Glavna je značajka svih antisistemskih prosvjednih pokreta ta da nemaju linearnu putanju. S jedne strane, zato što ih čak i napreci vode do novih prepreka, ciljeva i problema. Tako je nakon petnaest dana okupacije pokret zaokupljen pitanjima strategije vlastitog odnosa prema represiji, odnosa s drugim borbenim pokretima, kao i potrebom širenja područja borbe, itd. S druge strane, zato što se, nakon prolaza početnog šoka, vladajući poredak ponovo uspostavlja. Tako, vladajući otvoreno traže preuzimanje kontrole nad Trgom Republike. Sve velike stranke, od socijalista do Nacionalne fronte, sada zahtijevaju evakuaciju trga od strane policije. Međutim, nepredvidivost je također posljedica mnogo dubljih uzroka povezanih s krizom vladajućih kao i sa samom prirodom pokreta čiji je Nuit Debout jedan od oblika i koji se uvelike razvija van tradicionalnih okvira.
1. Pokret koji nije nastao u vakuumu
Nuit Debout (Budni cele noći) je rezultat brojnih dinamika kao što su opće nezadovoljstvo, razvoj više-manje vaninstitucionalnih načina borbe, pojava opće borbe protiv jednog protudruštvenog zakona (riječ je o tzv. Zakonu El Khomri, od prezimena ministra rada, također poznat i kao Zakon o radu) i inicijative za okupacijom Trga Republike u večernjim satima 31. ožujka, a sve su one nastale van tradicionalnih okvira. Nije dovoljno biti kroničar pokreta da bi se to shvatilo.
Shvaćanjem možemo predvidjeti dubinu i opseg reakcije pokreta što nam daje naslutiti o njegovim idućim koracima.
Opći gnjev usmjeren protiv sistema i vladajuće klase izražava se već mjesecima na različite načine: razočaranjem vladom, ali i svim ostalim velikim strankama. Taj gnjev nije nužno progresivan kada se izražava glasanjem za ekstremnu desnicu. Ali nije ni homogen. Također se izražava podrškom radnicima Air Francea koji su napali upravitelja kadrovske službe (rastrgavši mu košulju) prošle jeseni, ili uspjehom jedne peticije kojom se izrazila podrška sindikalistima Goodyeara osuđenih na zatvorsku kaznu.
Nakon godinu dana, iako lokalne i izolirane, borbe su se umnogostručile na radnim mjestima, što je znak povratka borbenosti nakon godina neaktivnosti slijedom neuspjeha posljednjeg velikog društvenog pokreta u rujnu 2010. g. U takvim se okolnostima progresivno rekonstruiraju borbenost, povjerenje i potreba za globalnim pokretom.
Osim toga, posljednjih nekoliko mjeseci je obilježeno specifičnim borbama kao što je pokret solidarnosti s izbjeglicama i otpor na mjestima koja su moćnici okupirali za vlastite grandiozne projekte. Konkretno, riječ je o projektu izgradnje zračne luke u Notre-Dame-des-Landesu. Također valja istaknuti da su se u tjednima koji su prethodili početku pokreta protiv Zakona o radu održali značajni prosvjedi: jedan u Calaisu, za otvaranje granica, koji je imao odjek na nacionalnoj razini, iako nije bio masovan, a drugi, vrlo značajan, u Notre-Dame-des-Landesu, koji je okupio više desetaka tisuća prosvjednika koji su došli podržati okupaciju zemljišta od strane poljoprivrednika i aktivista. Dodajmo još k tome početak protuudara protiv policijskih mjera koje dokidaju ljudske slobode, usvojene od strane vlade, nakon šoka koji su prouzročili atentati 13. studenog.
U tim je okolnostima vlada odlučila još žešće napasti radnike i radnice zakonom koji još više dokida radnička prava.
2. Protuudar pokrenut van tradicionalnih okvira
Protuudar protiv ovog zakona pokrenut je van tradicionalnih okvira, dok su se sindikalni vođe još jednom spremali povući. U početku se jednom peticijom pokrenutom na društvenim mrežama, kojom je prikupljeno preko milijun potpisa, zahtijevalo potpuno povlačenje zakona. Organizacije mladih su stoga s istim zahtjevima (povlačenje zakona) pozvale na jednodnevnu opću mobilizaciju 9. ožujka. Odziv na protuudar je naveo sindikalne organizacije na sudjelovanje, te su u četvrtak, 31. ožujka pozvale na jednodnevni opći štrajk i prosvjed na nacionalnoj razini. Međutim, mladi u srednjim školama i na fakultetima su ti koji čine glavnu pokretačku snagu otpora redovitim organiziranjem prosvjeda i blokada.
U Parizu je 23. veljače održan zajednički skup jednog nezavisnog dnevnog lista povezanog s radikalnom ljevicom („Fakir“), ekonomistâ (posebno Frédérica Lordona) i radnika u kulturi. U isto vrijeme, film „Merci Patron“, podržan od istih, prikazivan je u brojnim dvoranama, uz organizirane debate nakon projekcije. Dvorane su bile pune. Skup u Parizu održan je u popunjenoj dvorani radničkog centra (sjedišta sindikatâ u središtu Pariza, u neposrednoj blizini Trga Republike), ispred čijih su vrata mnogi ostali stajati! Nakon tog uspjeha, organizatori pozivaju na sastanak sve one koji su zainteresirani za aktivno sudjelovanje. Na svakih pedesetak osoba stizalo ih je još 200. Na tom skupu donesena je odluka da se 31. ožujka nakon prosvjeda „ne vraćamo doma“! Postupno se širila ideja o okupaciji trga na kraju prosvjeda. Tako je nastao pokret Nuit Debout i okupacija Trga Republike.
3. Nuit Debout, idemo!
Više od milijun osoba prosvjeduje 31. ožujka u cijeloj Francuskoj. Unatoč kiši, stotine prosvjednika dolaze na Trg Republike. Pravo na dom, udruga za zaštitu beskućnika, prihvatila je poziv i odlučila ostati na trgu sa svojim šatorom još danima, barem do prosvjeda kojega će i sama organizirati iduću subotu. Stvari su išle kao po špagi nakon četvrtka, uz sve više ljudi svakoga dana. U subotu i nedjelju su održani skupovi na kojima je sudjelovalo tisuće ljudi. Uspostavljena su povjerenstva, započele su rasprave na kojima se svatko mogao slobodno izraziti. Trg Republike je osvanuo na naslovnicama dnevnih novina.
U nedjelju su organizatori odlučili pozvati na okupaciju trga samo u udarnim terminima idućeg utorka i subote, koji su inače prosvjedni dani. Naime, noćima je teško održati okupaciju uz samo nekoliko desetaka najupornijih nakon obustave javnog prijevoza između 1 i 2 sata ujutro. Smatraju da bi to bilo još teže usred tjedna, kad ljudi odlaze na posao.
Međutim, u ponedjeljak poslijepodne je ponovo počelo okupljanje nekoliko stotina osoba na trgu, te ih je preko tisuću održalo skup iste večeri. Prosvjed o kojem je donesena odluka tog poslijepodneva je također pokrenut na trgu, a povod je bio govor premijera Manuela Vallsa održan u blizini. Na prosvjed su stigli predstavnici izbjeglica, kulturnjaka, prekarnih radnika… Prosvjed je uspio. U utorak, nakon prosvjeda, tisuće ljudi je sudjelovalo na narodnom skupu. Od tada će se skupovi održavati svaku večer.
Od tog prvog tjedna bilježimo jedan kvantni skok, koji je idućega tjedna postao još značajniji. Mnoga su povjerenstva bila organizirana oko pojedinih tema kao i radne grupe (za pisanje manifesta, logistiku, „organiziranje“ demokracije, uspostavu direktnih akcija, ambulanti, kuhinja, itd.). Postupno je bio uspostavljen i radio, televizija te vrt (!). Svakoga je jutra policija evakuirala trg. Svakoga je popodneva, na navjerojatno kreativan način, ponovo osvanulo naselje šatora, tendi, drvenih paleta, i tisuće su prisustvovale satima na narodnom skupu. Istodobno su bili održavani tematski sastanci, postavljeni su štandovi udruga, izdavačkih kuća i alternativnih knjižara. Gluhonijemi su držali sastanke na znakovnom jeziku, narodna sveučilišta su bila organizirana na otvorenom, kao i aktivnosti za djecu, radionice plakata, pravni tečajevi, itd.
Ali nadasve, na tom je trgu pokret počeo izbjegavati jednu od mogućih prepreka: prekid veze s pokretom borbe protiv Zakona o radu. Uspostavljena je veza s pokretom koji mu je poslužio kao gorivo. Uspostavljeni su kontakti s mjestima borbe, ne samo školskim i studentskim, nego i željezničarskim, poštarskim, itd. Organizirane su povorke od trga do radnih mjesta s namjerom mobilizacije za prosvjed predviđen za 9. travanj protiv Zakona o radu. Osim toga, organizirane su brojne akcije u sklopu povezivanja borbi započetih na trgu, kao što su akcije s radnicima u kulturi, akcije u znak solidarnosti s izbjeglicama, akcije bojanja fasada banaka ili okupacije sjedištâ Société générale, akcije s beskućnicima, itd.
Šlag na torti čine svakodnevne noćne prosvjedne povorke do policijskih postaja sa zahtjevima za puštanjem uhićenih prosvjednika, nakon akcije rastavljanja rešetki koje su sprječavale da se izbjeglice nasele na određenim mjestima ili, jednostavnije, šetnje na kavicu kod Vallsa. Dok su vlasti htjele zabraniti pristup prostoru bunta uz proglašavanje izvanrednog stanja, pokret je ponovo slavio okupiravši i prisvojivši trg.
Tako se pokret proširio uz organizaciju Nuit Debout i pokušaje okupacije trgova u brojim drugim gradovima, posebno nakon prosvjeda 9. travnja. U većem ili manjem opsegu, zahvaćeno je šezdesetak gradova.
3. Odnos s policijom
Ti uspjesi, kao i porast represije nad pokretom (te ponekad i zamor), sada dovode Nuit Debout do brojnih neposrednih pitanja o vlastitoj budućnosti, a ona su ujedno i strateška pitanja: pitanje ekspanzije, odnosa prema pokretu i prema policiji, ali i prema nasilju.
Vlasti na različite načine pokušavaju zaustaviti okupacije trga, a posebno onu Trga Republike, čija je uloga ključna. Medijski napadi na temu okupacije se množe, pa tako ona postaje mjesto nereda i organiziranog nasilja. Policija iz dana u dan postupno pokušava uspostaviti kontrolu nad trgom. Prosvjedi, prvenstveno oni mladih i oni spontani, bivaju sve češće nasilno napadani od strane policije. Dva su odgovora ponuđena unutar pokreta.
Prvi odgovor, kojeg treba osporiti na principijelnim temeljima, je onaj koji poziva na zaustavljanje nasilja i predlaže, na različite načine, poziv policiji na pridruživanje pokretu. Tim se odgovorom riskira razoružanje pokreta pod naletom represije. Ne zaboravimo da je na posljednjim regionalnim izborima Nacionalna fronta osvojila više od 50 % glasova unutar policije i vojske, odnosno čak 70 % među zaposlenim policajcima. Policija i vojska su u središtu moći, a njihovo direktno nasilje predstavlja praktični izraz nasilne dominacije vladajuće klase. Bez strategije suprotstavljanja policiji, pokret će se morati odreći svojih stečevina, počevši od trgova koje okupira. Osim toga, propagiranje ideje o mogućnosti savezništva s policijom onemogućilo bi prijeko potrebno širenje pokreta u siromašnim kvartovima, među migrantima, izbjeglicama i osobama bez dokumenata, kao i među radikalnim sindikalistima, koji su direktno i vrlo konkretno pogođeni policijskim nasiljem.
Drugi ponuđeni odgovor odnosi se na direktano suprotstavljanje policiji. Propagiran iz različitih sektora koje često nazivamo „neovisnima“, taj odgovor zagovara sustavnu i nasilnu borbu protiv policije, a cilj mu je i provocirati ju. Dokaz je to opće radikalizacije, posebno među mladima. Takav odgovor dovodi sve više i više mladih u središte prosvjedâ, te dobiva sve veću, iako najčešće pasivnu, podršku. Ta strategija proglašava srž države osnovnom metom i negira svaki pokušaj pomirbe koja je većinu društva i dovela u opći sukob s vladajućom klasom i njihovom državom. Organiziranje sustavnog i direktnog sukoba s policijom moglo bi u svim okolnostima dovesti do marginalizacije jedne manjine, učinivši ju tako još lakšom metom represivnog aparata, i do povlačenja ostatka pokreta.
Ipak, ideje i strategije koje prevladavaju su lako promjenjive, što je pokretu svojstveno. Najbolje bi se to moglo ilustrirati jednom anegdotom. Tog su ponedjeljka, dok se na narodnom skupu raspravljalo upravo o takvim pitanjima, sigurnosne službe pokušale spriječiti dolazak logističkog kombija na trg. Ubrzo se nakon toga više stotina ljudi okupilo s namjerom da rastjeraju policajce koji su se udaljili od trga zahvaljujući brojnosti i odlučnosti prosvjednika. Među onima koji su tjerali policajce uz uzvike „Svi mrze policiju“ našlo se i onih koji su prije nekoliko sati uzvikivali „Policija s nama“!
4. Pitanje ekspanzije
Drugo neposredno postavljeno pitanje nadovezuje se na ono prvo. Slabljenje kapaciteta direktne represije pokreta ujedno označava njegovu ekspanziju, tj. širenje, kako geografsko tako i društveno i političko.
Geografska ekspanzija vrši se razmnožavanjem mjesta koje okuplja Nuit Debout. Događanja se počinju održavati u različitim gradovima. Za razliku od okupacije Trga Republike, čini se da je ova inicijativa više potaknuta militantnim organizacijama, a posebno članovima koji su više ili manje radikalno lijevo orijentirani u širem smislu. Budućnost tih inicijativa će ovisiti o sposobnosti tih radikala da se preopterete i da ne preusmjeravaju izraz gnjeva.
Društvena ekpanzija očituje se u razvoju pokreta Nuit Debout među običnim narodom i u kvartovima, a vrši se kako postavljenim temama i zahtjevima tako i na mjestima razvoja. Želja je prisutna na Trgu Republike u Parizu, što je itekako pozitivno. Međutim, to se neće moći odviti bez odbacivanja svake vrste paternalizma. Siromašni kvartovi nisu „misijske zemlje“ za radikale, apolitična mjesta. Veza s Nuit Debout može se uspostaviti samo zahvaljujući pokretačkoj ulozi koju će imati stanovnici i stanovnice istih tih kvartova i grupe koje su tamo umrežene. Isto se pitanje postavlja u vezi sa solidarnošću s osobama bez dokumenata i izbjeglicama.
Na kraju, politička ekspanzija se odvija odbijanjem svake vrste „institucionalizacije“ pokreta i njegovih ciljeva. Nova zamisao da se napiše Ustav, čiji je idejni začetnik u početku bio Frédéric Lordon, bila je ubrzo preuzeta na skupovima. Zavodljivi aspekt tog poteza je radikalizam koji se podrazumijeva. Nemoguće je išta više očekivati od postojećih institucionalnih kadrova. Stoga, potrebno je izgraditi iz temelja jedan stvarni demokratski legitimitet „odozdo“. No, rizik od neke nove formalizacije je također značajan ako se zaboravi da pravila novog svijeta ne mogu biti napisana od strane manjine, već je nužan ustanak većine. Tako je došlo do potrebe za političkom ekspanzijom pokrenutom u kvartovima, koja uključuje antirasizam, internacionalizam, borbe protiv seksizma i homofobije, itd. Otuda potreba za pitanjima o ulozi rada koji dovodi do otuđenja, ali istovremeno sadrži potencijal da postane kolektivno mjesto borbe i društvene moći.
5. Odnos s pokretom
Dinamika pokreta Nuit Debout je usko vezana uz opći pokret borbe, a vrlo direktno uz borbu protiv Zakona o radu. To mu je prvo i osnovno gorivo. Osim dinamike pokretanja, širenja, kolektivnih iskustava i radikalizacije, fenomen Nuit Debout riskira vrtnju u krug, gubljenje u apstraktnim raspravama i minornim preprekama i/ili pad, u nedostatku snage ili iskustva, u oblike institucionalizacije. Rizik je prisutan. Više nego ikad, budućnost pokreta ovisi o sposobnosti povezivanja s borbom protiv Zakona o radu i o doprinosu organizaciji općeg štrajka.
Neki već spominju zamor i predviđaju poraz nakon što su prosvjedi 9. travnja bili peterostruko do dvostruko manji od onih 31. ožujka i dok su škole i fakulteti zatvoreni za vrijeme školskih praznika. Međutim, te analize i same pate od nedostatka dijalektičke kritike odnosa pokreta borbe i pokreta Nuit Debout. Značajno je to što upravo u Parizu, gdje je Nuit Debout najzastupljeniji, prosvjed protiv Zakona o radu 9. travnja nije znatno oslabio nakon 31. ožujka.
S jedne strane, zato što Nuit Debout počinje predstavljati jedno „upravljanje“ drugačije od sindikalnih uprava koje se povlače pred pokretom koji im izmiče i pred stvarnim sukobom s vladom. Nakon 9. travnja, sindikalni vođe pozivaju na mobilizaciju 28. travnja. Vođstvo željezničkog sindikata, koje se smatra „lijevim“ (u odnosu na vođstvo CGT-a, općeg radničkog sindikata), sada izdaje pokret suprotstavljajući mu jednu drugu, korporativnu, agendu. Studentski sindikat Unef, do tada na liniji, sada više ne poziva na mobilizaciju u međuprosvjednim danima, nego se zadovoljava dosadašnjim napretkom u sporazumima s vladom.
S druge strane, zato što je pokret protiv Zakona o radu izraz jednog puno globalnijeg gnjeva od pukog otpora napadima na radnička prava, te zato što će sva nastojanja da se pokret ograniči na jedinstveni cilj povlačenja zakona i da ga se preusmjeri osnažiti njegov potencijal i borbenost. Ako Nuit Debout ovisi o pokretu borbe protiv Zakona El Khomri, ovaj pak ovisi o globalnom iskazu revolta kojeg izražava Nuit Debout.
Pokret je nastao izvan uobičajenih okvira. Nuit Debout je znatno proširio mogući prostor djelovanja izvan tih okvira. Ukoliko se još više poveže s najborbenijim sektorima u sindikatima, sa srednjoškolcima i studentima, moći će ponovo doprinijeti jednom novom koraku naprijed u borbi protiv Zakona o Radu, kao npr. štrajku koji bi tada mogao postati politički štrajk.
6. Budućnost još nije ispisana
Dok pokret napreduje i dok si postavlja pitanja, osnovni modus operandi vladajuće klase se nastavlja u okvirima jačanja policijske države, u okvirima rasizma i nacionalizma, te u okvirima napadâ na društvo. Čudovišta se ne skrivaju u sjeni. Ona su obasjana svjetlima reflektora. Jedan od njegovih oblika je ekstremna desnica. To je ujedno i razlog zašto se pokret nužno radikalno suprotstavlja politikama vladajuće klase i države.
Ni ovaj put taj sukob neće napredovati linearnom putanjom. Pokret će zasigurno naići na djelomične poraze i vidljiva povlačenja. Zasigurno će više puta promijeniti oblik. Ponekad će se morati znati stopiti s masovnim i spontanim valovima, pa čak i udariti o zid kako bi ga naučio srušiti ili preskočiti. Ponekad će ovisiti o manjinskim inicijativama, ali koje će se ticati većeg dijela društva.
Jedno je sigurno. Nakon godina prividne letargije i napretka svakakvih reakcionarnih tendencija u francuskom društvu, nešto se promijenilo što iznova daje nadu. Drago kamenje zakopano u otvrdnutoj lavi posljednih pokreta ponovno je izašlo na površinu još sjajnije s pocrvenjelom lavom.
Nadolazeća vremena neće biti ništa manje teška. Međutim, odsada više nismo osuđeni da ih trpimo ležeći.
PREVOD Helena Filipović
Izvor CONTRETEMPS