Britanski zapanjujući referendum za odlazak iz Europske unije ubacilo je mačku među golubove, ništa manje i u Washingtonu gdje se strahuje da bi “Brexit” mogao odbaciti njegovu antirusku politiku.
Ta prešutna politika je temelj poslijeratnog međunarodnog poretka po kojem je Washington – zahvaljujući svom pouzdanom britanskom sljedbeniku – bio u mogućnosti imati prevlast nad Evropom. Sada su skoro sedam desetljeća američke transatlantske dominacije u opasnosti od raspadanja.
Neplanirani, užurbani posjet američkog državnog sekretara Johna Kerrya Brislu i potom Londonu u ponedjeljak siguran je znak da je Washington alarmiran povijesnom odlukom britanskog glasačkog tijela da se napusti EU – nakon 43-godišnjeg članstva u tom bloku.
“Kerry urgira na Britaniju da odgovorno postupi u svom raskidu sa EU-om” , je način na koji američka novinska agencija ABC izvješćuje o posjeti ovog diplomate. Izvor nadalje tvrdi, s pretenzijom naglaska na viteštvo, da je Kerryeva brižnost “zbog dobrobiti globalnog tržišta i građana”.
Preciznije, Washingtonova zbunjenost je specifična i briga za sebe. Posebice, gubitak britanskog utjecaja unutar EU-a imat će utjecajana Washingtonovu pažljivo konstruiranu politiku nastojanja da se izolira Rusija. Američki ciljevi izoliranja Rusije idu mnogo dalje natrag od prošle dvije godine vezane za Ukrajinu. I zbilja, može se pratiti antiruska politika sve do samog završetka Drugog svjetskog rata, politika koju su intimno dijelili britanski establišment, koju je izrazio Winston Churchill u svom čuvenom govoru 1946., o “Željeznoj zavjesi”, označujući početak hladnog rata Zapada protiv dotadašnjeg sovjetskog ratnog saveznika.
Bivši američki ambasador u Rusiji, Michael McFaul, dao je cjelovit izraz o tim strahovanjima u članku osobnog mišljenja krajem ovog vikenda u Washington Post-u. Naslov je glasio: “Način na koji je Brexit pobjeda za Putina”.
Ton je skoro paničan. McFaul aludira na rastući ekonomski i politički utjecaj Rusije putem integracije s Kinom i Evroazijom: “Europa sada slabi dok se Rusija i njeni saveznici i njihove multilateralne organizacije konsolidiraju, čak i popunjavaju novim članicama. Putin, naravno, nije prouzročio ovakvo izglasavanje Brexita, ali on i njegovi vanjsko-politički ciljevi bi mogli od toga imati ogromne koristi.”
Bivši američki izaslanik, koji je također služio kao savjetnik za nacionalnu sigurnost u Obaminoj administraciji jadikuje kako će Britanija kao Washingtonov “najbliži saveznik” imati mnogo manji utjecaj za američke interese na ostalu Europu.
U odnosu na Rusiju to znači da će ekonomske sankcije EU-aprotiv Moskve i izgradnja vojnih snaga NATO-a doći u ozbiljnu dvojbu. Oba aspekta su ostvarena pod vodstvom Washingtona, uz gromko britansko zastupanje sankcija i NATO militarizma. Sad kad London više nema pravo glasa u Brislu, otupjela je američka politika neprijateljstva prema Rusiji.
Britanski izlazak iz EU-a stavlja Washington u geopolitičku dilemu. Tako New York Times u naslovu ističe:“Sa Brexitom, direktna linija prema kontinentu odjednom je pohabana ”.
NY Times izvješćuje: “Američki dužnosnici bore se da reinterpretiraju svoju strategiju nakon odluke Britanije da se razvede od Europske unije, tvrdnjom da je najurgentniji izazov da se pronađe način da zamijene svog najodanijeg i najomiljenijegpartnera u hodnicima europskih metropola. Neće biti lako”. Kad se Britanija u početku pridružila Europskoj ekonomskoj uniji 1973., ona je slijedila politiku u režiji Washingtona. Svojim “specijalnim odnosom”, kako ga je Churchill sročio, Britanija bi osigurala da geopolitički interesi Washingtona dobiju prevlast kod kontinentalnih Europljana, naročito Nijemaca i Francuza, koji su inače uvijek bili suspektni po svojoj sklonosti prema socijalizmu i pomirenju sa Rusijom.
Jaki su argumenti za tvrdnju da je EU bio politički projekt izrađen od Američke centralne obavještajne agencije (CIA), a u kojem je Britanija izabrana za provedbu samog vođenje projekta.
Britanija je na taj način unijela snažnu NATO perspektivu u Europsku uniju koja je bila u nastajanju. Neslužbeni cilj vojnog saveza pod vodstvom SAD-a još od njegovog poslijeratnog početka 1949., bio je, po mišljenju britanskog lorda Ismaya, prvog generalnog sekretara NATO-a, da je potrebno“zadržati Amerikance unutra, potisnuti Nijemce a Ruse istisnuti”. A britanska nazočnost unutar EU-a – i to kao druga najjača ekonomija iza Njemačke – ulijevala je sigurnost da će takva antiruska ideologija uvijek trajati kao poluga moći, čak i nakon 25 godina od navodnog završetka hladnog rata.
Danas, EU-ova skupina od 28 članica jedva da se može razlikovati od 28-članog vojnog NATO saveza u smislu usvajanja politike pod vodstvom Amerike, osobito njene antiruske politike. Obnavljanje europskih ekonomskih sankcija protiv Moskve ipak je samo nanijelo ogromne štete državama same Unije. Sankcije su samo-poražavajuće i apsurdno utemeljene na oskudnim dokazima o “Ruskoj agresiji”. Ipak ta politika velikim dijelom opstaje zahvaljujući američkoj i britanskoj “NATO-izaciji” EU-a.
Stoga nestanak Britanije iz Europske unije toliko zabrinjava Washington i njegovog atlantskog zastupnika u Londonu. Britanski ministar vanjskih poslova Philip Hammond bio je najglasniji nakon referenduma, upozoravajući da će “Kremlj biti sretan rezultatima”.
Za razliku od Washingtonskog prekoravanja Brexita u vrijeme referendumskog zahuktavanja, Moskva se suzdržavala od bilo kakvih izjava, govoreći da se radi o internom britanskom političkom pitanju. Ruski predsjednik Vladimir Putin odbacio je primjedbu britanskih i američkih političara koji su zaključili da se “Kremlj raduje Brexitu pukom manifestacijom prizemne političke kulture”.
Taj sarkastičan, antiruski žalac zapravo je odraz malignog cilja s kojim su se Washington i London bavili desetljećima da bi zabili klin između Europe i Rusije.
Ukoliko bi se Europa i Rusija politički, ekonomski i u smislu uzajamne sigurnosti više približile, Washington bi kao hegemonistička svjetska sila puno izgubio. SAD i njena transatlantska britanska brojka – budući blisko svrstane u globalnom financijskom kapitalu – moraju činiti sve što je u njihovoj moći da ne dođe do spajanja Europe i Rusije kao prirodnih partnera.
Pošto se Britanija sada vraća u stanje “Male Engleske” kako joj se američki mediji rugaju, za Washington predstoje pomaci da regrutira neki novi surogat unutar EU-a za svojehegemonijske ambicije. Njemačka je na vrhu tog popisa kao zamjenik za Britaniju. Francusku se smatra suviše nepouzdanom, dok su Poljska i države Baltika suviše laka kategorija sa stajališta Washingtona.
Međutim, Brexit je širom Europe pokrenuo jedan javni revolt anti-EU sentimenata. Dio te antipatije proizlazi iz one vrste oligarhijske politike, financijskog podjarmljivanja i NATO militarizma koji ljude asocira na američki utjecaj na Europu.
Washington neće automatski i lako pronaći jednog zamjenika za svoj britanski surogat. Nijedna europska država nikada ne može zamijeniti Britaniju kao najlojalnijeg i gorljivijeg slugu za američke interese.
Rusija ima pravo da osjeća olakšanje, ako ne i radost, zbog rezultata Brexita. I to ne samo Rusija, nego i brojne druge zemlje i narodi koji čeznu za mirnijim međunarodnim odnosima, slobodnim od Washingtonskih i NATO-skim ratnohuškačkim makinacijama.
Britanski umanjeni utjecaj nad politikom znači da je i Washington obuzdan.
Ništa se ne može uzimati zdravo za gotovo, ali postoji fer šansa da bi Europa odsada mogla biti slobodnija za normalan razvoj i uspostavu skladnijih odnosa sa Rusijom.
Njemačka, čija je poslijeratna pomirba sa Rusijom nekad bila izvorom ogromne nade tijekom 1960-ih, 70-ih 80-ih pod njenom “Ostpolitikom”, sada bi mogla nastaviti tim putem.
Stoga nije nikakvo čudo da je Washington u panici.
PREVOD Slobodan Drenovac
Izvor INFORMATION CLEARING HOUSE