Zaglušeni krici bili su krici uhapšenih ljevičara, mučenih udarima struje od 220 volti ili gušenjem vodom u zgradi Vojne mehaničke škole u Buenos Airesu, kao i porođajni krici Laure Carlotto, studentice filozofije, koju su nekoliko mjeseci ranije odveli u nepoznatom pravcu, na najbrutalniji način, do zuba naoružani i zakrabuljeni operativci odjela AAA: Antiljevičarskog odjela argentinske armije. Estella Carlotto, Laurina majka, neće je više nikada vidjeti, a do 2014. neće ništa znati ni o unuku – za nju imenom Guido – jer je to bilo ime oca djeteta rođenog u vojnoj bolnici Buenos Airesa na sam dan pobjedenaprvenstvu u nogometu.
Majke sa Plaza de Mayo
Majke mnogobrojnih uhapšenih, najvećim dijelom omladine i studenata, ali i njihovih profesora, već su se okupljale na Plaza de Mayo. Svjetsko prvenstvo u nogometu 1978. bila je prilika da se nešto kaže novinarima i svijetu o istinskoj situaciji u zemlji i njihovoj nestaloj djeci. Pred utakmicu vojska je najgrublje htjela potjerati majke s trga. U bijelim marama, još u nadi da su im djeca živa, uhvatile su se jedna za drugu i za ulični stup. Na komandu vojsci: „Puške na gotovs!“ Majke supovikale: „Fuego!“ – „Pali!“
Godine1980, dvije godine nakon događaja, Alfonso Pèrez Esquivel, na čelu organizacije za ljudskaprava, primio je Nobelovu nagradu za mir zbog otkrivanja svijetu mučenja i ubijanja ljevičara od strane vojne hunte u Argentini. Već tada među argentinskim generalima izbijaju nesuglasice, ali seprogoni i zvjerstva još više pojačavaju.
Sistem Videle i kompanjona
Najpotresnije sjećanje otome što se događalo u Argentini, a djelimice i u Urugvaju od 1977. do 1983. ostavio je književnik Miguel Bonassso u knjizi Sjećanje na smrt (Rcordo della morte). Vojna diktatura generala Videle, koja okrutnošću tortura i od javnosti zatajenim ubojstvima, jer su uhapšeni bili jednostavnoproglašeni za desaparecidos (nestale), nadilazi čileansku, iako je manje poznata od nje. Istina o Argentini teško se probijala, a većina krivaca izbjegla je kazni ili je, nakon osude na doživotnu robiju, kasnije pomilovana.
Za vrijeme diktature ubijeno je 30.000 ljudi. Uglavnom su to bili studentiljevičari ili pripadnici peronističkog pokreta, koji se u Argentini doživljava kao patriotski i lijevi. Njegove pripadnike nazivali su u zemlji tupacamarosima. Odatletičara, uhapšen je i ubijen Miguel Sanchez, pjesnik ipobjednik na maratonskim trkama u nizu zemalja Južne Amerike, kao i 15 igrača nacionalne rugby momčadi. Nogometaši su stradali manje – da bi se njima „dičili pred svijetom“. Mnoge od trideset hiljada nestalih bile su djevojke ili mlade žene, koje su podnijele još užasnija mučenje i poniženja od njihovih drugova.
Hapšenja su se vršila usred noći i od trideset hiljada uhapšenih samo su četvorica uspjela pobjeći, i to ne iz Vojne škole za mehaniku, gdje su najčešće držali zatvorenike, već iz jedne secesijske vile u predgrađu Buenos Airesa. Nakon njihovog bijega ta vila je zapaljena, da na tom mjestu ne bude nikakvog traga. Četvorica što su se spasila, pobjegla su iz zemlje i nakon toga je najprije Južnom Amerikom, a kasnijeEvropom, počela kružiti istina o Videlinoj diktaturi.
Te su priče bile jezive, a ličile su jedna drugoj kao jaje jajetu. Upali bi noću i odvodili sinove i kćeri, katkad čak i svu braću, u nepoznato. Roditeljima, rodbini, poznanicima nije pomagalo nikakvo raspitivanje ni u policiji, ni u prefekturi, ni na sudu ili po zatvorima. Na svim tim mjestima nikakvih podataka o njima nije bilo. Nitko pod tim imenomnije bio uhapšen, te nisu postojali nikakvi dokumenti. Vojska je šutjela kao grob, a na upornost roditelja uzvraćala prijetnjama.
Mučenja
Što se događalo s uhapšenima? Silom gurnuti u vojna vozila, odvezeni su, pod batinama, u Vojnu školu za mehaniku, i smješteniu njene podrume. Tu su svi, i muško i žensko, bili skidani do gola i tako goli su robovali, ležeći na prljavim i krvavim pričama. Prilikom prijema dali su im kapuljaču, iz koje se ništa nije vidjelo, uz redni broj, na primjer: X 10543. Na pitanje kako se zoveš, ukoliko bi kazali svoje pravo ime, udarci ne bi prestali, dok nisu napamet izrecitirali svoj broj i odgovarali: X 10543.
Saslušavali su ih viši oficiri, a izvođači tortura bili podoficiri ili čak obični vojnici. Uhapšenici su na saslušanja vođeni sa vrećom na glavi, tako da nisu vidjeli ništa. Oči su im, kao i ruke, bile vezane za vrijeme cijelog saslušanja i torture, ukoliko ih ne bi slomili, te bi odali drugove. Teško je i vjerojatno nepravedno tako sramotnu krivicu pripisati preživjelima, pogotovo jer su neki ostali živi zato što su uhapšeni kasno, kad je diktatura padala ili su se spasili nekim čudom. Ostaje činjenica da su dovodili iz mjeseca u mjesec i iz godine u godinu sve više i više uhapšenih i da su one pređašnje bili prisiljeni likvidirati, jer naprosto nije bilo dovoljno mjesta.
Likvidacije
Kako su ih likvidirali? Manjinu su postreljali na pustim mjestima i njihove kosti i dan danas pronalaze antropolozi i medicinski patolozi, služeći se vrlo starim poznatim metodama kao i novim tehnikama DNK i sličnim. Većinu tijela nisu pronašli, niti će ih ikada naći. Istina se nije znala sve do devedesetih godina, kad je na sudu u nekom od procesa progovorio jedan vojni pilot. Ujutro su mu kazali da pred večer dođe u Vojnu školu. Uhapšenici su već bili spremni za put: kazali su im da ih voze u zatvor u drugom kraju zemlje i da lokalne vlasti zahtijevaju cijepljenje iz zdravstvenih razloga. Tada su im pristupili liječnici s injekcijama. No, to nije bilo cjepivo, već sredstvo za spavanje. Kad se smračilo, odvezli su ih na aerodrom i ubacili u avion, koji bi uzletio nad more. Posada aviona svukla je snjih ono malo odjeće, vojni avion je otvorio zadnji dio trupa i zaspala tijela mladića i djevojaka bačena su u ocean s velike visine.
Mučenja su bila još gora od pogubljenja. Osim mlaćenja ili gnjurenja glave u vodu, isljednici su imali specijalnu palicu sa udarom struje od 220 volti, ali su se udari mogli još pojačati po želji. Mučenje strujom slabi srce, pa ga mnogi nisu izdržali. Elektrode su lijepljene na sluznice, usta, pupak i spolne organe. Krici mučenih simultano su odjekivalii iz drugih prostorija podruma Vojne škole. Ni djevojke ni žene nisu bile izuzete ove okrutnosti, čak ni one trudne. Često su bile silovane od vojnika i oficira. No, najgore od svega bilo je slamanje ličnosti, neprestano pljuvanje, vrijeđanje, psovke, te ubjeđivanje da su najgore smeće, izmet i izdajice domovine i nacije. Neki put su ih prisiljavali da kolektivno kleče i glasno mole. Tko se usprotivio, smjesta bi ga prebili.
Usprkos tome, budući da su bili ne samo istog jezika, već i sličnih godina, katkad su se mučitelji miješali s uhapšenima, izvodili ih na dvorište da na ekranu gledaju nogometno prvenstvo ili s onima, koji bi progovorili, igrali košarku. Mučenim i silovanim djevojkama naređivali su da se urede i izvodili ih na vojne zabave. Bijesni što od njih milom ništa ne mogu dobiti, djevojke su bile su nošene u avione i iz njih bačene u ocean.
Otmica beba
Prve dvije trudne uhapšenice rodile su malog Fernanda i Veru. Tu su djecu dalinjihovim bakama. No, kako se broj uhapšenih uvećavao, a vjerojatno i broj silovanja ili odvedenih trudnica, uspostavljena je drugačija praksa. Za njih jerezervirana posebna soba, gdje su trudnice bile zatočene izdvojeno od ostalih. Kad bi došao čas poroda, odvozili bi ih u vojnu bolnicu, gdje bi rodile. Djecu su im oduzimali odmah ili nakon dva do tri dana. Što su učinili s tom djecom? Među argentinskim vojnim snagama, naročito oficirima i podoficirima, bilo je mnogo parova bez djece. Ta su djeca njima predana i kao njihova zakonita novorođenčad odgajana su u porodicama vojnih lica bez djece. Rasli su čuvani i paženi, ali od prvih dana učeni mržnji prema ljevici i ljevičarima. Rečeno im je da su oni guba zemlje, a djeca kao djeca, nemajući pojma da su usvojena, iskreno su zavoljeli svoje adoptivne roditelje. Na kasnijim procesima najbolnije je bilo suočavanje otete djece sa za njih užasnom istinom. Priča jedna od djevojaka, koja je teško prihvatila baku: „Policija je upala u kuću i odvela mi tatu. Meni su kazali da ja nisam ja. Mama je plakala i potvrdila. Morala sam dati i krv da bi se na procesu utvrdila istina. Tko sam ja u stvari? Osjećam se krivom, iako ne znam za što.“
No, najteža je bila priča izrečena na sudu u Italiji, jer su mnoge porodice bile talijanski ekonomski emigranti, pa su procesi i tamo vođeni. Ženi je to bilo treće dijete: porod je bio brz, a vozilo kojim su je prebacivali puno vojnika. Ona je imala vezane ruke i sjedila na zadnjem sjedalu, moleći ih da požure. Oni su se smijali i rugali, a dijete je ipak rođeno i ona je nekako u tom položaju uspjela pregristi pupkovinu. Novorođenče joj je smjesta oduzeto, a ona je preživjela. Do danas su pronašli i vratili u prirodne porodice 130 na taj način otetih beba. No, još je uvijek veliki broj onih za kojima se traga i teško da će ih se naći.
Nije manje bolna ni priča bake, talijanske Jevrejke, kojoj je otac stradao u plinskoj komori u Auschwitzu, a trideset godina kasnije njezina kćer ubijena je u Argentini bacanjem iz aviona. Metode se mijenjaju, ali zvjerstva i smrt uvijeksu isti. Jedna od nestalih trudnih djevojaka, aktivistkinja, studentica povijesti,kad je kazala majci kako je noseća, ova uplašila za njen život. „Pa za život, za život dostojniji čovjeka, to i činimo, mama!“ Nisu preživjeli ni ona ni dijete. Mnoge rodilje, kad su vidjele kako im otimaju djecu, ubile bi ih same. To je već bilo pred kraj diktature, kad se divljanje vojske, što je strahom vladala zemljom,pogoršalo, jer su iberističke politike nametnute diktaturom dovele Argentinu do ekonomskog sloma. Mržnja naroda sad se osjećala na svakom koraku, mučenja i ubijanja izbacivanjem iz aviona su se još umnožila, jer su krivci, kao i nacisti, željeli zamesti tragove zločina.
Pad diktature
Diktatura ipak nije pala voljom naroda već zbog izgubljenog rata za Falklands i Sadwich otoke. Pošto je vojna hunta uvidjela kako zemlja posrće pod teretom krize, zaigrala je na kartu nacionalizma i odlučila osvojiti Malvinske otoke, hiljadama kilometara daleko na jugu, u hladnom kraju, blizu južnog pola. To je bio britanski posjed i Britanci ih i danas zovu Falklands. Taj pusti i hladan komad zemlje, osim meteorolizima, nikome nije bio potreban i bio je i ostao slabo naseljen. Ipak je za njih izgubilo život oko dvije tisuće ljudi. Margaret Tacher nije bila nježna ni sa kim, tko bi se usudio drsko dirnuti u imperijalne posjede Engleske, pa bila to i proamerička vojna hunta Argentine. Pripremila je sjajnu task force. Poslala je brodovima elitne trupe i nove tipove aviona i bombardera. Britanci su, nakon potapanja argentinske krstarice i silno jakog bombardiranja, slistili argentinske vojne snage. General Galtieri je poražen. Rat je završen za 74 dana, a gubici Velike Britanije bili su nešto više od 300 vojnika, što se ne može kazati za Argentinu, koja je izgubila trostruki broj ljudi, a svi ostali su bili zarobljeni na Falklandu. Rat je bio poguban za napadače: vojna diktatura u Argentini je konačno pala.
Tacherova je napravila mnogo ružnih poteza, ali je ovaj slučajno imao sretne posljedice. U Argentini su raspisaniprvi demokratski izbori. Pobijedila je umjerena ljevica, majke nestalih digle su glave i glas, te su započeli procesi – u početku vrlo pošteni. Ipak, njihova djeca bila su desaparecidos – nestali, nažalost zauvijek. Iz Argentine je nestala cijela jedna generacija: 30.000 obrazovanih mladih ljudi i osim njih još svi oni što su napustili zemlju.
Preživjeli su bili slomljeni, a još slomljenije bile su majke nestalih, kad su saznale sudbinu vlastite djece. Međutim, točan broj nestalih i dalje je teško utvrditi, jer kad bi se advokati ili tužioci po habeas corpus obratili policiji, prefekturama, policijskim stanicama ili kaznionama, nikakvih papira, dokumenata i imena nestalih nije bilo. Istina je otkrivena, dokumentirana i snimljena tek kad su progovorila vojna lica, oficiri, podoficiri i vojnici.Mučitelji su mirno govorili na sudu čime i kako su mučili te mladiće i djevojke, pred licima njihovih očeva i majki. Bili su to jezivi trenuci. Nisu se smatrali krivima, jer su po službi bili obavezni izvršavati zapovjedi. Na pitanje što su mislili kad su to činili, oficir je odgovorio da nije mislio ništa, jer inače to ne bi mogao činiti. Najmirnije je ostalo sedam najviših generala, jer su Videlu, prije kraja diktature, zamijenila još dva generala Viola i Galtieri, izjavivši kako se uopće ne kaju, jer se radilo o izdajicama domovine, koje je trebalo likvidirati. Svi su bili osuđeni na doživotnu robiju, što još ne znači da su je izdržali.
Nakon lijevih vlada u ekonomski propaloj Argentini, koja je nekoć bila bogata zemlja, smjenjivale su se desne, pa opet dolazile na vlast lijeve ili polulijeve vlade. Desne vlade su izazvale gnjev masa, a neke su pale zbog odnosa prema okrivljenima u procesima okrivljenim oficirima. Uglavnom se radilo o srednjim i nižim kadrovima vojske, umiješanim u torture i ubojstva.
Tako je izglasan prvo zakon o indultu odnosno oprostu krivnje, a zatimdrugi, koji je izazvao pravu eksploziju narodnog gnjeva, o obaveznoj poslušnosti, jer su se niži oficiri i vojnici branili poznatom rečenicom: „Morao sam slušati naređenja pretpostavljenih!“
Procesi su vođeni i u Italiji, jer su mnoge majke sa Plaza de Mayo bile porijeklom iz te zemlje. Tamo su osudili krivce u odsutnosti na teške kazne. Neki su ipak uhvaćeni. Predsjednica udruženja majki sa Plaza de Mayo, Estella Carlottto, pronašla je unuka 2014, nakon što ga je u pismu zapitala, da li on, kao i njegova majka i ona, jako voli muziku, modernu i klasičnu? Pokazalo se da je unuk po struci bio muzičar, presretan je što je pronašao baku, imao je tada 36 godina. Pronađene su i kosti njegove majke.
Preživjele bake sa Placa del Mayo su se međutim kao pokret, podvojile. Dok mnoge, čija su tijela djece pronađena i o čijoj se kalvariji sve doznalo, žele imati vlastiti grob i tako elaborirati gubitaki naći bar neku utjehu, druge tvrde da spomenik i groblje mora biti zajedničko, jer, iako su njihova djeca mrtva, revolucija ne umire!