smije propustiti. Pogledajte na primjer kako je Jean-Luc Mélenchon — lider francuske radikalne ljevice koji trenutno ima bolji rejting od predsjednika Francois-a Hollande-a — reagirao.
Za Mélenchon-a, Brexit otkriva totalni zastoj u koji se našla Europska unija. Pouka koju valja izvući iz te lekcije je da bi neka prava lijeva vlada Francuske trebala odmah “izlazak iz svih postojećih europskih ugovora” kako bi mogla implementirati jedan program protiv štednje, jedan “ekosocijalistički” program. A ako Njemačka blokira taj potez, onda će referendum za izlazak iz Europske unije biti neizbježan.
Mélenchonova reakcija nije izolirana niti oportunistička. Nakon kapitulacije Syrize, Mélenchon je lansirao “projekt Plan B” sa drugim snagama europske radikalne ljevice, uključujući Oskara Lafontainea u Njemačkoj, lijevo krilo Podemosa u Španjolskoj, Erica Toussainta i njegov Odbor za poništenje nelegitimnog duga, one koji su otišli iz Syrize da bi stvorili Popularno jedinstvo, te novi pokret Kurs slobode Zoe Kostantopoulou u Grčkoj.
Ideja je sasvim jednostavna: postojeća Europska unija sprečava implementaciju svakog programa koji bi da zaustavi — pa čak i umjereno uspori — napredovanja neoliberalizma i štednje, što se obilno demonstriralo u Grčkoj.
Stoga je apsolutno hitno raskinuti sa temeljnim europskim ugovorima za koje su sveti cilj trajni neoliberalizam i negacija demokracije i popularne suverenosti.
Ako to ne uspije putem pregovaranja — kao što opet pokazuje grčki primjer — onda bi plan B, za izlaz iz Europske unije — počevši sa izlaskom iz eurozone — bio potreban. Plan bi trebao biti specifično elaboriran prema potrebama svake zemlje i također prema perspektivi jedne istinski nove Europe koja će nastati iz ruševina postojeće, propale Europske unije.
Dvije međunarodne “Plan B” konferencije su već održane u Parizu i Madridu, a bit će ih još. Siguran sam da će sve uključene strane u projekt biti oduševljene vidjeti drugove iz britanske ljevice sudjelovati u predstojećim aktivnostima i započeti ozbiljne razgovore o tim pitanjima.
Takav potez bi bez sumnje pripomogao izgradnji bolje vrste strateškog razmišljanja koje je tako potrebno danas. Zaista bi bila tužna ironija ako bi — u zemlji sa bogatom tradicijom radničkih borbi — ljevica ostala paralizirana pod težinom vlastith nedostataka i kontradikcija u momentu kada su dominantna klasa i njeno političko osoblje suočeno sa najozbiljnijom političkom krizom u zadnjim desetljećima.
PREVOD Slobodan Drenovac
Izvor JACOBIN