Samit održan prošlog mjeseca u Venezueli ostao je nezapažen i bio je uglavnom prikazan u medijima kao anakroni događaj jednog hladnoratovskog bloka. To je, unatoč činjenici da je Pokret nesvrstanih zemalja (PNZ) još uvijek drugo najveće međunarodno tijelo, nakon Organizacije ujedinjenih naroda (UN). Glavni tajnik UN-a Ban Ki-Moon ovom je prilikom zahvalio Pokretu za mobiliziranje međunarodne zajednice po pitanjima održivog razvoja, borbe protiv siromaštva i nuklearnog razoružanja, posebno ga pohvalivši po svojoj ulozi kao ključni igrač u formuliranju 2030 agende održivog razvoja (2030 Sustainable Development Agenda). Njegovo obraćanje je također podvuklo često previđenu činjenicu da su ‘UN i PNZ ujedinjeni zajedničkom misijom’.

Nedavna konferencija u organizaciji Sveučilišta u Grazu i Sveučilišta Exeter (Velika Britanija) otvorila je lepezu pitanja sve većeg polja ‘globalnih hladnoratovskih studija’ kroz jugoslavensko iskustvo nesvrstanosti. Iako postoji prava proliferacija u istraživanju ‘Trećeg svijeta’ i njegove uloge u Hladnom ratu, toj regiji se češće prilazi kroz objektiv natjecanja velikih snaga ili uloge blokova u ‘globalnom Jugu’. Osim toga, u literaturi postoji sklonost miješanja uloge Drugog i Trećeg svjeta, čime se prikriva temeljna podjela – i terminološka i suštinska – koja se etablirala 1960ih s osnivanjem Pokreta nesvrstanih: razvijeni naspram svijeta u razvoju.

Članstvo Jugoslavije u tom neslužbenom bloku nesvrstanih zemalja i zemalja u razvoju koji je ispoljavao svoj identitet u Organizaciji Ujedinjenih naroda, a posebice u okviru Grupe 77 zemalja u razvoju (G77), omogućio je Jugoslaviji da deluje izvan sovjetske orbite i da formira posebni identitet europske, mediteranske, nesvrstane, (‘malo razvijenije’) zemlje u razvoju. Široki spektar transnacionalnih susreta i inicijativa koji su sudionici konferencije obradili u nekoliko tematskih panela, proizašli su iz ovog jedinstvenog položaja koji je Jugoslavija bila slobodna da očuva i iskoristi da se bori za utjecaj u podijeljenom, ali sve povezanijem hladnoratovskom svijetu.

Jedna skupina radova otkrila je često zaboravljene veze i razmjene sa zapadnim svijetom koji su ipak bili bitno određeni jugoslavenskom nesvrstanšću: od analize jugoslavenskih susreta sa evropskom socijaldemokracijom i uloge Jugoslavije u konstituiranju eurokomunizma Vladimira Unkovskog-Korice; prezentacije Karle Konte o Fulbrightovom putu u Beograd i njegovog opisa Jugoslavije kao kombinacije komunizma, nacionalizma, pragmatizma, zapadnog sindikalizma i socijalne države. Manfredi Mangano je ponudio bogat pregled dinamike, tenzija i preklapanja između jugoslavenskog socijalističkog samoupravljanja i zapadnoeuropskog socijalizma, dok Sara Bernard u radu o Jugoslaviji i OECD-a podvlači tehnološku ovisnost zemlje o EEZ, ali i činjenicu da je SFRJ uživala privilegirani oblik gospodarske suradnje sa zapadnom Europom, posebno od legaliziranja migracije radne snage 1963. godine i dobijanja statusa punopravne članice OECD-a 1967.

Drugi korpus radova o vizijama ravnopravnosti, razvoju i kulturne diplomacije otkrio je i osobne životne priče i projekte koje su tek nedavno počeli da se istražuju: Chiara Bonfiglioli i Sandra Prlenda su uključile jugoslavensko razumijevanje ravnopravnosti spolova u okviru šire rasprave o ženi i razvoju unutar UN (kroz inidvidue kao Vida Tomšić i Dunja Pastizzi) i kao suštinski povezanog sa klasu i razvoj, odnosno razumijevanje da je ono što je potrebno ustvari radikalna promjena u globalnim ekonomskim, a ne samo u rodnim odnosima. Mila Turajlić je prezentaciju o jugoslavenskoj kinematografiji intervencije posvetila svom dugometražnom dokumentarnom filmu ‘The Labudovic Files’ koji se bavi fascinantnom pričom Stevana Labudovića i nekoliko drugih jugoslavenskih snimatelja i režisera koji su snimali u Alžiru, Mozambiku, Maliju i Tanzaniji.

Dok su u svojim izlaganjima profesorka Kristen Ghodse i profesor James Mark ponudili neophodni širi socijalistički/globalni kontekst, prezentacija Budimira Lončara je predstavljala lični, ali detaljni osvrt na neka ključna pitanja i događaje iz njegove duge karijeru diplomate i posljednjeg jugoslavenskog saveznog sekretara vanjskih poslova. On je naglasio generacijski pomak nakon Titove smrti 1980. godine, i uspon elite bez iskustva narodnooslobodilačkog rata i bez pravog razumijevanja nesvrstanosti i njenih korijena u Drugom svijetskom ratu. U svjetlu svojih osobnih pokušaja sprečavanja nasilnog raspada zemlje, podsjetio je na uvjeravanje koje mu je Hans-Dietrich Genscher dao prije raspada – da u novoj Europi ima mjesto za nesvrstanu Jugoslaviju.

Kraj hladnog rata drastično je redefinirao međunarodni položaj Jugoslavije. Od proaktivng aktera koji je promovirao mirno rješavanje sukoba i zbližavanje Istoka i Zapada, zemlja je odjednom postala problem za koji su tražena hitna rješenja. PNZ također je bio suočen s izazovom preosmišljavanja svoje uloge u svijetu koji više nije bio podijeljen u vojnim blokovima. Nakon 1992. godine u Jugoslaviji nesvrstavanje postalo je uglavnom izjednačeno sa Titovom ličnosti, njegovim putovanjima, te u svjetlu novih euroatlantskih aspiracija izgubilo je relevantnost kao predmet akademske ili ozbiljne medijske analize.

Nedavno, međutim, taj se trend počeo mijenjati. Na 50. godišnjicu osnivanja PNZ u 2011. godini, predsjednik Srbije ugostio je oko 700 predstavnika više od 100 država na skupu koji je naglasio ‘trajnu privlačnost univerzalnih principa nesvrstanosti’ i jedan vid kontinuiteta sa socijalističkom Jugoslavijom. Nakon dve decenije svjesnog političkog udaljavanja od jugoslavenske prošlosti, političke elite u regiji mobiliziraju ovo naslijeđe za pojedine diplomatske bitke. Iako su političke reference i oživljavanje tog naslijeđa motivirani pragmatičnim ciljevima (u slučaju Srbije, na primjer, uz lobiranje kako bi se spriječilo buduće priznanje neovisnosti Kosova), unutar područja javne povijesti i akademskih istraživanja raste interes za te uglavnom zaboravljene transnacionalne (diplomatske, kulturne, ekonomske) inicijative i sjećanja samih aktera.

Globalna povijest nesvrstanosti i jugoslavenskog internacionalizma može pružiti izvrsnu priliku novoj generaciji znanstvenih istraživača koji će ‘jugoslavenske studije’ uključiti u interakciju sa drugim disciplinama i regionalnim istraživanjima, te pristupiti globalnom hladnom ratu iz nove, sviježe perspektive.

Izvor SUEDOSTEUROPA

PODELITE