Rezultati prijevremenih izbora u Hrvatskoj bi prije samo tri mjeseca izgledali potpuno nevjerojatno. Tada je, naime, SDP, nakon potpunog debakla i samouništenja desne HDZ-Mostove vlade, imao u anketama skoro 10% prednosti. Ta se razlika, doduše, brzo smanjivala, onda i izjednačila, ali se čak i po zadnjim anketama uglavnom očekivala tijesna pobjeda SDP-a, tj. njegove Narodne koalicije. Rezultati su pokazali drugačije i HDZ je na kraju odnio prevagu.
Što se dogodilo?
Kako je došlo do te iznenađujuće pobjede HDZ-a? Na lanjskim se izborima, krajem 2015, činilo da teško biti veći gubitnik od tadašnjeg predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, koji je na kraju, nakon ne baš uspješne SDP-ove četiri godine, izišao s njima praktički u egalu, umjesto da ih glatko pobijedi, kao što se to bilo očekivalo još početkom 2015. No sada je Zoran Milanović, nakon pola godine HDZ-Mostove debakl-vlade s neoustašama i prvim potpredsjednicima – „domoljubima“ a usput i stranim plaćenicima (otkriveno je da je žena Tomislava Karamarka primala novac od mađarskog MOL-a, koji je najvećih vlasnik nekoć hrvatske naftne kompanije INA-e) – uspio izgubit izbore. Kako? Tako da je, nakon što su liberali i ljevica poludjeli na vlast koja je šurovala s ekstremnom desnicom, udarala na sve i sva (neprofitne medije, kulturu, javnu televiziju, reformu osnovnog školstva itd.), počeo oponašati Karamarkovu retoriku od prije godinu dana oštrim skretanjem udesno (pozivanjem na „dedu ustašu“, verbalnim ratovima sa susjedima, prozivanjem matere HDZ-ova čelnika da je bila „vojni lekar“, stalnim pozivanjem na Franju Tuđmana, relativiziranjem ustaških pozdrava i LGBT pravâ itd.). S druge strane, HDZ je išao nešto umjerenijom retorikom, s novim predsjednikom (iako je osim toga sve više-manje ostalo isto) – uglađenim i mirnim eurobirokratom Andrejem Plenkovićem.
Rezultati i kombinacije
No pogledajmo prvo rezultate malo detaljnije. SDP (liberalni centar) nema pretjerano realne šanse složiti vladu jer, osim što je dobio manji broj glasova od HDZ-a, ima puno manje opcijâ za koaliciju. Narodna koalicija (SDP – liberalni centar, nominalno „socijaldemokracija“; HNS – liberali; HSS – desni centar) dobila je 54 mjesta u Saboru, 2 manje nego lani. Sigurna im je koalicija sa istarskim IDS-om (regionalni liberalni centar), koji imaju 3 mjesta kao i lani, te bi još eventualno mogli računati s 8 zastupnikâ nacionalnih manjina (da su dobili najviše glasova jer se manjinci u načelu priklanjaju najjačima). No čak i to bi bilo ukupno 65 mjesta, daleko manje od potrebnih minimanih 76 (od 150 ukupno). Čini se da će ovo, nakon još jednog poraza, biti i kraj za Zorana Milanovića, jer je nakon ovakvog izbornog debakla teško zamisliti kako bi mogao ostati na čelu SDP-a.
HDZ je (desni centar s ekstremnodesnim elementima) dobio 61 mjesto, što je povećanje prema lanjskih 59 – nevjerojatan rezultat s obzirom na katastrofalnih pola godine na vlasti. Prirodni ideološki partner HDZ-u je Most (relativno nova formacija kriptokonzervativnih i kriptoklerikalnih tehnokratskih „neideoloških“ neoliberala) s također donekle iznenađujućih 13 mjesta (očekivao se njihov veći pad). Njima se lako mogu pridružiti još i zastupnici Milana Bandića (2 – prema lanjska 3), korumpirano-klijentelističko-populističkog gradonačelnika Zagreba, a potpora u Saboru se može vjerojatno očekivati i od jednog zastupnika regionalnog HDSSB-a (desni centar s tendencijom prema ekstremnijoj desnici, vođen ratnim zločincem Branimirom Glavašem) te od Željka Glasnovića iz dijaspore (bivšeg generala kojemu je čak i još uvijek ekstremizirani HDZ bio prelijevo). U samu vlast bi vrlo lako mogla ući i 3 člana tzv. Jedine opcije (okupljene oko „transideološkog“, bepegriloovskog, desnopopulističkog Živog zida), od kojih su dvojica još prije ljeta, kao bivši članovi Mosta, pokušavali presložiti vladu s tadašnjim predsjednikom HDZ-a Karamarkom, već prokazanim za korupciju. Suradnja se svakako može očekivati i od zastupnikâ manjinâ – njih 8 ako bi koaliciju odlučila podržati i srpska manjina (što je dosta upitno, s obzirom na prošlu HDZ-ovu antisrpsku vlast), a 5 bez njih. HDZ i Most skupa imaju 74 mjesta, što je nedovoljno za samostalnu vlast (potrebno je bar 76, a i to je u praksi uglavnom premalo). S Bandićem i otpalim koalicionim partnerima Živog zida (koji su to dali navijestiti već u izbornoj noći) te 5 manjinaca, to bi bilo 84 glasa uz Saboru (uz potporu HDSSB-a i Glasnovića 86), što je i više nego dovoljno.
HDZ i Most kao jamac nestabilnosti
Problem za HDZ je to što bez Mosta teško ne mogu imati većinu – kad bi skupili sve ostale koje mogu (koji dolaze u obzir po ideološkoj bliskosti i kakvim-takvim međusobnim odnosima), to bi bez Mosta bilo eventualno nategnutih 76 (Bandićevci, dio Jedine opcije, Glavaš, Glasnović, manjine uključujući i Srbe). Dakle, bez Mosta vrlo vjerojatno ništa (osim kad bi HDZ nekako uspio pridobiti dosad SDP-ove partnere HNS i HSS, što se zasad ne čini izgledno i što bi opet bilo nestabilno), a Most to zna i to će znati iskoristiti. Most se već lani u pregovorima pokazao kao jako tvrd orah, a svoj rat s HDZ-om su nastavili i na vlasti, što je i bio jedan od razlogâ zašto je HDZ-Mostova vlast bila tako nestabilna i nefunkcionalna. Most je već u izbornoj noći pokazao zube – čak i žešće nego lani – izišavši odmah sa svojim uvjetima, koje će biti jako teško zadovoljiti. Iz toga proizlazi i nesigurnost oko nove desne HDZ-Mostove vlade (zajedno s manjim strankama) iako ta kombinacija na papiru (uz nešto manjih partnera) izgleda čvrsto.
Što je, naime, problem u koaliciji s Mostom? Ponajviše u tome što je Most, pogotovo zato što je relativno svježa formacija (nastala sklapanjem od različitih lokalnih snaga), svjestan da tzv. mlađi partneri u vladama često propadaju. Iako su dobili daleko manje glasova od HDZ-a, svjesni su toga da vlade bez njih nema (osim u slučaju Velike koalicije, o čemu kasnije) pa će opet biti skloni ucjenama i ultimatumima, kako bi očuvali u percepciji javnosti svoju samostalnost prema HDZ-u i samim time opstanak na idućim izborima. U slučaju kad bi bili poslušni sitniji partner HDZ-a, lako je moguće zamisliti da bi na idućim izborima krahirali. No ta je taktika dvosjekli mač – ako se budu opet previše jogunili pa za kojih pola godine do godinu dana doveli do novih prijevremenih izbora, to bi glasači također mogli kazniti. Novi predsjednik HDZ-a, koji još uvijek ne kontrolira ni otprilike sve frakcije HDZ-a (s obzirom da je na mjesto predsjednika oktroiran, kao jedini kandidat, voljom stranačke vrhuške), pak neće također imati puno prostora za manevre. Ako Plenković previše popusti Mostu (kao što je to bio učinio Karamarko, koji je za razliku od njega čvrsto imao HDZ-ove uzde u rukama), bit će nezadovoljna HDZ-ova brojna klijentelistička baza (više pozicijâ za Most automatski znači manje pozicijâ za HDZ). S obzirom na ovakve okolnosti, čini se da bi pregovori HDZ-a i Mosta opet mogli biti dugotrajni te da bi potencijalna vlada opet mogla biti dosta nestabilna i pasti možda već do proljeća 2017.
Velika koalicija?
Ako bi nova HDZ-Mostova vlast opet, zbog slične političke dinamike, prijevremeno pala, što je dosta realno, to bi nas pak moglo dovesti do, ostane li Most na otprilike jednakom broju zastupnikâ (ili ga u tome zamijeni neka nova „treća opcija“), ostvarivanja donedavno nezamislive tzv. Velike koalicije, tj. koalicije konzervativnog (HDZ) i liberalnog (SDP) centra. Takva se koalicija, kao jamac „stabilnosti zemlje“, već oko pola godine potiho zagovara iz diplomatskih i evropskih krugova, čemu su se odmah zdušno pridružili mediji i mainstream analitičari. HDZ-ovi i SDP-ovi funkcioneri su oko toga pak uvijek davali vrlo oprezne, ali nikad do kraja rezolutne negativne odgovore i čini se da je Velika koalicija razmjerno izvjesna za bližu budućnost, ako se zadrži ovakav odnos snagâ dviju najvećih stranaka, a Most ostane jednako tvrdoglav. Iako je Velika koalicija puno vjerojatnija ako kroz kojih pola godina padne još jedna HDZ-Mostova vlada i rezultati izborâ opet budu otprilike pola-pola, a što bi onda žestoko podijeljene HDZ-ovu i SDP-ovu glasačku bazu trebalo uvjeriti u to da nema druge, nije potpuno isključeno čak ni to da se Velika koalicija ostvari i odmah nakon ovih izbora (ili, vjerojatnije, nakon novih izbora koji bi se možda održali odmah nakon ovih ako se ne bude mogla sastaviti vlada), ako se Most pokaže kao pretvrd orah. Sâm Zoran Milanović je još u izbornoj večeri, tek donekle prikriveno, pozvao HDZ na Veliku koaliciju, kako bi se spriječile Mostove ucjene, no čini se da je za Milanović kao predsjednik već prošlost i da ostatak SDP-a još uvijek nije spreman za Veliku koaliciju (bar ne prije još jednih izbora). Na srednjoročne je staze, dakle, Velika konzervativno-liberalna koalicija itekako moguća, a što bi se nakon toga dogodilo je teško predvidjeti jer takvog nečega u Hrvatskoj nije bilo još od 1991.
Izlaznost i kampanja
Izlaznost je na ovim izborima bila jako niska – samo 52,59% birača je izišlo i moglo bi se reći da je to čak najglasnija poruka ovih izbora, iako je sasvim sigurno da će mainstream mediji i analitičari ovu brojku rijetko spominjati u analizama, s obzirom da se ona itekako može shvatiti i kao razočaranje glasačâ cjelokupnim modelom liberalne demokracije. Lanjskih 60,82% izašlih je još bilo relativno pristojno i nije se moglo govoriti o nekakvom općem nezadovoljstvu političkim sistemom, no to je nakon ovakvog rezultata teza koju ne bi bilo lako kritizirati.
U svakom slučaju, vratimo li se na predizbornu kampanju, pokazalo se da se SDP-u nikako nije isplatilo već spomenuto skretanje udesno, koje je u najvećoj mjeri zgrozilo lijevu i liberalnu javnost. Čini se nedvojbenim da velik broj lijevih i liberalnih glasača nije izišao na izbore jer su bili razočarani i alijenirani Milanovićevim desničarenjem. Među onima koji nisu izišli je sigurno bilo bar 5% nekakvih ljevičara i liberala koji bi možda glasali za SDP da je on išao na ljevijoj (bar svjetonazorski) ili “građanskijoj” platformi. To se pokazao kao velik SDP-ov taktički promašaj, tim više što je 1. lipnja oko 50.000 ljudi širom Hrvatske, mahom srednjoklasnih liberala (ili onih koji tome simbolički aspiriraju), izišlo na ulice u prosvjedu protiv HDZ-ova udara na tzv. kurikularnu reformu (u velikoj mjeri liberalnu reformu osnovnog školstva), a zapravo u protestu protiv tadašnje desne vlasti. Nakon što je bivši SDP-ov predsjednik Ivo Josipović 2014-2015. na isti način, zbog skretanja udesno pred izbore, izgubio od HDZ-ove Kolinde Grabar Kitarović, to se sada još jednom, ali na zaoštreniji način, ponovilo.
Ekstremna desnica
Izbor je „uglađenog“ eurobirokrata Plenkovića na čelo HDZ-a i Milanovićevo skretanje udesno (koje je počelo još na lanjskim izborima mahanjem zastavama na SDP-ovim skupovima i sl. – što se SDP-u nije toliko tada bilo obilo o glavu zbog nesposobnog Karamarka i nekih populističkih ekonomskih poteza u zadnjoj godini mandata) doveo do neobične situacije u predizbornoj kampanji – toga da je liberalna „ljevica“ govorila kao desnica, a konzervativna desnica kao liberalna „ljevica“. Pa je tako npr. Milanović pokazivao zube Srbiji, dok je HDZ (skupa s inače ekstremnodesnim udrugama ratnih veterana) pozivao na smirivanje i dijalog. Što se tiče ekstremne desnice nakon izborâ, novost je to da u Saboru po prvi put više nema nijedne od mora pravaških (u pravilu više ili manje proustaških) strančica. Ekstremna je desnica ovaj put zastupljena preko HDZ-a, gdje su u Sabor ušli već notorni fašistoid i bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović, pa onda Stevo Culej (koji je i ljetos imao nacionalistički eksces protiv jednog romskog političara) te Bruna Esih, nova miljenica ekstremne desnice, revizionistica i predsjednica udruge Hrvatski križni put. S obzirom na ove zastupnike, kao i neke druge izvan HDZ-a, može se očekivati da će opet biti ekstremnodesnih ekscesa, no vjerojatno ne toliko sustavno i u manjoj mjeri nego za Karamarkove vladavine, koji je to aktivno podržavao, što se od Plenkovića (iako je i on u kampanji morao činiti retoričke ustupke HDZ-ovoj desnoj bazi) ne može očekivati. Pa ipak, to će dosta ovisiti i o tome koliko će Plenković zapravo uspjeti ovladati svim HDZ-ovim frakcijama, a što će pak u velikoj mjeri ovisiti o tome koliko će mu stabilna biti vlast s Mostom.
„Transideološki“ desni populizam
Ono nad čime bi se (radikalna) izvanparlamentarna ljevica u Hrvatskoj trebala ponajprije zamisliti, puno više nego nad daljnjim skretanjem SDP-a udesno, osam je mandatâ „transideološkog“ (realno desnopopulističkog) Živog zida. Pogledajmo najprije ukratko putanju i razvoj samog Živog zida. Živi zid nikako nije ljevica (što je jasno po njihovom sustavnom izbjegavanju „svjetonazorskih“ pitanja, čestoj nacionalističkoj retorici, koaliranju čak s protofašističkim i fašističkim opcijama u prošlosti, sklonosti teorijama zavjere itd.), ali koji itekako ima veze s ljevicom jer retorički preuzima (iako nevješto i neartikulirano) dio njezina antisistemskog retoričkog repertoara, dok je elektoralno pokupio dobar dio glasova obespravljenih i osiromašenih. A to je populacija koja ideološki i identitetski ne pripada automatski ljevici, ali koja bi, pogotovo u razdoblju kapitalističke krize, trebala biti njezin prirodan adresat.
Živi zid, u prvoj inkarnaciji kao Savez za promjene, nastao je nakon velikih i ideološki jako heterogenih „Facebook protesta“ 2011. U međuvremenu su donekle izgradili stranačku bazu i stekli ugled sprečavajući deložacije (iako s vrlo dvojbenim rezultatima i neprogresivnom ideološkom podlogom – npr. branili su ne samo siromašne nego i neuspješne kapitaliste-špekulante), no pravu su im priliku za proboj pružili predsjednički izbori 2014-5, do kojih su široj javnosti bili ipak uglavnom nepoznati. Naime, na tim je predsjedničkim izborima, stjecajem okolnostî, bilo samo četvero kandidata, a jedan od njih je bio i istureni čovjek Živog zida, Ivan Vilibor Sinčić, s obzirom da je Živi zid, zahvaljujući svojoj organizacijskoj strukturi i ljudskim resursima koje je ustrojio borbom protiv deložacijâ (koliko god ideološki nekonzistentnom i realno neuspješnom), uspio skupiti potrebnih 10.000 potpisa za to. S obzirom na samo četvero kandidata, kandidat Živog zida se, među uobičajenim konzervativno-liberalnim mainstream gnojem, uspio istaći kao nešto novo i drugačije, unatoč potpuno nesuvisloj ideologiji. Kako ih je bilo samo četvero, Vilibora se moralo zvati u debate, nužno je dobio i medijski prostor i na kraju je završio s vrlo dobrih 16,42%. To je pak onda lansiralo i njegovu stranku Živi zid po prvi put u ankete (na stalno fluktuirajućih 5 do 10%), gdje su otada i ostali i što su kapitalizirali na ovim izborima.
Ono što je tu za Živi zid ipak loše jest to što su prije izborâ koalirali s oportunističkim otpatkom Mosta zvanim Promijenimo Hrvatsku te novonastalom strankom ustrojenom od čelnih ljudi Udruge franak (a koja se bori protiv užasnih socijalnih posljedica kreditâ u francima), a koju je još prije nekoliko godina od originalnih lijevih začetnika nemilosrdno preuzela desna struja. Kao što smo već rekli, Živi zid bi zbog toga vrlo brzo mogao ostati bez koja 2 do 3 koaliciona mjesta u Saboru, pa će ostati na njih 5. Čini se da je tu Živi zid načinio veliku taktičku grešku u stvaranju koalicije Jedina opcija jer je upitno koliko su zapravo dobili tom koalicijom (nije nezamislivo da bi Živi zid čak i sâm bio dobio jednak ili približno jednak broj glasova, a njihovi koalicioni partneri sami ne bi sigurno postigli ništa), iako je sasvim moguće da su na to zapravo bili prisijeni. Naime, Živi zid je ove godine radikalno promijenio svoju platformu, iako je to u javnosti ostalo uglavnom neprimijećeno. Od terenske organizacije koja se dominantno bavila deložacijama i koja je imala razmjerno solidnu aktivističku bazu, postali su čisto elektoralna formacija, koja na sceni opstaje uglavnom zahvaljujući medijima i sudjelovanju u parlamentu (gdje su potkraj 2015. dobili jednog zastupnika), dok im se baza skroz istopila, a aktivizam na deložacijama potpuno prestao. Kao što se vidi i po njihovim izbornim listama, većina je bivših aktivnih članova i lokalnih organizacija Živog zida otišla iz stranke nakon autokratskih manipulacija vodstva Živog zida i osnovala novu stranku – stoga je sasvim moguće da su, među ostalim, i zato bili prisiljeni na stvaranje koalicije, i to u tako nepovoljnim okolnostima (gdje su koalicionim partnerima dali čitav niz prvih mjesta na listama), a što će im se sad obiti o glavu.
A što je s ljevicom?
I na kraju, postavlja se pitanje – a što je s (radikalnom) ljevicom? Ljevice, koja ionako na parlamentarnoj sceni zasad nije nikakav faktor, na ovim izborima nije ni bilo. Naime, jedina je aktivna, iako još uvijek mala, (radikalno) lijeva politička opcija – Radnička fronta – ove izbore odlučila „taktički preskočiti“, kao i neke druge u javnosti poznate stranke (npr. liberalnocentristička Naprijed Hrvatska bivšeg predsjednika Josipovića ili ultraklerikalno-konzervativna Projekt domovina notorne Željke Markić), iako je RF cijelo vrijeme aktivan u javnosti te najavljuje vjerojatno sudjelovanje na skorim lokalnim (a možda i ponovljenim parlamentarnim) izborima.
Jedna je stvar jasna – netom opisani rast Živog zida je velikim dijelom posljedica pasivnosti radikalne ljevice i njezine nevoljkosti da uđe u ozbiljnu politiku. Živi zid je iskoristio priliku i ušao u prostor koji bi inače, pogotovo u krizi, bio prirodno stanište ljevice i to treba otvoreno priznati. Nova ljevica u Hrvatskoj, za koju su u velikoj mjeri formativni događaj bile velike blokade fakultetâ 2009, a koja sada djeluje uglavnom teorijski, medijski, udrugaški, NGO-ovski i festivalski, treba si postaviti pitanje zašto je dopustila da desnopopulistički redikuli i teoretičari zavjere kanaliziraju krizom uvjetovani očaj i siromaštvo (nedavna je analiza pokazala da su realne plaće po kupovnoj moći u Hrvatskoj 2015. za 27% niže nego one iz 1978!), umjesto da se on artikulira kroz nekakvu suvislu lijevu poziciju.
Naravno, u organizaciji tribinâ, festivalâ, teorijskoj i medijskoj proizvodnji nema ništa loše samo po sebi i, što se toga tiče, situacija je tu relativno dobra, no problem je kad je to sve što postoji. Osim toga, jasno je da držanje podalje od ozbiljne i izravne umiješanosti u politiku na ljevicu djeluje i performativno – sasvim će različita biti čak i teorijska produkcija ako teorija postoji sama sebe radi, nego ako je ona dio šireg političkog pokreta. U prvom se slučaju ona često povlači u nepristupačnu i apstraktnu samodovoljnost i opskurnost, s daleko premalo otvaranja prema široj javnosti, dok bi u drugom slučaju nužno bila puno praktičnija, aktualnija i inkluzivnija, odgovarajući na svakodnevne probleme pokreta i težeći ne samo analizi, nego i promjeni stvarnosti.
Spomenuta Radnička fronta je nastala uglavnom izvan glavnih tokova radikalne ljevice i bez njezine (čak i samo medijske) potpore, a jedina druga relevantna inicijativa – ona Srećka Horvata i DIEM-a – nastala je pak na evropskoj razini i također bez izravnog sudjelovanja ostatka ljevice u Hrvatskoj. Na „kulturnoj ljevici“ se uglavnom, kada dođe do toga da se mora potegnuti pitanje političke aktivacije (obično silom prilikâ na kraju članaka ili u zaključcima tribinâ), obično poseže za uobičajenim frazama pa se tek defetistički i deskriptivno govori o „nedostatku lijeve organzacije“, „nepostojanju relevantne političke ljevice“ ili se ukazuje kako bi trebalo „krenuti prema aktivnom političkom subjektu“, ali da su za stranačko organiziranje, od kojega se nerijetko i otvoreno (ne samo u praksi) zazire, potrebni „brojni preduvjeti, kako organizacijski tako i financijski, taktički i edukacijski“ i sl.
No sve to pada u vodu ako se vratimo u 2011, u vrijeme velikih heterogenih „Facebook prosvjeda“. Ljevica je već tada imala razmjerno solidnu infrastrukturu, neformalne inicijative, koliku-toliku prisutnost u medijima, određenu aktivističku bazu od koje se moglo krenuti i, nimalo zanemarivo, visoku razinu političke artikuliranosti. Pa ipak, unatoč tome svemu, napravljeno je malo ili ništa (zanemarimo li već spomenute političke inicijative koje se tek u budućnosti moraju dokazati). S druge strane, redikul Pernar, s kojim su se 2011. svi ismijavali, u pet je godina, uz potpuno nesuvislu ideologiju, uspio ući u prirodni prostor ljevice i dobiti 8 mjestâ u Saboru i, samim time, ogromne resurse za daljnji rad. Kako to da je ljevica i 2011. i 2016. još uvijek „nespremna“, tek se treba „povezivati“ itd., dok je organiziranje Živom zidu, koji parazitira na prirodno lijevim temama i akcijama, tako dobro uspjelo?
Čini se da odgovore za nevoljkost najvećeg dijela radikalne ljevice da se aktivno uključi u ozbiljnu politiku (pa makar i samo medijsko-teorijski, ako već ne i izravno organizacijsko-aktivistički) ipak treba tražiti u nekim drugim razlozima, a ne u nepovoljnim realnim političkim okolnostima i potrebnim predradnjama koje je tobože potrebno obaviti. U svakom slučaju, vrijeme je da se ljevica preispita i odluči hoće li i dalje o povijesti samo pisati ili će postati aktivan akter u njoj.