U svijetu koji sve više postaje atomiziran i ciničan, u kojem se ponekad čini da samo moraš biti pomahnitali degenerik da bi stekao slavu i moć—svjedoci toga su Donald Trump i Steve Bannon, ili, na drugi način, Milo Yiannopoulos (čija degeneracija ga je, ipak, djelomično sustigla)—korisno je podsjetiti se te druge strane ljudske prirode. Dogodi se da institucije suvremenog kapitalizma nagrađuju korumpiranost, prije svega u ekonomskoj sferi, ali također i otkad su sazrele generacije društvene masovnosti u području kulture. Prema tome, čovjek se konstantno suočava sa moralnom i intelektualnom prljavštinom—sa ponorima ljudske vulgarnosti na televiziji i internetu, ludoj pohlepi za moć i profit u politici i biznisu, kolektivnom robovanju normama mainstreama u intelektualnim institucijama, samoobmanama na gotovo herojskoj skali hordi koje služe moćnicima. Čovjek se osjeća opkoljen silama zakašnjele socijalne implozije, osjeća klaustrofobiju u društvu čiji su kategorični imperativi isključivo privatiziranje i trgovina, osjeća da se sve depersonalizira, birokratizira i zaglupljuje, i sve to sa krajnjim ciljem da se akumulira kapital.

Srećom, postoje i putevi trenutačnog bjekstva iz te dekadencije. Jedan takav put  je onaj posebni tok svijesti što ga slijedi David Graeber u svom bestseleru Dug: prvih 5000 godina (Debt: The First 5000 Years), koji i mi slijedimo u ovom traktatu. On pruža protuotrov konceptualnoj spoznaji da razni Trumpovi i Bannoni postoje.

Naime, Graeber nas podsjeća da je utemeljeno u ljudskoj prirodi, utemeljenije od izopačenosti koje izbacuje najnoviji kapitalizam, tendencija koju on naziva komunizam. Na jednoj dubljoj razini, svi smo mi (ili skoro svi), u izvjesnoj mjeri, komunisti. Jer ako komunizam znači „od svakoga prema njegovoj sposobnosti, svakome prema njegovoj potrebi,“  to onda naprosto znači dijeljenje, pomaganje i surađivanje—davanje drugima kojima je potrebo ono što si u mogućnosti da im daješ, čak iako je to samo savjet, pružanje pomoći u obavljanju nekog zadatka, simpatija ili emocionalna podrška, ili nešto novaca da bi mogli prebroditi situaciju. Prijatelji, suradnici, rođaci, ljubavnici, čak i potpuni stranci, postupaju na ovakav način, kaže Graeber, „komunizam je temelj ljudske društvenosti”. On se može smatrati „sirovinom društvenosti, priznanje o našoj konačnoj međuovisnosti koja je i konačna suština društvenog mira.”

Iz ove perspektive, uzgred rečeno, rana Marxova apoteoza komunizma u Ekonomskim i filozofskim rukopisima  iz 1844. donekle dobiva drugačije značenje. Da citiramo njegovu grandioznu idealističku formulaciju: „Ovaj komunizam, kao u potpunosti razvijeni naturalizam, jednak je humanizmu, a s obzirom na to da je potpuno razvijeni humanizam jednak naturalizmu, on je pravo razrješenje sukoba između čovjeka i prirode i između čovjeka i čovjeka—istinsko razrješenje sukoba između egzistencije i esencije, između objektivizacije i samopotvrđivanja, između slobode i nužnosti, između pojedinca i vrste.” Ako podrazumijevamo „komunizam” u Graeberovom smislu, kao fundamentalnu tendenciju u ljudskoj prirodi i kao „princip koji je imanentan svakodnevnom životu,” da citiram Graebera, ove uzvišene teze su barem sugestivne. Primjerice, ljudska psihologija komunizma ima tendenciju rješavanja sukoba između čovjeka i prirode i između čovjeka i čovjeka, jer izvire iz rezervoara simpatije koju su mislioci prosvjetiteljstva poput Adama Smitha podrazumijevali da je zajednička svim ne-patološkim ljudskim bićima.

Komunistički moral, u stvari, nije ništa drugo nego posljedica zlatnog pravila da se ponašate prema drugom na način na koji očekujete od drugih prema vama, odnosno sa poštovanjem i suosjećanjem. Moralno gledano, komunizam je zdrav razum. I odista, ankete pokazuju da, unatoč tome što nas uče kako razmišljati o političkim sklonostima Amerikanaca, veliki broj ljudi se slaže sa onom „radikalnom” izjavom. Primjerice,  1987. godine, kad je reganizam bio u uzletu, jedna nacionalna anketa našla je da 45 posto Amerikanaca smatraju gore navedenu Marxovu čuvenu parolu (iz njegove Kritike gotskog programa) toliko očiglednom da su mislili da se ona nalazi u Ustavu SAD-a! Ova poanta bi se mogla koristiti u debatama sa političkim „konzervativcima” (to jest, reakcionarima).

Bilo bi zabavno, također, ukazati nekom piskaralu za web stranicu Breitbart ili legijama njegovih sljedbenika, da usprkos sebi, on manifestira komunističku moralnost svaki put kada nekome pomogne, svaki put kada nešto s nekim dijeli ili surađuje. On tada postupa suprotno kapitalističkom imperativu da „stjecanjem bogatstva, zaboravi na sve osim na sebe.” Ili da predočite nekom konzervativnom kršćaninu da je „kršćanska ljubav” u bîti komunistička i da je Isus prezirao bogate. (vidi, Luka 6:24–25: „Ali jao vama, bogataši, jer imate svoju utjehu! Jao vama koji ste sada siti, jer ćete gladovati! Jao vama koji se sada smijete jer ćete tugovati i plakati.”) Komunističko društvo bi jednostavno bilo društvo u kojem bi „osnovica komunizma ” svakodnevnog života (i izvornog kršćanstva) bilo vodeće pravilo, glavno načelo društvene organizacije.

Što se tiče vlastitog nam društva, jedini razlog što on uopće još funkcionira je zato što ga na okupu drži ono gusto antikapitalističko tkanje u koje su utkani oni površniji obrasci komercijalizma, motivi profita i pohlepe. Kapitalizam je parazitska bolest za svakodnevni komunizam: sve bi se urušilo kad bi potonji čak i trenutačno nestao. Stoga, mogli bismo preokrenuti tipičnu prosudbu apologeta u korist sadašnjeg stanja: ne samo da kapitalizam nije obrnut izraz ljudske prirode (navodno jer smo svi pretežito pohlepni, kao što bi jedna Ayn Rand ili jedan Milton Friedman mogli reći). Više je kao jedna perverzija ljudske prirode, jer ona evidentno privlači stanja kao što su samilost, ljubav, zajednica, poštovanje drugih,  kao i sloboda samoizražavanja neometane autoritarnim pravilima iz ekonomske ili političke sfere.

—Takve su misli sa kojima povremeno nastojim utješiti sebe, kad se osjetim   preneražen sistematičnom mizantropijom sa kojom sve nas svakodnevno bombardiraju.

PREVOD Slobodan Drenovac

Izvor CONTREPUNCH