Studija „Živeti pod dronovima: smrt, povrede i traume civila od napada američkih bespilotnih letelica u Pakistanu“ opisuje napade američkih bespilotnih letelica (dronovi) na civilno stanovništvo u Pakistanu (napadi dronova su bombaški napadi na pojedince koje vlast ne može identificirati, op.prev). Studija koju su objavili istraživači sa Njujorškog univerziteta (Fakulteta za pravo) i sa Stenfordskog Univerziteta (Fakulteta za pravo) uključila je intervjue sa preživelim žrtvama napada bespilotnih letelica i rođacima žrtava i prikazala bolni bilans horora i patnje koje je imperijalizam SAD zadao celoj populaciji.
Naoružani američki dronovi počeli su prvo da operišu iznad Avganistana u oktobru 2001., zatim su usledili napadi u Jemenu i Pakistanu, gde se desio do sada najveći broj ubijanja. Od 2002. do danas SAD su povećale svoj arsenal sa 167 na 7000 bespilotnih letelica koje se kontrolišu na daljinu, iz objekata u SAD, uključujući i američku vazdušnu bazu u mestu Creech u Nevadi i CIA bazu u Langliju u Virdžiniji.
Obamina administracija povećala je broj napada – za vreme Džordža Buša bilo ih je između 45 i 52 a sada ih je 293. Takođe su promenili i strategiju za odabir žrtava dronova sa „napada na osobe“ – kojima su ciljali na visoko pozicionirane članove navodnih terorističkih organizacija – na strategiju napada dronova.
Kako američke vlasti navode, ovi napadi se zasnivaju na analizi „pattern of life“ – „obrazaca življenja“ i ciljaju na „grupe muškaraca koje imaju određena obeležja ili specifične karakteristike koje su u vezi sa terorističkim aktivnostima ali čiji identiteti nisu poznati“. U jednom takvom „napadu dronova“ trojica je muškaraca poginula, zato što je jedan od njih imao sedu kosu i bio visok kao Bin Laden.
Američke vlasti insistiraju na tome da su ovi napadi „hirurške“ prirode. Iskazi svedoka u nekoliko napada za koje je Vašington tvrdio da je samo jedna osoba poginula opovrgavaju ove navode.
Jedan od napada koji je opisan u izveštaju desio se 17 marta 2011, i ciljao je na veliki skup blizu autobuskog depoa u gradu Datta Khel u severnom Waziristanu. Američka vlada tvrdila je da su žrtve bili „pobunjenici“. Naknadno je utvrđeno da je projektil razorio grupu lidera zajednice i lokalnih starešina koji su bili okupljeni u jirgi, najvažnijoj instituciji donošenja odluka u plemenskim oblastima.
U izveštaju se navodi da su „projektili ubili najmanje 42 osobe. Jedan od preživelih… Mohammad Nazir Khan, rekao nam je da su mnogi ubijeni izgledali kao dasu ih ubili leteći delovi smrskanog kamena“. Drugi svedok, Idris Farid, seća se da je „sve bilo uništeno. Bilo je delova – ljudskih delova – koji su ležali okolo. Bilo je mnogo mesa i krvi“.
Studija takođe navodi način na koji su mete birane. Citat iz New York Times-a, navodi da u slučaju kada CIA „nije smatrala verovatnim da će se napad završiti bez civilnih žrtava, Obama je želeo lično da odluči da li da se nastavi sa napadom“. Drugim rečima, dobitnik Nobelove nagrade svesno zapoveda ubijanje nedužnih civila.
Studija kaže da „ američka praksa ciljanja na jednu oblast više puta i dokazima da se ubilo i spasioce čini kako članove zajednica tako i humanitarne radnike uplašenima ili nespremnima da pomognu povređenim žrtvama“. Po Ženevskoj konvenciji, ovo se smatra zločinom protiv čovečnosti.
Intevjui sa žrtvama slikovito opisuju svakodnevne horore kojima je zbog dronova bila izloženaPakistanska plemenska populacija.
Neke od posledica su i slom javnog obrazovanja, proređivanje društvenih okupljanja i pad ekonomske aktivnosti; strahuje se da bilo kakvo okupljanje ljudi može da dovede do napada projektila bespilotnih letelica. Ovaj konstantni strah stvara bezbrojne indirektne žrtve napada koje su stravično traumatizovane.
Jedan otac, nakon što je video leševe troje dece koja su poginula tokom jednog od napada, odlučio je da povuče decu iz škole. „Odlučio sam da ih ispišem iz škole“, rekao je istraživačima. „Rekao sam im da ćemo jednog dana završiti isto kao i drugi ljudi koji su išli u školu i koji su poginuli u napadu bespilotnih letelica“. On je izjavio da ovo nije neuobičajena odluka: „Znam mnoge dečake i devojčice čije su ih porodice ispisale iz škole, iz straha od napada dronova“.
Drugi otac je izjavio da se njegova deca „plaše da će biti ubijena, zato što se sastaju“ kada idu u školu.
Dawood, mladi rudar, priseća se dana kada je njegov život zauvek promenjen. „Išao sam u rudnik hromita na posao. Na putu, kako su kola išla prema tamo, dron je ciljao na kola… Sve čega se sećam je bljesak i da sam video vatru pre nego što sam izgubio svest“. Dawooda su odveli na više lokacija kako bi mu pružili pomoć, pre nego što se probudio u Peševaru i shvatio „da smo vozač i ja ostali bez nogu“.
Firoz Ali Khan, trgovac čijem je tastu pogođena kuća, opisao je jačinu udara projektila: „Oni uništavaju ljude… Niko ne ostaje čitav i ostaju samo mali delovi. Komadi. Šta god je ostalo samo su mali delovi tela i odeće“. Doktor koji je brinuo o žrtvama dronova opisao je kako je „koža spržena tako da se ne može reci da li je ljudska ili goveđa“.
Protivno tvrdnjama da napadi dronova odvraćaju potencijalne „teroriste“, izveštaj navodi dokaze koji sugerišu da su „napadi SAD potpomogli regrutovanje nasilnih paradržavnih naoružanih grupa i motivisali buduće nasilne napade“. Studija takođe otkriva kako se američka javnost konstantno obmanjuje brojem nedužnih žrtava napada Obaminih bespilotnih letelica, koji je usvojio strategiju brojanja „svih odraslih muškaraca koji su poginuli u napadima kao „militanti“, u odsustvu oslobađajućih dokaza.
Ova ljudska noćna mora nije nusprodukt upotrebe bespilotnih letelica, već njen cilj. Američki imperijalizam je veoma svestan netrpeljivosti populacije prema svojim ciljevima i zbog toga pokušava da utvrdi svoju nadmoć i potčini bilo kakvi vrstu otpora time što će širiti teror i držati ljude u konstantnom strahu.
Uticaj ovakve politike sumirao je Khalid Raheem, stariji član ove zajednice: Mi nismo znali da Amerika postoji… Mi nismo znali kako oni tretiraju običnog čoveka“, rekao je. „Sada znamo kako se ponašaju prema običnim ljudima i šta nama rade… Sada stalno čekamo sledeći napad bespilotnih letelica i znamo da će se sigurno desiti kad tad i… samo čekamo da čujemo čiju će kuću pogoditi, od rođaka, komšija ili naše. Ne znamo. Ali smo stalno u strahu“.
PREVOD Ivana Stanojev
Izvor WSWS.org