U posljednjih nekoliko godina prostor jugoistočne Europe sve se intenzivnije uključuje u novu fazu globalne kapitalističke reorganizacije, u kojoj se razvoj više ne temelji primarno na industrijskoj proizvodnji, nego na infrastrukturi podataka, energije i logistike. U tom procesu periferne ekonomije ne sudjeluju kao ravnopravni akteri, nego kao prostori implementacije – teritoriji u kojima se testiraju i materijaliziraju interesi globalnog kapitala, najčešće kroz narative “digitalne transformacije” i “zelenog rasta”. U takvom rasporedu snaga periferija ne nestaje, nego se funkcionalizira: ona postaje operativni prostor kapitala, mjesto na kojem se infrastruktura širi, dok se odluke i kontrola zadržavaju drugdje.
Hrvatska u tom smislu nije iznimka. Naprotiv, njezina strukturna ovisnost o turizmu, slaboj industrijskoj bazi i energetskim uvozima čini je posebno pogodnim prostorom za projekte koji obećavaju “iskorake u budućnost”, ali istodobno preoblikuju odnose vlasništva, kontrole i raspodjele vrijednosti. U takvom kontekstu, veliki infrastrukturni projekti ne mogu se promatrati isključivo kao razvojne prilike, nego i kao političko-ekonomske intervencije u prostornu i društvenu strukturu zemlje. Razvoj se ovdje ne pojavljuje kao neutralan proces, nego kao sredstvo reorganizacije prostora i resursa u skladu s interesima kapitala.
Pantheon se pojavljuje upravo unutar tog okvira. Kao projekt koji kombinira retoriku umjetne inteligencije, energetskih megasustava i stranih investicija, on otvara niz pitanja koja nadilaze tehničku izvedivost i ulaze u sferu političke ekonomije: tko kontrolira infrastrukturu, tko preuzima rizike, a tko ubire dugoročnu vrijednost? U regionalnom kontekstu, gdje su mehanizmi javne rasprave o ovakvim projektima često ograničeni ili fragmentirani, nužno je otvoriti prostor za kritičku analizu koja izlazi iz okvira investicijskog optimizma. Upravo zato infrastruktura više nije tehničko pitanje, nego ključno mjesto političkog odlučivanja o raspodjeli moći, rizika i dobiti.
Ovaj prilog stoga Pantheon ne promatra kao izolirani slučaj, nego kao simptom šire transformacije: prelaska iz ekonomije proizvodnje u ekonomiju infrastrukture, i iz nacionalno definiranog razvoja u globalno umrežene režime upravljanja resursima. U tom prijelazu, pitanje razvoja postaje nerazdvojivo od pitanja moći. Kako se ekonomija premješta na razinu mreža i sustava, tako i moć prelazi na one koji tim mrežama upravljaju.
Pantheon nije samo projekt – to je test razuma. U javni prostor ubačena je ideja koja na prvi pogled djeluje kao razvojni skok: 50 milijardi eura investicije, gigavatni data centar, umjetna inteligencija u srcu Topuskog, tisuće radnih mjesta i retorika o ulasku Hrvatske u “prvu ligu”. No već pri drugom čitanju počinju se pojavljivati pukotine koje otkrivaju da ovdje nije riječ samo o ekonomiji, nego o narativu koji traži da mu se vjeruje.
Takav narativ ne funkcionira kao objašnjenje, nego kao mehanizam proizvodnje pristanka na projekte čije se stvarne posljedice tek trebaju sagledati.
Razmjer projekta sam po sebi zahtijeva ozbiljnu analizu. 50 milijardi eura predstavlja više od polovice hrvatskog BDP-a, što ovaj pothvat ne čini samo investicijom nego makroekonomskim događajem bez presedana u domaćem kontekstu. U globalnoj industriji data centara, čak i najveći tehnološki akteri rijetko koncentriraju takav kapital u jednu lokaciju. To znači da Pantheon već na razini brojki izlazi izvan uobičajenih industrijskih okvira – a sve što nadilazi industrijske standarde ne može se oslanjati na PR, nego na precizne, provjerljive i javno dostupne dokaze izvedivosti. Kapital ove veličine ne djeluje unutar postojećeg okvira, nego ga mijenja, redefinirajući granice ekonomskog i političkog odlučivanja.
Drugi sloj problema odnosi se na prirodu vrijednosti koju ovakav projekt generira. Data centar nije tvornica; on ne proizvodi robu, nego infrastrukturu. Ključne komponente – serveri, softver, upravljanje, kapital i znanje – dolaze izvana. Lokalno ostaju prostor, građevinski radovi i dugoročna potrošnja energije. Time se otvara temeljno pitanje: tko ovdje zapravo stvara vrijednost? Ako su najvrjedniji segmenti izvan zemlje, postoji realan rizik da Hrvatska u ovom modelu postaje lokacija, a ne nositelj razvoja. U tom smislu, projekt slijedi obrazac u kojem periferne ekonomije funkcioniraju kao infrastrukturne platforme globalnog kapitala, bez stvarne kontrole nad vrijednošću koju omogućuju. Time se potvrđuje obrazac u kojem se vrijednost generira globalno, dok lokalno ostaju materijalni troškovi i dugoročna ovisnost.
Treći, ključni aspekt jest energija. Gigavatni data centar nije IT projekt u užem smislu, nego energetski sustav golemih razmjera. Njegova potrošnja može dosezati značajan udio ukupne nacionalne potrošnje električne energije, što odmah otvara niz konkretnih pitanja: odakle dolazi energija, tko financira infrastrukturu, kakva je uloga sve češće spominjane nuklearne energije, hoće li doći do pritiska na cijene za građane i industriju, te što to znači za energetsku sigurnost zemlje?. Bez odgovora na ta pitanja, svi govori o digitalnoj transformaciji ostaju u domeni apstrakcije. U stvarnosti, riječ je o kontroli resursa, ne o tehnologiji. U tom smislu energija se pokazuje kao temeljni resurs kroz koji se strukturira ekonomska i politička moć.
S time je povezan i ekološki aspekt koji se često potiskuje. Data centri nisu “cloud” metafora, nego fizički, teški sustavi. Njihovo hlađenje zahtijeva ogromne količine vode i opterećuje lokalne hidrološke sustave. U području poput Topuskog, koje već ima specifične vodne karakteristike, to nije tehnički detalj nego potencijalni ekološki rizik. Uz to dolazi i kontinuirana buka rashladnih sustava, 24 sata dnevno, te značajan toplinski otisak koji može utjecati na lokalnu mikroklimu. Digitalna infrastruktura tako ima vrlo konkretne, materijalne posljedice na okoliš i kvalitetu života.
Ekološki troškovi i rizici nisu sporedni efekt, nego sastavni dio načina na koji se kapital širi kroz prostor.
U tom okviru, priča o radnim mjestima zahtijeva dodatnu preciznost. Najave o tisućama zaposlenih sudaraju se s realnošću industrije: tijekom izgradnje dolazi do privremenog zapošljavanja, ali u fazi operativnog rada data centri zapošljavaju relativno mali broj visoko specijaliziranih radnika. Automatizacija je njihov temeljni princip. Stoga se politički narativ o masovnom zapošljavanju ne podudara s tehnološkom logikom sustava. Rad se u tom modelu ne širi, nego se reducira, dok njegova politička funkcija ostaje u domeni legitimacije projekta.
Sve to otvara šire pitanje razvojnog modela. Hrvatska se istovremeno suočava sa strukturnim problemima – od slabe proizvodnje hrane do ovisnosti o uvozu i krhke industrijske baze. U takvom kontekstu, pitanje nije treba li ulagati u umjetnu inteligenciju, nego kojim redoslijedom i s kojim prioritetima. Ako se preskaču temeljni sektori, a fokus prebacuje na globalno atraktivne projekte bez lokalnog uporišta, postoji rizik da se ne izgradi suvereni razvojni model, nego njegova imitacija. Bez kontrole nad ključnim resursima, razvoj ostaje formalni okvir unutar kojeg se reproducira ovisnost.
U tom smislu zanimljivo je i pitanje aktera, uključujući ulogu Jaka Andabake. Njegovo pojavljivanje u kontekstu dovođenja investitora otvara širu sliku odnosa između kapitala, turizma i novih infrastrukturnih sektora. Turizam, kao dominantna gospodarska grana, već je dosegnuo svoje granice rasta i kapital prirodno traži nove sfere akumulacije – energiju, infrastrukturu i digitalne sustave. U tom prijelazu isti posrednici često ostaju ključni akteri. Mijenja li se razvojni model ili samo sektor kroz koji se reproducira ista logika ovisnosti? Promjena sektora ne znači i promjenu odnosa – kontinuitet moći ostaje očuvan kroz nove oblike ulaganja.
Na kraju, Pantheon ima i jasnu političku funkciju. On proizvodi sliku velike investicije, strateškog partnerstva, tehnološkog iskoraka i budućnosti koja dolazi. Takve slike imaju moć oblikovanja javnog očekivanja, ali ne i same strukture. Upravo zato razlika između narativa i materijalne stvarnosti postaje ključna točka analize. Politička funkcija projekta ne iscrpljuje se u njegovoj izvedbi, nego u proizvodnji slike koja osigurava njegovu prihvatljivost.
Pitanje više nije hoće li se Pantheon realizirati. Pitanje je što njegova realizacija zapravo znači: razvoj s kontrolom nad resursima i vrijednošću, ili infrastrukturu visoke potrošnje, niske zaposlenosti i vanjske kontrole. Ako je odgovor bliži ovom drugom, Pantheon nije razvojni iskorak nego logistička platforma za tuđi razvoj. A tada ostaje temeljno pitanje: gradimo li budućnost – ili samo novu verziju istog sustava, u kojem se mijenjaju tehnologije, ali ne i odnosi moći? U tom slučaju razvoj nije prekid, nego kontinuitet – nova tehnološka forma starih odnosa dominacije.
Pantheon, u konačnici, ne postavlja pitanje može li Hrvatska sudjelovati u budućnosti, nego pod kojim uvjetima u njoj sudjeluje. Ako je ta budućnost izgrađena na infrastrukturi koju ne kontrolira, energiji koju mora podrediti i vrijednosti koja se iz nje izvlači, tada to nije razvoj nego reorganizacija ovisnosti u sofisticiranijem obliku. U tom smislu, pravi izbor nije između “modernizacije” i “zaostalosti”, nego između modela u kojem društvo upravlja vlastitim resursima i modela u kojem postaje resurs. Sve ostalo je pitanje retorike.