Temeljiti poraz kojeg je ljevica doživjela u Splitu 1990. godine, na valu kontrarevolucionarnih promjena na čitavom jugoslavenskom prostoru, u tom je gradu bio posebno bolan. Točnije govoreći, žestina kojom se Tuđmanov režim okomio na Split, usporediva je jedino s istim takvim angažmanom u Mostaru. Iako se naravno, barem formalno, Republika Hrvatska naslonila na kontinuitet ZAVNOH-a i SR Hrvatske, zahvaljujući čemu je i izišla iz jugoslavenske zajednice, analizirajući daljnje ponašanje režima sasvim je jasno da je taj kontinuitet bio isključivo formalno-pravan te namijenjen za upotrebu prema inozemstvu i za protokalrne svrhe. Stvarnost je pak bila posve drugačija, čemu najzornije svjedoči ponašanje vlasti u Splitu. U tom gradu proveden je potpuni obračun, ne samo s antifašističkim nasljeđem, nego i sa bilo kakvom lijevom tradicijom, a grad je doživio demografski, moralni, materijalni i ideološki udar od kojih se još nije oporavio. Kao odgovor na pitanje zašto se baš u Splitu dogodilo totalno brisanje memorije grada, možda se najbolje osvrnuti na razne prigodne govore Franje Tuđmana koje su problematizirale nasljeđe grada. Sve su naravno sabrane u Antologiji hrvatske gluposti, feralovog dvojca Lucić-Dežulović. Odluka te dvojice autora da skupe cvijet nacionalističkog idiotizma iz devedesetih godina na jednom mjestu, predstavlja jedan od najmudrijih poteza suvremenog novinarstva, zahvaljujući kojem će se neprijatelji činjenica zateći u ozbiljnim problemima s argumentacijom, dok će s druge strane ozbiljnim istraživačima tog doba znatno olakšati posao. Dakle, kad bismo Tuđmanove lamentacije o Splitu sveli na ono najbitnije riječ je otprilike o sljedećem: Naravno da je splitska regija bila staro sjedište hrvatske srednjovjekovne države, no u suvremeno doba u tom se gradu nakupilo svega i svačega, od jugoslavenstva pa čak i do četništva, koje svoj suvremeni izraz nalazi u kojekakvim feralskim sramotama, s kojima se treba obračunati u što kraćem vremenskom roku. Tu je također i problem samog imena Dalmacije, koju je poglavar uporno zvao Južnom Hrvatskom, a nije zaobiđen ni nogometni klub Hajduk, koji je po Tuđmanu (treba li napominjati) bio režimski jugounitaristički klub, radi kojeg se zakidao hrvatski Dinamo.[1] Imajući u vidu tako osebujan odnos ključnog autoriteta nove vlasti spram splitske povijesti, ne treba nas niti malo čuditi akcija javnog spaljivanja Feral Tribune-a na Pjaci 1994. godine, namješteni bombaški proces uperen protiv tada snažne lijeve, regionalističke stranke Dalmatinske akcije, otimanje Slobodne Dalmacije iz ruku radnika koji su taj medij posve zakonito privatizirali te naravno totalni obračun s antifašističkim nasljeđem te uopće i sa ekonomskom te intelektualnom podlogom splitskog društva.[2] Nekad moćni industrijski Split tako se, živopisnim ekonomskim poimanjima Franje Tuđmana pretvorio zapravo u grad u vlasništvu Miroslava Kutle te nešto manje Brune Orešara, nakon čega su gotovo svi splitski giganti počeli tonuti, pretvarajući ga u tempiranu socijalnu bombu.
Na sve te procese ekonomskog i identitetskog uništenja grada, nadovezali su se i brojna otimanja vojnih stanova, s gotovo prešutnom podrškom vlasti, šikaniranja svake vrste prema svim manjinama te u konačnici i najsramotnija epizoda logora-mučilišta u Lori, koja ni do danas nije dobila pravedan sudski epilog.[3] Pored Tuđmanovog negativnog stava o povijesnom nasljeđu Splita, spomenutim događajima kumovali su i blizina bojišta te snažan demografski pritisak ljudi iz neposrednog zaleđa, kao i onih sa teritorija Bosne i Hercegovine, koji su, gonjeni s jedne strane nevoljom, a s druge cjeloživotnom ambicijom, vidjeli Split kao buduće mjesto vlastite egzistencije. U takvim okolnostima, s punom sviješću o novoj vlasti kao krajnje reakcionarnoj i suštinski kontrarevolucionarnoj, rebelijansko te pomalo anarhističko i u svakom slučaju lijevo nasljeđe Splita, a potom i autonomaško-jugoslavensko, svakako su bili šaka u oko takvom režimu i njegovim nastojanjima. Krajnji ishod promatranog obračuna sa slobodarskim nasljeđem Splita bilo je, s jedne strane kidanje svih institucionalnih veza između službenog grada i njegove lijeve baštine, koje je uz kozmetičke promjene ostalo na snazi do danas, dok je s druge strane institucionalna i gerilska ljevica pretrpila snažan udarac, od kojeg se također nije do danas u punoj mjeri oporavila. Izraz vizije poželjnih momenata iz splitske povijesti, kako ih imaginira nacionalistička desnica najbolje je uočljiv na štandarcu postavljenom na Pjaci, na kojem su ti momenti i istaknuti. Na njemu su navedene godine: 305. kada je car Dioklecijan ušao u Palaču, zatim 640. u kojoj su stanovnici razrušene Salone naselili Palaču, potom 1240. u kojoj je donesen prvi splitski statut, 1862. godina pobjede narodnjaka na izborima te konačno 1991. godina u kojoj je Republika Hrvatska istupila iz jugoslavenske federacije.[4] Već je i letimičnim pogledom jasno da je ovdje zaobiđeno cijelo mletačko razdoblje, vrijeme Bajamontijeve uprave koje je formiralo konture suvremenog grada, a posebno cijelo stoljeće istinske modernizacije u prvoj Jugoslaviji, dramatične fašističke okupacije i otpora te stvaranje sasvim novog, industrijski i intelektualno snažnog grada u socijalističkom razdoblju. Za baštinike trenutačno dominantnog stanja svijesti u gradu ništa od toga nije se dogodilo, unatoč činjenici da i sami koriste upravo nasljeđena urbanistička i civilizacijska, pa i stambena rješenja iz spomenutih razdoblja.
U ovom tekstu ćemo se stoga osvrnuti na avangardne momente autentičnog nasljeđa splitske ljevice u ranoj fazi razvoja, artikulaciju otpora u devedesetim godinama te perspektive novog uspona lijeve ideje u Splitu, u novonastalim okolnostima.
Autentični momenti lijeve tradicije
Lijevi pokret u Splitu razvijao se još od ranih dana socijaldemokratskog pokreta na jugoslavenskom prostoru, istovremeno kao njegov integralni dio i kao autentični projekt domicilnog shvaćanja ljevice koji je svoj najuzvišeniji izraz dosegao osnivanjem HRŠD „Anarha“ (hrvatskog radničkog športskog društva), 16. travnja 1912. godine. Anarh je, kao preteča današnjeg Radničkog nogometnog kluba Split, od osnivanja bio pomaknut i svoj, sumnjiv i neomiljen kod vlasti, čak i onih iz socijalističkog razdoblja. Uz taj klub i lokaciju njegovog osnivanja vezan je dobar dio priče o splitskoj ljevici. Anarh je osnovan u Plinarskoj ulici, u Velom varošu, koja će kasnije kolokvijalno biti nazivana Mala Moskva, od strane radnika i težaka, ponajprije maranguna, među kojima se proširila ideja anarhizma. Sam osnivač kluba Šime Rosandić o tom činu rekao je sljedeće: „Mi učenici Muške zanatske škole-maranguni- odlučili smo osnovati nogometni klub. Igrali smo za gušt, ali i iz protesta prema svakom zlu. Dugo smo smišljali kako dati ime klubu, meni je prvome palo na pamet ime-Anarhist! Poslin smo ga skratili u Anarh. Učinilo mi se da je to najbolje ime, jer je ono u sebi imalo i ništo drugo! A šta drugo? E, neka to drugi misle!“ [5] Kasnija žrtva koju su igrači tog kluba podnijeli, na način da je gotovo cijela momčad formirala Prvi splitski odred i stradala već u prvoj akciji, i to mnogi od njih strijeljanjem, jasno govori o karakteru i profilaciji tadašnje splitske ljevice.
Sljedeći važan moment u razvoju lijevog pokreta u Splitu, koji ujedno ukazuje na njegovu brojnost i organizacijske sposobnosti bio je kontinuirani obračun sa ORJUNOM (Organizacija jugoslavenskih nacionalista) i njezinim pripadnicima. Ta nacionalistička organizacija, osnovana u Splitu 1921. godine, od strane brojnih autentičnih splitskih obitelji, od samog osnivanja je kao glavnog neprijatelja u gradu vidila komuniste. Kako je kao model djelovanja usvojila nasilje prema neistomišljenicima, formirajući batinaške odrede, istovremeno usvajajući fašističku ideologiju talijanskog tipa, zabilježeni su brojni fizički obračuni između njih i komunista. Dosta agresivni i s podrškom režima, orjunaši su često ulazili u spomenuti Veli Varoš i napadali ljevičare u tamošnjim lokalima, što je ponukalo formiranje obrambenih odreda od strane KP-a. S vremenom se naravno odnos snaga promijenio u korist ljevice, što je rezultiralo zanimljivom i manje poznatom povijesnom činjenicom, koja je potencijalno mogla imati znatno šire implikacije od onih lokalnog dometa. Orjunaši su naime, po uzoru na fašistički Marš na Rim, ozbiljno planirali poduzeti Marš na Beograd, sa željom da preuzmu vlast. Planovi i ruta samog marša, kao i vrijeme te mjesto polaska bili su već isplanirani, no od akcije se neposredno pred njen početak odustalo, s obzirom da su komunisti, saznavši za taj plan formirali male odrede koji su povorku trebali čekati u zasjedi na raznim točkama puta, i to sve do Metkovića.[6]
Snaga i spremnost na žrtvu lijevog pokreta u Splitu došla je također do izražaja i na nekoliko velikih demonstracija i štrajkova održanih krajem tridesetih godina. Tako su u ožujku 1938. godine brojni radnici i građani Splita izišli na masovne demonstracije protiv Hitlerovog pripajanje Austrije. U travnju iste godine u štrajk je stupilo 500 obalnih radnika, što je bila uvertira u masovni štrajk građevinskih radnika koji je trajao od 14. srpnja do 12. kolovoza iste godine, uz snažan otpor policijskom zlostavljanju. Po završetku štrajka, vlasti su zabranile sindikalnu organizaciju. Tijekom spomenutog štrajka, Komunistička partija je 27. srpnja pozvala narod narod na demonstracije protiv kraljevskog režima, povodom dolaska predsjednika vlade Stojadinovića u Split. Velika brojnost ljudi na prosvjedu, na kojeg su pored članova partije i simpatizera ljevice izišli i pristaše HSS-a dovela je do žestokog okršaja između demonstranata i policije. Sukob je bio do te mjere žestok da su demonstranti zaposjeli dio Varoša, u kojem su podigli barikade na kojima su čitavu noć vođene borbe s policijom. Epilog tog sukoba bilo je više ranjenih na objema stranama te jedan poginuli policajac, nakon čega su krenula hapšenja preko stotinu viđenijih komunista, zadržanih preko dva mjeseca u zatvoru.[7]
Ove demonstracije poslužile su kao značajno iskustvo za velike prosinačke demonstracije i generalni štrajk splitskih radnika u prosincu 1939. godine. Demonstracije i štrajk bili su sumjereni protiv skupoće i liferovanja hrane fašističkoj Njemačkoj, a održale su se 17. prosinca 1939. Atmosfera u gradu bila je posebno napeta, ponajprije zbog činjenice da su u Hotelu Bellevue, koji se nalazi trgu na kojem su se planirale održati demonstracije taj dan odsjeli prvaci HSS-a; Košutić, Berković, Paško Kaliterna, Ante Matijević i dr. Policija je zabranila održavanje skupa i postrojila se ispred mase koja se otvoreno suprostavila, oduzimajući naoružanje policiji. Reakcija policije, u konzultacijama s vodstvom hss-a bila je u tome da počne pucati na demonstrante. U toj pucnjavi ubijen je radnik Vicko Buljanović. Iako je vlast pokušala spriječiti daljnju eskalaciju sukoba, na način da je tajno pokopala Buljanovića, radnici su proglasili generalni štrajk te organizirali sprovod za ubijenog radnika, na kojem su nosili njegovu sliku. Snaga radničkog pokreta možda se i najbolje očitovala u činjenici da je tom sprovodu prisustvovalo oko 10 tisuća ljudi.[8]
Imajući u vidu sve nabrojane podatke, ne treba čuditi da se istinski ustanak protiv fašističkog okupatora dogodio baš u Splitu, i to mjesec i po dana prije napada na SSSR, točnije 7. svibnja 1941. godine, na dan zaštitnika grada sv. Duje. Tog je dana naime, u tupinolomu na Marjanu, formiran Udarni odred sa 60 članova koji su položili zakletvu: U ime naroda zaklinjem se da ću se boriti protiv fašizma i njegovih slugu za slobodu svoga naroda i dati sve svoje snage, ako ustreba i život! Veći dio tog Udarnog odreda kasnije je prešao u novoosnovani Prvi splitski odred, čije se stradanje po razmjerima tragedije, mistifikaciji kojom je obilježeno, načinu na koju su ti momci skončali te njihovoj dobi, može s malo čime usporediti. U tek nedavno objavljenom prvom svesku memoara legendarnog Vicka Krstulovića, otkriva se dramatična pozadina odluke da se ti momci ipak upute u borbu na nepoznat i neprijateljski teritorij. Sam Krstulović tvrdi da je to bila izričita naredba drugova iz Centralnog komiteta KPH, s kojom se on na kraju nevoljko složio, što sebi nikad nije oprostio. Prvi splitski odred skončao je u konačnici zahvaljujući potpunoj nepripremljenosti i nepovjerenju lokalnog stanovništva, na način da ih je veći dio odlukom prijekog suda strijeljan 26. kolovoza 1941. godine.[9] Vjerujem da nije potrebno napominjati kako je spomenik strijeljanim borcima Prvog splitskog odreda temeljito porušen početkom devedesetih godina, da bi tek nedavno bio obnovljen.
Još jedan od avangardnijih poteza koji idu u prilog tezi o revolucionarnom duhu grada svakako je i činjenica višemjesečne egzistencije ilegalne izložbe partizanskih slikara, koja je otvorena 6. travnja 1943. i potrajala je sve konca rujna kada su partizani poslije kapitulacije Italije napustili Split. Na izložbi, koja se nalazila u samom centru grada, u stanu kipara Marina Studina u današnjoj Zvonimirovoj ulici, bilo je izloženo preko 50 slikarskih i kiparskih djela od strane Antuna Zuppe, Vjekoslava Paraća, Nikole Ignjatovića, Ive Tijardovića, Rudolfa Sabljića, Ljubomira Nakića i Ivana Lozice. Imajući u vidu budnost okupatorske vlasti pravo je čudo da je su brojni građani gotovo pola godine pohodili izložbu i otkupljivali izložena djela, među njima i splitski veletrgovac Jospi Zrnčić, a da policija o svemu tome ništa nije znala.[10]
U konačnici, imajući u vidu sve navedeno, scena koju je Vicko Krstulović zatekao po oslobođenju Splita od Talijana u rujnu 1943. godine, u trenutku kada je Split bio najveći oslobođeni europski grad, izgledala je posve očekivano. Ta slika koja možda i najbolje zaokružuje priču o revolucionarnom Splitu Vicku Krstuloviću se duboko utisnula u sjećanje: Split je moj rodni grad. U djetinjstvu: kraj, početak i centar mog svijeta. Od njega sam naučio kako se slobodarski i revolucionarno misli, kako se preziru strah i smrt, kako mrze nepravda i nasilje; bio sam njegov proleter, sindikalist, organizator štrajkova i demonstracija; u njemu sam 1939., kao radnik postao politički sekretar Pokrajinskog komiteta Partije za Dalmaciju, iz njega sam 1941. s njegovim najhrabrijim građanima, otišao u partizane. I samo dvije godine nakon toga evo me u Splitu kakvog ni u svojim najružičastijim snovima nisam mogao usniti: sav blista u crvenilu! Gotovo nema broda, barke, motornog vozila, bicikla, ni kuće na kojoj se ne vijori komad crvenog platna. A svaki Splićanin je našao nešto crveno i zakitio se. Na Marjanu je vijorila ogromna crvena zastava. Cijeli Split je na nogama. Pjevaju „Marjane, Marjane“. Uzbuđen sam i jedva sam čuo Ćeću kako kaže, gledajući te silne crvene zastave: „Sav je Split otišao ulevo…“. Na to mu je Lola uzvratio: „Kad bi srećom sva Jugoslavija izgledala kao Split!“.[11]
Sažeti pregled ključnih i najavangardnijih momenata u razvoju splitske revolucionarne ljevice, na kraju ne bi bio potpun bez uvida u realnu izbornu snagu lijeve ideje u gradu. Tijekom svih ovih događaja koji se odnose na razdoblje zrele faze Kraljevine Jugoslavije, u Splitu tinja više ili manje otvoreni frakcijski sukob između službene partijske linije na čelu s Krstulovićem i nekadašnjih čelnika splitske partije, na čelu s anarhoidnim Vickom Jelaskom, koji se kontinuirano zalagao za nastavak prisutnosti partije na općinskim izborima, ali pod drugim imenom. Taj sukob, u kojem je dolazio arbitrirati i sam Josip Broz Tito, zahtjeva širu elaboraciju u posebnom tekstu, no vrijedi napomenuti da je na izborima za općinsko vijeće Savez radnika i seljaka, de facto partijska lista, odnijela pobjedu na izborima sa 23,60 % glasova, da bi dvije godine kasnije dobila 17,94 % glasova. Navedeni egzaktni pokazatelji dodatno idu u prilog tezi o utjecaju i snazi ljevice u ondašnjem Splitu.[12]
Strategije otpora devedesetih godina
Analiza revolucionarnog nasljeđa Splita kojom smo se bavili u prethodnom poglavlju, nužna je za razumijevanje avangardnog i kontinuiranog otpora nacionalističkoj vlasti iz devedesetih godina. Ponajprije iz razloga što je taj otpor umnogome organiziran od ljudi koji su u socijalističkom režimu dobrim dijelom imali poziciju ironičnih provokatora društvene zbilje, dok su se s druge strane, izuzev rijetkih pojedinaca, ljudi iz dotadašnjeg političkog vrha posve povukli u građanski život ili pak brže-bolje prešli na stranu pobjednika, prepustivši ideju i institucije potpunom uništenju. Razloge za takav razvoj događaja i gotovo potpuni raskid institucionalne ljevice sa vlastitim revolucionarnim nasljeđem u gradu, nužno treba posložiti u tekstu posvećenom isključivo toj temi, no teško se oteti dojmu da je bila riječ o lošoj selekciji kadrova i sveopćem odavanju malograđanskom komoditetu. Zahvaljujući svemu tome povlačenje je bilo potpuno, izuzev postojanja na simboličkoj razini, sada preobučenog sdp-a. Treba naravno priznati i realnu egzistencijalnu pa i životnu opasnost kojima su ljudi preostali u toj stranci bili izloženi, no još veća opasnost pratila je razvoj rane splitske ljevice, a posebno ljude koji su se do kraja izložili u otporu prema Tuđmanovom režimu. Takav nedostatk građanske hrabrosti kod sdp-a, postaje još začudniji, uzmemo li u obzir tvrdnje Marina Jurjevića, predsjednika splitskog sdp-a od 1990. godine do danas. U posljednjem intervjuu kojeg je dao Slobodnoj Dalmaciji u ožujku 2013. godine, Jurjević istovremeno spominje i mučnu atmosferu tog doba, kao i prijetnje kojima su bili izloženi (Kucali su mi i pokojnoj materi na vrata, prijetnje su bile strašne, išle su prema djeci, široj obitelji… Ovdje, na sjedište splitskog SDP-a, dinamit je bačen dva puta u tri dana, statika zgrade je poremećena od toga. U kuću su mi upali naoružani, kad su djeca bila sama, prijetili…) kao i svoje idejno formiranje pod utjecajima revolucionarne latinoameričke ljevice, čime izostanak sustavnog i odlučnog otpora potpunoj devastaciji grada biva još čudniji.[13]
U Splitu su devedesetih godina promijenjena apsolutno sva imena ulica posvećena lijevom nasljeđu i antifašističkoj borbi, prestao se obilježavati dan oslobođenja grada 26. listopada, veći dio antifašističkih spomenika i spomen-ploča je oštećen, duže od desetljeća jedna od ulica je čak nosila ime ustaškog ministra Mile Budaka, institucije poput Instituta za historiju radničkog pokreta i Muzeja revolucije su zatvorene, izlaženje kulturnih časopisa, poput Pogleda je obustavljeno i općenito govoreći, sve je napravljeno da se o Splitu stvori dijametralno suprotan narativ od dotadašnjeg.
Otpor je tako, s povlačenjem sdp-a, koji se održavao na aparatima i stidljivim prvomajskim proslavama, spao na pojedince iz te stranke, zatim na hrabri krug novinara, poput osnivača STINE, Gorana Vežića i Stojana Obradovića, na Tonća Majića i njegov Dalmatinski komitet za ljudska prava, koji je pružio herojski otpor deložacijama ljudi iz vlastitih stanova (jednako kao i Semina Lončar), često i po cijenu zdravlja, ludo hrabri i naivni pokušaj Dalmatinske akcije kao šireg političkog projekta, grafitne otpore Svete Dalmatinskog i općenito ulične grafitere, lucidnog i dosljednog lijevog intelektualca Nikolu Viskovića, koji je sa svakim saborskim istupom iznova nosio glavu u torbi, moralnu čestitost jednog Srđana Vrcana ili Borisa Vuškovića, simpatičnu ekipu Cukuna koji su na koncu pokušali probuditi šarm mediteranskog karnevalskog otpora i na kraju na veliki Feral Tribune.
Feralov trojac Ivančić-Lucić-Dežulović, uz pomoć Ćiće Senjanovića, Miljenka Smoje, Heni Erceg, Lea Nikolića i ostalih prvoboraca predstavljao je doista svjetlo u gustom splitskom mraku devedestih godina. Taj Feral je u sebi uspio pomiriti do tad nespojivo: britku satiru, građansku hrabrost, dosljednost, intelektualnu snagu i ozbiljnost, preživljavajući posvemašnju i programiranu izoliranost u vlastitom gradu te radeći sve to skupa s izuzetnom dozom ležernosti prema vani. Veličina pojave Feral Tribune-a, pored činjenice da je gro njegovih čelnih ljudi sudjelovao u, za Tuđmanovu vlast nepojmljivom štrajku u Slobodnoj Dalmaciji iskazavši nepokolebljivi i javni otpor prema narastujućem zlu, bila je u tome što je prije svega taj list na svojim stranicama okupio cvijet najčestitije i najmodernije inteligencije iz svih jugoslavenskih krajeva, ujedno uvjeravajući svoje čitatelje da nisu poludili, da nisu sami te da svijet može biti mnogo bolje mjesto no što jeste. Bolju posvetu splitskoj revolucionarnoj baštini nije se moglo podariti, posebno u svjetlu činjenice da je Feral prerastao u simbol otpora normalnih građanskih snaga na čitavom prostoru bivše države. Kako je to objasnio osnivač i prvi glavni urednik Ferala, na dvadesetu godišnjicu utemeljenja novine, Viktor Ivančić: Nije bilo baš ugodno. Split je, za moj ukus, isuviše taktilan grad. U više navrata nas je čuvala policija. U jednom periodu, kada god bih izašao iz kuće, obavezno me poslije deset minuta netko na ulici ispsovao ili napao, a ako se to ne bi desilo, počeo bih se brinuti. Pošteno rečeno, Feral u Splitu nikada nije ni zaživio kao neka strukturalna činjenica, kao da smo tu bili pali s Marsa. Značajna gradska većina i mi egzistirali smo na istome prostoru, na svemirskoj udaljenosti…Otprilike tako smo se ponašali. Nismo htjeli biti slijepi čak ni ako smo Hrvati. Postoje vremena kada osjećaj nacionalne pripadnosti pouzdano vodi u invaliditet. Ta vremena su gotovo uvijek.[14]
Perspektive
Odlazak Franje Tuđmana i hdz-a s vlasti početkom dvijetisućitih, u većem su dijelu Hrvatske stvorile dojam normalizacije društva i političkog života. No naravno, ne i u Splitu. Slobodna Dalmacija se upravo u tom razdoblju pretvorila gotovo otvoreni kriptofašistički medij, na Rivi je u organizaciji novog hdz-a i podršku crkvenih autoriteta poput nadbiskupa Barišića, u veljači 2001. te uz prešutno pokroviteljstvo tadašnjeg, navodno liberalnog gradonačelnika Škarića, održan masovni skup u slavu ratnog zločinca Mirka Norca. Poruke koje su se tada u Splitu čule, graničile su s otvorenim fašizmom i pozivale na vojni udar koji se srećom nije dogodio. Na kraju je splitski eksperiment sa svim vrstama političkih opcija pa i vlašću u rukama tajkuna rezultirao pojavom osebujnog Željka Keruma na mjestu gradonačelnika. Njegova vlast, posvećena isključivo osobnim interesima, za sobom je ostavila niz vulgarno-simboličkih javnih spomenika, od čega je svakako najsramotnije podizanje spomenika grobaru Splita, Franji Tuđmanu. Istovremeno je 2008. godine ugašen Feral Tribune, dok se sdp u tolikoj mjeri umio i posvetio izgradnji neoliberalnog kapitalizma, da se funkcija te partije u vijeću svela na ulogu dizača ruku za spomenik Tuđmanu i zazivače krupnog kapitala. U međuvremenu je također pokrenuto i održavanje Parade ponosa, koja je prve godine, uz suradnju nezainteresirane policije doživjela brutalni napad i gotovo javni linč od strane tisuća huligana i fašista.
Pa što je u takvim okolnostima ostalo od ljevice u gradu i kakvi su njezini izgledi u budućnosti? Ostala je prije svega ideja otpora i spomen na avangardno nasljeđe. Nakon svih vrsta poniženja upravo je ta organizacija gay-pride-a okupila gotovo sve ključne figure splitske inteligencije i mlade ljevice, ujedinivši ih u pokret otpora prema modernom fašizmu. Istovremeno je pokrenut sveučilišni sindikat Akademska solidarnost, koji je već u prvoj godini djelovanja održao zapažen javni prosvjed protiv ministrovih komercijalnih zahvata u javna sveučilišta. Na valu tog djelovanja i antivladinih prosvjeda iz 2009. godine izrasla je i Mreža anarhosindikalista koja se umnogome angažirala oko pomoći ugroženim radnicima Uzora, Dalmacijavina i Jadrankamena. U konačnici, pojava liste Drugo lice Splita, koja je ustala protiv podizanja Tuđmanovog spomenika i sa željom da se splitskom antifašističkom nasljeđu pruži zaslužena pažnja, na način da se ono održi u memoriji grada, vratila je u mainstream politiku prognane teme. Kad svemu tome pridodamo prva uspjela organiziranja građanskih akcija, poput Inicijative za Marjan, Geniusa loci i sl. dobijamo širok dijapazon lijevih inicijativa revolucionarnog duha, koje nude mogućnost promjene i ponovnog buđenja avangardnog Splita.
Reference:
[1] http://www.novilist.hr/Komentari/Kolumne/Trafika-Predraga-Lucica/Ca-je-Velo-misto-kontra-Velikom-Trgoviscu
[2] http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20000108/novosti1.htm
[3] http://www.documenta.hr/documenta/index.php?option=com_content&view=article&id=134:zloin-u-lori&catid=55:pravomocno-presudjena&Itemid=63
[4] Antifašistički Split: Ratna kronika 1941.-1945. , str. 23. Split, 2010.
[5] http://www.rnksplit.hr/klub/povijest.aspx
[6] Državni arhiv u Splitu. Fond Drage Gizdića
[7] Kvesić, Sibe. Dalmacija u Narodnooslobodilačkoj borbi. Split, 1979., str. 14-16
[8] Kvesić. Isto. str. 27-29
[9] Krstulović, Vicko. Memoari jugoslavenskog revolucionera. Dalmacija 1905.-1943. fragmenti historije 20. vijeka. Beograd-Sarajevo-Zagreb, 2012. str. 162
[10] Antifašistički Split: Ratna kronika 1941.-1945. , str. 22. Split, 2010.
[11] Krstulović, Vicko. Memoari jugoslavenskog revolucionera. Dalmacija 1905.-1943. fragmenti historije 20. vijeka. Beograd-Sarajevo-Zagreb, 2012. str. 390-391
[12] Jelaska-Marijan, Zdravka. Grad i ljudi. Split 1918.-1941.. Zagreb, 2009. str. 118-130
[13] http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/205764/Default.aspx