Moja ratna lirika nastajala je u posljednjim danima franciskojozefinizma dok je carstvo propadalo, a kad su kod nas, pod repom Ferikornova pastuha na Trgu Bana Jelačića, zabijali čavle u Slavensku Lipu, skupljajući tako rodoljubne građanske priloge za dinamit i bodljikavu žicu, poznate lirske rekvizite iz „nejunačkog vremena“. Daleko je sve to danas, neshvatljivo, nevjerojatno, mutno, a ipak: kao dodir hladne žabe krastače u snu, sve je to bio doživljaj pun straha i očaja, suludi kompleks stravičnog sna, kada je stvarnost izgledala kao mračno priviđenje najgadnijeg, podlog, kukavnog umorstva. Iz ove lirike vonja miris smrdljive provincijalne, carske menažerije, i čitajući te stihove ne treba zaboraviti, da su (uglavnom) pisani u carskom i kraljevskom erarskom suknu, pjesme mrtve mladosti, u kojoj nije bilo ničeg što bi bilo vrijedno da se doživi: slamnjače po kasarnama i po bolnicama, logorovanja u blatu i slijepo hijensko kretanje od Rudolfove vojarne do Jelačićeva spomenika, u džepu s našim novinama, što su lagale o pobjedama kao i poderane zastave na našim trulim krovovima. Kada se u ovim pjesmama govori s prezirom o zastavama, treba znati da su te tužaljke pisane u malom gradu, koji je godinama bio bjesomučno kićen zastavama, u pobjedničkoj samoobmani jednog stanja, za koje se govorilo da je epsko, i kada se vjerovalo u ostvarenje biskupova sna o našoj Toskani tako, da je krunidbena haljina posljednje austrijske carice bila izložena u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti kao presveti sakrament, u staklenoj škrinji i pod pečatima. O zlatnim krunidbenim papučicama maloga madžarskoga kraljevića govorile su učiteljice djeci s patosom, s kakvim su pisane dječije priče o Snjeguljici, i sve što je u ovoj lirici slaboumnonemoćno i pasivnobolno povezano je za sitničave i uske prilike našega maloga grada u „velikom vremenu“, kada su zvonila zvona u počast kriminalnoga pokolja, a poštenjaci se vukli pod zastavama pokunjeni, klonule glave, potišteni, zagrizeni u sebe, žalosni i savršeno nemoćni.
Napisana u sjeni Šopenhauerove idealističke spoznaje, ova lirika nema nikakvog praktičnog smisla u okviru isusovačke estetike, po kojoj za poeziju vrijede i danas ista pravila kao i za njenu stariju kuzinu bogosloviju: ili da bude sluškinja gospodnja, da mete crkve i da briše prašinu sa starih pobožnih knjiga, ili da se skine s dnevnog reda. Daleko od toga da slika i pozlaćuje ikone na temu takozvanih socijalnih pitanja, ova lirika u svakoj drugoj strofi pada u štirnerovska protuslovlja između bolećivih anarhoindividualističkih sklonosti i neobično teškog, drastično naglašenog kauzaliteta stvarnosti, koja je u vrijeme nastajanja ovih pjesama bila rastvorena kao ogromna škrofula: od Atlanskog do Tihog okeana. U kriminalnoj vrevi i krvavoj gunguli onih dana, ta je lirika idealistička, platonska, šopenhauerovska, pisana na metafizički motiv poricanja svega što postoji: nego quia apsordum, te je prema tome bliža budizmu nego marksizmu, fascinirana smrtonosnom besmislenošću zbivanja mnogo više nego bilo kakvim stvaralačkim voluntarizmom. Subjekt koji doživljava ovu liriku ne priznaje stvarnost i ne će da računa sa njenim svojstvima, i jedino što izgleda da je dostojno njegove pažnje jesu lično hirovite promene oko uslova njegove vlastite osjetljivosti. Kada sebe taj subekt pretpostavlja u ništavilu, prostor s vremenom u svijetu njegovih slika isto se tako logično gubi u nepovrat, kao platonski i kantovski predikat centralne subjektivne pojave, i tako se zbivanje oko toga subjekta pričanja jednodimenzionalnom sablašću, nejasnom i krvavom maglom, u kojoj osim mutnih senzacija pojedinih lirizama nema nikakvih vrijednosti, a i ti pojedini u ovoj knjizi zapaženi lirizmi nisu do trajanje teške i neizlječive potištenosti.
Vrijeme u kome su te pjesme nastale mrtvo je i motivi ove lirike puni su beznadnog umiranja u mračnom prostoru što se rasplinuo, u jednoj zemlji koja je otputovala po madžarskim tračnicama, kao onaj pijani i sušičavi vagon, s kojim smo svi mi nestali na koncu Hrvatske rapsodije; ništa nije ostalo od onog užasa, samo dim i vonj garišta, a to se osjeća još i danas oko nas: nagnjili miris starih paljevina.
Ta lirika pisana je (uglavnom i po svojim najznačajnijim motivima) u Škrlčevoj Hrvatskoj između devetsto petnaeste i osamnaeste, a kakva je mogla biti lirika u Hrvatskoj za banovanja preuzvišene gospode fon Škrleca i fon Mihailovića, nego kao što se u ovoj knjizi prikazuje? Bespomoćna, pasivna i nihilistička.
U stanju gdje je magnatska surka bila simbolom časti i građanskog ugleda, gdje se je sanjalo o plemićkom patentu kao o nadnaravnom ostrvu, gdje je imenovanje za pristava višeg plaćenog razreda Kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske pokrajinske vlade bilo idealom svim kmetskim generacijama, u takvim ratnim prilikama pisati lirske pjesme, bez vjere u boga i zemaljske autoritete, značilo je pustolovnu šetnju na oblacima kakva obično svršava žalosno. Govoriti o starim sramotama uvijek je poučno, a ova lirika sjeća nas kao stara glavobolja na grozničava bdjenja, kada je jedini spas od stvarnosti izgledao ostvarivim pomoću stiha; spasavati svoje vlastito ljudsko dostojanstvo stihovima: to je bila lirska parola ovoga subjekta koji je osjećao potrbu da se opere od našeg blata. Lafontenovski, ezopovski iluzionizam o ptici, koja je izletjela iz krletke barem između jedne i druge rime, a poslije te svečane samoobmane opet beskrajne vigilije, i grižnje savjesti, i nemoć, i pasivna tlapnja u jednom stanju koje je još uvijek značilo trajanje mračne i bolesne kuenovštine. Kao što franciskojozefizam, u centralnoevropskom omjeru, simbolizira još uvijek sveudiljno tajanje Osamnaestoga vijeka u Devetnaestom, tako je i Kuenovo Banovanje kod nas političkim simptomom stogodišnjeg zakašnjenja, a svih sedam banova poslije Kuena još uvijek je bila kuenovština. Kuenovsko stanje pod „starim krovovima“, u glavama, u pogledima, u uvjerenjima, u jeziku, u naobrazbi, u štampi, u krugovima doktorskih naslova i poziva, u sjeni bijednoga građanskog ugleda naše inteligencije, sveopće provincijalno, stogodišnje zakašnjenje s kojim se kod nas razračunao (osim mene) još do dana današnjega – liski – nije nitko, to su bili elementi kuenovskog mentaliteta, koji se kao sjenka nadvio nad čitavu kobnu godinu 1918.
Pojaviti se u takvom čistom kuenovskom „dix-huitiemeu“ s anarhoindividualističkim sklonostima iz dvadeset i drugog stoljeća, u krvavoj caskoj i kraljevskoj ratnoj opereti među krotiteljima zvjeradi sa šopenhauerovskom estetikom, pod vješalima s lirikom, u kasarni sa solipsizmom, pojaviti se među takvim protuslovljima kao protuslovlje samoga sebe, što je sve to moglo da znači drugo nego nihilizam? Od raznih naših (još uvijek kuenovskih) nihilizama nihilizam ove lirike ima jednu stranu, koja nije antipatična, te se može oprostiti: u njemu ima agrameskog cinizma. Taj je nihilizam iskren i u toj svojoj dječačkoj iskrenosti često plačljiv do one granice, gdje postaje pomalo jalovo-jednoličnim. No koliko god ta jalovost bila i dosadna, iz nje govori nedvoumno jaka depresija, i ako u toj lirici ima nečeg socijalnog, to je ona socijalna samo po toj mračnoj potištenosti, kojom je nošena kao svojom najosnovnijom inspiracijom. Izvori su toga očaja mutni i patetika koja navire između pojedinih strofa mjestimično toliko je sentimentalna te postaje čovjekoljubivom u onom ironičnom smislu, po kome se čovjekoljublje danas, u nešto iskusnijoj fazi materijalističke dijalektike, smatra jednom od mnogobrojnih malograđanskih predrasuda. Iz današnje, nešto ljevlje pomaknute perspektive, ta je dakle lirika čovjekoljubivo smiješna i bliža rodoljubnom naricanju nego mržnji prema stvarnosti, koja je u ono vrijeme urlala u svojoj razularenoj nezgrapnosti, strašna kao razbješnjeli nosorog, protiv koga je sigurno nanišanjena dvocijevka neuspoedivo bolja obrana od nihilističke lirske strofe. Ta je lirika po svemu bliža naricanju nad razvalinama nego bilo kojoj socijalnoj doktrini i ona ustvari i nije drugo nego pasivan plač nad prilikama iznad svake sumnje očajnim i nedostojnim.
Danas, petnaest godina poslije tog plakanja, može se govoriti o stilskoj nedotjeranosti i raznolikim formalnim nedostacima tog lirskog procesa, ali da te suze nisu bile slane, to se ne bi moglo predbaciti tim tužaljkama.
Sve je u ovoj lirici pogrebno, jer je sve oko nje i pod njom, kada je nastajala, bilo isto tako pogrebno. Rađajući se kao odraz stanja i prilika, ona i nije mogla da bude odvojena od neprekidnog razmišljanja nad otvorenim grobovima, i tako ni sama nije drugo nego vječno pokapanje, sprovod i smrt. Zaroniti u motive umiranja i smrti s tijelom još nedogorjelim, dimiti se kao voštanica u umirućoj ruci, osjećati sebe u atmosferi neprekidnog umorstva i klanja, a sve životne mogućnosti na nepristupačne razmake i daljine, značajno je početi rješavati u sebi osnovno pitanje svog vlastitog ljudskog dostojanstva, i značajno je pobuniti se. I doista: po zakonu gladne i neiživljene mladosti, ta je lirika u pobuni protiv svega oko sebe, pa i protiv sebe same i svog vlastitog pjesničkog smisla, u jednom stanju, gdje marškompanije blagoslovljene rimskim blagoslovom kreću u klanje s likom Spasiteljevim na hrvatskim trobojnicama i gdje su svi razlozi umjetničkog i književnog stvaranja izgledali apsurdni i preopterećeni moralnim protuslovljima do bezizlaznosti. Rasplinjujući se u nervoznim trepetljivostima zbunjenog utapanja u samoj sebi, proždirući samu sebe i sve oko sebe s dosljednošću samoubilačkom, iz te lirike progovara grčevita potreba da se čitavo jedno vrijeme razbije kao stara klepsidra i da se sve stvari i pojmovi razmotaju kao klupko besmisla i da se sve vrijednosti razderu kao smrdljive i blatne krpe. Pod enervantnom težinom krvave vreve onog davnog ništavnog zbivanja, tu tiho, kontemplativno, lirsko, sintetičko „ja“ nestaje u kakofoniji glasnih protuslovlja, i, predajući se i popuštajući rastvornoj i uznemirenoj raznolikosti sve mračnijih događaja, subjekt tu gubi ravnotežu svijesti i vjeru u smjer zbivanja, i u toj lirici nema ničeg što ne bi bilo nerazmjerno, razdrto, neuravnoteženo i protuslovno.
Da li su ti stihovi lijepi u smislu izvjesnih uobičjenih pjesničkih pravila, zvuče li punim i čistim glasom (dosadne) lirske kolorture, ima li u njima zamaha do one mutne i ponajčešće frazerske apstrakcije, koja se u ustima književnih papiga i magaraca zove „sublimnom i čistom poezijom“, to je subjektu koji ih je pisao, čini se po svemu izgledalo potpuno sporednim. Sve je oko tih stihova i u njima u neredu i iz njih javlja se relativno prilično naglašen nehaj spram svake poetske shematike, jer, samoubilački kao što su navirali, ti su stihovi više jecaj utopljeničke utrobe nego bilo kakva briga za književne, lirske ili slagarske forme. No unatoč tome u njima ima mnogo konvencionalnog, i to protupravilno naricanje ipak je sputano izvjesnim respektom spram akademske lirske stege, iz čega se javlja najosnovniji formalni nedostatak ove lirike: da je bastard između slobodnog stiha i vezanog govora, suviše obzirna još uvijek, da se pretvori u neartikulirano urlanje i revolt protiv svakog lirskog (formalnog) običaja, a ipak u sebi toliko otporna, te ne dopušta da je svlada lirska shematika i da tako pregazi njenu najosnovniju inspiraciju koja se javlja kao slika vremena i prilika, bez obzira na trikove i običaje oko nje i prije nje. Međupojavni poluoblik sa svim žalosnim oznakama književnog poluoblika u jednom prelaznom stanju, koje je, preopterećeno balastom i ukletim udesom male književne sredine, počelo da živi istodobno s književnim zapadom tek u vrijeme secesije, najbjenijeg i najžalosnijeg evroskog književnog skandala.
Prelistavajući te stihove (unatoč svemu meni se ipak tako čini te mislim da su to stihovi), tako mi je kao da stojim nad grobom nekog dobrog znanca, koji mi je bio vrlo bliz i kome sam poznavao najintimnije tajne, a ne mogu da mu se sjetim pravog unutarnjeg lika ni njegove fizionomije, i po svemu izgleda, kao da je umro i nestao, a istodobno i nije, jer mu prekapam po pismima, za koja ne znam što da kažem, no jedno je sigurno, da mu na ta njegova očajna pisma nitko nikada ništa nije odgovorio. Doista! Ti stihovi i nisu drugo nego stara pisma, napisana i poslana s određenom namjerom da se bližnjima oko sebe objasni značenje (tadanjeg) našeg zajedničkog brodoloma, no kao što se kod takvih potonuća vrlo često zbiva, na ta pisma nikada nije stigao nikakav odgovor ni s lijeva ni s desna. Subjekt koji se tu tužaka svojim bližnjima na svoju ličnu i sveopću bezizlaznu situaciju nije dvopapkarski plah i ne spada među preživače jednog ustaljenog pogleda na svijet, koji se vuče kao trakavica biblijskih citata, plazeći iz ustiju umirućih čudotvoraca po sredovječnim slikama kao svjetlucava vrpca. Ne vjerovati u predaje najrazličnijih rodoljuba, po vojarnama (i po novinama) prisluškivati brušenju golih i oštrih noževa, stolnjake kršćanskih žrtvenika gledati poprskane ljudskom krvlju, sumnjati u parole Hrvatsko-srpske koalicije kao Škrilčeve vladine većine za vrijeme ratnog zasjedanja Hrvatskog sabora, klimati glavom nad višim smislom socijaldemokratskog prepričavanja blijedih i apstraktnih katekizama, sve to značilo je zastranjivati u osamljenost, a da ni mnogo intenzivniji očaj osamljenih i izgubljenih pojedinaca nije bio baš potpuno neopravdan, to bi se moglo dokazati, nažalost, dokazima koji prelaze književne okvire. Živjeti pod crno-žutim i crveno-bijelo-zelenim tkaninama, pjevati na motive spolnih bolesti po austrijskim soldačkim špitalima, gledati naša bijedna uredništva u službi klaonice, pjevati o bitkama kao o zbivanju neandertalskom, osjećati umorstvo u najsvakodnevnijim kontrastima stvarnosti, značajno je logično gubiti pod nogama podlogu i početi osjećati na sebi sve pojave manije progona, pretvarati se manijakalno u gonjenu zvijer, oko koje urliče hajka bjesomučnika i glupana. Osjećajući se tako u svojim ranjivim prenadraženostima, sve više i više osamljenim i ostavljenim, značilo je, posve prirodno, precjenjivati smisao ovakvih ličnih pustolovina i sve se više gubiti u prostorima romantične samoobmane: da je sudbonosnost našeg subjektivnog doživljavanja protivna i da može i da naraste do vrhunaravno preuveličanih razmjera. Istina je da se jedna od sintetičkih slika o životu zove naš subjekt, ali je istina i to, da je život zbivanje, koje se već prije nas bezbrojno mnogo puta dogodilo i koje traje kroz nas i preko nas, nošeno svojom prodornošću mnogo stvarnijom i mnogo sličnijom, nego što je sitan krug, uokviren ličnim, pojedinačnim (platonskim, šopenhauerskim) iskustvom.
To su oblasti protuslovlja iz kojih se rađaju trajne kolebljivosti, zabune i glavinjanja ove lirike. Razdražena i pobunjena protiv sviju moralnih pseudovrijednosti, protiv posljednjih zemaljskih i zagrobnih autoriteta, nošena motivima sumnje i dosljednog otklona, ova proturatna poezija proglašena je razornom od onih, po čijoj kratkovidnoj logici smiješne i barbarske vrijednosti mnogobrojnih predrasuda znače “idealizam“. U malograđanskoj poremećenosti pojmova ta subjektivnoidealistička sklonost prema precjenjivanju svoje vlastite patnje, taj bizarni kult svoje vlastite martiromanije koja jauče nad svojom vlastitom intelektualnom glavoboljom larmoajantno, upravo ženkasto, to nevino dječje plakanje žigosano je kod nas kao programatsko buntovništvo, a naivna ljubav za dvonožnog blijedog kravoždera i rodoljuba, taj četrdesetosmaški blagi humanizam, koji se u toj lirici javlja kao romantični „in-tyrannos“ – motiv, to je kod nas osuđeno kao krvoločno buncanje, sablazan i svetogrđe.
Izvor: Izabrana djela Miroslava Krleže u 10 knjiga, Eseji, Knjiga prva, Jugoslovenske teme, Izdavačko preduzeće „Sloboda“, Beograd, 1977.