Bijeli radnici i Tramp

Arlie Hochschild, sociolog univerziteta Berkeley u Kaliforniji, je upravo objavila knjigu pod naslovom “Stranci u vlastitoj zemlji”, u kojoj je analizirala portret bijelih birača radikalne desnice, tj. biračkog stuba Donalda Trampa. U razgovoru sa Tolly Taylor, sintetizirala je rezultate svoje naučne studije ovako: Knjiga je rezultat petogodišnje studije o američkoj desnici. 2011 godine sam realizirala da je Amerika sve više podijeljena između ljevice i desnice. Živjela sam u Kaliforniji, gdje sam predavala sociologiju na univerzitetu Berkeley i željela sam izaći iz moje ljevičarske, političko-moralne čahure i infiltrirati se što je moguće više u desnicu. Željela sam na Jug, jer je desnica tamo najjača među bijelim glasačima i kršćanima. Luisijana mi je bila karakteristična, jer je 2012 godine, samo 16% bijelaca glasalo za Obamu, protiv 50% u Kaliforniji. To je proširilo fenomen koji ja nazivam “crvene zemlje”. One su uglavnom najsiromašnije, s najgorim edukativnim sistemom, sa mnogo razbijenih porodica, najvećim procentom samohranih majki i najkraćim životnim vijekom. Te američke države, dobivaju više subvencija iz federalnog budžeta nego što daju putem poreza. To je paradoks. Ako ste u takvim problemima, hoćete li odbiti pomoć koja vam se daje? Luisijana je najsiromašnija država i 44% njenog budžeta dolazi iz federalnog. To je misteriozna regija za mene. Odlazeći tamo, ugasila sam svoj sistem moralnog i političkog alarma, da bi lakše razumjela taj dio Amerike. Pet godina sam ispitivala 60 osoba, od kojih je 40 u radikalnoj desnici. Ispitivala sam ih o tome gdje si rođeni, gdje su išli u školu, a gdje u crkvu, gdje su im sahranjeni roditelji. Odlazila sam s njima u crkvu i ribolov. Lijepo je konverzirati o politici na jednom brodu, jer ga ne možete napustiti. Smatram da je vrlo važno ući u kontakt sa desnim krilom i pokušati pronaći nešto što nam je svima zajedničko. Zaključila sam da, u početku nisu voljeli Trampa. Ovo je prije svega poraz demokrata koji nisu znali pokazati malo više uvažavanja bijelim radnicima, koji su bili potpuno zaboravljeni, po njihovom mišljenju. Moje sredstvo analize je koncept duboke historije. Duboka historija desnice je historija ljudi koji čekaju u redu. Na vrhu planine je američki san, a ljudi već dvije decenije čekaju u redu i to sa umornim nogama. Znaju da zaslužuju bolje jer poštuju sva društvena pravila, ali ispred njih stalno neko prolazi “preko reda”. Ko su ljudi duboke historije desnice? Crnci na radnim mjestima koja su nekad bila rezervirana za bijelce, žene koje su na radnim mjestima nekad rezerviranim za muškarce, imigranti i izbjeglice. Bijeli radnici imaju dojam da ih se premjestilo na začelje kolone i da je federalna vlada postala instrument njihove marginalizacije. Smatraju da Donald Tramp mijenja taj fenomen i stavlja njih na čelo kolone. To je jedini političar koji je to otvoreno afirmirao, sa toliko hrabrosti i vulgarnosti.