Fascinantno je u britanskoj politici što je ona sposobna za iznenadna ubrzanja, u pejzažu koji je naizgled nepokretan. Godine 2015. to se dogodilo s izborom Jeremy Corbyna za vođu Laburističke partije, a da nije proteklo ni tri mjeseca od njegove izjave kako je ta kandidatura nevjerojatna, do njegovog trijumfalnog izbora. Ove godine su prilikom referenduma o izlasku Ujedinjenog Kraljevstva iz Evropske unije konzervativci prešli od Davida Camerona na Theresu May, i to u razdoblju od tri nedjelje, nakon što su postojala još tri kandidata osim ovo dvoje (Boris Johnson, Michael Gove, Andrea Leadome).
Ukoliko to nije karakteristika politike s druge strane La Manchea (jer su Margaret Thacher izbacili iz partije svojevremeno bez ikakvih kerefeka u korist Johna Majora), brzina zamjene prvog ministra vlade, što se upravo dogodilo, proističesigurno iznedavnih pritisaka na Ujedinjeno Kraljevstvo nakon Brexita.
Theresa May, izlazeći iz Downing Streeta 10, debitirat će početkom jula mjeseca, prema agenciji Reuters.
„Kad je David Cameron izložio svoj kalendar ostalim kolegama, šefovima vlada, za vrijeme održavanja Evropskog savjeta (vijeća) 29. juna u Bruxellesu, ovi su napravili kisela lica“, priča jedan visoki funkcioner Quai d’Orsaya, „jer su željeli da se to ide brže, kako Ujedinjeno Kraljevstvo ne bi previše dugo razvlačilo tu stvar.“ Pa ipak, čini se da Cameron nije zamijenjen zbog pritiska ostalih Evropljana, već iz dvostrukog britanskog konteksta: zbog nesigurnosti koja pritišće ekonomsko i financijsko područje, kao i zbog nezadovoljstva pristalica Brexita, koji vide kako im je Downing Street izmakao.
U stvari, to je najveće iznenađenje u tom nasljeđivanju, jer je sutradan nakon referenduma David Cameron izjavio da mu je namjera ostaviti ključeve nekom od promotora izlaska iz EU Ujedinjenog Kraljevstva, a na kraju ga je naslijedila protivnica tog izlaska. Sasvim sigurno da Theresa May nije nikada, kao Cameron ili njegov kancelar na šahovskoj političkih funkcija kao i pretpostavljeni nasljednik od prije nekoliko mjeseci, George Osborne, vodila žučnu kampanju za Remain (ostanak u EU). Tajnik za Home security, što znači ministarka unutrašnjih poslova, držala se diskretno svih tih mjeseci, iako nije nipošto bila pristalica Brexita.
Pa ipak, nakon neutraliziranja Borisa Johnsona i Michaela Gove, dvojice konzervativnih lidera, što su vodili kampanju za Leave (napustiti EU), i vatre od slame, što ju je predstavljalo ime Andree Leadsom, kandidatkinje od svega nedelju dana, dovoljne da pokaže njezino pomanjkanje iskustva, Theresa May učinila se hijerahiji konzervativaca kao jedina ubjedljiva i dorasla ličnost.
I kao jedina osoba, koja će znati izbjeći unutrašnje svađe, što traju nekoliko sedmica. Helen Lewis, glavni urednik tjednika New Statesman, piše: „Konzervativci su demokrati darwinističkog tipa: bilo koja osoba, koja je ranjena, ili koja više ne može držati visoku poziciju, smjesta biva oborena, bez oklijevanja. Takvo nemilosrdno držanje prati zamjetna sposobnost obnove. Kad je krvava kupelj okončana, partija se brzo sastane i bavi se nanovo onim, što je za nju jedino zanimljivo: biti na vlasti.“
Theresa May se isto tako pokazala kao kandidat koji predstavlja kompromis između dvije frakcije torijevaca, što su se klale oko referenduma (konzultacije na koje se Cameron odlučio, podsjetimo se, jedino stoga da napokon prestanu unutarpartijske borbe u stranci).
Sutradan nakon prebrojavanja glasova, kad „brexiteri“ nisu znali šta da rade, dok su eurofili pozivali na novi referendum ili uvjeravali da ne treba uvažavati rezultat koji je iz tog izjašnjavanja izašao, May je bila jasna: „Izbor Brexita znači da mi moramo izaći iz Evropske unije.“
Istovremeno, ona se pokazala dovoljno spretnom da izjavi kako ne zamišlja da se brzo primijeni član 50, koji upravlja izlaskom pojedinog njezinog člana iz evropskih institucija. Po njoj, ubrzati stvari značilo bi započeti pregovore u nepovoljnijoj situaciji za Britance.
Taj joj je pragmatizam omogućio da prevaziđe podigru posljednjih tjedana i da tako postane prihvatljivom i za pro kao i za antievropljane. Ona je uvjerljiva i za poslovne krugove, koji uopće ne uživaju u nastaloj situaciji: potpuna sloboda sterlinga i tržišta, koja igraju yo-yo (igra lopticom na gumici, koja ide gore dolje, prim prev.), poduzeća što odlažu donošenje odluka o investicijama te diskusije o preseljenju City-a (u Frankfurt? Pariz? Dublin? Edinburg?).
„Problem je u tome što danas nitko ne zna šta znači Brexit i kako će se on odvijati“, objašnjava Ian Johnson, profesor ekonomije na Univerzitetu u Glasgowu. „Svako ima vlastitu definiciju, i svaka strana ga zamišlja na svoj način. Istovremeno, svi bi htjeli da se neko požuri i da se upregne, uzevši uzde u svoje ruke.“ Iz tog razloga, Theresa May, koja ima istovremeno jednu nogu vani a drugu unutra, nailazi na dobar prijem i kod konzervativaca i kod ljudi iz business-a. Iz istog razloga ona je najavila prije nekoliko dana da će imenovati za ministra Brexita, osobu što će vjerojatno biti neki divlji euroskeptik. To bi trebalo biti dovoljno da priraste za srce polju Leave, istovremeno mu dajući i mogućnost izazivanja kratkog spoja, odnosno prekida lanca, ukoliko se pregovori nasuču u pijesku ili se pokažu isuviše skupim za Ujedinjeno Kraljevstvo.
Politički je teško bilo gdje smjestiti Theresu May. Lako upoređivanje s Margaret Thacher je sveprisutno, ali najveći dio britanskih politički stručnjka odbacuje ga, kao Helen Lewis: „Ona bi prije podsjećala na Angelu Merkel: službeno ureduje, pragmatična, toliko neupadljiva da djeluje potpuno bez sjaja.“ Godine 2002, kad je vodila konferenciju svoje partije, ona je upozorila vlastite kolege kako ne treba da izazovu utisak o partiji kao „Nasty Party“, o opakoj partiji, i pokvarenoj godinama vladanja Thacher-Major, nemilosrdnoj prema sudbini nevoljnika, neumoljivoj, koja prezire narodne mase. To je stvorilo njezinu sliku kao umjerene, točnije, nju treba opisati kao modernizatorku u srcu Tories – kakav je bio i Cameron, čiji je ona ministarka unutrašnjih poslova od 2010, a to predstavlja pravi rekord dugotrajnosti na toj dužnosti.
Godine 2013. ona je glasala za homoseksualne brakove, dok je većina njezine partije bila protiv toga, a mnogobrojna antirasistička udruženja dijelila su komplimente njenom djelovanju kao ministra, što se protivi policijskom nasilju prema onima koji su drugačijeg izgleda (druge rase, prev.). Uostalom, dva dana prije no što je postala predsjednica vlade, još dok se natjecala s Andreom Leadsome da postane vođa Konzervativne partije, ona se gotovo posjekla govorom koji je bio baš začuđujući po zalaganju da se ekonomija navede da stavi pod kontrolu zarade direktora poduzeća i zahtijevajući od multinacionalnih kompanija „da plaćaju pravičan dio poreza“.
Mnogi novinari u tome su našli zajedničke crte sa New Labour partijom, nakon Tonyja Blaira, i sličnost sa njenim pretposljednjim rukovodiocem, koji je zagovarao radničarski pristup, Edom Milibandom!
Ali, kako je taj govor održan da lansira Theresinu kampanju, prije no što je, samo nekoliko sati kasnije, njena protivnica odustala i bacila spužvu, možda se radilo o taktičkom pozicioniranju. Zato što kao Home secretary, Theresa May ima izvanredno strogo držanje u odnosu na imigracijsku problematiku, te je uvela još strože zakone po sedmi put, čak je poslala po ulicama reklamna vozila, koja su se obraćala ilegalnim imigrantima, glasnim sloganom: „Vratite se kućama, ili se možete nadati da ćete biti uhvaćeni!“ Za vrijeme kampanje za Brexit, ona je isto tako zagovarala da Velika Britanija napusti evropsku konvenciju o ljudskim pravima, smatrajući da je ta konvencija prerestriktivna kad se radi o mogućnosti izbacivanja stranaca, što je izazvalo dosta talasanja u pravnim krugovima i u sredinama pojedinih udruženja.
Kad se svedu svi računi i kad se imaju u vidu okolnosti njenog dolaska u Dawning Street 10 (bez ičijeg glasa, to jest bez glasanja njene partije ili britanskog izbornog tijela), Theresa May ostaje nepoznanicom, a brojni stavovi koje je zauzimala, dosta su fluidni. To joj je zajamčilo uspjeh u blitz partiji, koja se igrala posljednjih tjedana, ali će se ona odskora morati suočiti sa jako teškim odlukama. Možda i sa najtežim odlukama za britanskog predsjednika vlade, i to odavno.
PREVOD Jasna Tkalec
Izvor MEDIAPART