Lepotu Helene, zbog koje je započeo čuveni Trojanski rat, Homer je opisao ćutanjem. O nekim stvarima se zaista ništa ne može reći, kao i osobama, recimo lepim ženama. Pred njima čovek naprosto ostaje nem. A šta tek reći kada se pročita, ugleda ili čuje vrhunsko umetničko delo; Servantesov roman, Helderlinova poezija, Gojina slika, Bahova Fuga. Reči tu jednostavno nisu dovoljne. Istovremeno su i suvišne. Može biti da je Suzan Zontag pomalo bila u pravu kada je tvrdila da su intepretacije umetničkog dela suvišne, pa čak možda i nasilne. Ono što važi za lepe žene i umetnička dela, važi i za dribling fudbalera. O driblingu se ne može govoriti. A o čemu se ne može govoriti, o tome treba ćutati (Vitgenštajn). Jer, objasniti dribling, pitati se odakle on dolazi, da li se može naučiti i uvežbati, ili se s talentom za dribling čovek mora roditi, podjednako je nemoguća misija koliko i pronalaženje porekla ljubavi i tajne njenog uticaja na ljudska bića, ili porekla snage pesničke reči koja pogađa srž našeg bića. Dribling, ljubav i poezija, su proizvodi čuda. Oni pogađaju kao grom i ostaju neuhvatljivi i nedokučivi. Uostalom, kako je uopšte moguće deci objasniti sreću, navodi pitanje Doroti Šol, nemačke teološkinje, Eduardo Galeano u svojoj kultnoj knjizi Fudbal, sjaj i tama. Nikako drukčije, nego dati im loptu i pustiti ih da se igraju, odgovorila je ova teološkinja.

Ako je o driblingu nemoguće pisati, o samom savremenom fudbalu, u kome je na nesreću driblinga sve manje, sve je manje moguće pisati na kritički način, i to ne zato što nema o čemu da se piše, naprotiv, tema za kritiku ima na pretek, nego zbog toga što to pisanje uglavnom predstavlja ponavljanje već rečenog. A za to je ponajviše kriv jedan čovek. Taj čovek je upravo Eduardo Galeano, pisac iz Urugvaja, autor još jedne kultne knjige, Otvorene vene Latinske Amerike, najzanimljivije napisane knjige iz političke ekonomije tlačenja i bede, a koja je postala poznata onda kada je Ugo Čavez na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija poklonio Baraku Obami. Da, kritički pisati o savremenom fudbalu veoma je teško nakon Eduarda Galeana. Jer ovaj urugvajski pisac je na samo njemu znan način, kroz nekoliko lapidarnih iskaza, spajanjem kratkih misli koje se dodaju jedna s drugom na kratkom prostoru od jedne ili dve stranice koje bivaju nemilosrdno osvojene i ispunjene smislom i značenjem, poput fudbalera koji osvajaju teren duplim pasom, pogodio samu bit problema izvozne industrije sirovina i gotovih proizvoda koja se zove fudbal.

Tako ovog leta, dok je trajalo Evropsko prvenstvo u fudbalu, i dok sam, kao što je to Galeano, prema sopstvenom svedočenju, činio kada se održavalo SP u fudbalu 1990, danima sedeo zatvoren u četiri zida i gledao fudbalske utakmice, i pri tom na vratima sobe u kojoj sam gledao utakmice držao napisanu poruku: “Zatvoreno zbog fudbala”, baš kao što je to Galeano činio, svi utisci koje o zbivanjima na kontinentalnoj smotri fudbala, koja bi valjda trebala da predstavi sve najbolje što fudbal na ovom našem starom i umornom kontinentu u ovom trenutku može da pruži, obeleženi su mišljenjem ovog urugvajskog pisca. Svaki komentar koji hoću da napišem predstavlja ponavljanje onih nekolikih njegovih lapidarnih iskaza, tačnih, odnosno preciznih, kao što to znaju da budu pasovi Pirla, Ćavija i Inieste. (Uzgred, to što prve dvojice nije bilo na ovom prvenstvu, samo po sebi već izaziva setu zato što automatski obećava manjak njihovih neverovatnih pasova koji imaju oči, osećaj i magiju. U njihovom odsustvu, sve nade sam polagao u Inijestu, ali ni njega ubrizo nije bilo na prvenstvu, jer je njegova Španija poražena od Italije). I zato dajem reč Galeanu, koji je, pišući o Svetskom prvestvu u fudbalu 1990, očigledno unapred dao ocenu svih budućih velikih fudbalskih prvenstava, kako svetskih, tako i evropskih. U jednom od eseja koji se našao u knjizi Biti kao oni: kultura mira i imperijalizam Galeano piše:

Zakon tržišta, zakon uspeha. Sve je manje mesta za improvizaciju i stvaralačku spontanost. Sve više je važan rezultat, a sve manje veština. Rezultat je postao neprijatelj rizika i avanture. Igra se da bi se zaradilo i da se ne bi izgubilo, a ne da bi se uživalo u radovanju zbog davanja radosti. Iz godine u godinu fudbal se hladi, a voda umesto krvi u venama garantuje uspeh. Strast za igrom zbog igre, sloboda zabavljanja i zabava, sve to beskorisno i genijalno ludovanje polako postaje samo predmet nostalgičnog sećanja”.

Ali, pitam se, čemu onda uopšte gledanje tog dosadnog i hladnog taktiziranja, koje se i dalje zove igrom? I odgovor stiže sa dva mesta. Na prvom mestu, odgovor je ponudio sam Galeano, upravo u knjizi Fudbal, sjaj i tama. Profesionalni fudbal učinio je sve da kastrira energiju sreće koju igra sa sobom nosi, ali ona u inat opstaje. I možda baš zahvaljujući tome, fudbal ostaje nešto iznenađujuće i začuđujuće. U toj istrajnoj sposobnosti za iznenađenja, krije se njegova tajna. Što se tehnkorati više trude da proračunaju najmanji detalj, što više moćni nastoje da manipulišu njime, fudbal nastavlja da ostaje umetnost nepredviđenog i neočekivanog. Kada to najmanje očekujete, nešto nemoguće iskrsne, neki patuljak podeli lekciju, dok neki snažni momak, atleta izvajan kao antičko-grčka skulptura ispadne smešan.

Tako je pisao Eduardo Galeano, a na njega se nadovezuje i njegove reči potvrđuje jedan događaj, tačnije dva događaja koja su se zbila u toku jedne fudbalske utakmice, u trenutku koji na terenu obilovao samo besplodnim trčanjem i ispraznim taktiziranjem suprostavljenih timova. Odjednom, na toj dosadnoj utakmici u kojoj su nastupale Rusija i Slovačka, a koju je bilo prilično teško gledati, jer dan je bio sparan, a klima uređaj autor ovih redova nema, pravo niotkuda, kao grom iz vedra neba, sevnuo je dribling Vladimira Vajsa kojim je dvojici ruskih defanzivaca, bili su to Kokorin i Vasilij Berezucki, bila polomljena kičma, ili kojim su njih dvojica bili poslati po burek i jogurt, kako se to u fudbalskom žargonu zna da kaže. A zatim, nešto kasnije, u naletu grmljavine i oluje iz Slovačke, dogodio se strašan i neodbranjiv udarac Mareka Hamšika koji je loptu uputio pod prečku ruskog gola. Gledanje sumornog, dosadnog i neinventivnog taktičkog nadgornjavanja bez rizika, lepote i žara, iznenada je dobilo smisao. Dva konstitucijom slaba slovačka fudbalera na kolena su bacili dvojicu atletski građenih ruskih fudbalera. Galeano bi se sasvim sigurno radovao tim potezima. A šta bi tek rekao za dribling koji je izveo Robson-Kanu, robusni centrarfor reprezentacije Velsa, centarfor koji je jednim potezom poslao po burek i jogurt trojicu belgijskih fudbalera, a favorizovanu Belgiju poslao kući. Ali teško da bi čak i takav majstor reči mogao da kaže nešto o ovom majstorskom driblingu. O njemu se ipak mora ćutati.

U svakom slučaju, takvi potezi, kojima svakako treba pridružiti i iznenađenja poput plasmana Islanda među osam najboljih evropskih fudbalskih selekcija, fudbal očigledno drže u životu. Kada se takvi potezi iznenada pojave, čovek može da pomisli da sa fudbalom stvar stoji kao sa onim talmudskim naukovanjem o 36 pravednika koji svojim postojanjem čuvaju svet od propasti, s tim što je u fudbalu reč o postojanju dovoljnog broja, ne zna se baš tačno kolikog, driblinga, briljantnih pasova i fenomenalnih golova, koji njegovo postojanje i njegovo gledanje čine smislenim. Uz to, ovi fudbalski potezi moraju biti vidljivi, dok oni talmudski pravednici ostaju anonimni. I valjda zato mi zaluđenici, ali iveliki kritičari savremenog fudbala, gledamo toliko tih do zla boga dosadnih fudbalskih utakmica iščekujući makar jedan potez koji bi tu dosadu mogao da opravda, a savremeni fudbal da iskupi, makar na trenutak. Tada nam preostaje da se zahvalimo, ne znamo kome,na tomešto smo prisustvovali događanju čuda – a čudo je milost, i ono je besplatno, kao što veli Konstantinović u Dekartovoj smrti -ne mareći koji tim ili koja reprezentacija nastupa, kako je to napisao Eduardo Galeano.

Peter Sloterdajk je u svojoj knjizi Mislilac na pozornici pisao o kentaurskoj prirodi Fridriha Ničea. Naime, u jednom pismu Ervinu Rodeu, Fridrih Niče piše: “Nauka, umetnost i filozofija sada u meni srastaju toliko, da ću svakako jednom rađati kentaure”. Na jednom mestu u svom delu Ljudsko, odveć ljudsko, Niče govori o višoj kuluri koja mora dati čoveku dvostruki mozak, takoreći dve moždane komore, jednu za osećanje nauke, a drugu za osećanje ne-nauke.

Možda nam za gledanje savremenog fudbala takođe treba dvostruki mozak, odnosno mozak sa dve moždane komore; jedna treba da služi za osećanje fudbalske igre i njeno afirmisanje, a druga treba da služi za njeno žestoko kritikovanje. Drugim rečima, da bi gledao savremeni fudbal čovek mora postati Kentaur; jednom polovinom svog bića njegov žestok kritičar, a drugom polovinom bića zaljubljenik u njega, koji u njemu traga za makar minimalnim tragovima smisla i utopijskog viška. Da je zaista moguće biti takav Kentaur, to je svojim postojanjem i pisanjem potvrdio Eduardo Galeano. Za sve nas koji fudbal volimo, koji u njemu za utopijskim viškom tragamo, čak i u njegovom neherojskom dobu, ili možda baš neherojskom dobu uprkos, kako bi to rekao Krleža, a u isto vreme nećemo da budemo slepo u njega zaljubljeni, pa otuda na njega ispaljujemo žestoke strele kritike, Eduardo Galeano zato predstavlja ono što je za heroje antičkog mitskog sveta predstavljao mudri kentaur Hiron, naime velikog učitelja!