Dok svaki drugi dan mediji sa raznih strana svijeta izvještavaju o još jednom pokolju džihadista, globalizacija počinje pokazivati svoje krvavo lice, ispod dugo propagirane maske slobode kretanja roba, ljudi i ideja. Ideja (stavljenih u praksu) ima svakakvih – od onih koje su zavladale u prošlom stoljeću i bile poražene u Drugom svjetskom ratu – kao i takvih, koje je nevolja i eksploatacija s jedne strane, kao i pohlepa za iskorištavanjem očajnika s druge strane, izvukla iz utrobe najcrnjeg srednjeg vijeka i raštrkala po svim kontinentima. To dovodi do jezivih bombaških napada na potpuno nepredvidivim mjestima i do krvoprolića i sakaćenja desetina nevinih ljudi… A kad bi ta ideja o slobodi kretanja svuda i za sve bila primjenjivana u svijetu bez klasnih razlika i golemih suprotnosti u bogatstvu i uvjetima života, sigurno bi dala vrijedne rezultate, dok su njene posljedice u stanju u kojem se nalazi današnji svijet prilično pogubne: širenje strepnje i nemira i propadanje proizvodnje u zemljama ostalim bez industrije, delokalizirane u siromašne krajeve. Uostalom, i sama sloboda trgovine, jedna od osnovnih liberističkih ideja von Hayeka, ako ćemo pravo, uvijek podrazumijeva borbu Davida i Golijata, jer da tako nije, ne bi gomila trgovaca iz Evrope i Japana sjedila u Dhaki, glavnom gradu Bangladesha, u najgušće naseljenoj i jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta. Mnogobrojni bayeri došli su da kupuju tekstilne proizvode po najjeftinijoj cijeni, jer je godišnji prihod Bangladesha jedva 2.000 dolara po stanovniku, a tekstilna roba tamo jeftino nabavljena dopire do svih potrošača. Rezultat posljednje džihadističke akcije je preko dvadesetak poginulih, od kojih su gotovo polovica Talijani. Muslimane nisu dirali, a Evropljane i Japance posjekli su mačetama.
Mračno nebo
Još jedan crni oblak nadvio se nad svijetom, što se u tako kratkom vremenu nije uspio oporaviti od užasa smrtonosnih eksplozija na istambulskom aerodromu. A to nije jedini olujni oblak. I nad Evropom se sprema nevrijeme, koje ove jeseni može da joj nanese težak udarac ponovljenim izborima u Austriji. Širenje rasističkih, neofašističkih, nacionalističkih i ksenofobnih ideja pojačava se iz dana u dan. Najgore je što ti stavovi, izraz duhovne pometnje izazvane krizom i strahom od boljševizma tridesetih godina dvadesetog stoljeća, svjedočanstvo nakaznih shvaćanja njihovih tvoraca, danas imaju drugo ruho i daleko veći supstrat. Pa, ako su u Velikoj Britaniji za Brexit glasali osim radničke klase i siromasi u glavi srednjih klasa iz zabačenih sredina, u Italiji i Francuskoj kao nosioci ksenofobije i pristalice razbijanja EU javljaju se mladi ljudi, pristojno obrazovani i, za razliku od fašističkih nastrojenih očeva i djedova, nerijetko vođe takvih pokreta postaju mlade i dopadljive djevojke i žene. U Italiji je nasljednica fašistoidnih ideja, partija Fratelli d’Italia (Talijanska braćo! – prvi stih himne),kandidirala za gradonačelnicu Rima Giorgiu Meloni. Ova je odmah na samom početku kandidature izjavila kako je u drugom stanju, no kako je to neće nimalo smetati u poslu, jer je rimska vučica othranila dvojicu braće osnivača grada, Romula i Rema, a ona valjda može samo jedno dijete i pored gradonačelništva.
Nije postala gradonačelnik Rima, jer joj je tu funkciju pred nosom odnijela lijepa Virginia Raggi iz partije cinque stelle ( Grillovih Pet zvijezda), te postala prva žena na čelu Vječnog grada. Mnogo se toga izmijenilo u Rimu i na svijetu, pa nitko ne zamjera predstavnici jedne fašistoidne stranke (a poznato je da je temelj fašizma kao doktrine bila država te visoki moral i zakonita porodica), što politički nastupa u haljini svaki dan sve kraćoj, a ocu djeteta ni traga ni glasa. Ovo je vrijeme postmoderne, a već je preminuli pjesnik i ljubimac Bologne, Lucio Dalla, pjevao u kanconi Gesù Bambino o šesnaestogodišnjoj majci, koja čeka voljenog sina od vojnika, što pogiba, a ona mu ne zna ni ime ni zemlju: „(nella sua stanza, la stanza di porto, in un’unico vestito, ogni giorno piu corto“ – „u sobi što u luku svraća, u jedioj haljini, što svaki dan je kraća“).
Desničari i postmoderna
Kad su desničari postali tako moderni u porodičnim stvarima, zašto nisu na smetlište stareži izbacili i rasističke ideje netrpeljivosti i prezira prema strancima i pripadnicima islamske vjere, te kršćanski, kao braću, prihvatili nevoljnike, koje rat i bijeda tjeraju iz vlastitih zemalja?
To pitanje bila je i vododjelnica koja je razdijelila na dva dijela stanovnike Austrije. S jedne je strane pripadnik konzervativne i ksenofobne, da se ne kaže i gore, partije poginulog Heidera, današnji vođa mlađahan i ljepuškast Norbert Hoffer, veliki skeptik u odnosu na EU, koji prijeti da, ukoliko u tu zajednicu uđe Turska, Austrija izlazi, a s druge strane, napredniji i dosta stariji ekonomist, pripadnik Zelenih, Van der Bellen. Pobjeda Van der Bellena bila je tijesna, samo za nekoliko desetina hiljada glasova, i to uglavnom pristiglih poštom. Iako su nakon ovog rezultata u Evropi s olakšanjem odahnuli, pobijeđeni su odmah najavili žalbu. Ustavni sud Republike Austrije preslušao je više od devedeset svjedoka, pa mada na neki ozbiljan prekršaj nije naišao, osim na nehat, kao što je ostavljanje nečuvanih otvorenih koverti za vrijeme pauzi i slično, ipak je presudio da se mora održati drugi krug glasanja, vjerojatno u jesen. Uostalom, desnica je trijumfirala u Austriji i na administrativnim izborima, te je pobjeda progresivnih snaga 23. maja 2016 bila za ljevičare Evrope vrlo prijatno iznenađenje. Talijanski list Il Manifesto bio je iznenađen i obradovan promjenom političke boje jedne zemlje centralne Evrope, jer je općepoznato da su u svim zemljama centralne Evrope, kao i bivšim trabantima Sovjetskog Saveza, na vlasti krajnji desničari.
Austria felix – Austria infelix
Nekad su, za vrijeme Franje Josipa, nazivali njegovu zemlju Austria felix, sretna Austrija, no to je ona tada bila vjerojatno samo u Beču. U balkanskim krajevima, kojima je vladala kao kolonijalna sila, takvo ime sigurno nije bilo umjesno primijeniti, jer je karakteristika tih krajeva, osim bijede, bila upravo užasna zaostalost, nepismenost i divljina, a da se o stanju Bosne nakon aneksije i ne govori, te nije nikakvo čudo što je tamo nadvojvoda Ferdinand dobio metak. Na tim prostorima prije bi to bila Austria infelix. Takav bi joj naziv i danas bolje pristajao, nakon relativno pozitivnog uspona u doba hladnog rata, kad se proglasila neutralnom. No, neće biti ponovo te sreće, ukoliko u jesen pobijedi desnica na čelu sa Hofferom.
Ipak, Austrija (kao i Njemačka) ima veliku socijaldemokratsku i ljevičarsku tradiciju. Ona je u Njemačkoj poginula sa Karlom Liebknechtom i Rozom Luxemburg, a u Austrijia je ugušena sa Schutzbundom (austrijskim ogrankom Socijalno-demokratske partije radnika), i ustankom koji je izbio u Beču 1927, nakon sukoba s nacionalistima, kad su ovi u Beču ubili jedno radničko dijete. O toj tragediji napisao je Ernst Toller dramu: Hopla! Wir leben! (Hopla! Još smo živi). To su ustvari otkucaji po zidu zatvorske ćelije jednih drugima, uhapšenih schuztbundovaca, ponovo u zatvoru nakon Ansclussa.
Evropski ljevičari, ukoliko se ne trgnu, budući da su se prerano poveselili pobjedi Van der Belena i pisali u novinama poput Manifesta, kako pored sveg crnila, duh jedne promašene predrevolucije iz godine 1968. nije nikako mrtav i još kruži Evropom, pa čak i onom mračnom, srednjom, i ponovo će se razbuktati, ukoliko mu se za to ukaže prilika, mogli bi doživjeti sudbinu bečkih suchutzdbundovaca, jer su očito zaboravili onu Gramscijevu o optimizmu srca i pesimizmu razuma. A na pesimizam razuma navodi i uspjeh desnice u Španiji, nekoliko dana nakon britanskog Brexita, i izborni gubitak socijalista te poraz pokreta Podemos!, protivnika EU, koji je izgubio cijeli milion glasova.
Mijenjanje ilii propast
Tome je vjerojatno pridonijela zbrka i nacionalistički ispadi unutar Velike Britanije, koji su uplašili španske glasače.
Ne treba zaboraviti da živimo u XXI stoljeću, kad informacije lete i kad je sve blizu i više ne postoji pojam udaljenosti iz XIX stoljeća o „španskim selima“. Sve je tu, pred nama. Kao i tragedija Evropske unije, koja je pokazala da se ni nakon udarca dobivenog od Velike Britanije ne može promijeniti i da ostaje Evropom kapitala i financijskih makinacija u kojoj bogate zemlje imaju jedan tretman, a siromašne sasvim drugačiji. Merkelovoj, koja je s Njemačkom izbila na čelo Evrope, čega se mnogi gnušaju, čak i preko Oceana, nije pomoglo ni njezino zatajeno iskustvo omladinske rukovodilice u DDR-u.
Socijalistički blok i s njime socijalizam, ne samo onaj „realni“, propao je, jer se nije mogao promijeniti. Ni ova i ovakva EU izgleda da se ne može promijeniti. Zato se mora preobraziti ljevica. Kako rekoše Bulgakov i drugi progonjeni pisci: Rukopisi ne gore! Ni knjige.Tako još nije izgorio ni Komunistički manifest,ni Lenjinove Aprilske teze, ni Gramscijeve Zatvorske bilježnice. Treba ih ponovo čitati i vidjetišto je iz njih primjenljivo unovom vremenu. Neka je današnja evropska ljevica patuljak na leđima divova – velikana iz vlastite nedaleke prošlosti, ona je bogata saznanjima i mislima, koja ne gore, kao ni iskustvo minulih generacija, da je od samoživog nacionalizma do nacizma samo korak.