Prošlomjesečni intervju Bernieja Sandersa za New York Daily bio je dokaz kako Sanders zapravo slabo poznaje politiku. Naime, Hillary Clinton, referirajući se na spomenuti intervju, upozorila je birače kako je Sanders imao „problema s odgovaranjem na pitanja koja čine samu srž njegove kampanje“, a tiču se promjene političkih odnosa prema bankama. S obzirom na to kako je navedena Clintonova opaska imala priličan odjeka u medijima, Sandersove pristaše stale su u obranu svoga kandidata.
Premda se može činiti primamljivo tematizirati navedenu diskusiju kao još jednu u nizu izbornih prepucavanja, potonja izjava Hillary Clinton zapravo postavlja pitanje koje je prisutno tijekom cijele kampanje: treba li da kandidati do detalja budu upoznati s politikom koju zastupaju ili njihov cilj treba biti inspiracija glasača u kontekstu davanja izjava koje obuhvaćaju široki spektar tema, a koje su pak utemeljena na određenim zajedničkim vrijednostima. To za sobom povlači još jedno pitanje: jesu li političke debate rezervirane za tehnokrate ili za širu javnost?
Ovogodišnja kampanja, na navedeno pitanje, nudi tri različita odgovora.
Donald Trump predstavlja krajnji ekstrem u kampanji za stranačku nominaciju. Njegovo zalaganje za masovnu deportaciju nedokumentiranih imigranata, poziv na zabranu ulaska muslimana u SAD, kao i zalaganje za uvođenje dodatnih poreznih olakšice za bogate elite, pokazuje zapravo kako Trump vodi izrazito malo brige o pojedinostima odnosno načinu provođenja takve politike.
S druge strane nalazi se Hillary Clinton. Ona je predana tehnokratkinja, koja rijetko razgovara o politici u kontekstu upotrebe termina koji se vežu uz moralne elemente same politike. Sukladno tomu, prema njezinom uvjerenju pažljivo planirana neoliberalna politika predstavlja jedinu moguću politiku.
Takav pristup ima za cilj diskreditirati Sandersa, koji pak predstavlja treću opciju, tvrdeći kako „politički detalji“, premda su važni, ne treba da čine srž politike. Naime, Sanders smatra kako takva pitanja ne bi trebalo da stoje na putu važnijim pitanjima poput „izgradnje pokreta“, kao i potrebi da u debatama politički kandidati predstavljaju interese običnih ljudi.
Upravo svojevrsni nedostatak „političkih detalja“ predstavlja i temeljnu kritiku upućenu Sandersu. Potonje je iznimno važno jer bi navedena u budućnosti mogla definirati politiku socijalističkih kandidata. Iako možda za sada ne postoji jasno institucionalizirana i definirana socijalistička misao, to nikako ne znači kako bi trebalo tehnokratski dio političke misli ustupiti neoliberalima. Kako do toga ipak ne bi došlo, potrebno je institucionalizirati socijalističku misao kako se isti problem ne bi pojavljivao i u kontekstu budućih socijalističkih kandidata.
Potreba za utemeljenjem šire zajednice
Termin koji se odnosi na proizvodnju političke/ekonomske misli (eng. think tank) kakvog poznajemo star je gotovo stotinu godina. Godine 1927. osnovan je Brooking institut, koji je bio jedan u nizu tadašnjih novih liberalnih institucija. Svrha ovakvih institucija bilo je kreiranje ekonomskog i političkog narativa koji bi predstavljao opoziciju ekonomskoj ideji laissez-fair iz 19. stoljeća. Nove su liberalne institucije smatrale kako mogu oporaviti industrijski kapitalizam na temelju empirijskog proučavanja društva.
Cilj je bio da takve institucije razviju politiku sukladnu potrebama ljudi, a koju će potom vlade implementirati, najčešće na način da osnuju nove federalne institucije.
Mnoge su korporativne elite preferirale takvu politiku nasuprot alternative koja je postojala, pogotovo u okviru nekih radikalnih i korumpiranih stranaka.
S ciljem provedbe u djelo navedene ideje, Brooking je kreirao tezu o stvaranju „nepristranih“ stručnjaka. Pristaše navedene strategije istupale su kao prosvijećeni tehnokrati koji shvaćaju svijet bolje nego buntovni socijalisti ili stranački operativci.
Ova je strategija imala uspjeh dok nije došla u opreku s idejama New Deala. Naime, pristalice navedene strategije smatrale su kako politika socijalnog osiguranja kao i plan za oporavak industrije, koji je predstavljen u New Dealu, predstavlja preveliku državnu intervenciju u sferu ekonomije. Time je došlo do konfrontracije s politikom Roosveltove administracije.
Ova svojevrsna anti-new dealovska politika nastavila se tijekom Trumanovog mandata. Institut se tako usprotivio Trumanovom prijedlogu nacionalnog zdravstvenog osiguranja. Međutim, kadrovske promjene unutar Instituta koje su se dogodile tijekom 1950-ih gotovo su u potpunosti promijenile navedeno stajalište.
Sukladno navedenom, tijekom Kennedyja i Johnsona Brooking je postao stup liberalnog tehnokratizma. Tako je upravo ovaj Institut kreirao glavne odrednice Johnsonovog programa nazvanog „Great Society“, perpetuirajući moralne političke ciljeve s tehnokratskom ekspertizom.
U kontekstu navedenog, prilikom proslave 50. godišnjice Instituta, predsjednik Johnson je rekao: „Vi predstavljate nacionalnu instituciju, gotovo jednako važnu kao i institucija predsjednika države, potpredsjednika te užeg kabineta Bijele kuće.“ Tom je prilikom predsjednik također istaknuo kako bi Kongres, u slučaju da Institut već ne postoji, trebalo da traži od nekoga da ga osnuje.
Konzervativni mislioci, poput onih s Američkog poduzetničkog instituta (American Enterprise Institute, AEI) smatraju kako utjecaj Brooking instituta na američku politiku tijekom posljednjih šezdeset godina predstavlja veliku pogrešku. Kongres i Porezna uprava (Internal Revenue Service) nastojali su odvojiti AEI od Republikanske stranke. Članovi AEI tvrde kako je upravo Brooking institut radio istu stvar – blokiranje provođenja određenih politika u okviru sociološkog znanstvenog empirizma, kako bi se izbjegle optužbe za pristranost, te kako im je takva politika dugo vremena uspijevala.
AEI je nadalje optužio Demokratsku stranku i federalnu vladu za pogodovanje liberalnim institucijama, što je dovelo do niza domaćih i inozemnih kriza. Stoga, AEI kao i ostale konzervativne institucije, poput Hoover instituta, smatraju kako i njihove glasove treba čuti u okviru operativne politike, s ciljem pronalaženja konzervativnih rješenja za političke i ekonomske krize.
Rezultat navedenog bio je da je AEI, a kasnije i Heritage fondacija, izmijenio način na koji su Amerikanci pristupali i razumijevali političke debate. Naime, navodno „objektivne“ političke debate bile su zamijenjene „tržištem ideja“. U sklopu navedene zamjene, u fokus debate postavljen je konzervativni identitet više negoli sami prijedlozi vezani uz promjene.
Moramo istaknuti kako konzervativne kritike ipak imaju određenu vrijednost. Naime, liberali su svjesno ograničili debate na desnicu i ljevicu. Stoga, u debatama nikada nije došlo do predstavljanja ideja koje nadilaze ovu podjelu.
Tako su konzervativci i dalje nastavili inzistirati na balansu, nastavljajući narativ o postojanju dvije pozicije: liberalne i konzervativne.
Premda su se neke politike definirale kao konzervativne, one često nisu bile rigidno tehnokratski planirane. Upravo je potonje označilo polagani prijelaz prema onomu što danas zastupa Donald Trump.
Prvi znak takvog strujanja bilo je kreiranje novog modela makroekonomske politike nazvanog „supply-side tax curts“ tijekom prvog Reganovog mandata. Naime, konzervativni su kreatori mišljenja uspjeli progurati ideju poreznog olakšanja za ekonomske elite. Takva se politika temeljila na tezi kako eliti treba olakšati poslovanje, a ne smanjiti njihove prihode. Takva je premisa zastupana čak i u slučaju provođenja politike unutar koje ne bi došlo do rezova u državnim službama.
Protivnici ove politike smatrali su kako će navedena porezna rasterećenja, bez pratećeg smanjenja rashoda, dovesti zemlju u svojevrsnu fiskalnu rupu.
Irvining Kristol, vodeći neokonzervativac i član AEI, protivnicima je odgovorio: „Neokonzervativci su voljni ostaviti te probleme liberalima da se s njima nose u nekom budućom vremenu.“ Kristol, naime, želi oblikovati budućnost na način da određene probleme ostavi svojim protivnicima, te da ih onda oni potom rješavaju kada za to dođe vrijeme.
Takav je diskurs postao dominantan unutar Republikanske stranke. Slijedeći takav način politike, potrebno je predložiti velike ideje, koje će oblikovati budućnost, ali bez jasnog preciziranja načina njihove provedbe ili posljedica takve politike.
Vodeći demokrati preuzeli su Kristolovu viziju, obećavajući kako će se određenim problemima „baviti poslije“, te kako će biti bolji tehnokratski menadžeri i politički kreatori od republikanaca.
Na određeni način ovakvo razmišljanje ima smisao. To se ponajviše očitovalo tijekom mandata Billa Clintona, koji je rekao kako javnost teži empirijskoj vladi, odnosno kako narod želi čuti zvučna obećanja koja gode njihovim ušima. Potaknut think tank-ovima, poput Vijeća demokratskog vođstva, Clinton je prihvatio mnoge konzervativne ideje, poput NAFTA-e te reforme socijalne skrbi.
Osam godina vladavine Georga W. Busha dodatno je očvrsnulo republikansku i demokratsku orijentacijuprema politici proizvodnje ideja.
Tijekom mandata Georgea W. Busha došlo je do nekoliko ratova u stranim zemljama te gigantskih promjena na unutarnjem planu, što se ponajprije odnosi na povratak politici „supply-side tax cuts“. U kontekstu navedenog, Bush je, poput Regana, redistribuirao bogatstvo prema gore, povećavajući na taj način ekonomsku nejednakost.
Republikanska je stranka ovu politiku provodila, oslanjajući se na Karla Rova. Rove je novinaru Ronu Suskindu 2004. godine rekao kako većina članova administracije nisu dio „postojane zajednice“. Time je zapravo Rove mislio kako oni ne vjeruju rješenjima koja se temelje na istraživanju stvarnog stanja. Naime, prema Rovu:
„To nije način na koji svijet više zaista funkcionira. (…) Mi smo sada carstvo, i kada mi djelujemo, mi stvaramo novu stvarnost. Dok vi proučavate stvarnost razborito, kako vi kažete, mi stvaramo druge i nove stvarnosti, koje vi možete i dalje proučavati. To je način na koji mi djelujemo. Mi smo kreatori povijesti (…) dok ćete vi svi ostali biti ostavljeni da proučavate ono što mi stvorimo.“
Potonja izjava je najeksplicitnije predstavljanje ideje tehnokratskog stručnjaka koje smo do sada mogli čuti.
Demokrati su pak prihvatili „klimavi“ identitet kao alternativu Rovovog shvaćanja stvarnosti, smatrajući kako je tehnokratizam jedini racionalni odgovor na republikansko „magično razmišljanje“.
Obama, te sada i Hillary Clinton približili su se ovoj ideologiji, koja je na taj način postala sastavni dio politike Demokratske stranke. Međutim, što se više priklanjate tehnokratskom stajalištu, poput Hillary Clinton, to više žrtvujete slobodno političko razmišljanje.
Na taj način, jedan dio političke arene ostaje prazan, a upravo je taj dio popunio Sanders. Zahtijevajući da kreiramo politiku koja će stvoriti nove svjetove, Sanders jasno traži socijalističko pozicioniranje u okviru tržišta ideja, unutar kojega je klimavi politički proizvod manje važan od velikih ideja.
Pokret i politika
Tradicionalne medijske organizacije čiji su članovi željeli ispolirati „stvarnost“iskoristile su Sandersove pozicije protiv njega. Na taj je način Clinton pridobila sve demokrate za svoju kampanju, čak i one koji su imali određene sklonosti prema Sandersu. Takvo je stanje jedino omogućilo Sandersu da ponudi svoju verziju tehnokratske obrane.
Ali, ova vrsta obrane nije zapravo njegov posao. Sanders treba ostati usredotočen na povezivanja sa svojim glasačima u što širim okvirima, ako namjerava izgraditi pokret.
Socijalizam u obliku političkog proizvoda kao i njegova obrana treba da dođu od drugdje. Zbog toga, trebamo organizacije koje će se baviti istraživačkim radom u okvirima socijalizma, kako bi se osigurali da politika koju promiču progresivni kandidati dolazi iz institucija koje rade u interesu radnika.
Možda nas može zabrinuti činjenica da će elitni politički programi, gradeći širu politiku, odaljiti socijalizam od pokreta. Međutim, do toga ne mora nužno doći.
Desno orijentirana Heritage fondacija može nam poslužiti kao model u ovom slučaju. Za razliku od većine think thank-ova, Heritage ima veliku povezanost s konzervativnim pokretom. Fondacija također ima dugu tradiciju prikupljanja sredstava, kako od strane velikih korporacija tako i od mreže malih donora.
Štoviše, mladi konzervativci, po uzoru na Fondaciju osnivaju novu organizaciju, Heritage Action, koja bi se još direktnije uključila u konzervativni politički pokret. Nema razloga zašto i socijalistički think tank-ovi ne bi preuzeli ovaj model koji spaja gore-dolje/dno-vrh.
Većina je tehnokratske obrane Sandersa nastala u hodu. Ubuduće, socijalistički kandidati na svim razinama ne smiju prepustiti političke debate neoliberalnim kandidatima. Priznajući poraz, dodatno jačamo tezu kako samo neoliberali imaju ostvarivi program.
PREVOD: Ana Rajković
Izvor JACOBIN