Svaki novinarski članak koji pokriva pitanja vezana uz Palestinu i Izrael, osobito u vremenima povećanog nasilja kao što je to slučaj u proteklih mjesec i pol, s naglaskom na 14. svibnja kada je Izrael ubio 58 palestinskih prosvjednika u Gazi, nužno sa sobom povlači teškoće. Najveća od njih je zasigurno činjenica da sukob traje već desetljećima – od proglašenja izraelske nezavisnosti prošlo je 70 godina, a od izraelske okupacije palestinskog teritorija i sirijske Golanske visoravni prošla je 51 godina. Povijest sukoba generalno, kao i povijest Gaze su stoga izuzetno komplicirane. Čitatelji voljni zagrebati površinu povijesti Gaze u 20. i 21. stoljeću stoga mogu baciti pogled na članak u poveznici u kojem je autor članka kojeg trenutno čitate koautor.
Zato sljedeći retci služe isključivo kao kratka referenca za sve one koji ne shvaćaju zašto Palestinci u Gazi prosvjeduju, koji misle da je prosvjedovati u Gazi i prosvjedovati protiv korupcije na Balkanu ista stvar, kojima nije jasno zašto ljudi riskiraju živote, kao i za onu fascinantnu skupinu koja iskreno misli da Palestinci nemaju razloga prosvjedovati.
Sjetite se, dakle, prije svakog pročitanog članka o Gazi, konteksta u kojem se događaji odvijaju tamo. Pojas Gaze je površinom velik otprilike kao otok Brač – Brač je svega 30 kvadratnih kilometara veći. Na tom teritoriju živi otprilike 2 milijuna ljudi – teško je dati egzaktnu procjenu, ali brojka se trenutno vrti oko 1.9 milijuna stanovnika Pojasa Gaze. Od tih ljudi, 42% je nezaposleno, a nezaposlenost mladih je 65%. Čak 47% njih pati od nestašice hrane. Jedina elektrana u Gazi je zbog bombardiranja potkapacitirana i ne proizvodi dovoljno struje pa Gaza ovisi o struji iz Izraela. Ta struja je reducirana na 4 sata dnevno s prijetnjama da će se smanjiti na 2 sata dnevno. Zbog redukcije struje ne rade pročiščivaći vode ni sanitarni sistem tako da 96% vode u Gazi nije pitko, a obala je prepuna otpadnih voda. U toj otpadnoj vodi su ribari iz Gaze prisiljeni ribariti jer im je pojas za ribarenje ograničen na 3 nautičke milje od obale. Kada pređu tu granicu, izraelska vojna mornarica redovito puca na njih, isto kao što sa ograde koja okružuje Pojas Gaze, izraelska vojska puca na stočare i voćare koji ne mogu stupiti u zonu od 300 metara od granice. Ograničenja u pristupu zemlji znači da je 46% obradive zemlje u Gazi nedostupno. Situacija je više manje takva već 11 godina, a ni prije toga nije bila osobito bolja s obzirom da je prije blokade na snazi je bila okupacija i kolonizacija od 1967. do 2005. godine.
Vjerojatno najšokantnija statistika je ipak ona o tome kako trauma blokade i rata utječe na djecu u Gazi. Znanstvena studija na kojoj su sudjelovali Centar za obiteljsko savjetovanje u Gazi i sveučilište u Leicesteru utvrdila je na uzorku od 251 djeteta da 59% djece pokazuje simptome PTSP-a, 21.9% je anksiozno, a 50.6% djece pati od depresije.
Naravno, za svaki od navedenih podataka „protuargument“ se sastoji od samo jedne riječi, a ta riječ je „Hamas“. Samo je taj argument sve teži i teži za progutati jer je militantna evolucija Hamasa išla u obrnutom redoslijedu od ostatka svijeta. Započeli su s bombašima samoubojicama, zatim su prešli na rakete i sada su došli do praćki i pokojeg molotovljevog koktela. Pa tako, kada su mediji shvatili da naprosto nije moguće objavljivati fotografije Palestinaca s praćkama i pretvarati se da je riječ o terorizmu kakav je nekad bio (iako se neki još uvijek svojski trude to spinati u tom obliku), prešli su na priču da Hamas tjera ljude u samoubojstvo kada idu prema ogradi.
No odlaženje prema ogradi u Gazi je suicidalno svakog dana godine s obzirom na spomenutu zonu od 300 metara od granice. To zna svaka osoba u Gazi jer žive s time svaki dan. Dakle nije riječ o ljudima koji su nekako zavarani ili natjerani u smrtnu opasnost od strane političkog i vjerskog vrha, riječ je o ljudima koji jako dobro znaju koje su reperkusije takvog poteza i koji su svejedno odlučili tamo prosvjedovati na svoju ruku i riskirati svoj život.
To rade iz tri razloga. Prvi je taj da žele podsjetiti međunarodnu zajednicu na pravo na povratak palestinskih izbjeglica koje se ignorira već 70 godina iako je ustanovljeno u jednoj od bezbroj odluka Vijeća sigurnosti UN-a. Dan nakon masakra u Gazi, 15. svibnja, obilježavala se i sedamdeseta godišnjica Nakbe – etničkog čišćenja palestinskog stanovništva, a marš za povratak bio je dio tradicije obilježavanja tog datuma.
Nadalje, prosvjedi šalju poruku protiv seljenja američke ambasade iz Tel Aviva u Jeruzalem i posljedičnog odobravanja izraelske politike. Naime, razlog zašto su do sada sve ambasade bile smještene u Tel Avivu umjesto u Jeruzalemu kojeg Izrael smatra svojim glavnim gradom jest taj da je istočni dio Jeruzalema okupirani teritorij (zajedno sa Zapadnom Obalom i Golanskom visoravni) koji se već desetljećima protivno međunarodnim zakonima i višestrukim deklaracijama Vijeća sigurnosti UN-a naseljava izraelskim stanovništvom.
Na kraju, prosvjedi služe i kako bi podsjetili svijet da je Gaza okupirana i blokirana proteklih 51 godinu i da su uvjeti života tamo neizdrživi. Tu nepobitnu, tragičnu i nehumanu činjenicu mnogi pokušavaju ignorirati jer ju je naprosto nemoguće pobiti. Ona je tamo, poduprta bezbrojnim statistikama, bezbrojnim pričama i svjedočanstvima, unatoč naslovnicama New York Timesa i NBC News priloga koje tvrde da su deseci Palestinaca „umrli“. Umrli od čega? Je li ih pokosio osobito smrtonosan virus gripe? Civili, žene, djeca, novinari, invalidi, jesu li se svi oni srušili na zemlju sami od sebe ili su izraelski snajperisti ubili 58 ljudi i ranili njih preko 2700 tog dana? Konačan broj žrtava je još veći kada se zbroje prethodni marševi tijekom ožujka, travnja i svibnja. Mrtvih je 110, a ranjenih, od kojih su mnogi zadobili po život opasne ozlijede ili ostali bez udova, je preko 12 000, a nakon što se prašina slegla, ostaje nam za vidjeti hoće li se išta promijeniti. Nema puno mjesta za nadu jer epilog je sličan kao i mnogo puta do sada- Sjedinjene Američke Države stavile su veto na odluku Vijeća sigurnosti UN-a da se sprovede neovisna istraga o nasilju u Gazi.