Ekonomska demokratija treba da obezbijedi ostvarivanje više ciljeva: 1) postizanje integralne demokratije; 2) preraspodjelu društvene moći ublažavanjem protivrječnosti i sukoba koje stvara kapital-odnos; 3) u krajnjoj liniji, prevazilaženje kapital-odnosa i stvaranje demokratski organizovane ekonomije zasnovane na oblicima kolektivne svojine, u kojoj će odluke donositi oni koji stvaraju višak vrijednosti.

Kako vidimo, ekonomska demokratija, u zavisnosti od konkretnog oblika, može značiti prevazilaženje postojećeg ekonomskog sistema, ali i borbu u njegovim okvirima. Ekonomska demokratija treba da obezbijedi ostvarivanje opšteg interesa u sferi ekonomije.[1] Ona treba da obezbijedi demokratsko upravljanje privredom. Time treba postići da društvo bude pravedno, u smislu pravednije raspodjele bogatstva i obezbjeđenja blagostanja, te da svako može slobodno razvijati svoje potencijale.

Zagovornici ekonomske demokratije polaze od neoborivih činjenica: da je moderno društvo klasno podijeljeno; da je svojina jedan od temelja klasnog društva; da svojina i društveni položaj ne mogu predstavljati osnov za uživanje prava i sloboda; da one to često ipak predstavljaju; da društvo mora biti demokratsko u svim svojim segmentima, jer nije moguće imati političku demokratiju uz istovremeno autokratski način organizovanja i vođenja ekonomije.[2]

Ukoliko se ekonomska demokratija shvata kao radnička kontrola ili radnička participacija, ona ima za cilj ograničavanje moći kapitala i djelimičnu demokratizaciju ekonomije. Posebno se ističe da je radnička kontrola preduslov za stvaranje dvojne vlasti u sferi ekonomije. Ona treba da obezbijedi postizanje dva cilja. Jedan je da radnici budu upoznati sa poslovanjem preduzeća i da mogu da ga kontrolišu, što je preduslov za vođenje uspješnih radničkih borbi. Radničkom kontrolom se posebno želi prevazići institut poslovne tajne, koji često otežava postavljanje i ostvarenje radničkih zahtjeva, jer ukoliko poslodavac obrazloži svoju odluku objektivnom nemogućnošću ispunjenja radničkih zahtjeva, radnici nisu sigurni da li su njihovi zahtjevi zaista neostvarivi ili je to samo izgovor poslodavca. Drugi cilj koji treba postići jeste da moć kapitalista bude ograničena.

Kao što vidimo, ovako shvaćena radnička kontrola isključuje učešće radnika u odlučivanju. Ona ne podrazumijeva da radnici imaju svoje predstavnike u organima upravljanja preduzećima. Trocki je smatrao da radnička kontrola ima obilježje „ekonomskog interregnuma“,[3] zato što radnici vrše kontrolu ne posjedujući sredstva za proizvodnju.[4] Smatrao je da je radnička kontrola na taj način oblik ograničavanja moći kapitala na temelju klasne borbe a ne klasne saradnje. Zato je osuđivao oblike ekonomske demokratije koji su 20-ih godina XX vijeka postojali u Njemačkoj, Engleskoj i drugim zemljama, smatrajući ih oblicima klasne saradnje, koji obezbjeđuju samo to da radnička aristokratija, podređena privatnom kapitalu, učestvuje u upravljanju preduzećima, ne dovodeći u pitanje sam sistem. Kasniji pisci trockističke provenijencije u osnovi nastavljaju ovu misao Trockog, smatrajući da radničkoj kontroli, kao obliku klasne borbe, treba dati prednost nad radničkom participacijom, kao oblikom klasne saradnje. Tako, Ted Grant (Ted Grant), jedan od vodećih trockističkih teoretičara druge polovine XX vijeka, ističe da je suština radničke kontrole u tome „što su odluke uprave i poslodavaca stalno provjeravane a ako je potrebno i mijenjane od strane radnika“.[5] Zagovornici radničke kontrole smatraju da je njeno važno obilježje to što skida veo poslovne tajne sa odluka koje donosi uprava, a ove tajne, citiraju Lenjina, obezbjeđuju privilegije i profite manjine.[6]

Radnička kontrola ne doprinosi ostvarivanju samo mikroekonomskih već i makroekonomskih ciljeva. Ona treba da bude dio strukturalnih reformi društva, obezbjeđujući da te reforme nemaju tehnokratski karakter.[7] Ako su promjene moguće i prije nego što dođe do prelaza iz jednog društvenog sistema u drugi, onda nije svejedno kako će se te promjene vršiti i ko će biti njihov subjekt. Radnička kontrola treba da obezbijedi da radnička klasa bude subjekt tih promjena. Da bi to bilo moguće, radnička kontrola ne smije biti institucionalizovana, jer bi radnici u tom slučaju postali saupravljači a ne subjekt promjena.

Kad je u pitanju radnička participacija, pod kojom podrazumijevamo učešće radnika u donošenju odluka, ciljevi se mogu podijeliti u dvije grupe: ekonomske i socijalne. Ostvarenje ekonomskih ciljeva znači da radnička participacija treba da doprinese tome da se odluke, pogotovo u preduzećima koja pružaju usluge od opšteg interesa, donose tako što će se više voditi računa o potrebama ljudi nego o profitu.[8] Osim toga, radnici treba da učestvuju i u donošenju kapitalnih ekonomskih odluka: o zatvaranju pogona, masovnom otpuštanju radnika, investicijama i dr. Ostvarenje socijalnih ciljeva znači da radnici treba da upravljaju pojedinim institucijama koje se bave ostvarivanjem socijalnih prava i da sami ili zajedno sa poslodavcima odlučuju o pitanjima koja se tiču poboljšanja socijalnog položaja radnika.

Ako ekonomska demokratija znači samo spoljnu kontrolu rada uprave preduzeća, u smislu kontrole poslovnih knjiga, upoznavanja sa stanjem na računima i sl., teško da se može govoriti o učešću radnika u upravljanju u pravom smislu. U ovom slučaju, radnici ni o čemu ne odlučuju, već u procesu odlučivanja učestvuju samo kao kontrolori. Štaviše, radnička kontrola prvenstveno nije usmjerena na učešće u upravljanju već na dobijanje informacija koje su radničkim organizacijama, u prvom redu sindikatima, neophodne za organizovanje uspješnih aktivnosti, kao što su štrajkovi ili kolektivno pregovaranje. S druge strane, radnička participacija uvodi radnike u sistem i podrazumijeva institucionalizaciju njihovog učešća u odlučivanju. Ona podrazumijeva novi institucionalni oblik klasne borbe.

U programima nekih ljevičarskih partija, ekonomska demokratija treba da doprinese ostvarenju ciljeva koji se ne odnose samo na preraspodjelu moći u pojedinim preduzećima, već treba da omogući da se na nacionalnom nivou postignu obimniji ciljevi ekonomske i socijalne prirode. Ona treba da doprinese ograničavanju moći krupnog kapitala. Ti ciljevi su sljedeći: 1) poboljšanje životnog standarda i unapređenje prava radnika, uključujući posebno pitanje dužine radnog vremena i samovoljnog otpuštanja; 2) ograničavanje moći velikih kompanija tako što će se utvrditi i poštovati pravila koja treba da ih „natjeraju“ na veći stepen društvene odgovornosti; 3) vođenje politike koja ima u vidu zaštitu životne sredine; 4) unapređenje sistema socijalne zaštite; 5) izmjenu politike budžetske potrošnje na način da se dâ prednost zadovoljavanju potreba običnih ljudi.[9] Pojedine partije smatraju da nedostatak domaćeg kapitala treba da bude nadomješten osloncem na domaću radnu snagu, a da bi ona bila motivisana, mora biti suvlasnik i saupravljač. To podrazumijeva i stvaranje savjeta rada.[10] Ekonomska demokratija, dakle, ne služi samo demokratizaciji sfere rada već treba da ima i makroekonomske efekte. Osim toga, njeno odgovarajuće zakonsko uređenje predstavlja pretpostavku daljnjih ekonomskih reformi, koje bi radnicima omogućile da uzmu u zakup preduzeća u kojima rade i da na koncu postanu njihovi vlasnici.[11]

Treći oblik ekonomske demokratije je samoupravljanje ili radničko upravljanje. Ono se kvalitativno razlikuje od radničke participacije i radničke kontrole kako je shvata Trocki po tome što samoupravljanje znači radikalno prevazilaženje postojećeg ekonomskog sistema. Ono pretpostavlja ukidanje kapital-odnosa i klasne podjele društva kakva je dotad bila poznata, pa je u tom smislu ono oblik radikalne ekonomske demokratije. Cilj samoupravljanja kao oblika demokratije je, dakle, da ekonomijom upravljaju samoorganizovani radnici.

Samoupravljanje, osim toga, treba da riješi važan problem s kojim se ljevica suočava ukoliko zagovara nacionalizaciju.[12] Iskustva nacionalizacija izvršenih u XX vijeku, ne samo u SSSR i njegovim satelitima, već i u zapadnoevropskim državama, pokazuju da se nacionalizovana privreda suočava sa ozbiljnim problemom: preduzećima upravlja birokratija,[13] radnici ostaju eksploatisani, a ekonomska efikasnost prije ili kasnije opada. Drugim riječima, nacionalizacijom se dugoročno ne rješava nijedan cilj koji ljevica sebi postavlja.[14] Ne ukida se eksploatacija, ne nestaju klasne razlike i sukobi, ekonomija se ne demokratizuje, a ekonomska efikasnost ne postaje trajno obilježje ekonomskog sistema.[15] Treći seminar socijalističkog obrazovanja i upravljanja, održan u Venecueli 2008. godine, zauzeo je stav da državna svojina može pomoći oslobođenju ljudskog bića, ali i značiti njegovo ugnjetavanje i porobljavanje.[16] U programu slovenačke Udružene ljevice se tvrdi kako državna svojina omogućava klijentelističko kadrovanje uskih političkih grupa koje se ponašaju kao da su preduzeća u njihovom vlasništvu.[17] Majkl Lebovic (Michael Lebowitz) tvrdi da nacionalizacija, za razliku od radničkog upravljanja, mnogim radnicima ne predstavlja alternativu.[18] Da bi nacionalizacija zaista značila promjenu produkcionih odnosa, potrebno je da bude praćena samoupravljanjem. Ono, međutim, ne treba da ostane na nivou preduzeća već treba da bude institucionalizovano na različitim teritorijalnim nivoima. Tako, na primjer, Katrin Samari (Catherine Samary), podsjećajući na stavove jugoslovenskih praksisovaca, ističe kako u parlamentima, pored vijeća koja predstavljaju građane, treba da postoje i vijeća samoupravljača, koja pripremaju odluke i nadziru njihovo izvršavanje.[19]

Prema jednoj struji mišljenja, s kojom smo saglasni, samoupravljanje je neizbježna komponenta socijalizma.[20] Radnički savjet se posmatra kao osnovna ćelija integralnog samoupravljanja.[21] To znači da samoupravljanje predstavlja element novog društvenog sistema, da ima revolucionaran karakter,[22] po čemu se suštinski razlikuje od drugih oblika ekonomske demokratije. Samoupravljanje, kako ističu pojedini autori, treba da obezbijedi razotuđenje na radnom mjestu i da vaspitno utiče na razvoj socijalističkih pogleda na rad i svojinu.[23] Demokratija na radnom mjestu obogaćuje ljude u smislu da omogućava razvoj njihovih sposobnosti.[24] Samoupravljanje se posmatra kao sredstvo za ostvarenje osnovnog cilja – socijalizma.[25] U tom smislu, socijalizma nema bez samoupravljanja, a samoupravljanje predstavlja oblik samoorganizacije radnika.[26] Samoupravljanje treba da obezbijedi podruštvljavanje proizvodnje, kako bi ona bila podređena čovjekovim potrebama. Kako bi Majkl Lebovic rekao, „bez saupravljanja nema revolucije“.[27]

Ekonomska demokratija treba da omogući ostvarivanje integralne demokratije. Danas je uobičajeno da se pod demokratijom shvata oblik političkog režima, pa se za države Zapadne Evrope kaže da su demokratske države. Međutim, na ljevici je uobičajeno reći da demokratija ne može biti potpuna ako politička demokratija nije dopunjena ekonomskom. Slažemo se sa ovim mišljenjem. Jer, pojedinac nije samo apstraktni građanin. On ima različite uloge i pripadnosti u društvu. Osim činjenice da je političko biće, treba uvažiti činjenicu da je pojedinac pripadnik klase, profesionalne grupe i drugih grupa koje se formiraju u ekonomsko-socijalnoj sferi življenja, te da društveni položaj ne zavisi samo (i ne zavisi primarno) od političkog subjektiviteta pojedinca. U tom smislu, ograničavanje demokratije samo na političku demokratiju značilo bi stvaranje jednodimenzionalnog čovjeka, koji je, barem formalno, subjekt političkog života, ali nije subjekt u drugim sferama, pogotovo ekonomskoj, koje bitno određuju njegov društveni položaj. Zavisnost pojedinca u ekonomskoj sferi, u kojoj se stvaraju i raspodjeljuju materijalne vrijednosti, onemogućava njegovu stvarnu političku nezavisnost, tako da on, ako je ekonomski zavisan, može biti samo mini-građanin. Zato je neophodno da politička demokratija bude praćena ekonomskom.


[1] Tako, na primjer, u programu njemačke partije Ljevica (Die Linke) piše: „Bez demokratije u privredi ne mogu se ostvariti opšti interesi, koji su suprotni mnogo užem interesu generisanja profita. Demokratija je i dalje nesavršena.“ – Die Linke u Nemačkoj, Partija demokratskog socijalizma: Partijski program uz osvrt na razvoj organizacije, Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Beograd 2013, 41.

[2] Vid., na primjer, Program Lijeve alijanse Finske: http://www.spectrezine.org/europe/FinnishLeftAlliance.htm, 29.7.2014.

[3] Radnička kontrola je i u Rusiji nakon Oktobarske revolucije imala karakter dvovlašća. Iako fabričko-zavodski komiteti, prema Dekretu o radničkoj kontroli, nisu upravljali preduzećima, imali su, na primjer, pravo da odrede minimum proizvodnje (tačka 6), dok su njihove odluke obavezivale poslodavce (tačka 8). – „Uredba o radničkoj kontroli“, Samoupravljanje, prvi svezak, Globus, Zagreb 1982, 11–13. Lenjin je u Projektu uredbe o radničkoj kontroli pisao da zatvaranje preduzeća ili obustavljanje proizvodnje ne smiju biti učinjeni bez saglasnosti radničkih predstavnika. – Ibid., 9.

[4] Leon Trotsky, „Workers’ Control of Production“, Bulletin of the Opposition 24/1931, https://www.marxists.org/archive/trotsky/germany/1931/310820.htm, 8.7.2014.

[5] Ted Grant, „Worker’s Control – Labour Party and TUC proposals only extend old ideas of ‘participation” (1974), In Defence of Marxism, http://www.marxist.com/workers-control-participation140704.htm, 8.7.2014.

[6] Ibid.

[7] Ernest Mandel, A Socialist Strategy for Western Europe, Institute for Workers’ Control, Nottingham 1974, 9–10.

[8] Die Linke u Nemačkoj, (…), 43.

[9] Japanese Communist Party Programme, http://www.jcp.or.jp/english/23rd_congress/program.html#03, 12.7.2014.

[10] Hope for the Czech Republic, programski dokument Komunističke partije Češke i Moravske, http://www.kscm.cz/our-party/our-programms/39785/, 20.7.2014.

[11]The CPBM at the Turn of the Millennium, programski dokument Komunističke partije Češke i Moravske, http://www.kscm.cz/our-party/our-programms/39787/, 27.7.2014. U dokumentu The Programme of Renewal, partija podržava sve oblike učešća zaposlenih u upravljanju, počev od konsultovanja i informisanja, do učešća u donošenju odluka i u raspodjeli profita (http://www.kscm.cz/our-party/our-programms/39786/).

[12] „Zapadnoevropski radnik postaje indiferentan prema socijalističkom programu nacionalizacije upravo zato što ne vidi da se sa njom nešto menja u njegovom položaju. Štaviše, ponekad ima osećanje da ide na gore. Izlaz je tu očigledno u promeni upravljanja nacionalizovane industrije, to jest u njegovoj demokratizaciji i u promeni ekonomskih odnosa, znači u promeni odnosa u proizvodnji i u raspodeli.“ – Edvard Kardelj, „O višepartijskoj i neposrednoj demokratiji“, Samoupravljanje i društvena svojina, Svjetlost (izvršni izdavač), Sarajevo 1979, 143.

[13] „Potpuno podržavljenje imovine nipošto nije vodilo stvarnom podruštvljenju već koncentraciji imovine u rukama birokratije.“ – Vladimir Mironov, „Lenin: Lessons for the Future“, Alterglobalism: New Roads Toward New Socialism (ed. A. Buzgalin), Культурная Революция, Moscow 2006, 121. Lišavajući proletarijat sredstava za proizvodnju, birokratija ga je lišila i političke vlasti. Zato neki autori ovaj sistem nazivaju birokratskim kapitalizmom – država je osnovni ekonomski subjekt, koji ne djeluje u interesu naroda već birokratije. – Ibid., 122. „A ipak, u sustavu u kojem je sva sredstva proizvodnje (osim možda pokojeg ostatka, a u slučaju Jugoslavije i Poljske također i većeg dijela poljoprivrede) preuzela država pod vođstvom jedne partije koja je imala i politički i organizacijski monopol, moć je u rukama – ako se tome ne suprotstave snažni demokratski pritisci odozdo – relativno malene oligarhije.“ – Darko Suvin, Samo jednom se ljubi: Radiografija SFR Jugoslavije, Rosa Luxemburg Stiftung Kancelarija za jugoistočnu Evropu, Beograd 2014, 226. Pojedini autori prave razliku između javnog vlasništva (public ownership) i društvenog vlasništva (common ownership). Ovo prvo zadržava eksploatatorske odnose, jer politička vlast preko svojih predstavnika dominira produkcionim odnosom. Samo društvena svojina omogućava radnicima da zagospodare radnim procesom. – Anton Pannekoek, Workers’ Councils (1948), AK Press, Oakland – Edinburgh 2003, 16–17.

[14] „Međutim, nacionalizacija nije čarobni lek. U Britaniji su rudari 1947. godine pozdravili nacionalizaciju rudnika. Ni godinu dana kasnije, rudari u Jorkširu ušli su u štrajk protiv svojih novih gazda – ali i svojih sindikalnih zvaničnika. Upravo zbog toga je radnička vlast oduvek bila ključni faktor istinske socijalističke tradicije. Rečima britanskog socijaliste GDH Kola: ‘socijalizam se ne može stabilno izgraditi ni na koji drugi način, osim na temelju poverenja u sposobnost običnih ljudi da sami rukovode sopstvenim poslovima.’” – Ian Birčel, “Šta je radnička kontrola?”, Marks 21, http://marks21.info/teorija/sta-je-radnicka-kontrola, 29.7.2014.

[15] U programskim dokumentima pojedinih partija ističe se da socijalizam treba da dovede do ukidanja alijenacije rada i veće zainteresovanosti radnika za produktivnost. Sistem zasnovan na državnoj svojini to ne može da obezbijedi. Zato su potrebni različiti oblici društvene svojine, zasnovani na samoupravljanju ili saupravljanju. – Declaration on Socialism, dokument Komunističke partije Češke i Moravske (KSCM), http://www.kscm.cz/our-politics/documents/39736/, 20.7.2014.

[16] Rafael Enciso Patiño, A Multiple Socialist Administration Model and Enterprises of Social Property (ESP) in Venezuela – Success, Difficulties, Prospects, http://www.workerscontrol.net/activists/multiple-socialist-administration-model-and-enterprises-social-property-esp-venezuela-succ, 30.7.2014.

[17] Pot v demokratični ekološki socializem Strategija Združene levice, http://www.zdruzena-levica.si/program#p8, 29.7.2014. Združena levica (ZL) je na izborima održanim 2014. godine osvojila 50.000 ili 6 % glasova i šest mandata u parlamentu.

[18] Michael Lebowitz, „Constructing Co-Management in Venezuela: Contradicitions along the Path“ (2005), Venezuelanalysis.com, http://venezuelanalysis.com/analysis/1438, 28.7.2014.

[19] Catherine Samary, „Des dégâts du ‘productivisme’ à la planification écosocialiste autogestionnaire” (2013), Europe Solidaire Sans Frontières, http://www.europe-solidaire.org/spip.php?article29445, 12.7.2014.

[20] O tome pišu i mlađi autori sa jugoslovenskih prostora. Npr.: „Po mome mišljenju jugoslavensko samoupravljanje jednom je historijski proces koji se može promatrati sa dva stajališta. Sa jedne strane to je klasni fenomen, naime socijalizam kao pokušaj da se savlada eksploatacija pretvaranjem proizvodnih odnosa.“ – Marko Kržan, Ocrt historije samoupravnog socijalizma, Internet prezentacija Inštituta za delavske studije, http://www.delavske-studije.si/marko-krzan-ocrt-historije-samoupravnog-socijalizma/, 28.7.2014.

[21] Svetozar Stojanović, „Diskusija o predavanju Predraga Vranickog“, Praxis 5-6/1967, http://praxis.anarhija.org/index.php/Praxis:Praxis_1967_5-6:Diskusija_o_predavanju_Predraga_Vranickog, 20.7.2014. Po Gramšiju, fabrički savjet je model proleterske države. To, dakle, nije prosto organ ekonomske demokratije koji služi radnicima da se bore za poboljšanje svog položaja, već predstavlja osnovni organizacioni oblik izgradnje novog tipa države. – Antonio Gramsci, Unions and Councils (1919), http://marxists.org/archive/gramsci/1919/10/unions-councils.htm, 3.8.2014.„Unutrašnje komisije danas ograničavaju vlast kapitalista u fabrici i obavljaju funkcije arbitraže i discipline. Kad se razviju i obogate, ove komisije će sutra morati da budu organi proleterske države koja zamenjuje kapitalista u svim njegovim korisnim funkcijama rukovođenja i administracije.“ – Antonio Gramši, „Radnička demokratija“, Filozofija istorije i politike, Slovo ljubve, Beograd 1980, 248–249.

[22] Samoupravljanje znači da se mijenja karakter proizvodnje i da čitavo društvo počiva na potpuno novim principima. – Anton Pannekoek, 12.

[23] Darko Suvin, 229.

[24] Michael A. Lebowitz, „The Spectre of Socialism for 21st Century”, Links, International journal of socialist renewal, http://links.org.au/node/503, 29.7.2014.

[25] Tako, na primjer, Gramši piše da u preduzeću sva vlast treba da pripadne fabričkom savjetu, dok u državi sva vlast treba da pripada radničkim i seljačkim savjetima. – Antonio Gramši, “Radnička demokratija”, op. cit., 249.

[26] Katrin Samari u: Razgovor sa Catherine Samary i Galom Kirnom „Elementi za analizu jugoslavenskog samoupravljanja: između socijalizma i kapitalizma“, Novossti 669/2012, http://www.novossti.com/2012/10/elementi-za-analizu-jugoslavenskog-samoupravljanja-izmedu-socijalizma-i-kapitalizma/, 27.7.2014.

[27] Michael Lebowitz, „Constructing Co-Management in Venezuela…“, op. cit.