Otkad je ministar Hasanbegović zasjeo u svoju fotelju i počeo svoja politička razmišljanja upogonjivati u praksi, ukinuvši Povjerenstvo za neprofitne medije i najavivši programsko i kadrovsko restrukturiranje trećeg programa HRT-a, virtualnim su se svijetom kulturnjaci, koji svojom inicijativom „Kulturnjaci 2016“ traže ministrovu smjenu, u vidu komentara i članaka počeli označavati kao uhljebi kojima je motivacija pobune protiv ostajanja ministra na poziciji osobna korist. Zbog toga što sam se svojim potpisom svrstala na njihovu stranu, na takve sam komentare odmahivala rukom, smatrajući ih neprimjerenima i jednodimenzionalnima, najviše zato se ne može za neke kulturnjake reći, posebno ne one iz sektora neprofitnih medija, da su i pod SDP-om uživali u blagostanju, naprotiv. Ali, s obzirom na to da stvari ni prije ovog desničarskog gušenja kakve takve slobode nisu bile bogzna kako bajne, pri čemu takva nije bila ni međusobna solidarnost, postoji mogućnost da će kulturnjaci, ako pritisak Vladi da smijeni Hasanbegovića ne upali, naprosto ušutjeti i nastojati, pojedinačno ili u manjim grupicama, tražiti financijsku potporu od Ministarstva kulture, bilo „legalno“ ili preko veze. Nije kao da takvih stvari već nije bilo i prije zasjedanja HDZ-a na vlast i licemjerno bi bilo zgražati se nad činjenicom da pojedinci uspiju „izmusti“ silnu količinu novaca od Ministarstva kulture, iako novca za mnoge kulturnjake nema (možda ga dijelom zato i nema). Iako bi pretjerano bilo reći da su svi kulturnjaci tog profila, jer nisu, ne bi bilo pretjerano pretpostaviti da se potpisi takvih sada nalaze među potpisnicima inicijative „Kulturnjaci 2016“.
Ne radi se ovdje samo o iznalaženju veza za izvlačenje novaca od Ministarstva kulture. Radi se i radilo se o drugim stvarima koje stoje i stajale su na putu ostvarivanja solidarnosti među kulturnjacima u svrhu artikuliranja okvira borbe za bolje stanje u kulturi – dolasci do određenih pozicija i prilika preko poznanstava i kreveta, diskriminiranje umjetnika zbog toga što nemaju ime i status ili potreban broj godina i količine novca da bi ih se tretiralo s poštovanjem i uvažavanjem, ne poduzimanje ničega da se ovaj trend zaglupljivanja i „lakih“ umjetničkih proizvoda razdrma malo s nečim drugačijim i pametnijim (i to ne samo zato jer se glupost prodaje, nego i zbog inercije) kao i mnoge druge stvari – stvari za koje, u nekim slučajevima, nije potreban novac od Ministarstva da bi oni bili riješeni.
Šta je tu novo? Nije, naravno, ništa. Možemo komotno odmahnuti rukom i cinično konstatirati da su takve stvari konvencija, da su se one dešavale i prije ovog HDZ-a i SDP-a, ma i prije odcijepljenja Hrvatske od Jugoslavije, i da se sada, kad nam ovaj HDZ s njegovim ministrom prijeti ukidanjem svih sloboda, ne trebamo time baviti, nego moramo, kad nam je ovaj problem već gorući, prvo njega riješiti, a onda se pozabaviti ostalima. To je svakako valjan argument, zato sam i potpisala peticiju. Iako će najvjerovatnije na Hasanbegovićevo mjesto, ako uopće i dođe do njegove smjene, doći opet neki ministar sklon ustaštvu, mislim da bi njegova smjena mogla barem privremeno stopirati i ublažiti ovu ustašku hajku na slobodno kulturno – umjetničko djelovanje, odnosno da alarmantnost stvari zahtijeva hitno rješenje. Ali hoćemo li se doista pozabaviti, kad skinemo ovaj problem s dnevnog reda, svim onim stvarima koje ni ranije nisu valjale? Prema riječima koje u javnom prostoru, bilo onom „stvarnom“ ili virtualnom, izgovaraju kulturnjaci, to bi tako moralo biti. Ipak se tu ne radi o osobnoj koristi, radi se o inicijativi protiv dokidanja slobode kulture, radi se o imperativu za kulturno- umjetničkim djelovanjem slobodnim od bilo kakvog ideološkog čišćenja, što se ne bi, u ovom „civilizacijskom trenutku“ u Hrvatskoj trebalo događati, jer ona ne bi trebala zaostajati za „uljuđenom Evropom“, onom istom koja upotrebljava vojnu i policijsku silu i podržava rasizam, ksenofobiju, seksizam i drugo kad je njoj to potrebno, osim kad se, naravno, radi o pripadnicima viših klasa, političkim moćnicima i onim pojedincima i institucijama slizanima s ekonomskom i političkom strukturom. U tim se slučajevima ideološka oštrica, kakvom god se bockalo ostale, redovito tupi, i po tome se „uljuđena Evropa“ ne razlikuje ni od nacizma kojeg sa svoje moralne pozicije gleda s visoka. Ovo ne govorim jer je to tako zgodno reći, nego jer se ne treba zavaravati da lijeve i liberalne stranke svoje ideološke odluke donose iz nekih humanitarnih razloga, pa onda ne treba ni o državama u kojima one imaju vlast govoriti kao o „uljuđenima“, jer će nam ovakve greške u razumijevanju političke strukture paralizirati artikuliranje daljnjeg djelovanja i promišljanja stvarnosti.
Naravno, bez obzira na to što su i neke omražene i neke malo manje omražene ideološke pozicije vladajuće strukture, u stvari, dvije strane istog novčića, to ne znači da trebamo odustati od apeliranja na to da nam ta ista struktura, ako to već od nje možemo iznuditi, pruži minimalne uvjete za život oslobođen od raznih represija, odnosno u ovom slučaju, nastavak mogućnosti da realiziramo slobodu u kulturi. Ali ako nam je doista stalno do kulture i njenih stvaraoca i ako smo svjesni da se njena sudbina može u tren oka promijeniti zavisno od trenutne vladajuće opcije, nije li onda sljedeći logičan korak, ukoliko Hasanbegović ne odstupi, razmotriti druge alternative njenog spašavanja? Ili smo zaslijepljeni idejom „uljuđene Evrope“, odnosno idejom da samo moramo pričekati da se vladajući „opamete“ ili da dođe druga stranka, koja će udovoljiti našim zahtjevima? Zašto, ako pritisak da se ministar smjeni ne urodi plodom, ne pokušamo ostvariti neki prostor unutar kojeg ćemo barem razmotriti ideju nezavisnog rada i kako je ostvariti? Kulturno- umjetnički rad je mnogim slučajevima, kroz davnu i nedavnu povijest, bio potpuno nezavisan od vladajuće strukture. Mnogi umjetnici i umjetničke grupe iza čijeg smo rada danas skloni stati često nisu imali nekakvo ministarstvo kulture koje ih je podržavalo. Ako će naš apel za slobodu stati samo na apelu za neukidanjem financijskih sredstava da se određeni slobodni stupovi kulture nastave održavati na nogama, onda se čini da se u tim zluradim komentarima u kojima se kulturnjake optužuje da misle samo na sebe, koliko god jednodimenzionalni bili i prostim jezikom napisani, krije i pokoje zrnce istine.