Oko 170 parlamentaraca i nekoliko stotina aparatčika angažirano je u prljavoj uroti da preokrenu izričite želje stotina tisuća članova i pristalica partije, mnogi od njih mladih, koji su se pridružili Laburistima jer su željeli da Corbyn uspije.
Otkad je postao vođa, Corbyn — navodeći svoju namjeru da inaugurira novu eru jedne “ljubaznije, srdačnije” politike i održi partijsko jedinstvo — se povlačio pred svim oponentima na svako pojedino pitanje iza kojeg je tvrdio da stoji: napuštajući tako i desetljeća svog protivljenja Evropskoj uniji (EU) u prošlomjesečnom referendumu. Svako povlačenje, svaki apel za partijskim jedinstvom samo je ohrabrilo i pojačalo desničarsko krilo i demobiliziralo Corbynove vlastite pristalice.
Puč protiv Corbyna vode ljudi koji su kao parlamentarni laburisti trebali biti izdvojeni iz izbora, ali su umjesto toga čak uvršteni u njegov kabinet u sjeni. Kabinet podržavaju bivše partijske vođe koji su intimno povezani sa naglim skretanjem udesno, a o njima je Corbyn obećavao da će ih preokrenuti, a tu spadaju spadaju i Neil Kinnock, Tony Blair i Gordon Brown.
Njihove odane sljedbenike ništa neće zaustaviti. Nacionalni izvršni odbor Laburističke partije (NEC) najprije je pokušao spriječiti Corbynovo pojavljivanje na izbornoj listi, tvrdnjom da je on već dobio podršku od onih istih parlamentaraca koji su glasali za njegovo odstranjivanje. Kad je taj manevar propao, članovi NEC-a sačekali su odlazak Corbynovih pristalica iz sobe i donijeli odluku da nikome tko se pridružio partiji od sijećnja — 130.000 ljudi dosad — neće biti dozvoljeno da glasaju. Jedno opskurno tijelo, poznato kao Proceduralni odbor NEC-a, proširilo je ovu zabranu i na članove sindikalnih unija koje su se pripojile partiji.
NEC je također presudio da se bilo kakvoj izbornoj skupini Laburističke partije (CLP) neće dozvoli sastajanje za vrijeme ogleda zbog “bojazni od zastrašivanja”. Da bi opravdali ovaj napadno očigledan pokušaj suzbijanja neslaganja i sabotiranja Corbynovih šansi da osvoji natječaj za lidera, progresivni i ljevici-skloni ljudi, često i doživotni protivnici rasizma i seksizma, prozvani su ruljom rasista koja prijeti ubijanjem ili silovanjem žena i to isključivo na temelju anonimnih twitova i fejsbuk poruka. Hakeri, poput Johna Harrisa iz Guardian-a, izjavljuju da pristalice Corbyn-a “nikada nisu naročito udaljeni od mržnje prema ženama i od antisemitizma”.
Proceduralni odbor sada kao u kočarskoj mreži traga za dokazima o upotrebi riječi poput “izdajnik” u tekstovima laburističkih korisnika društvenih mreža, u nadi da će tako osigurati bazu za ostvarivanje ciljane cifre za otpuštanje 50.000 ljudi iz članstva. Cijeli okruzi Brighton, Hove, okruzi Gorton te CLP Gorton, jednostavno su suspendirani na temelju pukih optužbi od strane partijskih članova koji su protiv Corbyna.
Unatoč svemu tome, Corbynov ključni saveznik, kancelar iz sjene, John McDonnell, izjavljuje da se “Partija neće rascijepiti”.
“Članovi Laburističke partije i laburistički članovi parlamenta su demokrati“, rekao je. “Mi ćemo održati demokratsku debatu. Bit će to prijateljska diskusija … I kad se članstvo bude odlučilo za lidera, svi ćemo se ujediniti iza tog lidera”.
Ni Corbyn, niti McDonnell nisu toliko naivni da vjeruju da desno krilo partije ima i trunke demokratičnosti u sebi. Poznata im je naširoko proširena vijest da njihovi oponenti namjeravaju uspješno izvršiti čistku u partiji, ili će se inače odcijepiti i osnovati novu, koja će se čvrsto posvetiti štednji, NATO-u i obnavljanju članstva UK-a u Evropskoj uniji.
Corbyn to neće reći, jer će radije doživjeti izbacivanje svojih pristalica i svoj pad na vlastiti mač, nego riskirati razbijanje čvrstog stiska što ga Laburistička partija ima nad radničkom klasom.
Središnja pouka koja se mora izvući iz gorkih iskustava tijekom Corbynova razdoblja i u vrijeme montiranog puča protiv njega, je to da se Laburisti ne mogu reformirati.
Corbyn je samo najnoviji u dugom nizu “ljevičara”— uključujući i njegovog mentora, Tonya Benna, — čija politička uloga služi za prikrivanje stvarnog karaktera Laburističke partije.
Laburisti su, od svog rođenja, posvećeni obrani kapitalizma protiv prijetnje što ga postavlja radnička klasa. Kinnock, na sastanku od 8. srpnja, za mobiliziranje Parlamentarne laburističke partije (PLP) protiv Corbyna, otvoreno to i priznaje. Rekao je PL-ovcima : “Godine 1918., u sjeni ruske revolucije, donijeli smo namjeran, svjestan, ideološki izbor — da neće ići tragom revolucionarnog sindikalističkog puta — i u ono vrijeme to je bio pravi izbor.“ Oni će slijediti parlamentarni put u socijalizam…
“Jer mi smo demokratska socijalistička partija, posvećena parlamentarnom načinu osvajanja vlasti, koji je vitalan, bitan, nezamjenjiv, da lider takve partije ima znatnu—barem znatnu, ako ne i većinsku — podršku onih koji obilaze zemlju i traže da izborima postanu zakonodavci, istim onim putem kojim je narod izabrao ljude koji su utemeljili Laburističku partiju”.
Kinnock inzistira da samo oni koji su prihvatljivi PL-ovcima— a ne obični članovi Laburista — imaju pravo na poziciju liderstva. Jer su oni, a ne obični Laburisti, oduvijek funkcionirali u savezu sa sindikalnom birokracijom, kao policajci radničke klase i čuvari protiv širenja socijalističkog i revolucionarnog sentimenta.
Ako je to bila istina u 1900-ima, a zatim više od jednog stoljeća kasnije tvrditi da će se PLP povinovati željama svojih članova — nakon što je podržao dva svjetska rata i počinio izdajstvo generalnog štrajka iz 1926., i odustao od bezbroj drugih borbi, pa sve do 1980-ih kad je obavio svoj iznuđeni marš ka desnici — danas je to stvar političke fantazije.
Rađanje “Novih laburista” sredinom 1990-ih nije samo bio rezultat subjektivnih makinacija Blaira i Browna — da se doveslaju natrag u igru postavljanjem Corbyna za lidera i regrutiranjem novih članova. Bila je to manifestacija jednog univerzalnog reagiranja od strane socijaldemokratske i staljinističke birokracije svuda na razvoj globalizirane proizvodnje — dok se napuštala bilo kakvo pristajanje na reformističke politike utemeljene na nacionalnim ekonomskim regulacijama, nego se zalagalo za slobodno tržište, privatizaciju i sistematsko podrivanje radničkih nadnica i radnih uvjeta u ime ostvarivanja međunarodne konkurentnosti.
Parlamentarni laburisti su dobro plaćeni predstavnici kapitalističke klase, često u direktnim odnosima sa službama sigurnosti u UK-u i SAD-u. Na primjer, za parlamentarnu laburistkinju Ruth Smeeth, koja je nedavno izjavila da je Corbyn učinio Laburističku partiju “nesigurnom za Židove”, WikiLeaks je razotkrio da je “strogo zaštićena” američka obavještajka.
Zato je u razdoblju nakon referenduma od 23. lipnja za odlazak iz EU-a, u vrijeme akutne krize za britanski imperijalizam i mogućnost raspada EU-a kao prijetnja NATO-u i američkim probnim planovima za vojnu agresiju protiv Rusije i Kine, klika oko Blaira stavila je u pogon predodređeni plan da se riješe Corbyna.
Što se britanskih vladara tiče, nazočnost nekog tako lojalnog kao što je Corbyn na tako visokoj dužnosti nije se više moglo tolerirati — iz straha da bi on možda mogao u širim slojevima pobuditi ljevičarske antikapitalističke osjećaje koje ne bi bio u stanju kontrolirati. Poraz nad Corbynom, za desnicu, nije samo po sebi cilj, nego priprema za vođenje jedne kontinuirane političke ofanzive protiv cijele radničke klase.
Isto tako pobjeda nad Blairovim pučistima mora iziskivati puno više od pukih nastojanja da se osigura Corbynov reizbor.
Ono podrazumijeva da se radnici i mladi ljudi upoznaju sa revolucionarnom socijalističkom i internacionalističkom perspektivom, a kroz cijelu svoju povijest se tome suprotstavljala Laburistička partija (…).
PREVOD Slobodan Drenovac
Izvor WORLD SOCIALIST WEB SITE